KICKBOXING

nedjelja, 15.11.2009.

Split je Jagodina na moru

... napisao je neki dan Boris Dežulović u Jutarnjem listu

Kao i uvijek, od Borisa opet možemo pročitati simpatičan članak. Evo ga:


Dežulović:

Split je Jagodina na moru



Postao je njihov vječni gradonačelnik, koji u Jagodini uživa status božanstva, jer u gradu nema pikavaca i homoseksualaca, dobili su ZOO vrt i muzej voštanih figura sa Svetim Savom i Titom

Ima u zemlji Srbiji grad koji se zove Jagodina. Prosječnom Hrvatu taj toponim ne znači ništa, jer je u zabranjenom sjećanju bio zaveden kao Svetozarevo, kako se do raspada Jugoslavije - po socijalističkom heroju Svetozaru Markoviću - zvala mala, prljava palanka u dolini Velike Morave, poznata po tvornici kablova, lokalnoj pivari i “čiči”. “Čiča”, pak, u to vrijeme nije bio Draža Mihajlović, već veseli, brkati šumadijski seljak s etikete Jagodinskog piva, kojega su vojnici u kantinama kasarni u Svilajncu ili Paraćinu zvali jednostavno - Čiča.

Nitko izvan Srbije danas više ne zna za Jagodinu, pa ne zna ni za njegovog gradonačelnika Dragana Markovića Palmu, osebujnog ćelavca s tri razreda Škole učenika u privredi, koji se krajem osamdesetih obogatio preko noći, i to doslovno - preko noći je krao resavski ugljen iz teretnih vagona na željezničkoj stanici i prodavao ga jagodinskim domaćinstvima. Kad je počeo rat, postao je i ekskluzivni nabavljač ugljena za Vojsku Jugoslavije, pa srpski menadžer godine, i onda - kao svaki uspješni tranzicijski biznismen - shvatio da pare ne leže u biznisu, nego u politici, te je zajedno sa Željkom Ražnatovićem Arkanom osnovao Stranku srpskog jedinstva.

Tako je postao vječni gradonačelnik, koji u Jagodini uživa status božanstva: građani su dobili grad na čijim ulicama, kako se gradonačelnik voli hvaliti, nema pikavaca i homoseksualaca, dobili su pravi zoološki vrt, modernu gradsku televiziju, muzej voštanih figura sa Svetim Savom i maršalom Titom, suvremeni vodeni park i besplatni prijevoz do beogradskih bolnica. A Dragan Marković Palma 97 posto njihovih glasova.

Danas je Palma važna politička figura, zastupnik u parlamentu i koalicijski partner koji demokratskoj vlasti donosi prevagu i kojega se pita. Nitko se ne zamara previše sjećanjem na prijateljstvo s Arkanom, pa na njegovim dernecima glođu prasetinu i predsjednik Tadić i europski ambasadori. Ukratko, nekadašnji je neugledni sitni lopov i organizator seoskih vašara zamalo postao član jet seta, gazda čiji se poziv ne odbija. “Ne postoji estradni umetnik koji meni nije pevao u prostoriji od dva-tri metra”, ispričao je nedavno novinarima. “Nisu mi svirali i pevali jedino Betoven i Šopen, jer sam bio mali kad su oni bili popularni.”

Kažem “zamalo”, jer za istinski jet set nedostajala mu je još samo jedna stvar. Ima o tome zgodna anegdota, kad je narodni poslanik, gradonačelnik i menadžer godine Dragan Marković Palma jednog dana posadio za stol ženu Snežanu, s kojom je u braku punih trideset godina, od njene šesnaeste.

“Vidi, ženo, jel nama dobro?” “Dobro nam je, Dragane, što to pitaš?”, upitala je supruga. “Jel' imamo decu, jesu li nam dobro deca?” “Jesu, Dragane, Bogu hvala!” “Jel' imamo lepu kuću, imanje i kola?” “Imamo, Dragane”, odgovara žena zbunjena. “Jel' imamo para, jel se lepo živi?” “Lepo, Dragane”, kaže ona i gleda ga, ništa ne razumije, ali i ne pita. “E, vidiš, ženo, sve ti je to tako jer sam ja ušao u onaj džetset.” “U šta, Dragane?” “Džetset”, strpljivo će Palma. “To ti je ono gde smo ljudi kao ja, mi, fini svet.” “Aha”, klimnula je žena glavom, “pa dobro, Dragane”. “E, al' ima još nešto da ti kažem ja, bolje nego da saznaš od drugih”, dodao je na kraju Palma. “Šta, Dragane?”, pita žena, sad već pomalo uplašena. “Vidiš, ženo, svaki u džetset ima i švalerku”, pažljivo joj je objasnio muž. “I eto, da ti kažem, imam i ja. Mora se ako si u džetset, i tačka.”

Teško da postoji bolja i preciznija znanstvena definicija tranzicijskog balkanskog jet seta od ovoga, kako ga je ponudio gradonačelnik Jagodine. Ni po čemu, naime, priča o biznismenu i političaru za kojega nijedan Hrvat nije čuo, i gradonačelniku grada za kojega nijedan Hrvat nije čuo, ne bi Hrvatima bila zanimljiva da im nije tako prokleto odnekud poznata, da nije Dragan Marković Palma lik hrvatske tranzicije, podjednako gradonačelnik Opuzena ili Splita kao i egzotične pomoravske Jagodine. Razlike su ponekad samo u frizuri i naglasku.

Splitski gradonačelnik Željko Kerum Palma, recimo, uz neznatne razlike može vam ispričati istu priču. Tek, umjesto ugljena prodavao je mješovitu robu, umjesto muzeja voštanih figura otvarao je trgovačke centre s voštanim manekenkama, a umjesto homoseksualca za zeta ne bi Srbina. I onoga dana kad je odlučio obznaniti pripadnost tome, kako se zove, jet setu, umjesto žene za stol je pred uključenim kamerama, u izravnom prijenosu, posadio novinarku svoje privatne televizije.

Uz velebne vile, skupe automobile, luksuzne jahte i zastupnike u gradskim skupštinama, ljubavnica je tako postala obavezni statusni simbol novobogataša, nešto bez čega vas nitko neće ozbiljno shvatiti. Na ulazu u taj glamurozni, raskošni jet set, onako kako ga zamišljaju naši tranzicijski velmože, stoje grmalji i odmjeravaju svakog novog pridošlicu, provjeravaju ima li kandidat sve što se traži, okreću vlasničke papire i vozačke dozvole za tridesetmetarske jahte.

“A ljubavnica?”, pitaju na kraju. “Evo je”, dovlače naši bogataši za ruku nesretnu manekenku i pokazuju je izbacivačima. “To vam je ljubavnica?”, nepovjerljivo je mjerkaju gorile, kao carinici, vrteći joj osobnu kartu. “Hm, dobro, upadaj”, kažu na kraju, i tako naše palanačke palme ulaze u jet set.

U Splitu, Jagodini na moru, to dobro znaju. Samo ja, blaženo neupućen u čudesni svijet hrvatskog jet seta, o tome pojma nisam imao, i s idiotskim sam čuđenjem nakon Kerumovog senzacionalnog javnog priznanja shvatio da njegovu malu, mračnu tajnu već godinama zna cijeli Split. I ne samo njegovu. Najbliži Kerumovi suradnici, sve odreda Palme na otoku sreće, već godinama vuku po gradu svoje ljubavnice - u kafićima u Stobreču, recimo, mogu vam satima prepričavati meksičku sapunicu jednog od njih, Kerumove desne ruke - svi znaju što je koja od njih dobila od svog sponzora i kad je koja abortirala, pričaju Splićani o tome onako usput, kao o cijenama na peškariji, bez suvišne obaveze čuvanja društvene tajne.

I samo blaženi u neznanju nisu shvatili da je Kerum na kraju svog dramatičnog obraćanja naciji stavio embargo na daljnja pitanja jednostavno zato što za daljnja pitanja ne postoji nikakva javna potreba. Samo takvi, blaženi u neupućenosti - a u cijeloj tranzicijskoj palanci jedino supruga Dragana Markovića Palme i ja o tome nismo imali pojma - mogli su se stoga pitati i zašto nitko od Kerumovih političkih protivnika nije tu javnu tajnu iskoristio u izbornoj bici. Taj podatak, naime - a pokazale su to i kasnije ankete - Kerumu bi, naprotiv, najvjerojatnije donio i pokoji postotak glasova više. Kao onomad CIA, kad je u namjeri da ga kompromitira, jednom diktatoru iz Trećeg svijeta podmetnula montirani pornić s nekom prostitutkom, nakon čega mu je popularnost narasla tri puta.

Zašto onda, inzistiraju blaženo neupućeni, Kerum svoju aferu nije javno obznanio u predizbornoj kampanji, kao propagandni spot? Sa sloganom, otprilike, “svaki u džetset ima švalerku, i eto, da vi kažem, imam i ja: mora se ako si u džetset, i tačka”. Zato što svaki ozbiljan kandidat za gradonačelnika od vlastitih birača mora čuvati iluziju uređenog grada, u kojemu se poštuju službeno proglašene društvene vrijednosti: obitelj, Bog, domovina. Iako ne nužno tim redoslijedom. Zašto je to onda priznao kasnije? Zato što je svaki ozbiljan gradonačelnik, shvatili ste, u taj džetset.

Nekad su, eto, Jagodina i Split, ili bilo koja srpska i bilo koja hrvatska palanka, imali zajednička iskustva, makar samo službeno proglašena: revolucija, Partija, bratstvo-jedinstvo, iako ne nužno tim redoslijedom.

U stvarnom životu, Jagodina i Split nisu imali mnogo toga zajedničkog: tek Jagodina je imala Čiču, a Split Lederer. Mnogo godina kasnije, Jagodina i Split - ili bilo koja srpska i bilo koja hrvatska palanka - imaju potpuno zajedničko tranzicijsko iskustvo, priču o ratu, resavskom ugljenu, malom dućanu na Brdima, homoseksualcima i srpskim zetovima, visokoj politici, ljubavnicama i jet setu.

To je ono zajedničko iskustvo o kojemu je odavno sve rekao i napisao veliki Radomir Konstantinović u prvoj rečenici svog kapitalnog djela o filozofiji i mentalitetu provincije: “Iskustvo nam je palanačko.”


















I sad se vi pitate, kakve sve to veze ima s ovim blogom, s kickboxingom? Ima, ima! Obojica prije spominjanih gradonačelnika veliki su ljubitelji i sponzori kickboxinga - jedan hrvatskog, drugi srpskog. Bog ih poživio.


Eto.

- 18:57 - Komentari (1) - Isprintaj - #