Hrvatski kickboxing nije otok sam za sebe, kao prvo radi u specifičnom okruženju hrvatskog sporta gdje su mnoge stvari u najmanju ruku čudne, okrenute naopako, iznenađujuće postavljene, ali ipak, jedna "mala" Hrvatska ima u svijetu sporta rezultate s kojima se može podičiti i najveća ili najznačajnija (ako to i postoji) država ove zemaljske kugle.
Što je tu čudno - pa jedan kickboxing koji je tek nedavno dobio svjetsku potvrdu - priznat je kao ravnopravni sport primitkom matične svjetske federacije WAKO u svjetsku sportsku asocijaciju GAISF (pisao sam o tome u više postova) u Hrvatskoj postiže nezabilježene rezultate. U čemu se ti "nezabilježeni rezultati" ogledaju:
- stalni rast broja klubova i natjecatelja - sada savez broji 153 kluba (više ili manje aktivna, više ili manje uspješna) ali, stalno se otvaraju novi klubovi
- sve veća i veća uspješnost kickboksača na međunarodnoj sceni koja je u prošloj godini ponovno dovela da je kickboxing najtrofejniji sport u Hrvatskoj
To su nepobitne činjenice, ma koliko god se neki slagali ili ne slagali. Malo mi je čudna konstatacija iz komentara u jednom od prethodnih postova - "hiperinflacija medalja". Zašto, ponovno se pitam.
Treba biti pošten i reći - kickboxing ima 7 disciplina, u tih 7 disciplina natječe se 5 dobnih kategorija, a svaka kategorija ima svoje težinske skupine, pa se naši natjecatelji mogu natjecati u brojnim težinskim i inim skupinama i to izgleda ovako:
Djeca (7, 8 i 9 godina):
- semi contact: 12
- glazbene forme: 8
- aero kickboxing: 4
Mlađi kadeti (10, 11 i 12 godina):
- semi contact: 14
- glazbene forme: 8
- aero kickboxing: 4
Stariji kadeti (13, 14 i 15 godina):
- semi contact: 14
- light contact: 15
- glazbene forme: 8
- aero kickboxing: 4
Juniori (16, 17 i 18 godina):
- semi contact: 15
- light contact: 15
- full contact: 18
- low kick: 18
- K1 style: 18
- glazbene forme: 8
- aero kickboxing: 4
Seniori:
- semi contact: 16
- light contact: 16
- full contact: 19
- low kick: 19
- K1 style: 19
- glazbene forme: 8
- aero kickboxing: 4
Sveukupno - 289 natjecateljskih kategorija.
Naravno, ne natječu se hrvatski kickboksači u svim tim kategorijama (pogotovo je to reducirano u mlađim dobnim skupinama gdje nema međunarodnog nastupa kod djece i natjecateljske skupine kod kadeta su spojene u glazbenim formama i aero kickboxingu, pa je taj broj u stvari reduciran na 253). Ali ipak - 253 potencijalnih (međunarodnih) medaljaša je tu svake godine.
Ali, ništa manje nema ni plivanje (mali i veliki bazeni, kraul, prsno, buterfly, leđa, štafeta, mješovito, muški, ženske, seniori, juniori, mlađi juniori, kadeti...ukupno negdje oko 360 natjecateljskih kategorija), ni streljaštvo (pištolj, puška, zračni pištolj, revolver, zračna puška, malokalibarski, velikokalibarski, 10,25,50,100 m, ležeći, klečeći, stojeći, sve tri pozicije - ukupno negdje oko 700 natjecateljskih kategorija) .
Treba biti fer i reći da boks ima ukupno 61 natjecateljsku kategoriju (mlađi kadeti, kadeti, juniori, seniori i žene), da karate ima 41 natjecateljsku kategoriju na međunarodnoj sceni, pa su i njihove mogućnosti s te strane ograničene.
Međutim, isto tako treba naglasiti da je da je kickboxing savez prošle godine na međunarodnu scenu odveo 327 reprezentativaca - od Svjetskog prvenstva za juniore i kadete u Zadru (188), pa europskih prvenstava u Lisabonu (25) i Skoplju (27) te svjetskih kupova u Italiji (70) i Mađarskoj (17). A koliko su ih drugi savezi odveli? Jednog, dva, uvrh glave desetak. I normalno je da i kvantiteta daje kvalitetu, ali i rezlultate.
Često sam u prilici i čujem (nažalost), "ova naša brončana medalja (jedina u godini dana na svjetskoj sceni u jednom borilačkom sportu) vrijedi više nego sve vaše medalje". A ja mu kažem - "pa prijatelju ako tako misliš i neka ti je, uživaj u toj svojoj jednoj medalji". Stvarno je ta medalja nadnaravni uspjeh i uživaj u njemu.
I zašto uvijek tako postavljati pitanje, zašto piramidu okretati naopako? Zašto nečiji uspjeh, ukoliko je velik odmah omalovažavati - pa kritizirati natjecanje, kritizirati suce, kritizirati povoljan ždrijeb, kritizirati roditelje koji su tu u blizini. Nikome ne pada napamet reći da baš i nije nešto ova olimpijada kada jedna zemlja (Amerika) može osvojiti 200 medalja. Ne, svi kažemo kako je Amerika jaka i skoro pa nedostižna.
I možda i nisu najvažnije sve te medalje - nekako smo se u kickboxingu i pomirili s činjenicom da zavidni odmahuju rukom, ali nažalost ti isti ili slični zavidni i odlučuju u koje kakvim zajednicama ili komisijama sportova, pa se ta zavist vrlo konkretno realizira manjom lovom od realno zaslužene. Ali, što je danas realno?
Da, nisu najvažnije sve te medalje - važno je da je veliki broj mladih ljudi otišao na međunarodnu scenu, gledao, slušao, vidio, oprobao, naučio što šta, skužio puno toga novoga, potvrdio svoje znanje ili neznanje, vidio koja je njegova razina, gdje je dobar, gdje je loš i učio, učio, učio. I tako s novim znanjima i s novim i neprocjenjivim iskustvima došao nazad u svoj klub, pokazao to nešto novo, baš ono što mu je Rus prodao ili gdje ga je Francuz zeznuo ili ono gdje protiv Amerikanca nikako nije mogao naći pravi odgovor, sve je to pokazao u svome klubu, možda savladao i naučio i zajedno sa svojim klupskim kolegama došao na jedno od brojnih prvenstava koje kickboxing savez organizira tijekom cijele godine. I eto ti nezaustavljivog rasta razine i znanja i vještine i tehnike i ukupno rasta razine kvalitete kickboxinga. A s time raste i interes za kickboxing - i pozitivna spirala se okreće, ka boljemu i boljemu.
A gubitnici će i dalje tražiti razloge, neke svoje, neke posebne, neke specifične.
