*******

utorak, 25.07.2017.

Moji muškarci leže mi u krilu i plaču.
Moji se muškarci ubijaju.
Moji muškarci razbolijevaju se
i umiru.
Pa ti sad reci da je to slučajno, reci da nema veze sa mnom,
ajde, reci mi da sam u svemu tome tek sporedna uloga,
jedna uzgredna djeva,
i da je moje krilo tek jedno obično random krilo.
Ili ne, još bolje, probaj mi prodati priču
da smo ionako svi ovdje u prolazu.
To mi je najbolje, onako.
Cinički- cetinićki.
Trebalo bi biti utješno, kao, a zapravo je njuejđevski
površno i glupo.

Moji muškarci odlaze, čovječe.
Svi koji su me zavoljeli.

Ne, ne krivim se, daleko od toga.
Što je, tu je. Prihvaćam. Al ne stoički.
Žalim se.
Ulažem prigovore.
Psujem onom predivnom zaigranom svecu
koji mi drži leđa.
A on se i dalje smiješi visoko sa svog
prašnjavog oltara
i kaže mi
da sam to mogla biti ja.




<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.