Koliko je meni poznato u borilačkim sportovima, ali i u ostalim sportovima više se nigdje ne pravi razlika između amatera i profesionalaca. Jedino je tu i takvu podijeljenost zadržao boks, pa danas u boksu potpuno odvojeno djeluju amaterske federacije - svjetska AIBA i europska EABA, dok su poznatije profi federacije WBA, WBC, WBO, WBF ... . Npr. danas nitko Dadi Prši ne može zabraniti registraciju za neki Nogometni klub iz Mrduše Donje.
Tako je to i u kickboxingu, i tu ću tu dati malo šire obrazloženje. Dakle, u kickboxingu jedan “profesionalac” može nastupiti na amaterskim natjecanjima i uopće, nema te razlike, pa tako može se općenito natjecati u amaterskom sustavu - od nacionalne do svjetske razine.
Međutim, valja razjasniti pojam “porfesionalac” kojeg namjerno stavljam pod navodnike. U borilačkim sportovima razlikuje se amater od profesionalca samo po trajanju borbe i zaštitnoj opremi koju koristi, naravno i po pripremi za tako teške borbe. Amaterske borbe su 3 runde po 2 minute, dok su profesionalne od 5x2 ili 7x2 za prestige borbe, 10x2 za kontinentalne i interkontinentalne titule i 12x2 za svjetsku titulu. Što se opreme tiče, profi borci ne nose u borbama kacige za glavu, štitnike za potkoljenice i zaštitne papuče, što je kod amatera obavezno. Naravno da se onda i razlikuje priprema za borbu i ne može se takva borba imati svako toliko - jedna godišnje ili najviše dvije. Stoga takvi borci imaju sponzora koji ih financiraju tijekom priprema (hrana, vitamini, oprema), a onda se kasnije naplate troškovi od organizatora priredbe. Dakle, nema profesionalca (u Hrvatskoj ja ne znam niti jednog) koji je zaposlen, ima plaću i plaćena sva davanja.
Da li “profesionalci” nastupaju na amaterskim natjecanjima. Kod nas najvećim dijelom ne, ali iz sasvim drugih razloga. Naime, nekima se to ne uklapa u program priprema, a neki (takvih je nažalost većina) smatraju da su prevrijedni da bi se trošili na amaterskim natjecanjima, a stvarna je istina da jedan takav “profesionalac” nakon što osvoji titulu nema namjeru se na nekom državnom prvenstvu izlagati riziku da ga pobijedi neki mladi borac iz Mrduše Donje. Ali, imamo mi i profesionalaca - dakle onih koji su osvojili neke profesionalne titule, koji sudjeluju na amaterskim natjecanjima - i zna se - tko je prvak, prvak je. Nitko od njih ne očekuje da se zaje... na županijskim prvenstvima, pa čak ni na državnim, ali za sastav reprezentacije bi morali pristati. To bi im trebala biti moralna obaveza. Nažalost, uvijek se takvi “povrede dok se pripremaju”. A cilj je da boje Hrvatske vani u svijetu brane najbolji. To je područje koje još treba regulirati.
Dosta boraca nastupa na koje kakvim divljim priredbama? Ima ih, srećom broj nije velik - i to je novi problem s kojim se u kickboxingu za sada prilično uspješno bori. Naime, Hrvatski kickboxing savez član je WAKO svjetske kickboxing organizacije (čak je i tajnik saveza tehnički direktor te najveće i najpriznatije svjetske kickboxing organizacije) i HKBS priznaje samo rezultate ostvarene na natjecanjima koje su organizirane pod patronatom WAKO-a ili člana te organizacije. Nadalje, postoje u svijetu brojne druge organizacije, od ozbiljnijih (WKA, IAKSA, WPKL ...) do onih internetskih, smiješnih (dosta ih znam, čak je i jedna naša, ali ne bih o imenima). Za sada HKBS ne priječi svojim natjecateljima sudjelovanje u inozemstvu na natjecanjima tih boljih federacija, ali im se ostvareni rezultat ne priznaje, kao da ga nije ni bilo. Ne priznaju se titule, ne priznaju se ostvarene mjesta i isto se ne prosljeđuje u HOO kao ostvareni rezultat borca. U Hrvatskoj takvih priredbi ne može biti, odnosno sve kickboxing priredbe trebaju biti organizirane od strane HKBS-a odnosno od strane člana-kluba ili pojedinca člana Hrvatskog kickboxing saveza (i na tim priredbama moraju biti ovlašteni suci saveza). Druge priredbe u Hrvatskoj su nelegalne. Srećom nema ih, a ono malo što ih je bilo sankcionirane su. A to znači da su registrirani natjecatelji HKBS-a upoznati da ne smiju na takvim priredbama nastupati, razgovara se s borcima i njihovim trenerima, a ako se ne može pronaći zajednički jezik, sankcionira se vremenskim suspenzijama, a u slučajevima ponovljenih prekršaja, izbacuju se pojedinci, pa i klubovi iz saveza. Čak je u jednom slučaju trajno zabranjen javni rad i bilo koje javne aktivnosti u kickboxingu u Hrvatskoj.
Zvuči oštro, ali nije to tako u stvarnom životu. Evo zašto. Cilj je spriječiti negativnosti koje se dešavaju na takvim priredbama, a koje su organizirane (mislim na “divljake”) samo kako bi neki “managerčić” ubrao lovu, ali ne na normalan način protiv čega nemamo ništa, već na lopovski i za sport sramotan način. Borbe sa dogovaraju, dovode se “unproforovi kuhari” i predstavljaju se kao svjetske titule te i te organizacije, a jedino važno je da je crn i da barem zna gard držati, ostalo nije važno. Nema nikakve zaštite i to publika vidi i s time poistovjećuje sve ostale rezultate koji su pošteno ostvareni uz tisuće sati napornih treninga, prolivene litre znoja.
Evo tri primjera, koji su mi dali poticaja da se borim, koliko je to u mojoj moći, protiv takvih pojava:
- bio sam prisutan na priredbi jednog našeg “managera” - užas, naštimaljka, a jedan gledatelj iza mene reče: “više je taj napravio svjetskih prvaka nego doveo gledatelja”.
- prije tri-četiri godine na nekoj internet stranici iz Jugoslavije kočoperi se velikim slovima naslov “Srbi deklasirali Hrvate”, a u članku piše da je prganiziran susret kickboxing reprezentacija i da su Jugoslaveni pobijedili, da je jedno bilo gledati kako Hrvatsi dobijaju batine i što sve ne. Sve je to bilo objavljeno u Jugoslavenskom dnevnom tisku. Provjere se imena, a kad tamo ni “r” od reprezentativaca. Opet onaj, nepoznati manager, skupio nekoliko boraca, obećao po 100 maraka i ajmo. On je ugovorio mečeve po znatno višoj cijeni, Srbi zadovoljni, jer im je priredba pred oko 5000 gledatelja odlično uspjela, a jedino su Hrvati osramoćeni.
- prije nekog vremena organiziran je susret reprezentacije Hrvatske i jedne daleke otočne zemlje, a u reprezentaciji Hrvatske - Slovenac. Organizator je na novinarsko pitanje izjavio da u Hrvatskoj nije našao adekvatnog borca - a sada u Hrvatskom kickboxingu postoji 54 superteškaša od kojih najmanje 30 može zadovoljiti njegove “kriterije”.
Pa u Hrvatskom kickboxing savezu su ponosni na Ivana Rudana i Antu Varnicu koji su 2001. godine na svjetskom prvenstvu u Beogradu osvojili zlatne medalje i zbog njih je prvi puta u povijesti (to je provjeren podatak) u Beogradu dva puta svirala “Lijepa naša”. Istina, ništa se nije čulo od zviždanja, ali sve je prošlo u dobroj sportskoj i navijačkoj atmosferi. Zar da se dozvoli da neki “managerčići” to obezvrijede.
Da li nam sve to treba? Stvarno, nitko ne želi bilo što sprečavati jer mu se digao k..., ali ovakve stvari ne smiju se dopustiti - zbog svih nas. HKBS je uspostavio odličnu suradnju sa mnogim nacionalnim kickboxing federacijama širom svijeta i u stalnom su kontaktu, pogotovo sa susjednima - i oni muku muče, ali pokušavaju to riješiti.
Nekoliko riječi i o HKBS-u. Prije 5 godina HKBS je imao 32 člana - kluba i prilično nesređenu i van kontrole situaciju u Hrvatskom kickboxingu. malo po malo, savez je narastao na današnjih 120 članova s oko 5000 registriranih natjecatelja. To je dokaz dobroga rada, ali i reda, koji u konačnici svima odgovara. Nažalost, tridesetak klubova je u istom razdoblju izbačeno iz saveza - što zbog neplaćanja članarine, što zbog neaktivnosti, ali i zbog nepoštivanja regula. Ali, cilj je okupiti što više klubova - ne da bi bili veliki, već da bi bili kvalitetniji. Stoga se stalno poziva klubove - dođite, pomlatite se s našima, tko bolji - bolji, postanite naši pa ćemo svi biti bolji, veća je konkurencija. A ti vaši dobri borci samo mogu imati koristi - postati državni ili što više prvaci, a koji će onda na legalnim večernjim priredbama postizavati i veću cijenu. Ovoga trenutka u Hrvatskoj postoji brat-bratu oko 200 klubova koji se bave jednom od disciplina kickboxinga, a 120 ih je u savezu. Među ovima ostalima ima dobrih i nadam se da će se priključiti, ali ima i onih trenera klubova koji njeguju kult “prvaka” - da, ali “prvaka garaže”. U pravilu su to treneri koji skupe ekipicu, povezani s onim gore managerčićima i organiziraju onakve priredbe. I svi su prvaci. Nemaju muda pomlatiti se s nekim klincem iz Mrduše Donje jer bi to njihovom “velikom” treneru zasjenilo “svjetsku slavu”. Nedavno mi je jedan takav trener rekao “ne nismo zainteresirani za ulazak u savez jer to nije naša razina”. Čini mi se da je u pravu, stvarno, ni najgori član saveza nije na tako niskoj razini. A mladi borci niti ne znaju što gube - gube status sportaša, gube sve beneficije koje nosi taj status (nažalost, male su, ali radi se na tome), trebalo bi biti poznato da državni kickboxing prvak ima pravo na smještaj u studentski dom u Zagrebu, u nekim općinama dobiva stipendiju, oni s malo višim ostvarenjima imaju pravo na upućivanje u sportsku satniju HV-a i dosta toga još. A članovi “takvih” klubova to niti ne znaju i sretni su kada dobiju 2 - 3 puta godišnje po 100-200 Eura za neke borbe, pitaj Boga gdje.
Ali, ova situacija se pokušava srediti i čini mi se da je Hrvatski kickboxing savez na dobrom putu.
I stvarno nije cilj da se takve borce i klubove bilo što zapriječava - i oni pošteno i naporno treniraju. Cilj je da se ti borci upoznaju što dobivaju, što gube, čemu se izlažu, koji su rizici ili prednosti, pa stoga i sve ovo što pišem u ovom blogu. I to smatram dio borbe protiv nelegalnosti u borilačkim sportovima, a nadam se da će mi i ostali članovi pomoći u tome.
Stoga su i moja ranije nastojanja - savjeti ekipi iz free fighta da oforme savez, da uvedu regule. Nikome nije u interesu da se na tu i takvu vještinu odmahuje rukom radi nekoliko “managerčića” koji samo vide zaradu za sebe.
Oprostite za zaista dugom tekstu, ali tema je po mome mišljenju jako važna i ne može se tek tako olako prijeći preko nje.
