Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi
vidrinsmijeh@gmail.com

SarahBernardht
01.07.2017., subota
Sjećanje tijela


Taj mišić, na desnoj strani leđa, načet mi je valjda dugotrajnim sjedenjem, učenjem, čitanjem, naginjanjem nad stol i sebe.
Pa nesnosno boli baš onda kada se krenem opuštati.
Kao grč koji ne napušta. Užaren žarač ruje mi po leđima. Stvara nervozu. Mučninu.
I tu pomaže jedino dodir. Ciljana masaža.
Kada ustajem s usnama koje bride i bolnim tabanima, koja su to sjećanja?
Bježanje od onih mojih silovitih poljubaca.
I kad se mi ne sjećamo, pamti naše tijelo.

Jutros sam ustala s mišlju, da vrijeme nije i ne može biti pravocrtno.
Bilo bi to tako dosadno, nalik jednoumlju.
A Kreator zasigurno znade bolje.
Tako je sasvim moguće, da moje tijelo u paralelnim dimenzijama, živi nekim posve drugim životima.
Uvrnutim. Moguće je čak, da se ne naginje nad slovima, ne slama se ko grana tekome, nego ljubi i hoda za ljubljenog tisuće i tisuće milja. Kad ga nađe, silovito ga ljubi.
Otud bolni tabani. I usta.
Bol tako i ne mora biti sjećanje našega tijela na neki davni događaj, stanje, ponašanje.
Može biti posljedica onoga što radimo dok mislimo da spavamo.

U tim mnogobrojnim životima koje živi moje tijelo, dvije dugovrate rode lete kroz oblake na sjever, sunce se iznenada iskoprca iza gusta i tmasta oblaka, i netom prije no što se utopi u moru, obasja nas u našem dječjem, kratkovidnom sjećanju.

Zato i pišem. Ne bi li kanticom pronašla u tom šljunku i pijesku sjećanja, koje zlatno zrno.
Ne bi li spoznala sjećanje tijela i tako objasnila bol.

Možda odlasci i nisu ništa drugo, do li napuštanje jedne od brojnih dimenzija u kojima se igra naše tijelo.
Možda mu se zato i smiješim stalno. Voljena.
Čisto da vidi da nije bilo uzalud.





- 23:13 - Komentari (15) - Isprintaj - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.