< prosinac, 2017 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Rujan 2021 (16)
Kolovoz 2021 (16)
Srpanj 2021 (7)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (2)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (6)
Siječanj 2021 (14)
Prosinac 2020 (22)
Studeni 2020 (10)
Listopad 2020 (15)
Rujan 2020 (9)
Kolovoz 2020 (7)
Srpanj 2020 (17)
Lipanj 2020 (6)
Svibanj 2020 (12)
Travanj 2020 (16)
Ožujak 2020 (7)
Veljača 2020 (11)
Siječanj 2020 (12)
Prosinac 2019 (12)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (16)
Rujan 2019 (9)
Kolovoz 2019 (10)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (14)
Svibanj 2019 (11)
Travanj 2019 (15)
Ožujak 2019 (2)
Veljača 2019 (8)
Siječanj 2019 (4)
Prosinac 2018 (4)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (4)
Rujan 2018 (6)
Kolovoz 2018 (5)
Srpanj 2018 (6)
Lipanj 2018 (11)
Svibanj 2018 (10)
Travanj 2018 (10)
Ožujak 2018 (12)
Veljača 2018 (14)
Siječanj 2018 (9)
Prosinac 2017 (8)
Studeni 2017 (3)
Listopad 2017 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
https://m.youtube.com/watch?v=mTn_v08ZJEM


"The most beautiful people we have known are those who have known defeat, known suffering,
known strle, known loss, and have found their way out of the depths. These persons have an appreciation, a sensitivity, and an understanding of life that fills them with compassion, gentleness, and a deep loving concern. Beautiful people do not just happen.”

Elisabeth Kübler-Ross

“Being with him when he died was something I will never forget. His bravery. His happiness. His acceptance. It was a colossal experience for me. Changed my life completely in a way that I had not expected. I expected to feel sad and lost. But I felt the opposite. Just, like, ‘Boy, this is it. This is all we have. Right here. So you’d better pay attention.’”

Laurie Anderson and Lou Reed


“To love. To be loved. To never forget your own insignificance. To never get used to the unspeakable violence and the vulgar disparity of life around you. To seek joy in the saddest places. To pursue beauty to its lair. To never simplify what is complicated or complicate what is simple. To respect strength, never power.
Above all, to watch. To try and understand. To never look away. And never, never, to forget… another world is not only possible, she is on her way.
On a quiet day, I can hear her breathing."

Arundhati

“I hope you will go out and let stories, that is life, happen to you, and that you will work with these stories... water them with your blood and tears and your laughter till they bloom, till you yourself burst into bloom.”

Clarissa Pinkola Estés


“May the sun bring you new energy by day, may the moon softly restore you by night, may the rain wash away your worries, may the breeze blow new strength into your being, may you walk gently through the world and know it’s beauty all the days of your life.”
Apache Blessing


“I am not the first person you loved.
You are not the first person I looked at
with a mouthful of forevers. We
have both known loss like the sharp edges
of a knife. We have both lived with lips
more scar tissue than skin. Our love came
unannounced in the middle of the night.
Our love came when we’d given up
on asking love to come. I think
that has to be part
of its miracle.
This is how we heal.
I will kiss you like forgiveness. You
will hold me like I’m hope. Our arms
will bandage and we will press promises
between us like flowers in a book.
I will write sonnets to the salt of sweat
on your skin. I will write novels to the scar
of your nose. I will write a dictionary
of all the words I have used trying
to describe the way it feels to have finally,
finally found you.

And I will not be afraid
of your scars.

I know sometimes
it’s still hard to let me see you
in all your cracked perfection,
but please know:
whether it’s the days you burn
more brilliant than the sun
or the nights you collapse into my lap
your body broken into a thousand questions,
you are the most beautiful thing I’ve ever seen.
I will love you when you are a still day.
I will love you when you are a hurricane.”

Clementine von Radics





Linkovi
vidrinsmijeh@gmail.com

SarahBernardht
31.12.2017., nedjelja
Brojevi



Ako ovu osmicu na kraju
2018.-te
čine zapravo samo
dvije trojke
čvrsto zagrljene
( jer godina s trojkom na kraju
bila je više no dobra )
možda to znači...

možda to znači
da te dvije
polegnute
čine beskonačnost
i da samo treba

čvrsto prigrliti naučeno

I kako s brojevima nikada nisam znala
jer sam ih tako..tumačila poput znakova
simbola, crteža i smjerokaza,
baš kao što ljubav sam,
baš naprotiv,
znala namirisati
iz daljine poput psa tragača
i na dnu zaleđena jezera
pa na osam i pola strana svijeta

a nikad mudra i nikad promišljena

Tako čitam
ova će biti obgrljena
ova će biti dupla trojka
ova će plesati bokovima
crvenim cipelicama salsaroškim
udarati ritam mojim danima

Radosni vam dani Nove!

- 01:29 - Komentari (16) - Isprintaj - #
24.12.2017., nedjelja
Badnja želja


Dragi moji!

Vratite se svome srcu kao kući, vratite se.
Tu još upaljeno je ognjište Vaših najosobnijih želja,
tu još tinja žeravica Vaših slatkih snova.
Tu ste još neprevareni i radosni, očiju radosnih.
Tu Vam stanuju svi dragi kojih više nema naoko.
U Vašem je srcu njihov azil, tu su pohranjene duboko
sve njihove riječi, zagrljaji i poljupci.
U Vašem je srcu sve ono važno što trebate znati
i imati.
- Srce moje, što želiš dušo?
Tako daleko ponekad, ako krenete tražiti daleko.
A tako blizu.
Vratite se Vašoj kući.
Očistite dimnjake, naložite bukove klade.
Badnjak nek pucketa od Vaše ljubavi.
Pa u oči, pa u usta, čista radost Vašeg srca,
što je tako dugo čuvalo tajnu Vaše vatre.
Vatru je nemoguće prevariti, izdati i osujetiti.
Kad okrećete drugi obraz, okrenite ga za poljupce.

Na toplo i radosno Vam stigao Badnji dan!






- 09:35 - Komentari (18) - Isprintaj - #
22.12.2017., petak
I'm still standing




Ovo nije prvi put, da mi slike, kad ih aploudam prek moba, ispadnu naopako.
Ima ziher neka kvaka, al ak ćete gledat moj post preko mobitela, moci ćete vidjet moje rukotvorine puno lakše, nego recimo preko monitora, jer ćete ga morati okretati, a zato morate bit jakiii!!!
No, fakat se nisam nacvrcala, nego mi slike ovak ispadaju, naopak!

Tijesto koje nam je @ V. velikodušno prepisala na recept, zbilja je divno.
Popit glinemola, baš za oblikovati što god poželiš. Jahtu, kuću, dolare, veću plaću, plaću, Niprije..sve!!!

I sve je bilo idealno i lijepo
( mir, blagoslov, ljubav, molitva, mir u svijetu ),
dok nisam krenula iscrtavat.
O blože isusek to nije istina!!! Kak je to teško!!
Kupila sam onu špricu. I naravno, bacila novce, jer nisam slušala V vješticu.
Vrećica, veli ona. Najobičnija vrećica...al ne od dućana, jelda, jelda? Jelda??!!!
Uglavnom, mama mi je počela skupa s klincima, jesti baš one kekse s rupama.
Popizdila sam, jer sam rupe jedva napravila
( završetkom tankog kista, dok sam ih vruće premazivala žutanjkom) , a sad su mi oni pojeli najbolje komade s rupama!!! Pa mislim!!!
Onda je još došla moja starija sestra koju već neko vrijeme drži manija čišćenja, i rekla nam da je pod masan i da nek se tornjamo više s tim keksima jer se poskliznula i skoro pala.
Na to smo se svi složno posvađali, jer ja kao, niš ne radim po doma, samo kolače znam radit!!!!!!
Na to sam ja sinula od sreće i sjetila se, kak se ja sad mogu lijepo pohvalit na blogu, kak ja ZNAM kolače radit, a pogotovo @ V koja mi je dala recept i zbog koje ovog Božića s nikim ne razgovaram.:-))))

Medenjaci su meki ko duša, neki imaju super rupice i mašleke, i baš sam se super zabavila...i možda ipak operem pod u kuhinji...

Uskoro se čestitamo i ljubimo!
Volim vas:-)))))





- 15:02 - Komentari (24) - Isprintaj - #
18.12.2017., ponedjeljak
Povratak doma

Uopće mi više ne pada na pamet ikome pričati o sebi, s ikim se zbližavati, dozvoliti da se isuviše lako ili prebrzo ugravira u moju matičnu ploču.
Otkad se vraćam sebi, ponovno se produljuje lista onih s kojima ne pričam, a gotovo je nevjerojatno što sam sve i kome dopuštala, praštala, razumijela!
Nisu krivi oni, kriva sam ja!
Tko je sve i kojom brzinom htio postati moj frend, pa se onda ljutio kada bih objasnila da za prijateljstvo treba vremena..Pa onda ipak i protivno svojoj volji, udovoljila tuđoj želji i poželjela vjerovati, pa se naravno, razočarala...
Sve mi je ljepše ovako, usamljenički ili s vrlo pomno odabranim ljudima..ali zaključak ostaje: korigirati se u zaljubljivanju u ljude! U otvaranju, zbližavanju i prisnosti.
Ionako se čini da sam vrlo sklona umišljanju srodnosti.
Umišljanju općenito!
Zavezat ću vam takvu zlatnu mašnu, kakvu niste ni sanjali da imate!
Uvjeriti ću vas da ste zapravo rođeni s njom.

***************************************
******************************
*******************

Vraćam se doma.
Tamo, na zidovima
još uvijek su moje sretne sjene.
U visokim potkrovljima, još odzvanja moj glas.
Pjevam ruske uspavanke, čuješ li?
U kulama grlice svijaju gnijezda.
Ružičast je još uvijek snijeg, kad sviće mi u očima. Snjegovit ružičnjak škripi ujutro kao da netko dolazi,
a samo su vrapci.
I oni blagdanski kolačići koje sam si nosila u zatvor,
u posjetu, nisu se još osušili.
Krckaju pod zubima, a sitan šećer pada po meni.
Ni lučice u zjenicama nisu prestale sjajiti,
pa čak i kada mi suton zimski grubo rastvori oči i hladnim glasom obznani da ga nema.
Nema ga više.

Vraćam se doma.
Tihi su praporci još živi, a u saonicama mog smijeha, upregnuti najsjajniji čilaši. Propinju se, vitki i spremni.
U mom je modrom prekrivaču još pregršt bajki koje si moram ispričati,
čujem šapat dragih ljudi koje ću upoznati
i gradove čije sam luke već gradila u snu.

Vraćam se, vraćam se doma.
Tu ću u vlastitom zagrljaju,
okititi stabalce svojim starim ukrasima.
Pripitomiti medvjediće u svojoj najcrnjoj šumi.
Na požutjela crtovlja zalijepiti note.
Pa kad nastane tišina od svega toga slavlja,
samo ću pticama dati da zoblju moju vedrinu i sjaj.

- 16:07 - Komentari (34) - Isprintaj - #
13.12.2017., srijeda
Mala

Ova pjesma voli te sva
i sva je laka
satkana tek od zrnca maka
pa grožđica, ruma i meda
Kada
prošapćeš iz drugoga svijeta
kroz usta mog petogodišnjaka
kroz sjećanja vrulje
Ono isto kako bih trebala biti mala
da bih lakše ti stala
u džep košulje

Zrnce sam, vidi me,
al ima tu mili, i ruma i meda
K srcu svom sakrij me,
preko svakoga reda

- 00:42 - Komentari (16) - Isprintaj - #
10.12.2017., nedjelja
Vlak, zora i zapovijed

Mislim, ako to nije bio mošusni miris vjetra,
mogla je biti grmljavina, pucanj, rasprskavanje požude.
Ustala sam naglo iz kreveta,
provjerila sve prozore u stanu.
Ništa. Bilo je to u mojoj glavi.
Mislim, kažu da je zapovijed ne poželjeti tuđe.
Ali to što je on radio s mojim laticama, bože mili,
to kako ih je geometrijski slagao oko tučka
moje slasne nježnosti, čovjek bi poželio tako griješiti dovijeka! Sa svim čulima, uključujući i one Cvetajeve.
No, nije stvar u tome. Ja sam bila ta koja nije odustajala. Kako se zapravo uvijek radi o reciprocitetu, mogli bismo logički ustvrditi, kako je on činio nešto zbog čega ja nisam od njega odustajala.
Al gledajte, o ljubavi ipak nešto znam!
Znam da se radi o vlaku pred zoru, tren prije nego se preklope različiti svjetovi, sudare se negdje na pustim tračnicama, šine se razdvoje pod točno određenim kutem, iz potpune lucidnosti svemira, ili možda vrlo promišljeno i s razlogom. Kako vam drago.
I promijeni se smjer, zadrhti sve ono blisko što zovemo našim, izmijene se svi vozni redovi na svijetu, netko zakasni i ostane tako u klopci svog vlastitog života,
dok drugi netko urani, ostajući zaglavljen u vječnom čekanju i traženju.
Podivljaju smjerokazi. Izvrnu se semafori.
Kad vas probudi mošusni miris vjetra, stanu satovi, izbrišu se kalendari, izmiješaju dani u velikoj posudi vremena.
Do maloprije, spavali smi ko bebe, a sad grozničavo provjeravamo sve prozore u stanu. Ne nalazimo ništa neobično. Potom se vratimo u krevet, bunovno tražeći neko racionalno objašnjenje, ali već je gotovo.
Ukrcani u vlak bez voznog reda, bez ikakve moguće predodžbe o krajnjem cilju, lutamo kupeima tražeći nešto poznato, nešto što zovemo našim.
Otkud, zašto, kako, kamo. Iz kreveta u vlak.
Potom počinjemo vješto prikrivati zbunjenost, onim izrazom sveznalice i štrebera, al sjedamo, naravno, uz prvi prozor. Za svaki slučaj.
Blagoslovljen bio onaj, tko takvu zoru može prespavati!
Taj putuje i ne znajuć da se probudio, da se svijet okrenuo naglavačke i postao nepoznat, nijem i gluh, bez bačenih mrvica s kojima bismo se radosno vratili nazad u krevet.

Kad me primio za bradu i lakonski preklopio moje dvije do tri latice u smjeru kazaljki na satu koji stoji, brojala sam do četiri prije nego me poljubio, posrčući iz mene sve moje dječje bolesti, tlapnje, pubertetska ludila, koturaljke. U tom trenu doista sam odmah znala da će mi biti ljubav života. One njegove neprimjerene riječi.
Čemu čekati kada znaš odmah.

Danas znam.
Ne dira se tuđe zato jer je tuđe, jer ništa ničije nije.
Ne dira se ono koje te voli, ali je zakasnilo zbog onih stalih satova, izvrnutih smjerokaza. Pa se uglavilo na stanici pogrešnoj. I dok nogama i rukama u tvome je vlaku, kraj tvojega prozora, vi prepolovljeni putujete, izgriženi dvostrukom grižnjom...
To je pakao. Zato se ne dira tuđe.

- 22:40 - Komentari (21) - Isprintaj - #
Second Waltz


Baš smo se bili nešto
posvadili na pasja kola
( u svađi i psi voze).
Zavrtila sam se oko svoje osi,
rekao je- ko čigra,
pa u toj vrtnji zadobila brzinu,
a u toj brzini - silinu.

Pa oštrinu.

Svašta sam mu rekla.
Izašla mu iz auta ko furija čigrasta,
pa dugo onda na sebi osjećala njegov pogled.

Na onom uglu. Danima još.

Odvažna u svojoj ljubavi,
no isprepadana njegovim mirenjem
s mojim odlaskom,
došla je tuga ko vještica.
Poplon moj najbolji prijatelj.
Knjige, a na svakoj stranici poneko
neželjeno podsjećanje
na njega, na nas.
Ljutnja.
Tuga.

Ušećerene ljubice čežnje.

Brzina se zvrka vremenom smanjivala,
siline je sasvim nestalo.
Mjesece smo si protratili.
Tih dana, pa sve do proljeća,
nisam pregledavala mailbox,
nego se silila živjeti.

Danas..danas kad ga više ne mogu..
u onom neredu od mailova
dva neka koja nisam prije otvorila.
Jedan je fotka njegova.
Ljutotužan, nepočešljanih obrva.
Neobrijan.
Drugo je link jedan. Arija.
Second Waltz.

Googlajte si sami.
Ja ne mogu.

- 00:57 - Komentari (28) - Isprintaj - #
04.12.2017., ponedjeljak
Ništa

Bio je to okret, korak il dva,
i glazba je utihnula;
svakom plesu dođe kraj.
Al vidi me, ja još pucketam prstima
pjevušeć nevidljivu melodiju,
vrtim se s tobom ulicama
a rukama grlim zrak,
propinjem se na prstima,
besramno zavodim mrak.

U zraku ko lopoč na vodi
tako se i ja korijenjem pridržavam
za ništa.
Al ništa te neće
ostaviti, iznevjeriti, napustiti

Ništa je pouzdano
Ništa

Misao na njegovu bradu tjera me u dug plač.
Zato radije mislim na ništa
kako bih se mogla tu i tamo nasmijati.
Na ništa, na ništa.
Ništa me može nasmijati.

Vidi me kako plešem na ništa,
okrećem se prema ničemu,
prstima pucketam u ništa

Nije to ništa
- 21:37 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.