Killerus

Bilo mi kuca sve jače i jače. Ne znam koliko ću još moći izdržati napade bezbožnika. Horda sotonske volje izjela je sve na svojem putu, obeščaščujući, mučeći i ubijajući, bez ikakve grižnje savjesti. Hladnokrvnost koja ih je prožimala, bila je toliko disciplinirana da su uspjeli pobiti čak i naše najelitnije vojnike, od strijelaca, pa do konjanika. Pitate se tko su oni? za života, nitko i ništa, a sada, desna i lijeva ruka okrutnog vladara Omikrona. Omikron ih još naziva svojim ¨cvijećem zla¨ jer ih je probudio iz vječnog sna, te im otvorio vrata našega svijeta. No, neki su se vratili u promijenjenim, snažnim, ali i ogavnim demonskim obličjima. Izgledom su podsjećali na trolove i divove mitskih doba, noseći lance iskovane od tuge obitelji onih čije su živote nepovratno uzeli. Što Omikron želi? Isto što i svaki poremećeni anarhist, propast svjetskog dobra, potpunu i apsolutnu kontrolu zlih sila. A tko sam ja? Nekoć skormni seljak koji se svim silama borio protiv nepravednog feudalizma, a sada u službi njegove presvijetlosti, cara Imperijusa. Imperijus je zadnji car naše vrste koji je sposoban suprotstaviti se hordi zla. No, je li mu uspjeh zajamčen? Čisto sumnjam. Bez obzira koliko vojnika Imperijus skupio, njihov broj nikad neće biti ravan hordi čija moć raste iz sata u sat. Naime, na mjesto svakog našeg palog vojnika, diže se pripadnik horde, iskvaren i jednako opak, baš kao da nikada nije bio savjesno i emocionalno ljudsko biće. Naš svijet postupno prekriva tama, Omikron diže svoje ¨cvjetove zla¨, a ja... Čvrsto držim mač u ruci, oslonjen na hladnu sjenu zida bijele kule, čekajući da razvale naše bedeme, a onda neka se Bog smiluje našim dušama!


Nedavno sam nabasao na ovu priču, napisanu prije par godina, za zadaćnicu hrvatskog jezika, što objašnjava njenu kratkoću. Možete si zamisliti čuđenje na licu profesorice, nakon što je dobila ovakvu priču kao odgovor na postavljenu temu ¨Cvjetovi zla¨ ;)
Imao sam svakakvih ludih interpretacija tema za zadaćnice, a to je bilo upravo zbog glupih naslova i kriterija profesorice. Kada god bih pisao nešto u stilu životnih filozofija, one bi ostale neshvaćene, nije im se posvećivalo dovoljno vremena za procjenu vrijednosti. Stoga sam prešao na morbidniju stranu pisanja, što se pokazalo prilično uspješnim kod profesorice. Čak se nisam ni trudio suzdržati, a tema ¨Žuti kišobran¨ me prilično naživcirala, toliko da sam zaželio uzeti takav kišobran i namlatiti nekoga njime. Iz toga je proizašla ideja o čovjeku koji je pod utjecajem svojeg žutog kišobrana, te dijeli pravdu okolo, ubijajući njime one ljude za koje je kišobran govorio da su loši i štete društvu općenito. Priča je bila poprilično morbidna, te sam mislio da ću zasigurno završiti kod školske psihologinje, a ne s blještavom peticom zbog originalnosti. Šteta što nemam sačuvani primjerak...