< listopad, 2018 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Rujan 2021 (9)
Kolovoz 2021 (16)
Srpanj 2021 (7)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (2)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (6)
Siječanj 2021 (14)
Prosinac 2020 (22)
Studeni 2020 (10)
Listopad 2020 (15)
Rujan 2020 (9)
Kolovoz 2020 (7)
Srpanj 2020 (17)
Lipanj 2020 (6)
Svibanj 2020 (12)
Travanj 2020 (16)
Ožujak 2020 (7)
Veljača 2020 (11)
Siječanj 2020 (12)
Prosinac 2019 (12)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (16)
Rujan 2019 (9)
Kolovoz 2019 (10)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (14)
Svibanj 2019 (11)
Travanj 2019 (15)
Ožujak 2019 (2)
Veljača 2019 (8)
Siječanj 2019 (4)
Prosinac 2018 (4)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (4)
Rujan 2018 (6)
Kolovoz 2018 (5)
Srpanj 2018 (6)
Lipanj 2018 (11)
Svibanj 2018 (10)
Travanj 2018 (10)
Ožujak 2018 (12)
Veljača 2018 (14)
Siječanj 2018 (9)
Prosinac 2017 (8)
Studeni 2017 (3)
Listopad 2017 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
https://m.youtube.com/watch?v=mTn_v08ZJEM


"The most beautiful people we have known are those who have known defeat, known suffering,
known strle, known loss, and have found their way out of the depths. These persons have an appreciation, a sensitivity, and an understanding of life that fills them with compassion, gentleness, and a deep loving concern. Beautiful people do not just happen.”

Elisabeth Kübler-Ross

“Being with him when he died was something I will never forget. His bravery. His happiness. His acceptance. It was a colossal experience for me. Changed my life completely in a way that I had not expected. I expected to feel sad and lost. But I felt the opposite. Just, like, ‘Boy, this is it. This is all we have. Right here. So you’d better pay attention.’”

Laurie Anderson and Lou Reed


“To love. To be loved. To never forget your own insignificance. To never get used to the unspeakable violence and the vulgar disparity of life around you. To seek joy in the saddest places. To pursue beauty to its lair. To never simplify what is complicated or complicate what is simple. To respect strength, never power.
Above all, to watch. To try and understand. To never look away. And never, never, to forget… another world is not only possible, she is on her way.
On a quiet day, I can hear her breathing."

Arundhati

“I hope you will go out and let stories, that is life, happen to you, and that you will work with these stories... water them with your blood and tears and your laughter till they bloom, till you yourself burst into bloom.”

Clarissa Pinkola Estés


“May the sun bring you new energy by day, may the moon softly restore you by night, may the rain wash away your worries, may the breeze blow new strength into your being, may you walk gently through the world and know it’s beauty all the days of your life.”
Apache Blessing


“I am not the first person you loved.
You are not the first person I looked at
with a mouthful of forevers. We
have both known loss like the sharp edges
of a knife. We have both lived with lips
more scar tissue than skin. Our love came
unannounced in the middle of the night.
Our love came when we’d given up
on asking love to come. I think
that has to be part
of its miracle.
This is how we heal.
I will kiss you like forgiveness. You
will hold me like I’m hope. Our arms
will bandage and we will press promises
between us like flowers in a book.
I will write sonnets to the salt of sweat
on your skin. I will write novels to the scar
of your nose. I will write a dictionary
of all the words I have used trying
to describe the way it feels to have finally,
finally found you.

And I will not be afraid
of your scars.

I know sometimes
it’s still hard to let me see you
in all your cracked perfection,
but please know:
whether it’s the days you burn
more brilliant than the sun
or the nights you collapse into my lap
your body broken into a thousand questions,
you are the most beautiful thing I’ve ever seen.
I will love you when you are a still day.
I will love you when you are a hurricane.”

Clementine von Radics





Linkovi
vidrinsmijeh@gmail.com

SarahBernardht
24.10.2018., srijeda
Taksi ezoterija

Prve godine spavala sam na njemu.
Svom svojom težinom.
Njuškali smo se, osluškivali.
Uspavljivalo me njegovo sve sporije disanje, lepršanje u san.
Ujutro bi se budili u potpuno istom položaju.
Jednom sam osjetila da mu je tijelo čudno toplije. Još nije znao da boluje.
Posljednje godine spavali smo svatko na svojoj strani kreveta.
Primijetio je. Ja sam komentirala naglas.
Navika. Sve manje ti treba drugo tijelo. Čak ti počinje i smetati. Nekako se ušuškaš sam u sebe. Staviš si glavu pod krilo, ko grlica.
Čudno je i to s isprepletenim nogama. Noge hladne ko led, kao da spavaš u snijegu. Ili znojne, još gore. Smeta. Teret je.
Obazriv si, podnosiš, ali..
Ruka nečija, prebačena preko mojih leđa, olovna je.
Ima jedan taksist kojeg zovem povremeno. Uvijek me vozi od točke A do točke B. Moj taksist ne može bit normalan čovjek, o ne.
Ništa kod mene ne može biti normalno.
Ezoterijom se bavi, naravno.
Kako puno šutim u zadnje vrijeme, jer me sve ono površno gotovo povređuje, tako ništa iz mene nije mogao izvući. Informaciju, podatak, ništa osim adrese na koju idem.
Što radite? Rješenja. Udata? Ne. Djeca? Da.
Onda je ušutio i samo me promatrao. Retrovizor.
Kad smo stigli, dok sam vadila novčanik, rekao mi je: taj čovjek koji vam je umro..došao je na svijet da vas nauči voljeti.
Nasmijala sam se, jer ne znam na kojeg je to točno mislio.
I otkud sad to, u pizdu materinu, ako išta u životu znam raditi, onda je to voljeti nekoga, ispreplitati noge, trepavice, obrve, jezike i dušu s nekim koga..volim.
Znala sam i prije..voljeti. Još kako. Kad bih vas pogledala, kad bih vam povjerovala, kad bi nam sitan srebrni prah zazvonio među zjenicama, kad bi moja kosa krenula za rukom, kad bi moja bedrena kost zajauknula od slasti..kad bi znali što mislim i kako i kada boli što učiniti, kakvu udlagu od riječi preko otvorenog prijeloma staviti..
Najprije sam spavala na njemu.
Svom svojom težinom.
Sanjala što sanja. Budila se u istom položaju, s usnama mu priljubljenim uz rame.
Nakraju mogu reći..možda da.
Možda me naučio voljeti.
Ako voljeti znači bespovratno izgubiti i preživjeti.





- 21:06 - Komentari (29) - Isprintaj - #
21.10.2018., nedjelja
Ježeva sanjačica

Ona
Noću spava oko 5 sati
S prekidima
A onda nekad mene sanja
I njezini sni uvijek su poruke
Koje ne zna čitati sama
Pa je pitam, smijem li posuditi tvoj san?
Ha, smijem li?
Vidim je kako se smješka nad tipkovnicom.

Sanja mene sa zelenim šiškama
Zelenim, zamisli
I kako joj poklanjam crvenu, narančastu
Vadim ježa iz torbe i mazim ga
Pa me onda ona u snu pita
Gdje je plava, gdje je ljubičasta
Ukinute su te boje, kažem joj u snu

A na dogovorenoj javi čitam Sanjaricu
Čitam, maziti ježa iz vlastite torbe
Znači nemati nikog na koga bi se oslonila
Znači- nema
Jer kad se se obaviješ ljubičastom
Kad se namirišeš plavom
Ljudi se razbježe ko ježevi
Znači, razbježe se
Tu su samo kad sjajiš narančasto
Kad zamirišeš crveno
Kad ti se zazelene šiške

Zato je meni baš drag taj moj jež
Mirno hrče u mojoj torbi
Pomiren da sam sva ljubičasta
Od zelene glave
Sve do narančastih stopala

Još mi je samo on ostao
Da se oslonim na njega
Kažem

Ona uzdahne iza tipkovnice
Kaže, uvijek smo tako sami u svemiru
Nismo, nasmijem se,
Samo kad nam je teško.




- 22:57 - Komentari (9) - Isprintaj - #
16.10.2018., utorak
Putovanje rojevima

Kad sam bila mala, htjela sam biti astronaut.

Ne liječnica, ne pravnica, ne frizerka, niti glumica ili pjevačica.
Bila sam pod utjecajem Ratova zvijezda, sviđala su mi se daleka putovanja izvan Zemljine orbite,
onaj veličanstven pogled kroz šofer šajbu svemirskog broda,
ona spokojna i mistična tišina Svemira, upoznavanje različitih civilizacija.
Vulkanci su mi bili osobito dragi!

Bila sam fascinirana relativnošću vremena i prostora, potpuno uvjerena u mogućnost komuniciranja mislima i teleportacije.
Računala sam na znanost.
Kad se već na vrijeme i prostor ne može.
Spominjale su se u epizodama te neke godine u kojima smo sada.
Vremenski dostižne.

Vrijeme je čudan neki vakuum.
Grozimo ga se.
Izdaje nas. Curi kroz prste. Nikada ga dovoljno.
Kategorija čežnje i vječnog nedostajanja.
Za njeg se ne možeš uhvatiti, na njega ne možeš računati,
pa je vrlo izvjesno da su ga kao takvog,
samo izmislili ljudi u silnoj tromosti svoga uma.
Radi lakšeg snalaženja.
Svladavanja tog nevidljiva neprijatelja.
Ili ukroćivanja neumitnosti vremenskih nuspojava.

Samo..otkud onda nuspojave nečega čega nema?
Robovanje stereotipima?
Vrijeme je da budem stara, je li?
Da ne stavljam nikakve tetovaže, a kamo li one iz čunga lunge?
Ako sam ovdje, ne mogu biti tamo?
Ko to kaže?

Tu su u Warsima onda bile vremenske kapsule, ne odveć oku ugodne, u koje si se mogao uvući, pa se sačuvati od daljnjeg kvarenja.
U brodu je to bilo uobičajeno, jer se radilo o velikim prostornim udaljenostima,
a teleportacijski je signal funkcionirao samo na određenoj udaljenosti.

Ako ne postoji vrijeme, upitno je i mjesto, upitna je i udaljenost.
Prema fizici emocija, radi se samo o kategorijama koje iz čiste mira i lijenosti
omeđujemo mjernim jedinicama.
Jer dogodi ti se tako, da ti je bliži onaj netko s drugog kontinenta,
od osobe koja upravo sjedi pored tebe.
Desi ti se da ti srce zalupa i dlanovi se oznoje na događaj neki davno proživljeni,
pa ga proživljavaš ponovno i ponovno, u Sada, kao da su se ispreplele vremenske zone, one, naučene.

Pa sporazumijevanje na različitim jezicima i tiha sloga oko zajedničkog cilja,
suprotstavljeni trvljenju međusobnom među ljudima iz iste kolijevke.

Još baš volim pomisliti kako se neke stvari još događaju. Ili će se tek dogoditi.
Biti poznate odnekud.

Kako samo putujemo kroz guste rojeve zvijezda koje su davno umrle ili se još rodile nisu,
a smiješe nam se blisko, kao da su stvarne, kao da su tu.
Kao da se radi o nama.
Kao da smo mi.


https://youtu.be/V4R97AeM6IE
Rah Band: " Clouds across the Moon"



- 22:37 - Komentari (19) - Isprintaj - #
09.10.2018., utorak
U vremenu koje ne postoji
( s jedne strane ti Ana
s druge Verica)
Ti još stigneš
Svako mi jutro ponoviti
Obuci se toplo, dušo
Navlačiš te magle prigodno
Znam te
Smiješno ti je, jelda
Tako smo se mi gledali godinu dana
Kroz leće mutne i stare
Mirisali se
Grnčarskim umijećem oblikovali
Prste Ruke Poglede

U vremenu koje ne postoji
Imali smo malo sasvim
Vremena
Pa je isuviše jasno da je to bio
Susret
Trenutak u kojem ja sada
Umjesto tebe
Okrećem ploču prašnjavu i staru
Na B stranu

Ni vidjeti
Ni čuti
Ni mirisati

Al što može sve gušća magla
Okruglom žutom
Nezaboravu



- 08:02 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.