KICKBOXING

Tekst je malo poduži. Sastavio sam ga s različitih strana, povezujući više mojih već objavljenih tekstova, ali i tekstova koje su neki drugi pisali. Ali da bi se stvorila slika - evo nekoliko naopisu disciplina, svjetskoj povijesti, hrvatskoj povijesti i najnovijim dostignućima.

O KICKBOXINGU

KICKBOXING je moderan borilački sport koji obuhvaća više sportskih grana - disciplina, a to su: SEMI CONTACT, LIGHT CONTACT, FULL CONTACT, LOW KICK, THAI KICKBOXING, GLAZBENE FORME I AERO KICKBOXING.

KICKBOXING je nastao na osnovama boksa, karatea, taekwondoa, kung fua i drugih više ili manje poznatih orijentalnih borilačkih sportova. Osnovni cilj svakoga borca je nadvladati ili svladati boljom tehnikom, brzinom i snagom svoga protivnika uz maksimalnu sigurnost, toleranciju, poštenje i čast svakog natjecatelja. Jednom riječju, KICKBOXING je zapadnjački sport - jedinstven odgovor velikom broju istočnjačkih borilačkih vještina. Prva pravila kickboxinga napisao je Mike Anderson 1972. godine.

U KICKBOXINGU se koristi maksimalna osobna zaštitna oprema koja se sastoji od kacige (koja pokriva tjeme, bočni dio glave - uši i zatiljak), štitnika za zube, štitnika za prsa (za djevojke), štitnika za genitalije, rukavica (otvorene i zatvorene 10 Oz), štitnika za potkoljenice te papuča (bez đona). Sigurnost svakog natjecatelja je gotovo zajamčena i slobodno se može reći da su povrede u ovom sportu vrlo rijetke, a ako su prisutne onda se najčešće događaju u tzv. tvrdim disciplinama full contactu, low kicku i thai kickboxingu i to u profesionalnom dijelu. Najčešće se tu radi o plavicama, ali prisutne su i rijetke povrede - ozljede nosa i arkade. Što se "profesionalnih" borbi, odnosno borbi po profesionalnim pravilima tiče, radi atraktivnosti, zaština oprema je reducirana, pa se u svim disciplinama ne nose kacige i štitnici za potkoljenice.

Natjecanja kickboxinga odvojaju se u svim disciplinama, podijeljena u dobne skupine i to djeca (dječaci i djevojčice sa 7, 8 i 9 godina), mlađi kadeti i kadetkinje (s 10, 11 i 12 godina starosti), stariji kadeti i kadetkinje (s 13, 14, i 15 godina), juniori i juniorke (sa 16, 17 i 18 godina starosti) te seniori i seniorke (od 19 do 45 godina starosti). Natecateljske skupine odvojene su za ženske i za muške.

Borbe u borilačkim disciplinama odvijaju se u rundama, amaterske borbe u 3 runde po 2 minute dok se za dječju i kadetsku konkurenciju borbe odvijaju u 2 vremenski kraće runde. Borbe po profesionalnim pravilima odvijaju se u 5, 7, 10 i 12 rundi po 2 minute, ili u 5 rundi po 3 minute. Izvedbe glazbenih formi i aero kickboxinga ograničene su na 2 minute.

Evo kratkog opisa pojedinih disciplina:

SEMI CONTACT

- kao što sama riječ kaže - polu kontakt - je disciplina u kojoj se dva natjecatelja bore prvenstveno želeći nadvladati protivnika s tehnikom i brzinom. Ovdje snaga nije potrebna. Udarci su strogo kontrolirani (jednakom intenzitetom se zadaje udarac kao što se i povlači ruka ili noga nakon udarca). Kod svakog udarca u dozvoljeno mjesto protivnika, borba se prekida i tri suca određuju bodove, odnosno kretnjom rukom pokazuju koji je borac i koliko osvojio bodova. Bodovi se zbrajaju i pobjednik je onaj koji je osvojio više bodova odnosno zadao više pravilnih udaraca. Svako korištenje snažnih udaraca se kažnjava. Udarci se zadaju rukama i nogama (stopalom i bridom stopala), a dozvoljena područja zadavanja udarca su prednja strana glave i prednja strana trupa. Borba se odvija na tatamiju (posebna tanka strunjača). Natjecatelji su podijeljeni u dječjoj i kadetskoj dobnoj skupini po težini, a ponegdje i po visini, a u juniorskoj i seniorskoj po težini.

LIGHT CONTACT

- (lagani kontakt) je vrlo slična disciplina koja se odvija u kontinuitetu s osnovnim ciljem boraca - čistim, laganim i brzim udarcima ostvariti čim veći broj bodova, odnosno s većim brojem bodova nadvladati protivnika. Sudac, za razliku od semi contacta, ne prekida borbu već tri suca sa strane zapisuju bodove na bodovne listiće i na kraju runde dodjeljuju 10 bodova boljem borcu i 9 bodova slabijem borcu (bodovanje vrlo slično kao u boksu). Svi ostali detalji isti su kao i kod semi contacta - oprema, dozvoljeni udarci i mjesta udaraca. Borba se odvija na tatamiju.

FULL CONTACT

- ili puni kontakt. Disciplina u kojoj je za cilj svladati protivnika snagom i jačinom pravilnih udaraca. Dozvoljeni su udarci u ista mjesta kako je i navedeno za semi i light contact, ali se udarci zadaju uz brzinu i tehniku i punom snagom. Ako bismo radili usporedbu, onda su udarci isti kao u boksu samo što treba dodati i udarce nogom u ista dozvoljena mjesta. Borba se odvija u ringu. Centralni (ringovni) sudac prvenstveno brine o pravilnosti i regularnosti borbe te sigurnosti boraca, a tri bodovna suca na bodovne listiće bilježe bodove - za svaki pravilan udarac po 1 bod i na kraju borbe ocjenjuju boljega s ocjenom 10, a lošijega s ocjenom 9. Pobjeđuje onaj borac koji ima najveći zbroj ocjena na kraju borbe.

LOW KICK

- je također tzv. “tvrda” disciplina i osim uobičajenih udaraca rukama i nogama u prednji dio glave i tijela, dozvoljeni su i udarci punom snagom nogama po nogama - butinama (gornjem dijelu nogu - iznad koljena s prednje, vanjske i unutarnje strane) protivnika. Boduju se samo udarci po natkoljenici - dok su udarci po potkoljenici kada je protivnikova noga na podu - zabranjeni, a kada je protivnikova noga podignuta, smatra se blokadom. Upravo zbog toga natjecatelji nose kratke hlače. Zaštitna oprema - kaciga, štitnik za zube, 10 Oz rukavice, bandaže, suspenzor, štitnici za potkoljenice, zaštitne papuče. U borbama po profesionalnim pravilima - ne korsite se kaciga i štitnici za potkoljenice). Ostali detalji su isti kao i kod full contacta - bodovanje, uloga sudaca, zaštitna oprema, podjela u težinske kategorije, itd. Borba se odvija u ringu.

THAI KICKBOXING

- ime samo za sebe govori odakle ova disciplina kickboxinga vuče osnovne elemente, naravno uz neka ograničenja i preinake u odnosu na puno grublji izvorni tajlandski boks. “Tvrda” disciplina vrlo slična low kicku, ali valja naglasiti da se borba ne prekida ako su borci u aktivnom klinču. Borci imaju mogućnost udaranja svim ručnim tehnikama kao i potkoljenicom i koljenima u glavu, prednji dio tijela, bočni i stražnji - leđa (osim same kičme) protivnika. Dozvoljeno je hvatanje i bacanje protivnika, ali samo preko natkoljenice, nikako uz podizanje protivnika preko kuka kao u judu. Dozvoljen je udarac zapešćem iz okreta tzv, "round back fist". Svaki pravilan udarac (i ručne i nožne tehnike kao i bacanja i čišćenje) u dozvoljeno mjesto se boduje. Nisu dozvoljeni udarci laktom. Suci i bodovanje jednako je kao i kod full contacta i low kicka. Za razliku od semi - light - full contacta i low kicka, borci u thai kickboxingu ne nose zaštitne papuče. Amateri nose elastični štitnik za potkoljenice sa štitnikom rista, dok profesionalci ne nose nikakve štitnike na nogama, eventualno steznike za zglobove. Danas je thai kickboxing poznatiji kao K-1, što je u stvari nepravilno jer je to naziv jednog natjecanja i sustava natjecanja te privatne firme koja ga organizira,

GLAZBENE FORME

- ili uglazbljene kate, je disciplina u kojoj se natjecatelj “bori” sa zamišljenim protivnikom, a borba simbolizira jedan od poznatih načina i stilova borbe (npr. tvrde - tzv. japanske ili meke - tzv. kineske borilačke vještine). Međutim, vrlo je važno naglasiti da su kickboxing forme kreativne, slobodne u izvedbi, a nisu kao u drugim borilačkim vještinama strogo definirane. Vrlo karakteristično je da je natjecatelj koncentriran prvenstveno da svojim pravilno izvedenim udarcima i tehnikama stvara dojam protivnika ispred sebe i borbe s njime, da je usklađen s glazbom te da je stalno u pokretu i maksimalno uravnotežen. Svojim pokretima natjecatelji vrlo često imitiraju stil ili način borbe pojedinih životinja. Na svjetskim prvenstvima užitak je gledati kako vrhunski natjecatelji prikazuju borbu labuda, majmuna, pijanca, zmije, borbu s više protivnika. Postoje glazbene forme tvrde i meke te s oružjem i bez oružja. Vrlo su atraktivne i vrlo često se prikazuju kao borilački show u pauzama prije ranije navedenih “tvrdih” kickboxing disciplina. Danas se napori usmjeravaju da se u kickboxingu još više napravi razlika od formi postojećih borilačkih vještina, pa tako osnovna karakteristika - sinkronizacija s glazbom postaje imperativ i na taj način se razlikuje od karate i taekwon-do formi (koje nemaju glazbu i strogo su definirane) kao i od wu-shu (thai ci) tzv. mekih ili "soft" formi koje nisu sinkronizirane s glazbom. Suci (5 sudaca) boduju u rasponu od 5 do 10, a prilikom ocjenjivanja u obzir se uzima sinkronizacija, broj, težina i složenost izvedenih kickboxing tehnika, koreografija, pravilnost izvedenih udaraca, baratanje s oružjem, ravnoteža, fokusiranost.

AERO KICKBOXING

- je najnovija disciplina kickboxinga. Ova disciplina rezultat je zahtjeva velikog broja rekreativaca u zapadnim zemljama koji se više ne žele “tući” u tvrdim disciplinama, primati udarce za koje se dugotrajno treba pripremati već žele svladati osnove borilačkih vještina i uz glazbu plesati tj. izvodeći kretnje u stilu kickboxing udaraca i obrane te izbjegavanja udaraca, "udarati" zamišljenog protivnika. Radi pojašnjenja - ova disciplina je kombinacija kickboxing elemenata s plesom i glazbom odnosno kombinacija je aerobika i elemenata kickboxinga. Izvodi se pojedinačno i grupno. I ovdje je bodovanje kao i kod glazbenih formi, a elementi ocjenjivanja su prvenstveno sinkronizacija s glazbom (glazba mora biti 135-155 bpm-a), ukomponiranost aerobic i kickboxing elemenata i tehnika, pravilnost, broj i složenost izvedenih kickboxing tehnika, koreografija.

Povijest kickboxinga

Amerikanac Mike Anderson (inače veliki prijatelj i poznavatelj Hrvatske i hrvatskog kickboxinga) 1972. godine napisao je pravila za novi sport koji je nazvao “Svestilski sportski karate” . Njegov motiv bio je da privuče interes publike, sponzora i televizije prema novoj verziji sportskog karatea. Stari, tradicionalni karate, koji se vježbao nije imao publiku, bio je neatraktivan za televizijske prijenose i sve je manje novca bilo investirano sa strane. Bilo je vrijeme da se nešto iz korijena promijeni.

Najočiglednija novost u ovom novom sportu bila je nošenje zaštitne opreme drugačije nego u tradicionalnom karateu: rukavice, štitnici za potkoljenice i stopala, štitnik za genitalije. Namjera Mike Andersona je bila da novi sport načini što sigurnijim u izvođenju, kako bi smanjio mogućnost povređivanja i kako bi se, ovako opremljen, natjecatelj više usredotočio na tehniku i time izveo više dozvoljenih akcija. Drugo, Anderson se poslužio lukavim trikom da sport načini vizualno dopadljivim i uveo nošenje šarene opreme za vrijeme borbe, koja je bila posebno dizajnirana da se u njoj mogu izvoditi svi visoki nožni udarci bez smetnji (materijali su bili lagani i tanki a kroj je sadržavao neophodan umetak između nogu koji je omogućavao da se noge slobodno kreću u svim pravcima). Bilo je to pravo osvježenje u odnosu na kruta, uštirkana kimona čija je varijacija boja išla od bijele do crne, kao na crno - bijelom TV ekranu.

Ove ideje su bile ravne revoluciji. Anderson je imao otpor, čak prezir od strane svih, pa čak i svojih najboljih prijatelja. Svi su bili protiv uvođenja zaštitne opreme, a pogotovo šarene odore. Njihovo objašnjenje bilo je da je sve to protivno tradiciji.

Sreća je bila da je Mike Anderson tada bio vlasnik najprodavanijeg časopisa za borilačke sportove na svijetu, PROFFESIONAL KARATE (PK). Bilo je to jedino mjesto gdje se moglo pročitati nešto o sportovima srodnim karateu i uopće o sportskom akspektu karatea. Svuda se pisalo isključivo o tradicionalnom načinu vježbanja vještine. Iskoristivši svoj položaj, Anderson se poslužio i malom ucjenom: promotori novog sporta morali su se pridržavati obaveza nošenja zaštitne opreme kao i toga da moraju osigurati 1000 USD nagrade za pobjednika, inače ni jedna njihova aktivnost neće biti popraćena u njegovom magazinu. A i marketing - početnicima je bilo jasno da ako vas javnost ne prati kroz novine, kao da vas nema. Bio je to odličan potez. Interes je bilo ogroman, promotori su morali raditi po ujednačenim standardima, nova pravila su zaživjela. Novi sport je ušao na široko otvorena vrata.

Mike Anderson je bio pametan momak. Znao je da je Amerika “preko bare” i da glavna sportska događanja u svijetu diktira ipak, Europa. Osvajanje Europe bio je njegov sljedeći cilj. 1974 godine njegov veliki prijatelj i učenik Georg F. Brückner pomogao mu je u prodoru u Europu. Brückner je kao student u Njemačkoj 1963. godine osnovao i bio predsjednik Taekwondo saveza Berlina, a njegov prijatelj Hans Vierthaler za grad Garmisch. U ta dva njemačka grada vježbali su se borilački sportovi. Od početka suradnje s Andersonom, Brückner je uložio velike napore da novi sport uhvati korijene u ovoj europskoj zemlji, odakle je bio plan da se počne širiti dalje.

Brückner je širio novi sport po Europi. U Berlinu je 17. svibnja 1974. u Deutschlandhalle organizirao "Europsko pojedinačno sve-stilsko karate prvenstvo" i borbu timova SAD - Europa. Na plakatu su nabrojani stilovi: Okinava-te, Japan-karate, Kina-kung fu, i Koreja - teakwondo. Gost večeri je bio Joe Lewis uz čije ime je pisalo: "US karate i kick-boxing šampion" !!!

Interes među vježbačima širom SAD-a i Europe je rastao, ali su televizija, mediji i sponzori i dalje bili nezainteresirani. Nešto je tu nedostajalo. Promućurni Anderson kao i svaki Amerikanac, mislio je kako je potrebno dati novom sportu novo, zvučno ime. To je bio njegov najveći i najriskantniji potez. Napisao je pravila za novi sport koji je nazvao “FULL CONTACT KARATE”, sport u kome su borci mogli ostvariti potpun, realan kontakt, gdje je knock out značio pobjedu, a ne diskvalifikaciju, gdje su bili dozvoljeni udarci nogama i rukama u tijelo i glavu bez zadrške, gdje je bilo zabranjeno udarati u zatiljak, udarati u genitalije i ispod pojasa i udarati dok je protivnik na podu. Ovo je bio pogodak u centar mete. Stijena je gurnuta sa vrha planine. Nitko je više nije mogao zaustaviti…

Da bi svijet upoznao s ovim novim sportom, Anderson je ponovno iskoristio svoj položaj vlasnika magazina PK, gdje je objavljivao pravila novog sporta. Svoju glavu je stavio u torbu. Ne samo da je bio osporavan od strane svih koji su tada nešto značili u borilačkim sportovima, već je i svoj život dovodio u opasnost jer je doživio da mu se prijeti likvidacijom. Čak je i popularni Elvis Presley pokušavao sabotirati ga nudeći Billu Wallaceu, kod koga je trenirao karate, 10000 USD da ne sudjeluje na Andersenovim natjecanjima. Wallace je tu ostao čovijek sporta - odbio je svoga gazdu, nije uzeo novac i stao je uz rame svoga prijatelja Andersona.

Anderson je napravio i proboj na televiziji, predstavio je Full contact karate cijelom svijetu emisijom koja je prenosila Svjetsko profesionalo karate prvenstvo 14. rujna 1974. godine u Los Angelesu. Prijenos uživo su komentirali Anderson i Telly Savalas (poznat pod nadimkom Kojack) koji je u to vrijeme bio zvijezda broj jedan TV ekrana. Taj događaj je potukao sve rekorde gledanosti nekog TV sportskog događaja, rekorde u broju prisutnih gledatelja, rekorde u broju sudionika i rekorde u nagradama koje su se dijelile za prva mjesta. Prvi prvaci Full contact karatea s ovoga prvenstva su bili: Joe Lewis (superteška kategorija), Jeff Smith (teška kategorija), Bill Wallace (srednja kategorija) i Isaias Duenas (laka kategorija).

Kojack je bio samo jedna točka od preko 200 poznatih osoba koji su sudjelovali na ovom šampionatu. Bili su tu i Arnold Schwarzeneger, Lorne Greene, David Carradine, Peter Falk, George Peppard, Ryan O’Neil. Chuch Norris je bio sudac, Pricilla Presley, Elvisova žena je bila brojač bodova. Žena Bruce Leea je bila glavna zvijezda pratećeg show programa. Iskreno, bio je ovo najspektakularniji događaj u povijesti borilačkih sportova do tada. Mike Anderson je osmislio, režirao, producirao i vodio cijeli program. Direktni prijenos, koji se kasnije reprizirao još tri puta u raznim terminima, prenosila je Universal Television, tada najveća televizijska kompanija u svijetu.

Tjedan dana poslije ovoga događaja zajedno sa Hollywoodskom zvijezdom Judy Quine, Anderson je osnovao Professional Karate Association, PKA. Judy Quine je došla do Andersona preko njenog prijatelja Chuck Norrisa, a bila je važna zbog toga što je njen otac bio čuveni Barney Balaban, osnivač i predsjednik Paramount Pictures, poznate filmske korporacije. On je mogao pomoći da kickboxing bude što više na TV ekranima, jer samo takva popularnost garantirala je da će to biti sport broj jedan u svijetu. Tako se i desilo. TV stanice su se prosto otimale koja će više prikazivati novi sport. Anderson je bio na sedmom nebu. Životna ekstaza u koju je upao uticala je da se osjeća kao gospodar svijeta. Tu se nije stalo. Pun samopouzdanja Anderson je otišao u Hollywood u nadi da će napraviti dogovore za novi show biznis. Razgovarao je sa poznatim filmskim producentom Wally Waltmanom, koji kao da ga je polio kantom punom hladne vode kada mu je rekao da nije zainteresiran. “Koji su razlozi?”, pitao je preneraženi Anderson. Ovaj mu je iskreno odgovorio da misli da to nije ozbiljna organizacija, koja za svoju naglu popularnost treba zahvaliti prije svega TV zvijezdi Telly Savalasu i mnogim holywoodskim zvijezdama koje su bile u blizini. “Mike”, rekao mu je producent, “mi hoćemo pratiti vaš sport, ali on nema prave, jake korijene. Mi pratimo nogomet, košarku, ragbi, baseball zato što znamo da se ovi sportovi organizirano vježbaju širom Amerike. Natjecatelj koji u ovim sportovima dospije do televizije uložio je godine vježbanja da bi postao šampion, a njegov sport je jasno organiziran kroz mrežu pridruženih klubova. Kickboxing mora formirati svoje korijene, centralu, mrežu klubova kroz cijeli svijet, regularna natjecanja, nacionalna i međunarodna natjecanja, poznate nacionalne šampione koji se bore međusobno da bi se dobio internacionalni šampion, potrebno je jasno definirati težinske kategorije… Svjetsko prvenstvo treba biti natjecanje mnogo nacionalnih timova gdje zaista pobjeđuje najbolji na svijetu. Ne možete proglašavati svjetskog prvaka svakog tjedna na otvorenom prvenstvu gdje može sudjelovati svaki onaj koji plati taksu. To nije ozbiljno.”

Anderson je bio u šoku. Ta silna slava nestala je kao mjehur od sapunice. Jedan ozbiljan čovijek koji se razumije u filmski biznis, rekao mu je istinu od koje on nije mogao pobjeći. Izašao je pokunjen iz njegove kancelarije i uputio se direktno u prostorije PKA. Tamo je sjedila Judy Quine. Mike Anderson je tražio jedan dolar i ona mu ga je dala. Za taj dolar on joj je dao svu dokumentaciju i pečat PKA. Pitala ga je što to radi, a on je odgovorio da joj je upravo prodao PKA za jedan dolar. Vratio se u Oklahoma City i odlučio osnovati novu federaciju, utemeljenu na novim osnovama i nazvao je WAMAA (World amateur martial art association - Svjetski amaterski savez borilačkih sportova). Pozvao je svoga prijatelja Brücknera i zamolio ga da organizira sastanak na visokoj razini radi dogovora što dalje. Na tom sastanku bilo je prisutno dvanaest predstavnika iz dvanaest zemalja (među njima Žarko Modrić iz Hrvatske, tada predstavnik Jugoslavije) zainteresiranih za ozbiljan rad. Tada je zajednički potpisan statut organizacije i odlučeno je da se radi na poboljšanju i popularizaciji tog sporta, sve do prijema u društvo olimpijskih sportova. Anderson je izabran za predsjednika, a Brückner za potpredsjednika asocijacije. To je bilo 1975 godine.

Nekoliko mjeseci kasnije, Anderson se nije mogao pomiriti s nespretnim nazivom i u jednom neformalnom razgovoru sa Brücknerom, sinula mu je ideja da bi bilo bolje da se organizacija zove: “World All-Style Karate Organization” - skraćenica WAKO. Brückner se složio s tim i tako je rođen novi naziv organizacije.

Novi sport i rad u organizaciji postali su Brücknerova opsesija. Radio je mnogo na popularizaciji ovog sporta, na organizaciji novih klubova i što većem broju zemalja članica iz cijele Europe, tako da je on postao pokretački motor, dok je Anderson ostao po strani daleko od zbivanja, u Oklahoma Cityju.

Prema navodima na plakatu, drugi put u Europi Georg F. Brückner je od 20. do 21. rujna 1975. organizirao "Europsko sve-stilsko karate prvenstvo" te meč za svjetsku profesionalnu titulu u full contactu između Amerikanca Gordona Franksa i Meksikanca Ramira Guzmanna. Na plakatu je fotografija legendarnog Bill Wallacea koji je obučen u šareni kimono i ima zaštitne rukavice i papuče za kickboxing!!!

25. svibnja 1976. Brückner je uz pomoć francuske karate legende Dominiqua Valere doveo i prvi američki tim u Pariz. Na stadionu "De Coubertin" su se sastale full contact reprezentacije SAD-a i Francuske. Izgleda da je tada prvi put u Europi predstavljeno novo ime novog sporta, tj. full contact karate.

Brückner je stupio u kontakt i sa zvaničnicima Olimpijskog odbora, kojima je uručena žalba Japanske karate federacije koja se bunila zašto u nazivu novog sporta stoji “karate”. Osim toga, karate organizacija je već postojala pod nazivom NJUKO. Poslije toga, odbor direktora WAKO federacije odlučilo je iz imena izbaciti riječ karate i na sugestiju američkog člana IOC-a novi sport preimenovati u KICKBOXING.

Te godine Anderson je ušao u proizvodnju opreme osnivajući firmu “TOP TEN”. Za novi sport do tada nije bilo prigodne opreme, tako da je Anderson i ovdje uložio svoj životni entuzijazam. Proizvodeći opremu po dotadašnjim standardima, jednoga dana ga je telefonski nazvao Brueckner koji mu je rekao da je proizvedena nova vrsta materijala, sintetička guma, koja ublažava jačinu udarca više no i jedan poznati materijal s kojim je radio. Anderson je zbog proizvodnje opreme koja se zaista pokazala najboljom, premjestio svoju tvornicu u Njemačku i od tada TOP TEN proizvodi opremu u Europi za vježbače širom svijeta, a ujedno je i sponzor Hrvatske kickboxing reprezentacije.

Godine 1978. Talijan Ennio Falsoni posjetio je Mike Andersona na Floridi. Razgovarali su o tome što se može učiniti da se poboljša kvalitet talijanske reprezentacije koji je bio ispod svih standarda. Anderson je jednom prilikom gledao talijanske natjecatelje na dijelu i nije mogao vjerovati svojim očima: ako su primili i najmanji udarac iz punog kontakta bacali se na tatami plačući, previjajući se od bolova. Anderson, znajući Falsonijevu visoku reputaciju kao odličnog karate borca, člana reprezentacije te godine kada je Italija bila Europski šampion u borbama u karateu, sugerirao mu je da u ringu ne bi trebali biti političari, već pravi sportaši. Tako se je Ennio Falsoni počeo uz Andersona i Brücknera angažirati u radu WAKO federacije.

Ali Anderson je polako počeo “ispadati iz igre”, a jedini je njegov doprinos sportu u kasnijim godinama bio taj što je uveo novu disciplinu “glazbene forme” u natjecanje i što je na natjecanjima bio predstavnik za žalbe. Svodeći svoju aktivnost na minimalan angažman, Anderson je shvatio da ne može više ići u korak s novim ljudima u federaciji i tada je došlo do rascjepa njega s jedne i Brücknera i Falsonija s druge strane. Dogodilo se to 1984. godine. Anderson je i dalje ostao vođa američkog nacionalnog tima, koji je dominirao na natjecanjima prvih godina, ali je 1987. godine dao ostavku na sve svoje funkcije. Bilo je to poslije grandioznog WAKO šampionata u Münchenu, koji organizirao Brückner i gdje je Ennio Falsoni izabran za predsjednika federacije. Dvije godine kasnije, kada je organiziran profi meč između Dona Wilsona i Ferdinanda Macka i susret Amerika - Njemačka , Anderson se potpuno povukao iz sporta.

Georg Brückner, najzaslužniji čovijek za razvoj kickboxinga umro je od raka 1992. godine. Falsoni je ostao na mjestu predsjednika federacije do danas. Federacija danas broji 88 zemalja članica i nekoliko desetina tisuća vježbača širom svijeta. Ostvareni su svi kontakti sa zvaničnicima Olimpijskog odbora, dobijena njihova podrška i WAKO je na koraku do priznanja od strane GAIFSA - svjetske sportske organizacije, što automatski znači da je priznat od strane Međunarodnog i nacionalnih olimpijskih odbora kao neolimpijski sport.

U tome je svoj doprinos ponovno dao stari Mike Anderson, koji je nedavno napisao uvodnik za najveći američki časopis za borilačke sportove, sugerirajući svim malim kickboxing federacijama u svijetu da se ujedine s WAKO federacijom, kako bi olimpijsko priznanje usljedilo mnogo brže.

Hrvatski kickboxing

Hrvati imaju nesreću da su raseljeni po svijetu, ali u slučaju kickboxinga je to bila sretna okolnost. Mnogo je Hrvata iseljenih u SAD kao i "gastarbajtera" u Njemačkoj. Također su Hrvati bili pomorci na mnogobrojnim brodovima domaćih i stranih kompanija. Poznata je i naša sklonost prema vježbanju borilačkih vještina. Prvi kickboxing borci su potekli iz karatea i taekwondoa. A prvi majstorski crni pojas koji je Mike Anderson dodijelio nekom od svojih učenika bio je baš našem vježbaču iz Crikvenice - Dušanu Kružiću. Također, vijesti su se prenosile časopisima za borilačke vještine. Georg Brückner je u Berlinu 17. svibnja 1974. priredio "Europsko otvoreno pojedinačno sve-stilsko karate prvenstvo" i borbu timova SAD – Europa. Gost večeri je bio Joe Lewis uz čije ime je pisalo: "US karate i kick-boxing šampion". Dakle, već prije svibnja 1974. su se u SAD-u održavala natjecanja u novom sportu i dodjeljivale pojedinačne titule svjetskih profesionalnih prvaka iako je prvo Svjetsko profesionalno full contact karate prvenstvo održano tek 14. rujna 1974. godine u Los Angelesu. To je sve bila privatna inicijativa pojedinaca pri organiziranju otvorenih turnira, a ne sustavno organizirana prvenstva neke organizacije kakve danas poznajemo.

Tako je u to vrijeme, iako zvuči nevjerojatno, u Splitu 1974. održana jedna od prvih kickboxing priredbi u povijesti, kada su se sastale full contact selekcije Dalmacije i ostatka Hrvatske. Jedan od organizatora ove priredbe bio je i danas uvaženi član Hrvatskog kickboxing saveza - gospodin Petar Mijić. Stoga ne stoji uvriježeno mišljenje da su se Hrvati s kickboxingom upoznali tek 1976. na velikoj sportskoj manifestaciji održanoj u Parizu.

Te, 1976. g. su u Hrvatskoj započela sustavna državna i međurepublička natjecanja koja je organizirao dr. Emin Topić iz Zagreba.

Prvaci po kategorijama su bili:
-57 kg Milan Kaniški ("Kula" - Kneginec Gornji),
-63 kg Robert Siladi ("Zrinjski" - Čakovec),
-69 kg Anđelko Mladenović ("Mladost" - Varaždin),
-74 kg Alfonz Eferl ("Izola" - Izola, Slovenija),
-79 kg Branko Žgaljardić ("Budokai Rijeka" - Rijeka),
-84 kg Mladen Carević ("Građevinar" - Virovitica),
+84 kg Milan Vučević ("Zagreb" - Zagreb).

Iz ovoga se vidi da su unutar bivše Jugoslavije kickboxing trenirali i najviše uspjeha u natjecanju imali borci iz Hrvatske. Pored njih natjecali su se i Slovenci i borci iz BiH.

Odbor za full contact Karate saveza Hrvatske formiran je 1977. g., a njegov predsjednik je bio ing. Stjepan Ivasić iz Zagreba. Svoju djelatnost su usmjerili na stvaranje šire baze, tj. formiranje novih klubova te održavanje seminara, tečajeva i savjetovanja.

Hrvatski kickboxing savez je osnovan 16. svibnja 1992. godine. Prvi predsjednik HKBS-a do 1995. je bio Vjekoslav Šafranić iz Zagreba. Od 1995. do 2000. je tu dužnost obnašao Josip Cerovec iz Kutine, a sadašnji predsjednik je prof. Predrag Znaor iz Malinske koji tu dužnost obavlja već drugi mandat. HKBS je član svjetske kickboxing federacije WAKO (World association of kickboxing organisations - www.wakoweb.com ) To je prvoosnovana svjetska federacija koja je danas najbrojnija, nasnažnija, najorganiziranija i najcjenjenija. Na njezinoj utemeljiteljskoj skupštini je bio Žarko Modrić iz Zagreba pa je to vjerojatno jedinstven primjer da su Hrvati suosnivači neke svjetske sportske federacije. WAKO danas djeluje u 88 zemalja svijeta

Na svjetskim i europskim prvenstvima smije nastupati samo jedan natjecatelj iz svake države u pojedinoj kategoriji.

Amerikanac Mike Anderson je 1972.-74. godine definirao kickboxing sportska pravila. Prvo europsko prvenstvo u full contactu je održano 1977. u dva dijela (u Rotterdamu i u Beču). Marin Batina iz Splita je osvojio prvo mjesto u Beču u kategoriji do 79 kg, ali budući da nije nastupio na prvom turniru u Rotterdamu njegova ukupna pozicija na kraju godine na europskoj rang listi je bila tek šesto mjesto. Europsko prvenstvo u semi contactu je započelo godinu dana kasnije. Također su održana dva turnira za poredak na konačnoj godišnjoj rang listi. Na drugom turniru u semi contactu u 1978. koji je održan u Baselu (Švicarska) Slobodan Šokota iz Rijeke je osvojio prvo mjesto, ali budući da nije nastupio na prvom turniru u Wolfsburgu (Njemačka) njegov poredak na europskoj rang listi krajem godine nije bio među prvom trojicom. Prvo svjetsko prvenstvo u full contactu je bilo 1978. u Berlinu. Branko Žgaljardić iz Rijeke je tada postao prvi amaterski svjetski prvak u full contactu u povijesti. Za taj povijesni uspjeh je dobio i Nagradu grada Rijeke.

Na 3. EP u Milanu 1979. dobili smo i prve europske prvake u full contactu. To su do 84 kg Branko Žgaljardić, a do 79 kg Branko Cikatić iz Splita koji je godinama nakon toga bio naš najuspješniji kickboksač.

U Splitu je 1974. održana jedna od prvih kickboxing priredbi u povijesti kada su se sastale full contact selekcije Dalmacije i ostatka Hrvatske. Tih godina kickboxing razvijaju udruge "«Budokai" koju osniva dr. Emin Topić iz Zagreba, "Mugendo" s Petrom Mijićem iz Splita i "Jeet kune do" Branka Tenžere iz Splita. U Trogiru je 1988. održano Europsko seniorsko prvenstvo u full contactu i glazbenim formama, a Republika Hrvatska je 1997. u Dubrovniku bila domaćin Svjetskog seniorskog kickboxing prvenstva u light contactu i low kicku.

Ivan Milinović iz Rijeke je prvi kickboksač - junior koji je postao svjetski prvak za tek uspostavljenu nezavisnu Republiku Hrvatsku. On je svoje zlato osvojio 12.-20. kolovoza 1991. na WKA SP-u u Ocean Sityu (SAD). To je bilo nekoliko dana nakon što je istu titulu osvojio nanbudo-junior Alan Matković u Španjolskoj. Također valja istaknuti da je prvu zlatnu medalju u pojedinačnoj muškoj seniorskoj konkurenciji na nekom SP-u za Republiku Hrvatsku donio kickboksač pokojni Borislav Ilić iz Rijeke u disciplini low kick - na WAKO svjetskom kickboxing prvenstvu koje je 7. i 8. prosinca 1991. održano u Parizu. Prva svjetska profesionalna prvakinja i najbolja hrvatska kickboksačica svih vremena je Ivana Derdić iz Jastrebarskog. Ona je prvi put postala europska prvakinja u semi contactu 1996. u Caorleu, svjetska prvakinja u light contactu u Dubrovniku 1997., svjetska prvakinja u full contactu 1999. u Caorleu, a svjetska WAKO PRO prvakinja u low kicku 2002. WAKO svjetska juniorska prvenstva su započela 1997. Prve svjetske juniorske prvakinje u Moskvi su bile Erna Obralić iz Kutine i Kristina Novak iz Krapine.

Prvi pobjednici prvog Svjetskog kadetskog prvenstva za kadete u talijanskoj Marini di Carrara 2004. godine u disciplini semi contact postali su: Andrej Gudac (KBK "Sušak" - Rijeka) i Saskia Božić (KBK "Kutina" - Kutina) među mlađim kadetima, Ivan Romić i Dejan Gašparević (KBK "Kutina" - Kutina) te Andreja Ivas (KBK "HBD" - Vodice) i Ana Znaor (KBK "Malinska" - Malinska") među starijim kadetima.

WAKO PRO svjetski i europski profesionalni prvaci u full contactu i low kicku posljednjih godina su bili: Igor Ivošević, Dražen Ordulj, Mladen Šteko, Ivica Čukušić, Siniša Andrijašević, Marko Žaja, Ivica Tekić, Ivana Derdić, Sanja Stunja, Ante Varnica i Senad Ostreman i Frane Radnić.

Pored kickboxing disciplina u kojima je dozvoljen knock-out tzv. "tvrde discipline" održavaju se borbe za svjetske i europske profesionalne naslove u semi i light contactu. Prvi i za sada jedini Hrvati osvajači tih odličja su: Roland Conar i Mirko Borković. Mirko Borković iz Jastrebarskog je WAKO PRO europsku titulu u light contactu izborio 16. ožujka 1997. u Italiji. Roland Conar, član KBŠU Malinska, je najuspješniji semikontaktaš u povijesti. Višestruki je osvajač svjetskih zlata u skoro svim svjetskim kickboxing organizacijama. WAKO PRO svjetsku titulu je osvojio 15. svibnja 1999. u Italiji.

Svjetska i europska kickboxing prvenstva održavaju se naizmjenično svake druge godine tako da Hrvatska u posljednjih nekoliko godina ima svjetske prvake. To su: Zvonimir Gribl (KBK "Malinska" iz Malinske") i Pero Gazilj (KBK "Mawaschi" iz Makarske) u semi contactu, Sanja Stunja (KBK "Jastreb" iz Jastrebarskog) u light contactu, Ivan Rudan u full contactu (KTB "Tigar" iz Zagreba) i Ante Varnica (KBK "Pit Bull" iz Splita) u low kicku. Igor Jurković (KBK "King" iz Poreča) i Frane Radnić (KBK "Pit Bull" iz Splita) u thai kickboxingu te Lidija Mandić (KBK "Chili" iz Osijeka) u aero kickboxingu.

S tim u vezi, posebno valja istaknuti da su Rudan i Varnica prvi hrvatski sportaši zbog kojih je usred Beograda 24. studenog 2001. pred 10.000 gledatelja i 18 TV ekipa odsvirana hrvatska himna i podignut hrvatski stijeg na vrh dvorane. 2002. godine je to u rujnu ponovljeno usred Podgorice zahvaljujući svjetskom juniorskom prvaku Seadu Pejmanoviću iz Omišlja, a nakon toga se hrvatska himna čak 7 puta zasvirala u Budvi. Budući da Jugoslavija više ne postoji pod tim imenom taj sportsko-nacionalni uspjeh hrvatskih kickboksača nitko više ne može ponoviti.

Hrvatski kickboxing je poznat u svijetu. Najpoznatiji naš borac Branko Cikatić “Hrvatski tigar”, prvi je pobjednik najcjenjenijeg thai kickboxing turnira na svijetu koji se organizira u Japanu pod popularnim nazivom K-1. Jedan od trenutačno najcjenjenijih svjetskih boraca je njegov bivši učenik Mirko Filipović “Cro Cop”. O ugledu Hrvata na svjetskoj borilačkoj sceni govori činjenica da je glavni tajnik HKBS-a, međunarodni kickboxing sudac ing. Romeo Deša iz Omišlja izabran za tehničkog direktora WAKO-a te da je danas zadužen za nadzor i vođenje svjetskih i europskih kickboxing prvenstava.

HKBS je u Hrvatski olimpijski odbor primljen 6. studenog 1996. u svojstvo pridruženog člana. Od tada je skoro svake godine po rezultatima svojih sportaša na međunarodnoj sceni najuspješniji nacionalni sportski savez član HOO-a. Te 1996. g. od ukupno 180 hrvatskih medalja, kickboksači su osvojili preko trećine, tj. 62.

2002. godine su sportaši Hrvatskog kickboxing saveza bili još uspješniji: bez međunarodnih turnira, koje nisu uvršteni u ovaj popis, osvojeno je ukupno 74 medalja (22 zlata, 22 srebra i 30 bronci), tj. dva svjetska profesionalna zlata te na EP za seniore u Italiji 14 medalja (zlato, 4 srebra i 9 bronci), na SP za juniore u Crnoj Gori 33 medalje (8 zlata, 11 srebra i 14 bronci), na SK za seniore 8 medalje (3 zlata, 4 srebra i bronca) i na SK za kadete 17 medalja (8 zlata, 3 srebra i 6 bronci).

U 2003. godini hrvatski kickboksači nastavljaju niz uspjeha, dapače, uspjesi su veći i brojniji - ukupno je osvojeno 79 medalja od čega su 3 zlatne sa svjetskog prvenstva u Parizu (Zvonimir Gribl u semi contactu, Sanja Stunja u light contactu i Lidija Mandić u aero kickboxingu). Također se ističu i osvajači WAKO titula svjetskih prvaka po profesionalnim pravilima - Ivica Tekić u thai kickboxingu i Sanja Stunja u full contactu.

2004. godina je bila posebno uspješna, slobodno se može reći da je Hrvatska 2004. godine upisana zlatnim slovima u svjetsku i europsku kickboxing povijest. Naši reprezentativci su se protekle godine čak 21 put popeli na najvišu stepenicu pobjedničkog postolja i u njihovu je čast svirana "Lijepa naša", a "mala" Hrvatska se uvrstila u svjetske borilačke velesile.

2005. godina ističe se ekipnim uspjehom Hrvatske kickboxing reprezentacije. Ukupno je na Svjetskim prvenstvima osvojeno 20 medalja (4 zlatne, 8 srebrnih i 8 brončanih9. Uspjeh u Maroku u rujnu na Svjetskom prvenstvu u low kicku, thai kickboxingu i glazbenim formama, gdje su Splićanin Frane Radnić iz kluba "Pit Bull" i Igor Jurković iz porečkog kluba "King" osvojili zlatnu medalju i kada se Hrvatska među 39 zemalja sudionica plasirala kao treća u thai kickboxingu, gotovo da se smatra čudom. Niti tzv. "meke discipline" ne zaostaju - na Svjetskom prvenstvu u semi, light i full contactu te aero kickboxingu koje je u prosincu održano u Mađarskoj zlata su osvojili Zvonimir Gribl i Pero Gazilj u semi contactu, a Hrvatska je među 49 zemalja sudionica postala treća u semi contactu i četvrta u aero kickboxingu.

Posebnu je skrb posvećena najmlađim uzrastima. Osmišljeno im je slobodno vrijeme i ponuđena im je zdrava aktivnost koja ih pozitivno usmjerava i formira. Oni su nam uzvratili svojim iznimnim natjecateljskim rezultatima. Na Svjetskom prvenstvu u Italiji 2004. kadeti su osvojili 21 medalju (6 zlatnih, 5 srebrnih i 10 brončanih), a juniori čak 46 odličja (12 zlatnih, 17 srebrnih i 17 brončanih). Hrvatska nacionalna kickboxing vrsta je bila najbrojnija, ispred Italije i Rusije. Među 664 natjecatelja iz 28 država Hrvatsku je predstavljalo 146 osoba, od čega 99 boraca. To je bio i jedan od osnovnih razloga što je Izvršni odbor WAKO Svjetske kickboxing organizacije upravo Hrvatskoj i Hrvatskom kickboxing savezu dodijelio domaćinstvo sljedećeg Svjetskog kickboxing prvenstva za kadete i juniore, a koje će se održati krajem rujna 2006. u Zadru.

Da ne bi bilo zabune i sumnje u vrijednost svih tih medalja valja primijetiti sljedeće: 1994. g. su članovi HKBS-a na IAKSA seniorskom EP u Riminiju imali samo jednu brončanu medalju. 1995. g. je na kadetskom SK u Karlsruheu prošla bez medalja, a u Kijevu na seniorskom SP osvojene su samo 2 medalje (zlato i broncu). 1996. g. na seniorskom SK osvojeno je 6 medalja (srebro i 5 bronci), a 1997. na juniorskom SP 3 medalje (2 zlata i srebro). Na sva ova prvenstva i kupove idve vrlo brojna reprezentacije kao i sada, tj. s punim autobusima, a to je shvaćeno prvenstveno kao ulaganje u znanje i iskustvo reprezentativaca i trenera.

Također treba uvažiti činjenicu da sportaši i treneri HKBS-a kao i dužnosnici gotovo svaki vikend tokom godine imaju neko natjecanje jer se održava godišnje 27 državnih prvenstava, a pored toga reprezentacije obavezno sudjeluje na SP, SK, EP kao i što klubovi sudjeluju na tradicionalnim međunarodnim tzv. "Open" turnirima u Njemačkoj, Italiji, Austriji, Sloveniji, Mađarskoj i BiH. Isto tako Hrvatski kickboxing savez organizira tradicionalni Božićni međunarodni turnir u Kutini "Croatia Open" (inače drugi po veličini "Open" kickboxing turnir u Europi) kao i niz drugih kupova i pozivnih turnira.

HKBS u ovom trenutku ima 131 klub - člana, a djeluju i županijski kickboxing savezi. Savezom upravlja Upravni odbor koji broji 15 članova i koji se redovito sastaje najmanje svaka tri mjeseca. Sjednica skupštine je također redovna početkom svake godine. Operativno upravljanje Savezom između sjednica obavljaju predsjednik i glavni tajnik. Imajući na umu rezultate koji su nabrojani, te navedene aktivnosti još više na težini dobiva činjenica da se sve ove aktivnosti obavljaju potpuno volonterski, odnosno Savez nema profesionalno zaposlenog niti jednog djelatnika.