Doba Lava

petak, 28.07.2017.


I što jasnije sjajim,
sretne me zvijezde prate same,
po defaultu,
hipnotizirano.

Čuvaju me
pa i kad to ne želim,
od maminih maza,
egomanijaka,
nostalgičara
nepovjerljivih i
pustih zanesenjaka,
čarobnjaka,
vilenjaka.

Sva u dukatima
zveckam,
kupam u tirkizu i medu
i mada otkriva me
onaj lom svjetlosti kraljevske
u tom jednom jedinom
važnom i svetom prijelomu

ja odavno sviram ljetno u prvim mrakovima,
spuštajuć' glavu grlicama,
jer rijetko tko može podnijeti
tu brzinu.

Osjećam se šeherezadasto
i ginem

za te boje
i za taj sjaj

sve dok opet i ponovno
u nekome ne zaživim.




*******

utorak, 25.07.2017.

Moji muškarci leže mi u krilu i plaču.
Moji se muškarci ubijaju.
Moji muškarci razbolijevaju se
i umiru.
Pa ti sad reci da je to slučajno, reci da nema veze sa mnom,
ajde, reci mi da sam u svemu tome tek sporedna uloga,
jedna uzgredna djeva,
i da je moje krilo tek jedno obično random krilo.
Ili ne, još bolje, probaj mi prodati priču
da smo ionako svi ovdje u prolazu.
To mi je najbolje, onako.
Cinički- cetinićki.
Trebalo bi biti utješno, kao, a zapravo je njuejđevski
površno i glupo.

Moji muškarci odlaze, čovječe.
Svi koji su me zavoljeli.

Ne, ne krivim se, daleko od toga.
Što je, tu je. Prihvaćam. Al ne stoički.
Žalim se.
Ulažem prigovore.
Psujem onom predivnom zaigranom svecu
koji mi drži leđa.
A on se i dalje smiješi visoko sa svog
prašnjavog oltara
i kaže mi
da sam to mogla biti ja.




Belcanto

četvrtak, 13.07.2017.

Imobiliziram srce
ljekovitim travama
oblažem milujem
pojim smokvinim mlijekom
da izađe trn
pa udlaga
da ne boli taj krš i lom
s vremena na vrijeme tek
otpustim zavoj
otpustim udlagu pažljivo
pustim zraka zraka zraka
na tu smradnu ranu
bolnu još

a ono promijeni ritam i zadrhti
zaguši me aritmija
brzo vratim sve kako je bilo
i ne diram

dječja lica mirišu još i na:
prezreli ribizl, štaub šećer sa krafne,
pijesak mokri plićaka, noćnu niveu.
Osmjehuju se životu onako
kako smo mi zaboravili
jer još znaju tajnu

možda bi zbilja promet stao
da zaplešemo
jesi li dovoljno lud

moje je srce dijete
možda je jače no što mislim.
jače no što mislim.




komentiraj (7) * ispiši * #

Sjećanje tijela

subota, 01.07.2017.


Taj mišić, na desnoj strani leđa, načet mi je valjda dugotrajnim sjedenjem, učenjem, čitanjem, naginjanjem nad stol i sebe.
Pa nesnosno boli baš onda kada se krenem opuštati.
Kao grč koji ne napušta. Užaren žarač ruje mi po leđima. Stvara nervozu. Mučninu.
I tu pomaže jedino dodir. Ciljana masaža.
Kada ustajem s usnama koje bride i bolnim tabanima, koja su to sjećanja?
Bježanje od onih mojih silovitih poljubaca.
I kad se mi ne sjećamo, pamti naše tijelo.

Jutros sam ustala s mišlju, da vrijeme nije i ne može biti pravocrtno.
Bilo bi to tako dosadno, nalik jednoumlju.
A Kreator zasigurno znade bolje.
Tako je sasvim moguće, da moje tijelo u paralelnim dimenzijama, živi nekim posve drugim životima.
Uvrnutim. Moguće je čak, da se ne naginje nad slovima, ne slama se ko grana tekome, nego ljubi i hoda za ljubljenog tisuće i tisuće milja. Kad ga nađe, silovito ga ljubi.
Otud bolni tabani. I usta.
Bol tako i ne mora biti sjećanje našega tijela na neki davni događaj, stanje, ponašanje.
Može biti posljedica onoga što radimo dok mislimo da spavamo.

U tim mnogobrojnim životima koje živi moje tijelo, dvije dugovrate rode lete kroz oblake na sjever, sunce se iznenada iskoprca iza gusta i tmasta oblaka, i netom prije no što se utopi u moru, obasja nas u našem dječjem, kratkovidnom sjećanju.

Zato i pišem. Ne bi li kanticom pronašla u tom šljunku i pijesku sjećanja, koje zlatno zrno.
Ne bi li spoznala sjećanje tijela i tako objasnila bol.

Možda odlasci i nisu ništa drugo, do li napuštanje jedne od brojnih dimenzija u kojima se igra naše tijelo.
Možda mu se zato i smiješim stalno. Voljena.
Čisto da vidi da nije bilo uzalud.




komentiraj (15) * ispiši * #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.