Dragi prijatelju,
nedavno sam čuo za vijest o tvojoj prometnoj nesreći koja je zauvijek promijenila tvoj život. Svima nama ostavila onu recku koja boli. Nimalo ugodna. I žao mi je što ti se to dogodilo. Ne znam ni sam kako da riječima opišem sve što sam u tom trenutku osjećao.
Čuli smo se, nisam ni znao što da ti kažem nego "drži se", "izdrži" i "biti će sve u redu". Složili smo se da treba stisnuti zube, biti strpljiv, vjerovali i nadali se.
Na žalost, i sljedeća vijest je bila ružna, stvarno ružna, rekao bih ružna do bola. I pomislio sam - što sada? Kako bih ti na bilo koji način mogao pomoći, kako ti reći par riječi da te ovaj puta ohrabre, da ti neke tvoje crne misli razbijem, pokušam unesti malo nade, životne realnosti ili jednostavno reći ti da se sranja događaju, ali da život ide dalje. Kako?
Potegao sam neke veze, raspitao se o stanju i trenutku, iz daljine doznao da si potpuno svjestan svoje situacije i da uopće nema problema za moju posjetu tebi, da te vidim, stisnem ti ruku i kažem ti tih nekoliko prijateljskih riječi podrške. Odmah su me počele mučiti misli - što ti reći - "drži se", ili "stisni zube", ili "nije to ništa", ili ... ?. O čemu ćemo to ja i ti sada pričati kad nas vežu neke zajedničke stvari koje više to neće biti. Neke stvari zbog kojih ćeš se ražalostiti, oneraspoložiti. Pomislio sam da moram biti pažljiv, birati riječi, ne otežavati ti ionako teške misli i loše osjećaje.
Postavljao sam si pitanje, kako te pogledati u oči i reći - vidimo se, kada i ti i ja znamo da će to, mislio sam, biti teško. Bojao sam se da će ti to biti bolno, bojao sam se da ću te samo još više rastužiti. Kako doći, stati pred tebe, a ne pokrenuti svu onu lavinu sjećanja na sve one lijepe trenutke koje smo zajedno doživljavali i proživljavali? A ne rastužiti te.
Kako te još više ne povrijediti u ovom i tebi i meni i svima tvojim prijateljima teškom trenutku.
Idem, vidjeti ću. Barem sam se ja znao prilagoditi nekoj situaciji - pomislio sam. Složio sam u glavi nekoliko rečenica podrške i krenuo. Pred vratima šok sobe sam namjestio onaj osmjeh, eto, neka vidi da nije ništa strašno. Barem da te moja zabrinuta faca još više ne oneraspoloži. Korak po korak, idem, strah me je, vidim u daljini tvoj krevet, onako bijeli, vidim sve one aparate, čujem svaki otkucaj, svaki biip, svaki, a najviše što je bučilo bilo je bubnjanje u mojim grudima.
I što ja to vidim?
Nasmiješeno lice dragog Ivana, vedro, veselo, upravo onako kako sam te zamišljao prije sveg ovog sranja. Vesele, živahne oči. Ni traga tuzi, ni traga razočarenju, ni traga prepuštanju nekoj ružnoj sudbini. Nisam ni stigao pomisliti - tako nešto može samo pravi sportaš, a već si me pozdravio onako veselo. Stisnuo mi pruženu ruku. Najprije, reče ti, lijevu od srca, a zatim i čvrstu desnicu, onako sportski, kao svaki puta nakon pobjede na tatamiju. Moj se namješteni osmjeh pretvorio u iskreni osmjeh veselja i radosti što te takvoga vidim.
Joj Ivane, kada bi samo znao kakav mi je kamen pao sa srca. Zaboravio sam sve što sam ti pripremio za reći, jednostavno nije ni trebalo. To tvoje vedro lice, taj tvoj veseli pozdrav, bistre i žive oči govorile su mi da sam bezrazložno mislio na sasvim drugu stranu. Kako sam se razveselio. A kako sam samo bedast bio.
Razgovarali smo dugo, dugo, o svemu. Ugodno, lijepo, smiješno, veselo. Toliko realnosti, toliko snage, toliko pozitivne volje, toliko one dobre "pon - do - kwan" filozofije je zračilo iz tebe da je sve to i na mene toliko pozitivno djelovalo da jednostavno ne mogu vjerovati.
Mladi čovjek, suočen s tragedijom, tragedijom koju bi mnogi, mnogi shvatili kao kraj svega, kao kraj svijeta. E, taj mladi čovjek okreće stvari u svoju korist, postavlja sve na svoje mjesto, zdravo, zrelo i nadasve pozitivno razmišlja. Mladi čovjek, koji ima realne planove, mladi čovjek koji je već sada spreman ići dalje, nastaviti svoj život nakon ovog, rekao bih samo malog prekida, nastaviti živjeti svoj život u svoj svojoj punini, mladi čovjek koji u sebi ima toliko pozitivne energije da tu pozitivnost jednostavno prenosi na sve oko sebe.
Ne Ivane, ne treba tebi nikakvo sažaljevanje, ne, ne! Ne trebaju tebi nikakve riječi utjehe, ne treba tebi nikava vanjska podrška - sve ti to imaš i nosiš u sebi. Sve ti to pozitivno i zračiš oko sebe. Razgovarao sam s tvojom majkom i reče mi: "Ivan je u svemu bio poseban, Ivan je i sada u svemu ovome poseban". Da, stvarno poseban, pozitivno poseban, primjer mnogima.
Nakon našeg susreta i onog dugog razgovora zamislio sam se. Isplati se poslušati te i prihvatiti, bez obzira na tvojih "samo" 22 životne godine. Životna filozofija zasnovana na temeljima koje si ti sebi postavio sada, ovih dana, jeste životna filozofija snage, volje i uspjeha. To nama svima treba i mnogi, mnogi će, budu li te poslušali, vidjeti da je tako ljepše živjeti, da su svakodnevni problemi beznačajni da bi nas okupirali, da su neke stvari nepotrebno opterećivanje naših života, nas samih, opterećivanje svega onoga lijepoga što bi smo mogli doživjeti da nismo toliko napuhali svoje probleme, da se nismo toliko opteretili nepotrebnim teretom. Treba te jednostavno slijediti, tebe baš onakvog s uzdignutom rukom kao kada si postizavao bod u borbama. Trebamo se ugledeti na tebe.
I zašto ja sve ovo pišem. Ne, ne pišem ja ovo tebi dragi prijatelju, pišem u stvari sebi i svima ostalima koji će ovo pročitati sa željom reći i sebi i svima njima - može se, ima te pozitivne energije u svakome od nas, ne treba i ne smije se ni nad kakvim životnim situacijama očajavati niti prepuštati se sudbini. Ne! Treba upravo ovako kao i ti - nakon, kako kaže Ivana - samo jedne od izgubljenih borbi - snažno, hrabro, veselo dalje. U nove borbe. Treba u sebi naći snage, "pon - do kwanovski" - baš kao i voda, zaobići "nerješivo" i "nemoguće" i živjeti punim životom. Treba podiguti ruku, upravo onako kako si to ti radio i krenuti dalje. Da, upravo onako kako si i meni i scima oko sebe ti sada u ovoj prilici pokazao.
Veseli me što te poznajem, veseli me što sam otkrio u tebi da stvarno jesi poseban, veseli me da ćemo se brzo, vrlo brzo vidjeti na nekom od naših kickboxing natjecanja.
Hvala ti.
Lot333
Budva 2002 - jedna u nizu pobjeda Ivana Palijaša
Budva 2002 - Ivan Palijaš postiže bod u kvalifikacijskoj borbi
Paris 2003 - Ivan Palijaš u time outu kvalifikacijske borbe
Budva 2002 - Ivan Palijaš - juniorski prvak svijeta u semi contactu, -69 kg
