SarahBernardht
26.09.2018., srijeda
Nepar
|
Bila sam par I nepar sam bila I bim i bam i bus A sad imam petero ruku i petoro nogu bespoštedan smisao za humor u teškim situacijama Jer čujem još kako se smije Kako se smije grleno Govori mi ime uranja nos u vrat Kako se namješta na poljubac Naređuje da se toplo obučem i budem razumna Da razumna, čuj ovo Budem pametna ko što jesam Kako da ti objasnim , a da to ima imalo smisla Da nepar sam Dišpar čisti I da to nije do tebe Nije nimalo Ni do mene, stvarno Do neba je Neba koja mi je spustio do nogu Neba o koja se sada spotičem Kvrgava neka neba ko neprimjerene riječi I kako se on sad brani šutnjom Zbog nekog svog pera u pješčaniku Koje moglo je biti Ptičije i ničije Kako da ti kažem Svi mi pramenovi kose strše neposlušno Iz svake kutijice u koju me se proba pospremiti Kad izmrvim i pokušam spasiti Nekim čudom mrvice se vrate Nijednu vatru ne uspijevam pogasiti To gori nepomućeno Baca zlatni sjaj Poslije dođe zima i gotovo je Gotovo je Kako da ti to uopće objasnim I zašto se ja tebi uopće pravdam Teška sam ti ko zemlja rujanska Teško shvatljiva i voljiva Posadiš u mene jedno Iznikne nešto drugo, treće, svojeglavo, nikome potrebno ponajmanje meni Tjeram i tjeram i tjeram dalje Tjeram ljude od sebe Kao hoću biti sama Kao treba mi to Ko zna Ne da mi Hoću biti s njim Obasjavam ga zadnjim zrakama Mazim se s korom hrasta odveć Navikla na udarce I bila sam par I nepar sam bila I bim i bam i bus zaspim na najvišoj grani pa se čudim kako nisam pala  |
21.09.2018., petak
Lomovi
|
- K vragu! Znala sam ja odljubit od sebe i hrabrije, pomislila je, čupkajući požutjelo, gnjilo lišće ukrasnih tratinčica iz grobne žardinjere svog zakonitog. Skoro svake subote prala je ona taj mramor klečeći na zemlji, travi, već kako bi je dopalo, sve virkajuć dolje, par stotina metara niže, nekad i s onim bijesnim suzama u očima. Bila je poželjna i vrlo mlada udovica, a njenog Juraja nije bilo na ovom svijetu već četvrtu godinu. Te su okolnosti značajno doprinosile mnogobrojnim udvaračima, među kojima je doduše, bio i vrlo malen broj upornih. Brzo bi se oni malodušniji naime, uvjerili u postojanu zauzetost njenog srca, jer ona nije bila sposobna izmotavati se, glumiti očaranost, onda kada je nije bilo ni u tragovima. Tek jedan je zapravo i preostao, u toj plejadi usamljenih vojnika ili onih tek malo željnih zabave. Skroman, dobar, tek pomalo sramežljiv, bio joj je poput prijatelja pri ruci već skoro godinu dana, a opstao je samo zbog svoje nenametljivosti, urođene skromnosti i..strpljenja. Znao je kao liječnik valjda negdje instinktivno u sebi, kako se s ranjenim srcem postupa. Divlje, pa još ranjeno. Preplašeno. Polako, polako..radi se o povrijeđenoj ptici. Onoj koja pamti sve svoje letove, a sad ne može ni krila raširiti. Siliš li je na let, izginut će. No, ni on nije znao da ne plače Marta za svojim Jurajem više. Lako je biti hrabar i otvoren kada živiš u gradu, gdje se ljudi i ne poznaju. U malenom selu, moraš stalno paziti kako, kome i zašto. Ljudi sve vide, kao da nemaju svoj život. Nekada te i zamijene s omiljenim likom iz sapunice, u kojoj onda sretno i veselo, interaktivno sudjeluju. Marta je pored Juraja ljubila i Matu. Kako ga je samo ljubila! Tamo gdje je Juraj bio zakočen i hladan, Mate je gorio poput vječnog plamena. Tamo do onih šutljivih Jurajevih predjela nije se ona mogla probiti ko ni kroz šikaru, dok se Mate prelijevao preko njenih nježnih kaskada osame, baš poput zaigrana potoka. Slučaj je htio da su obojica poginula u istom ratu i na istoj strani, besmisleno, gorko i mladi. Sa razmakom od dvije godine. A sahranjeni vrlo blizu. Pa je tako Marta u kratkom vremenu, postala dvostrukom udovicom, mada to nitko nije znao. Nije Mati smjela ni svijeću zapaliti, jer bi se odmah govorilo po selu. Ovako je čupkajuć lišće u grobnoj žardinjeri svog zakonitog, klećeći na travi, mogla gutati samo bijesne i bespomoćne suze, pogledavajuć dolje, par stotinu metara niže. - Osjećaš li bar nešto za mene?, pitao ju je toga jutra, gledajući je onim istim pogledom kojim nas nebo gleda kad radimo gluposti. Nije ga zavlačila. Cijelo mu je vrijeme govorila da nije spremna, da si još mora dati malo vremena. Zbog Juraja. Zbog sela. Zbog vremena. Na trenutak je osjetila kako on gubi strpljenje. Znaš ono, kad stablo otpusti neku trulu granu, pa ona tresne o tlo, kao da mu i nije pripadala nikada. Tako mu je ona počela pričati o Mati. Gušeći se. Jer to prije nije rekla nikome. O svim svijećama koje mu nije smjela zapaliti, o svom cvijeću koje mu nije smjela odnijeti, djecu mu zagrliti i kako je njeno srce zamrlo onog dana kada ga umirućeg, nije smjela primiti za ruku, poljubiti mu čelo, zatvoriti mu oči umrle, da ne gledaju pustoš koju će ostaviti iza sebe. Njeno srce dvaput je puklo. Dvaput, ej! Jel bilo to na istom mjestu, nije smjela ni misliti. Svjetlost i vrijeme pucaju po šavovima. Bili ti šavovi stvarni ili zamišljeni, svjetlost i vrijeme daju se nadoknaditi. Nekada. Srce..srce je divlje i nepredvidljivo i puca bez ikakvog reda, svojeglavo i mahnito.. i imaš li sreće, imaš li proklete sreće, raspadne se na puno sitnih dijelova poput vjetrobranska stakla. Pa se ni na koji svoj vlastiti dio ne možeš porezati. Niti možeš koga drugog povrijediti. No srce, ko i ptica, pamti one letove. A ko je vidio pticu da cijeli život čuči u gnijezdu.  |
17.09.2018., ponedjeljak
Starija od svijeta
|
Stojimo nas dvoje usred šumarka, čine se javori. On me obgrlio s leđa, ko potporanj. Miriši mi kosu. Kroz stabla prosijava se neka blaga, stara svjetlost. Stojimo ko stabla, smireni, zadivljeni. Nijedna melodija nije zapela u grlu. Utišala se na tren sva buka u glavi. Onda me prima za ruku i vodi do rijeke, gdje zadižem haljinu, skidam natikače, stopalima umirujem sklisko riječno kamenje. Rijeka teče mirno. Rječica. Tek pokoja žaba. Ili gavran. Nožnim prstima podižem sa dna otpalo lišće. Rijeka vijuga. U njoj se smaragdnoj, ogledaju stabla. I on mi prilazi kao stablo i kao rijeka. Tiho i nježno. Nenametljivo. Ko moja prirodna staništa. Nastanjujem mu se pri ključnoj kosti. Dopuštam njegovom brodu da se usidri. Njegovoj krošnji da zašumori. Zaspe me lišćem. U toj rijeci lišća, usnulih riba, razgovaramo prstima. Zapisujemo čaroliju. Notama tišine na crtovlju snova.  |
09.09.2018., nedjelja
Jedna stara priča
|
Eau pour elles " Najvažnije je ono što žene uče jedne od drugih. Ta veza je Womantly. To je ona nevidljiva veza, tajna razumijevanja koja ujedinjuje žene." ( Thierry Mugler ) Womantly kao novi pojam ženstvenosti, opisuje Thierry Mugler u svom novom mirisu, pjenušavoj blistavoj kreaciji, koja kažu znalci, nudi tri lijepa susreta : voćni susret, gdje divlja jagoda priziva one proljetne sumrake, kad pod napuklim rebrima već osjećaš i ljubičasto i malinasto, kao u najdražem sladoledu; slatki susret, gdje se daje smokva kao sočan pogled na stvari, gdje zbilja ne treba toliko suza za tako malo sna; slani susret, gdje prepoznatljiv miris kavijara priziva cijele modre arhipelage, povečerja osame koje si preživjela, snenija za još jedan pokret, krepkija za brda tuge i vidjela ruku koja ti maše. Smiješno, al možda me i spasila ta mala L. Sjedile smo na visokim barskim stolcima, ispijale polako gusta crna vina iz onih čaša sa potpeticama. Ona je imala gusto namazane, predivne duge trepavice, i pogled pitomog medvjedića, a ja sam odjenula Womanity. Ne osjećajući se nimalo mudrije ili nadmoćnije. Pričala sam joj te večeri kako me volio i kako me to njegovo volim te , nekada podsjećalo na oprosti, na ne mogu, ili na to je, dušo sve što mogu. Kako me devastiralo, kako me proganjalo, kako je uporno bilo. Kako me učinilo i prosjakom i kraljicom, i svemirom i provalijom, obasjalo mi život i opustošilo ga, a sve u isti mah. Povlađivala mi je i divila se toj silini emocija. Iz njene bujne i lijepe kose još su ispadale slovarice, magnetići za frižider, likovi iz bajki, riblji rep, snivala je još, malena, u ljusci od oraha okružena lopočima. Vidjela sam kako se, dok me pažljivo sluša, ispod tih gustih trepavica rađa na tisuće zvijezda, ko supernova, kako se bude uspavane djeve u njenim bjelokosnim kulama, kako joj vile dječje plešu kapcima u svilenkastim haljinama, kako joj se dlanovi znoje i žare jer želi zavrtiti kuglu zemaljsku oko malenoga prsta, jer upravo žarko želi doživjeti takvu ljubav bolnu i očajnu, rastrganu, jer upravo to treba njenim noćima i njenim krvavim praskozorjima. Jer joj srce upravo traži da bude slomljeno. Nisam joj rekla nemoj. Nisam imala tog i takvog srca. Sve i da jesam, tko bi me poslušao, ma tko bi tako lud bio, ma tko ne bi otplesao taj dance macambre, pa bio nam on posljednje što ćemo otplesati u životu. Rekla je : Niste jedno za drugo. U mom grlu odlomila se stijena, jer znala sam kako misli da će ona bolje i da je ona ta. Sjećam se jednog davnog ljetovanja u malom mjestašcu tik uz more. On je bio puno stariji od mene, što meni znači da me mogao roditi. Napadno se smijao mojim šalama, unatoč mom odmicanju popravljao mi naramenice, recitirao mi sve redom, od Jesenjina, Pupačića, Goloba i Rumija, nagovarao me da pjevam, divio se, točio mi gusto crno vino, baladirao glasom, pogledom i repom paunovim. Imponirala mi je pažnja tog zrelog i šarmantnog muškarca, koji, gledajte, očigledno prepoznaje u meni one prave vrijednosti koje posjedujem, koje možda nitko ne vidi, pa niti ja ponekad. Tu nesvakidašnju ljepotu...taj predivan glas...taj um.... No, osjećala sam pritom snažan i čudan sram, vruće sam obraze hladila čašom i svježim povjetarcem s mora. Kad smo odlazili, njegova se žena željela posebno pozdraviti sa mnom. Nagnula je glavu, nasmiješila se, pružila mi ruku i namignula. Ne zamjerite starom jarcu, rekla je. Slegnula sam ramenima i odglumila da pojma nemam o čemu govori. Jer meni to nije značilo ništa, a njoj je značilo sve. Pa čemu onda otežavati stvar. Oduvijek voli lijepe žene, al bezopasan je, pokušala mi se objasniti. Nikada neću zaboraviti tu ljubav u njenim očima. Bila je šuma. Mudra i zlatna, okupana suncem. Sa zapetljanim puteljcima o kojima ja još tada pojma imala nisam. Kao pletenica ispletena čvrsto, kao toplo pecivo, kao rascvali inat životu, ko blistava mariposse, kao suze kojima je vraćala vrijeme i vješto prekrajala uspomene u sve one za. Tada sam osjetila tu silnu mirisnu vodu tihog razumijevanja i postala sve ovo što sam danas.  |
04.09.2018., utorak
Za one koji znaju
|
Za one koji znaju Stotine je načina na koji odlazi ljeto Skida haljinu, namješta obraz za drugi poljubac Ko u filmu Volio sam te, voljela sam, a sada je kraj U kadru su odjednom Zatamnjena neba, neka mudra stabla I lišće, lišće, puno lišća Umivaš se od prošlog života Čuvaš kožu od novih povreda Kremom badema A ljeto je, javljaju, na drugom kolosijeku Metalnim glasom: brzi vlak za jesen dolazi na treći peron u 15.50 Iza mikrofona ljeto se pretvara da nije Tetoviralo je vjetrenjaču na lijevom boku Odlazi negdje na jug gdje je vječno Gdje ljudima nije vruće Gdje se ne plaše života, ljubavi, začinjene hrane Cigara i whiskeya Gdje se ljudi bacaju u zagrljaj Daju drugi obraz i kad praštaju Okreću listove života Ko stranice lakog štiva Za one koji znaju Ljeto se pretvara da je otišlo Najavljuje jesen, pa zimu Ljudi se oblače toplije Samo da ne izgledaju čudno A u sebi nose varnice Prstima potpaljuju svijet |
01.09.2018., subota
Providenca
|
PROVIDENCA Stajali smo još topli i nježni na onim stepenicama. S druge strane, prostirala se pitoma rijeka, kao duga zelena vrpca s mnogo šutljivih jablanova. Objašnjavao si mi što meni treba, a moje su se oči punile suzama. Samo tako. Punile. Kao veliko akumulacijsko jezero. Suze za svim onim što sam bila. Suze za svim onim što si bespovratno izgubio. Pa si odvrnuo kartu. Ucrtao koordinate. Da se ne nasučeš. Drugi dan pokazivao si mi rijeku i njene opasnosti. Posebno te ljutila moja neobuzdana potreba za skakanjem u nju naglavce, u bilo koje godišnje doba. Bili su tu i neki raftingaši. Sam pogled na njihovu radost, probudio mi je veselje. Tebi ljutnju. - Ovdje viri trupac. Taj bi te probio u tvom zanosu. Ko od šale. - Ma ne budi smiješan ! - Ovdje ima puno korijenja. Nemoguće ga je otrgnuti i svladati. Pod vodom korijenje je kao željezno. - Ma svašta ! Isključivao si razumski, faktor sreće i providnosti. One srebrne providence. Kada te život, potpuno nerazumnog slijepca, daruje. Tako sam ja tebi tamo podarila svu svoju svetu nerazumnost. A ti meni samopoznaju i zlata vrijedan oprez. I dok padali su i padali, urušavali se u prah i pepeo, svi bastioni naših sveznajućih iskustava pred mojom nezaustavljivom nježnošću, pred tvojom čvrstom sigurnošću... tu, u toj točci se dogodilo. Pa si mi onda poslije, oko pola sata pričao o vodenici.  |
