Providenca

subota, 01.09.2018.

PROVIDENCA

Stajali smo još topli i nježni na onim stepenicama.
S druge strane, prostirala se pitoma rijeka,
kao duga zelena vrpca s mnogo šutljivih jablanova.
Objašnjavao si mi što meni treba, a moje su se oči punile suzama. Samo tako. Punile.
Kao veliko akumulacijsko jezero.
Suze za svim onim što sam bila.
Suze za svim onim što si bespovratno izgubio.

Pa si odvrnuo kartu. Ucrtao koordinate.
Da se ne nasučeš.

Drugi dan pokazivao si mi rijeku i njene opasnosti.
Posebno te ljutila moja neobuzdana potreba za skakanjem u nju naglavce,
u bilo koje godišnje doba.
Bili su tu i neki raftingaši. Sam pogled na njihovu radost, probudio mi je veselje.
Tebi ljutnju.

- Ovdje viri trupac.
Taj bi te probio u tvom zanosu. Ko od šale.
- Ma ne budi smiješan !
- Ovdje ima puno korijenja. Nemoguće ga je otrgnuti i svladati. Pod vodom korijenje je kao željezno.
- Ma svašta !

Isključivao si razumski, faktor sreće i providnosti.
One srebrne providence.
Kada te život, potpuno nerazumnog slijepca, daruje.

Tako sam ja tebi tamo
podarila svu svoju svetu nerazumnost.
A ti meni samopoznaju i zlata vrijedan oprez.

I dok padali su i padali, urušavali se u prah i pepeo,
svi bastioni naših sveznajućih iskustava
pred mojom nezaustavljivom nježnošću,
pred tvojom čvrstom sigurnošću...
tu, u toj točci se dogodilo.

Pa si mi onda poslije, oko pola sata
pričao o vodenici.





<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.