tako bi se to moglo reći slušajući Peru Tadića izbornika Hrvatske boksačke reprezentacije tijekom i nakon nastupa naših boksača na Europskom boksačkom prvenstvu za seniore koje je održano u Plovdivu, u Bugarskoj od 13. do 24. srpnja 2006.
Nije moje da komentiram drugi sport, ne poznajem sve detalje, ne poznajem situaciju da bih sa sigurnošću mogao neke stvari tvrditi ali, osvrnuo bih se na učešće hrvatskih boksačkih sudaca na ovako velikim natjecanjima.
Jednostavno i kratko rečeno - nema ih. A, barem što se suđenja u boksu tiče - bili smo skoro pa svjetska velesila. Imali smo (sada je pokojni) Franka Blagonića, koji je hrvatsko boksačko suđenje doveo do svjetskih vrhova i kud ćeš više - do Olimpijade. Ali, nažalost, Franko je umro, a Hrvatska je izgubila vrlo važno mjesto u svjetskoj organizaciji boksačkh sudaca.
I što sada?
Pa najprije pitam koliko naša boksačka reprezentacije ili klubovi sudjeluju na raznim međunarodnim natjecanjima. Prema kalendaru boksačkog saveza, ipak je dosta EABA turnira (turniri pod pokriviteljstvom Europske amaterske boksačke asocijacije), ali na vrlo malo njih sudjeluju naši boksači. Naši boksači malo, ali boksački suci nikako - oni su uvijek teret i trošak.
Stalno se priča da su nas suci pokrali, da su razni lobiji odradili svoje. I izbornik Tadić je to i ovaj puta pričao i opravdavao neke izgubljene mečeve. I sve to može biti istina - da, suci će uvijek navlačiti na nekog poznatijeg, na reprezentativca neke "jače" zemlje i slično, ali to je moguče u izjednačenim borbama. Kada su dva borca ujednačena. Ali, dobro se sjećam kada je moj trener rekao - napravi ti 10 bodova razlike, nijedan sudac te neće pokrasti, odnosno u ringovnim disciplinama - nokautiraj ti njega, pa ne brini za sudačku krađu.
S druge strane, ako ih uopće i ima na takvim natjecanjima, kakav utjecaj na svoje kolege imaju naši suci. Nikakav jer ih nema, jer ih kolege gotovo i ne poznaju. Odmah da bude jasno, niti jedan sudac neće donijeti medalju svome borcu, ali će prisustvom na više međunarodnih turnira, uspostavom dobrih kolegijalnih odnosa spriječiti bezočnu krađu.
Treće - stalno se buniti protiv sudaca, galamiti, pa čak i razbijati (sjećamo se kako je izbornik Tadić razbio kompjuter na prošlom Europskom prvenstvu u Puli), nikako ne pridonosi uvažavanju naših predstavnika u svijetu. Dapače. stvara se kontra efekt.
Ovo svakako ne doprinosi našem odnosu sa sucima.
I na kraju - evo primjera na kojem temeljim svoje zaključke i preporuke. U kickboxingu na svjetska ili europska prvenstva svaka reprezentacije može dovesti svoja dva suca, ali je Hrvatski kickboxing savez svojim stalnim učešćem na svim velikim međunarodnim kickboxing natjecanjima i velikim doprinoson pojedinaca postigao visoki status, pa pored glavnog suca Svjetskih i Europskih prvenstava te Svjetskoh kupova - a to je tajnik saveza Romeo Deša, ima pravo povesti još 4 suca. Ne samo da ima pravo, već ih i vodi. A posebno valja istaknuti da je HKBS prilikom sklapanja ugovora sa WAKO svjetskom kickboxing organizacijom o domaćinsktvu Svjetskog kickboxing prvenstva za kadete i juniore osigurao da na navedenom velikom natjecanju sudjeluje 12 hrvatskih sudaca.
Osim velikih prvenstava, na sva ostala međunarodna natjecanja, bilo zasebno, bilo s klubovima odlazi uvijek 5-6 hrvatskih sudaca i ti su suci u stalnom kontaktu sa svojim kolegama iz svijeta, stalno razmjenjuju iskustva, dokazuju se, uče, upoznali su se, prijateljuju.
Sve to doprinosi da se hrvatski kickboksači ipak bezočno ne kradu. Ne kažem da nema krivih odluka, ne kažem da nema čak ni krađa, ali znatno, znatno manje.
A da li je stvarno istina da nas "ceo svez mrzi" kao što to Tadić tvrdi? Nije, to dokazuje i nekoliko izjava viceprvaka svijeta i olimpijca Marija Šivolije koji komentira svoj nastup na EP.
I na kraju, neke izjave Marija Šivolije, kazuju još što šta između redaka. Ali, vidjeti ćemo.
