|
Za svoj prvi, novopečeni, novokomponirani (kako hoćete), post odabrao sam priču napisanu prije nekih godinu dana. Pobacao sam je po raznim forumima, pa isto tako mislim da je zaslužila i pozornost onih koji je nisu pročitali :)
Radnja nije sasvim ¨oriđiđi¨, ali dosta ljudi se svidio sam način pisanja i opisivanja, pa stoga samo izvolite čitati i slobodno komentirajte, bez ustručavanja ;) Pozdrav svima!
P.S.
Ne znam koja se veličina fonta stavlja kod većeg teksta, stavio sam ovako da lakše stane, ako treba kakva promjena, samo recite 
JA, HITMAN
- Zašto? Zašto? Zaštoooooooooooooooooooooo????????????????????????????
Ako moram umrijeti, objasnite mi ovdje, sada, dok sam još živ! Ne pucajte, zaboga! Molim vas objašnjenje prije nego mi smjestite metak u zatiljak glave! Tko ste? I još bitnije zašto to činite? Ako je zbog novca, ja sam vrlo bogat čovjek. Samo recite koliko i ja ću vam....
Lagano sam stisnuo obarač svoje drage... premile, prigušene berette. Bilo je savršeno...
Tihi hitac prelomio je oslabjele zrake svjetlosti, što su se pružale prostorijom luksuznog havajskog Hilton hotela, sve dok nije penetrirao u želatinoznu masu muškarčeva mozga. Stajao sam tako, malo, iznad trupla svoje mete, uživajući u ekstazi svoga posla. Nitko ne može shvatiti jedinstveni užitak plaćenih ubojica osim njih samih.
Ljudi nas doživljavaju kao nemilosrdne, hladnokrvne ubojice koji ne mare ni za koga i ni za što. No, to jednostavno nije istina! Svi koji tako misle su totalni nekreativci i ne shvaćaju umjetnost moga posla. Tako je! Dobro ste shvatili, umjetnost! Naravno, mogao sam izmsliti svakakve strašne završetke za ništariju poput ove koja trenutno leži podamnom. Mogao sam ga dočekati iza zida spavaonice, te ga jednostavno zadaviti telefonskom žicom, prethodno svježe istrgnutom iz zida, ali nisam. Jer tu nema čari! To bi bilo uistinu odviše hladnokrvno za njegov tip osobe. Vidite, uvjerenja sam da za svakoga postoji određen oblik smrti kojim zaslužuje umrijeti. Jednostavno sam smatrao da je hitac iz pištolja njegov način odlaska na drugu razinu. Puštajući ga da priča o svome novcu i da može platiti koju god svotu hoću, dao sam mu nade za život, te je na taj način umro u nadi. E sad, da sam upotrijebio već spomenutu žicu, njegove zadnje misli ostale bi usmjerene na to da se ne može izvući iz smrtne situacije, te da će umrijeti. A to nije lijep način za napustiti ovozemaljski život, zar ne? Pa tko bi želio umrijeti u beznađu? Mislim da čak ni najokorjeliji sado-mazohisti. Premda je tu tvrdnju teško potvrditi, jer su općenito vrlo čudne pojave...
Ne želim vas zabrinjavati, ne bih želio da pomislite kako smatram da ću se nakon svoje smrti izvući iz zle kobi koja će me zasigurno snaći. Definitivno neću u raj, to je sigurno... A Boga mi neću ni u pakao, pa ni u čistilište. Pitate kako je to moguće? Pa, vrlo lako... Ne vjerujem u sva ta sranja. Mislim, nemojte me krivo shvatiti, smatram da postoji nekakav ¨put¨ nakon smrti. Nisam nekakav zatucani ateist, ali jednostavno mislim da je smiješno generalizirati život nakon smrti na nešto tako jednostavno poput raja, čitilišta i pakla. To možda jesu grube crte života nakon smrti, ali nipošto ne uključuju sve mogućnosti. Koje? Za sad nemam pojma, ali ako saznam, nastojat ću vam već nekako javiti. Naravno, pod pretpostavkom da ćete me biti voljni saslušati.
No, dosta introspektivnih monologa, vrijeme je da zbrišem iz snobovskog hotela, pa pobogu ubio sam čovjeka, uskoro će policija preplaviti ovo područje, hotel, sobu. Sve će biti puno svjedoka, onih koji misle da nešto znaju, znatiželjnika koji bi željeli znati više (čitaj: novinara), dokaza zajedno s detektivima i murjacima čiji je jedini jezik dobra krafna!
Šalu na stranu, dobri su to ljudi, samo obavljaju svoj posao, baš kao i ja...
Vrijeme je da se javim poslodavcu zbog obećane nagrade za smaknuće njemu očito ne tako mile osobe. Već ionako crveni, perzijski tepih počinjao je upijati krv koja se slijevala niz parket do njegovih dugaćkih vlakana. Nije bilo smisla micati truplo. Policija je sigurno na putu. Čujem sirene kako mi zuje u glavi.
- Ne, saberi se! Nema nikoga, ipak si koristio prigušivač, kako je moguće da bilo tko... – uvjeravao sam sâm sebe, dok u međuvremenu nije pokucala sobarica.
- Gospodine, donijela sam čiste ručnike koje ste tražili. – slijedeći potez je bio na meni, ta kako se riješiti sobarice. Hmm...
- Gospodine? – upitala je ovaj put pomalo bojažljivo.
- Jeste li u redu? Gospodine? – nastavila je ponavaljati. Glupa kuja, zašto mora biti toliko solidarna i zabrinuta? Zašto jednostavno ne otiđe, te tako izvuče živu glavu? Ali ne, morala je biti prokleto zabadalo, baš kao svaka prosječna žena. Ništa, morat ću to učiniti na svoj način, jedini koji mi je poznat...
Lagano sam otvorio vrata čije se škripanje proteglo sobom. Prije toga sam ugasio svjetla u sobi da bih se mogao zaviti u plašt njena tamnoga kuta. Pustio sam je u sobu i poput predatora ščepao njeno krhko tijelo. Od straha su joj ispali ručnici, te nastavili upijati onaj dio krvi koji tepih više nije mogao. Nogom sam zatvorio vrata. Nosnice su mi hvatale svaki njen prestravljeni izdah. A ona još nije bila ni svjesna da malo niže u sobi leži mrtva osoba. Nisam bio siguran da je u redu da je ubijem i ostavim s tim smećem na podu. Ona nije bila dio moga posla. Za nju neću dobiti ništa. Jednostavno se našla na krivom mjestu u krivo vrijeme. Zar zato zaslužuje smrt? No, što je tu je... Moram je se riješiti. Takav je život. Ne ubijem li je, mogla bi me kad-tad prepoznati, te mi život pretvoriti u pakao. Ali, ipak... Kad malo bolje razmislim njena smrt uopće nije potrebna. Pa mi smo u potpunome mraku. Ionako uvijek nosim bočicu kloroforma sa sobom za hitne slučajeve kao što su ovi.
Uzeo sam bočicu, odvio poklopac te njen sadržaj dolio na običnu krpu koju sam uzeo od sobarice. Bila je previše prestravljena da bi se odupirala. Vjerojatno je mislila da ću je silovati, ili takvo što. Kako bih mogao, blia je jedno 25 godina starija od mene. Odlučio sam ništa ne govoriti da ne bi bila u mogućnosti prepoznati moj glas, ako se kojim slučajem sretnemo u životu. Lagano sam pritisnuo krpu na njeno lice sve dok se nije onesvijestila. Položio sam je na kauč i zatim uzeo dvije deke iz ormara. Jednom sam pokrio nju jer nije bilo toliko vruće unatoč ljetnim danima. Drugom sam pokrio njega, da se jadnica ne isprepada kad se probudi. Šta je?! Možda jesam plaćeni ubojica, ali i ja imam ljudske emocije, bar neke. Ipak sam čovjek. Eh, sad kad je to gotovo, mogu se posvetiti svome suptilnome bjegu. Vjerojatno će uskoro početi tražiti sobaricu jer je ovo ipak prestižni hotel, koji si ne može dopustiti manjak osoblja, iako ih ionako ima previše. Najbolja opcija bijega je ne privlačenje previše pozornosti (najčešći propust maldih amatera). Krenuo sam odlučnim korakom duž dugog hodnika, do lifta. Srećom nitko me nije opazio kako izlazim iz sobe
K-109. Skulirano sam odšetao do kraja hodnika, te pritisnuo gumb za poziv lifta. Trebalo je vremena da stigne do jedanaestog kata koji se nalazio dvanaest katova ispod mene... Ovo mi nije bilo prvi put. Radio sam to već nebrojeno puta. Mislim, ubojstvo i bijeg, ne čekanje lifta, of course. Znate onaj feeling kad nešto iščekujete i treba sto godina da dođe do tog čarobnog, iščekivanog trenutka. E, pa tako je bilo i meni sada, bez onog čarobnog djela. Ovo me čekanje itekako činilo vrlo nervoznim.
- Ah, napokon! – laknulo mi je. Zakoračio sam u omanji prostor prilično prostranog dizala. Nije bilo žive duše u liftu, osim ako ne smatrate da jedan okorjeli sociopat može imati dušu, onda možete mene brojati kao jednu. Pritisnuo sam tipku za predvorje.
- Cing! – čuo se uobičajeni zvuk pri zatvaranju vrata lifta. Mirno sam se spustio u predvorje, odšetao do šaltera gdje se radeći dosađivala prelijepa djevojka, na čijoj je znački pisalo Carmen.
- Odjavio bih se iz hotela. Ime mi je Lorenzo Salminetti. – rekao sam djevojci.
- Salminetti je s jedno, ili... – priupitala je.
- Duplo t. – odrezao sam.
- OK. To je 1000$ za tri noćenja. – izjavila je gledajući u kompjuter, nakratko zirnući u mene.
- Izvolite. – pružio sam joj ruku s novcem, prethodno ga izvadivši iz novčanika.
- Hvala. Nadam se da vam je boravak kod nas bio ugodan. I dođite nam opet! – nasmiješila se zelenim krijesnicama, prelivenima livadom smeđih lješnjaka.
- Bio je... i više nego ugodan. Svakako, ako ništa drugo onda radi vašeg broja... – rekao sam pogledavši je ispod oka. Primjetio sam tanko rumenilo na njenim obrazima.
- Puste riječi... Dođite opet, pa ćemo vidjeti. – zabacila je kosu na desnu stranu ramena.
- Hmm... Ja sam čovjek od riječi. A one se vrlo često pretvaraju u djela. Ako se isplati, to jest... – gledao sam je ravno u zjenice. Sada se rumenilo u potpunosti povuklo i prodrio je glas samopouzdanja.
- Pa, recite vi meni, što mislite, isplati li se?
- U svakom slučaju. – odgovorio sam opušteno. – Do viđenja.
- Hmph... – koketno je odpuhnula i posvetila se sljedećem gostu kojem je dodijala naša igra riječima, stajavši u redu iza mene.
No, u stvari me nije bilo briga ni za njega, ni za zamamnu recepcionerku. Jedva sam dočekao da izađem iz tog prokletog hotela punog snobova i lažnih obećanja, poput onoga koje sam dao Carmen. Napokon sam došao do mjesta gdje prestaje crveni tepih i počinje pravi život. Jedina osoba u tom hotelu, koja je iskusila pravi život, je bila moja meta, kad sam mu prijetio ubojstvom. Zasigurno bi svatko normalan pomislio da nije bilo pametno što sam uopće bio registriran u tom hotelu, iako pod lažnim imenom, i što sam proveo dio svojeg predragocjenog vremena za pričanje sa ženskom koja radi na recepciji, umjesto da sam izašao van trčući koliko me noge nose. Ali, svatko normalan bi se užasno prevario pretpostavivši takvo što. Došavši tri dana prije svoje mete osigurao sam si mogućnost proučavanja sigurnosnih mana hotela i upoznavanje sigurnosnih ruta, tj. raspored stražara, zaštitara, kamera, osoblja hotela, itd. lista se nastavlja. Na ovaj način sam osigurao svoju sigurnost za pomno smišljeni atentat. A ono časkanje sa recepcionarkom? Jednostavno sam učinio ono što je bilo potrebno da se uklopim u svijet ljudi koji su me okruživali. To je to. Jednostavno, čisto, nisam ostavio nikome nikakav razlog da posumnja da sam ja ¨Lorenzo Salminetti¨ imao išta s umorstvom onoga čovjeka. Nikako da vam kažem tko je zapravo bila moja meta, zar ne? Fora je u tome što ne znam tko je, niti me to ne zanima. To me se ne tiče. Dobivam samo mjesto i vrijeme, zašto i kako prepuštam policiji. Radim samo svoj posao i ovako to činim mnogo manje osobnim.
- Taxi! – viknuo sam, mahnuvši desnom rukom. Nedugo zatim, ušao sam u automobil i naložio vozaču da me odbaci na aerodrom. Nakon kraće vožnje, stigli smo na odredište.
- Evo nas, gospodine. – pogledao me taxist preko ramena.
- Koliko sam dužan? – pitao sam prijazno.
- Dvadeset dolara i pedeset centi. – odgovorio je kratko, nakon čega sam mu pružio njegov zasluženi novac.
- Hvala! – izjavio je sa smješkom na licu.
- Ne! – odvratio sam. – Hvala Vama, gospodine, na ugodnoj vožnji. – zahvalio sam se vozaču. I baš kad sam htio izaći iz automobila, vozač je ugasio motor, otvorio vrata sa svoje strane, te izašao van. Uhvatio je kvaku na vratima kroz koja sam namjeravao izaći, te ih otvorio. Stao je sa strane gledajući ispred sebe, čekajući da izađem. Našao sam se na asvaltu iznenađenoga pogleda kojim sam zurio u vozača. Pitao sam ga: - Čemu to?
Polako je okrenuo glavu prema meni, blago žmirnuvši, s riječima: - Čemu to? – ponovio je moje pitanje. Nasatavio je podignutih obrva: - U svojem poslu ne susrećem mnogo ljudi poput Vas. Za nekoga tko se bavi prijevozom ljudi, vi ste heroj. Čudno vam je to? Ne vidim zašto. Vozeći taxi susrećem razne vrste ljudi. Neki su izrazito bezobrazni, ali čak su i oni bolji od onih licemjernih koji se, kao ono, zahvalno smješkaju, dok zapravo u sebi jedva čekaju da se maknu od mene i od mojeg taxija jer misle da su bolji od mene, mojih kolega i što ja znam koga sve ne. Jer oni imaju love i misle da je to sve na svijetu. Ali, varaju se i to nemajući pojma koliko. Prokleti licemjeri.
- Znači vi mene smatrate licemjerom? – procijedio sam zbunjeno.
- Ma, ne gospodine. Za nas taxiste postoji i treća sorta ljudi. A u tu sortu spadate vi i ostali ljudi koji se ne boje iskazati iskrenu ljubaznost poštenom, radišnom čovjeku. Za to vam se zahvaljujem. Naklonio mi se, izvadio novac iz džepa, te ga stavio u gornji prednji džep moga sakoa.
- Ne mogu, to uzeti. Zaslužili ste ovaj novac... – no više me nije mogao čuti jer je sjeo u svoj žuti taxi i odvezao se, duboko u noć, obasjanu uličnim svjetiljkama.
- Koji čudan tip. – slegnuo sam ramenima i ušao u zračnu luku. Bilo mi je dosta ovog posla, htio sam odmor. Na aerodromu je sve prošlo glatko. Nije bilo sirena, specijalaca koji ulijeću kroz prozore s M-14-icama u rukama. Ništa. Mir me natjerao da se zavalim na svoje mjesto u prvoj klasi ¨British Airwavesa¨. Ubrzo sam utonuo u san. Zatim me iz osmosatnog ništavila probudio alarm na mobitelu. Bio sam prilično gladan, budući da nisam ništa jeo od jučer, pa sam uzeo doručak sa stolića pored sebe. Sjećanje na jučerašnji dan mi je bilo mutno. Uzeo sam kaput, sjeo u tramvaj i odveo se do Trga. Pošao sam posjetiti najboljeg frenda. Odlučio sam ga izvjestiti o svojim zapažanjima o jučerašnjim događajima.
|
