Na Profighstore web portalu upravo sam pročitao strašnu vijest:
Kickboksačica preminula nakon borbe
Američka kickboksačica Adrienne Simmons preminula je nakon subotnje borbe na Floridi. Adrienne je nastupila na kickboxing priredbi u sklopu koje je branila titulu u svojoj kategoroji, no pretrpjela je nokaut nakon kojeg nije reagirala na podražaje te je hitno prebačena u bolnicu. Tamo je podvrgnuta operativnom zahvatu zbog izljeva krvi u mozak, ali pala je u komu iz koje se nije probudila.
Njezin zaručnik optužuje organizatore koji na licu mjesta nisu imali osoblje hitne službe, već je hitna došla tek pola sata kasnije, a nesretna Adrienne stigla je u bolnicu tek nakon sat vremena.
Pogledajte na Profightstore portalu
Žao mi je što se je to dogodilo američkoj sportašici. Moja sućut njenoj obitelji i bližnjima.
A što se je u stvari dogodilo?
Američka kickboksačica sudjelovala je na IKF turniru u američkom gradu Orlandu, i prema nekim izvorima borila se u Muay Thai borbama. Vijest je objavljena u Američkim medijima (pretežito web portalima o borilačkom sportu), ali na žalost ostala je nezamijećena među mnoštvom vijesti o borbama, turnirima, pripremama, pogotovo u MMA i pogotovo u vremenu priprema sljedećeg UFC 118 koji će se održati 28. kolovoza.
Ali, ova vijest je iznimno značajna da se na svim sportskim i medicinskim razinama razmisli o zaštitnoj opremi - bilo ispravnosti bilo zbog obaveze nošenja - s jedne strane, ali i o pripremi sportaša, pregledima sportaša, spremnosti sportaša, opterećenju sportaša s druge strane te s pripremom, organizacijom i provođenjem natjecanja, turnira i priredbi borilačkog sporta s treće strane.
Naime, Adrienni je ovo bio treći meč na turniru tog vikenda. U kratkom vremenu je više puta ulazila u borbe, a nakon treće borbe, nakon knockouta pala je u komu. Na žalost, organizator nije osigurao hitnu medicinsku pomoć, oslanjajući se na obližnu interventvu ekipu, koja je, prema njegovim riječima trebala doći za nekoliko minuta. A koja je došla nakon više od pola sata.
Adriennin slučaj srećom je rijedak, ipak je ona samo druga žena koja je umrla od posljedica ozljeda u borilačkom sportu. 2005. godine Becky Zerlentes umrla je nakon natjecanja na "Golden Glove" turniru. U oba slučaja, djevojke su se natjecale kao amaterske sportašice u amaterskim borbama i obje su nosile zaštitnu kacigu.
Ipak, razni analitičari, sportski stručnjaci, liječnici postavljaju pitanje je li zaštitna kaciga dostatna, pravilna i adekvatna zaštita. Ona štiti od direktnog udarca, ona disperzira posljedice udarca na znatno veću površinu glave, ona u kombinaciji s rukavicom protivnika znatno ublažava udarac i smanjuje pritisak na manju površinu glave. Ali, ona je potpuno beskorisna kod udarca kod kojih dolazi do rotacije glave (u pravilu nakon krošea). Tu kaciga ne štiti borca, dapače, tu je kaciga dodatna težina u momentu zakretana glave. Dodatno opterećenje.
Bez obzira na to, zaštitna funkcija kacige je neupitna.
Sljedeće područje na koje valja obratiti pozornost jeste pripremljenost sportaša za sve te udarce. Tijekom više godina bavljenja borilačkim sportom sportaš primi na desetke, možda i na stotine jakih udaraca u glavu, koju nam niti Bog, a niti evolucija nisu predvidjeli za takve napore. Sve to ostavlja katkada neznačajne posljedice, ali katkada i vrlo značajne. Možda ne odmah, ali račun iz ringa kad tad dolazi na naplatu - od toga da se u kasnijim godinama života ne možemo sjetiti gdje smo ostavili ključeve, ili do osjećaja zadebljanog jezika, pa sve do ozbiljnih neuroloških bolesti kao što su padavica, Parkinsova bolest, moždani udari ...
Dakle, pravilnom i dobrom pripremom sportaš može veliki dio opasnosti svesti na prihvatljivi rizik. Ali ...
Je li to dovoljno na turnirima kao što je bio ovaj u Orlandu? Na turnirima koji se svakodnevno održavaju u svijetu, pa i vrlo često kod nas. Dakle, nameće se drugi zaključak - da se drugačijom organizacijom natjecanja i turnira mora osigurati znatno više vremena za odmor između borbi - i to ne smije biti povećanje u satima, nego u danima ili čak tjednima.
Osim navedenoga, treba svakako obratiti pažnju i na liječničke preglede. Mogu li se neke skrivene aneurizme pronaći uobičajenim liječničkim pregledom? Sigurno ne, ali svaki liječnik će ipak pogledati je li bilo sličnih bolesti ili slabosti u obitelji sportaša, možda se kroz neke druge parametre mogu utvrditi slabosti ili urođene mane. Ali, potreba jeste za kvalitetnijim i ozbilnijim liječničkim pregledom.
Bi li sve to, da je bilo baš tako, spasilo Adrienne Simmons od fatalnog ishoda. Možda ne bi, a možda i bi. Možda. Ali, radi toga možda trebamo li neke stvari propustiti i preskočiti. Trebamo li se igrati sa sudbinom?
Zasigurno NE!
Sve to me je ponukalo na razmišljanje. Može li se takvo što dogoditi (ne dao Bog) i kod nas? Jesmo li na našim natjecanjima, ali i na našim večernjim priredbama uvijek spremni za brzu liječničku intervenciju? Je li dežurni liječnik kojeg imamo na natjecanjima u kontaktu s hitnom službom grada ili mjesta gdje se održavaju borbe? Jesmo li se mi - i kao sportaši, i kao treneri i kao organizatori natjecanja i priredbi osigurali da su naši sportaši napravili kvalitetan liječnički pregled? Znaju li svi naši organizatori natjecanja i priredbi koje su njihove obaveze i odgovornosti? Znaju li svi naši treneri koje su njihove obaveze i odgovornosti? Jesmo li se mi osigurali da smo poduzeli maksimalno moguće kako bi spriječili da se ovakva nesreća dogodi našem sportašu u našem klubu na našem natjecanju?
Pitanja na koja nikako ne bi smo smjeli odgovoriti s NE!
Na žalost, nesreća ne bira ni vrijeme ni mjesto, na žalost ovakvo što se svakome može dogoditi u svakom trenutku, i dok spava ili se odmara, ali i na treningu, u spariranju, tijekom zagrijavanja, trčanja, tijekom borbi i natjecanja. Upravo zbog toga, tu je vrlo velika odgovornost i trenera i organizatora natjecanja i priredbi.
Mislim da je svima jasno da kod ovih pitanja ne smije biti nikakvih, pa ni najmanjih kompromisa, propusta ili popuštanja. Jer Ustavna, zakonska, ali i moralna obaveza svih sudionika u sustavu sporta je - kako piše u Zakonu o sportu:
" ... očuvanje, održavanje, poboljšanje i unapređenje psihofizičkih sposobnosti i zdravlja..."
Nikako narušavanje i ugrožavanje!
Eto.
