Konvencija je svečano potpisana 23. studenog 2001. u Budimpešti, te je predstavljena kao međunarodno pravni instrument kojim se po prvi put reguliraju problemi vezani uz korištenje i prijenos informacija i podataka preko informatičkih i telekomunikacijskih sustava. Upravo se zato i zove Konvencija o kibernetičkom, a ne kompjuterskom kriminalu. Naime, sve brže integriranje informatičke i telekomunikacijske tehnologije i njihova međusobna ovisnost dovode i do povezanosti njihove zlouporabe, pa pojam "kompjuterski kriminalitet" postaje preuzak i zamjenjuje se širim pojmom "kibernetičkog kriminaliteta". I premda je pojam prihvaćen, još uvijek ne postoji njegova općeprihvaćena definicija, unatoč svim nastojanjima da se ona, kao i sadržaj i opseg pojma odrede. Ona najviše prihvaćena pak kaže da kibernetički kriminal obuhvaća sva kaznena djela počinjena unutar kibernetičkog prostora, popularnog cyberspace-a, uz pomoć ili na samoj informatičkoj i telekomunikacijskoj tehnologiji, koja čini njegovu infrastrukturu. A temeljnu infrastrukturu cyberspace-a čini Internet, koji svojom globalnošću, otvorenošću, dostupnošću postaje izvorom sve većih i opasnijih zloupotreba, a borba protiv njih zahtjeva čvrstu međunarodnu suradnju. Kako takva suradnja ili nije postojala ili je bila neorganizirana i pojedinačna, Vijeće Europe je 1997. godine osnovalo posebnu komisiju, Committee of Experts on Crime in Cyber Space, čiji je zadatak bio utvrditi stanje i započeti rad na međunarodnim instrumentima za borbu protiv kriminala na Internetu. Nakon tri godine rada u tajnosti, Nacrt konvencije prvi put je predstavljen javnosti krajem 2000. godine. Njime je predviđeno da će stranke usvojiti zakonska i druga rješenja nužna da se u domaćem zakonodavstvu mogu goniti počinitelji kaznenih djela protiv tajnosti, integriteta i dostupnosti kompjuterskih podataka i sustava, kaznenih djela u vezi s kompjuterom, u vezi sa sadržajem i u vezi s povredama autorskih i srodnih prava. Nacrtom je predviđeno i rješavanje procesnih pitanja vezanih za pretragu i pribavljanje dokaza, ovlaštenja redarstvenih vlasti, nadležnost suda, izručenje počinitelja, uzajamnu suradnju te obaveze Internet providera.

Cjelokupnu konvenciju možete pročitati ovdje: http://www.poslovniforum.hr/info/konvencija.asp

Škola Kibernetike Psihoterapije formalno je osnovana početkom 1990. godine u Zagrebu u Hrvatskoj. Registrirana je na odsjeku Psihijatrije Medicinskog Fakulteta u Zagrebu. Proces organizacije i osnivanja škole usko je povezan s vizijom i aktivnostima Prof. Graham Barnes-a (već dulji niz godina živi i radi u Švedskoj). On je ujedno i jedan od vizionara razvoja psihoterapije u budućnosti i na neki način pobornik novog pristupa u poimanju psihoterapije i samog psihoterapijskog rada u teoretskom i manjim ili većim dijelom, u praktičnom smislu. Početak ideje je krenuo od interesa samog Prof. Barnesa o tome kako teorije oblikuju terapeuta i njegov terapijski rad, tj. njegovu terapiju. Bio je učitelj TA i nakon toga je shvatio da je takvo promišljanje i pristup u radu i istraživanju ne uklopiv u ideju daljnjeg podučavanja TA kao definitivne teorije sa svojim «istinama».

Sama ideja Kibernetike psihoterapije koju je Prof. Graham Barnes predložio kao ideju psihoterapije budućnosti temelji se na nekoliko temeljnih izmjena u dotadašnjem shvaćanju psihoterapijskog rada i teorije koje otvaraju put prema potpunom propitivanju i potpunom rekurzivnom preispitivanju svake terapeutske pretpostavke u teoriji i praksi, te kretanja u smjeru etičke, ekološke i kibernetske teorije i prakse. Kako bi to jasnije predočili, prezentirat ćemo temeljne izmjene i ideje teorije bez teorije. Promjena koju je Graham Barnes predložio potaknuta je idejom da niti profesija niti klijenti ne trebaju još jednu teoriju ili tehniku koja obećava brda i doline. On predlaže promjenu u konceptualizaciji terapijeskog rada i praksi iz epistemologije prema ontologiji pomoću hermeneutike. Kako bi jasnije predočili značenje takvog promjenjenog načina razmišljanja važno je pojasniti pojmove epistemologije, ontologije, hermeneutike, kibernetike prvog i drugog reda te pojam autopoiesis. Još je davne 1948 godine Norbert Wiener rekao da je «Kibernetika je nauka o upravljanju i komunikaciji u složenim dinamičkim sistemima. Povratna sprega (feedback) kao princip veza i regulacija u složenim dinamičkim sistemima zajednički je termin za mašine, životinje i čovjeka, tj. za tehničke, biološke i društvene sisteme». Kibernetika razrađuje konkretne metode pomoću kojih čovjek generira i prima signale koji sadrže informacije o ponašanju nekog objekta. Prilikom funkcioniranja nekog realnog sistema stvara se velika masa informacija, a metodama kibernetike mogu se iz njih izdvojiti upravo one koje su neophodne radi svrsishovitog utjecaja na formiranje ili funkcioniranje danog sistema. Daljnji doprinos primjeni kibernetike na području izučavanja ljudi i društvenih sistema dao je fizičar Heinz Von Foerster. On dugo vremena bio fasciniran odnosom između opservera i opserviranog te je uz podršku Viktora Frankla publicirao mehaničku teoriju o fiziološkoj memoriji te je osnovao je BLC – Biological Computer Laboratory na Sveučilištu Illionois čiji je rad bio fokusiran na “proučavanje kompjuterskih principa kod živih organizama”.Kibernetika prvog reda je kibernetika promatranih sistema, a kibernetika drugog reda je kibernnetika kibernetike ili kibernetika promatrajućih sistema. Pojednostavljeno to bi značilo kako ja razumijem razumijevanje onog što se događa u nekom sistemu te kako moje razumjevanje mene koji razumije razumjevanje funkcioniranja toga sistema određuje da razumijem i dalje tumačim razumijevanje svog tuamačenja i razumjevanje sistema koji promatram. Gregory Beatson (1979) poznati kibermetičar rekao je o epistemologiji slijedeće:

«Epistemologija je po definiciji namjera specificiranja kako određeni organizam ili skupina organizama spoznaju, misle i odlučuju», dok je Heinz Von Foerster (1990.) za epistemologiju rekao da je «teorija razumijevanja..». Također se može pojasniti i okvir epistemologije kroz prizmu njenog djelovanja koje je usmjereno na proučavanje bioloških dispozicija i psihosocijalnih setova pretpostavki na kojima se temelji nečiji pogled na svijet, nečije razumijevanje i ponašanje. Za daljnje razumijevanje uloge epistemologije u terapijskom radu kakvog predlaže kibernetika psihoterapije nužno je podvući razliku između linearne epistemologije i nelinearne – kibernetske epistemologije još nazvane sistemska, ekološka, ekosistemska, cirkularna ili rekurzivna epistemologija.
Kibernetska epistemologija počinje ocrtavanjem obrazaca rekurzija kroz obadvije strane različitosti. Pažnja se ne pridaje identificiranju terapeuta i klijenta kao odvojenih čimbenika koji djeluju jedan protiv drugog već kibernetika traži obrasce koji povezuju obadvije komponente (terapeuta i klijenta) kroz feedback strukturu. Pojam epistemologije koristi se dvostruko – kako bi naznačili:

KAKO netko misli, održava spoznaju i kako odlučuje, te
ŠTO netko misli, spoznaje i odlučuje.
Važno je naglasiti kako to kako netko spoznaje je neodvojivo od toga što netko spoznaje. Sva ljudska bića dijele bazične epistemološke operacije ocrtavanja razlika, ali unatoč tome svatko od nas razvija različite epistemologije.

Barnes navodi da nam kibernetska epistemologija sugerira (Barnes,1994.)

Da ja mogu opservirati samo ono za što sam biološki strukturiran da opserviram.
Nema opservacije neovisne od opservera.
Moje opservacije su zatvoreni loop-ovi (petlje).
Moje opservacije će mi dati što ću dobiti. Što dobivam je ono što vidim.
Moje opservacije su i akcije-djela, i ja ne mogu da ne djelujem, što znači da ne mogu da ne opserviram.
Opservirano se mijenja kroz opservaciju, i opserver se mijenja u opserviranju.

Kibernetika kao znanost se dijeli na:
1. teorijsku kibernetiku
2. primijenjenu kibernetiku
3. praktičnu ili eksperimentalno kibernetiku

Teorijska kibernetika dijeli se na:
1. opću teoriju sustava
2. teoriju regulacije
3. teoriju igara
4. teoriju informacija

Primijenjena kibernetika se dijeli na:
1. tehničku kibernetiku
2. biološku kibernetiku
3. socijalnu kibernetiku

TEHNIČKA KIBERNETIKA

Bavi se teorijom i primjenom vođenja tehničkih sustava i čini osnovu širokom području tehničkih disciplina.

Obuhvaća sustav automatskog vođenja, daljinskog mjerenja i upravljanja i elektronička računala.

Priroda je postala nepresušiv izvor ideja za tehničku kibernetiku, s ciljem da se pojave u prirodi izraze sredstvima tehnike.

Proučavanjem fizioloških procesa, živčanog sustava i mozga, cilj kibernetike predstavlja konstrukcija stroja koji će sam učiti, a zapamćeno logički povezivati.

Najstariji primjer navođenja, vezan uz navodnjavanje je HAMURABIJEV ZAKONIK.

Najpoznatiji stari automatski uređaj je CENTRIFUGALNO UPRAVLJALO, to je izum Huygensa.

1765. Polzunov je izumio automatski regulator za održavanje razine vode u kotlu parnog stroja.

1784. Watt je iskoristio Huygensovu zamisao o parnom stroju. To upravljalo je danas poznato kao Wattovo upravljalo ili Wattov regulator.

1868. objavljen je rad o mehanizmu vođenja nazivom: "O upravljalima". Objavio ga je Maxwell.

S radovima Norberta Wienera započela je kibernetička revolucija. Objavio je knjigu "Kibernetika ili kontrola i komunikacije u živim bićima i stroju".

Prije Wienera pojam KIBERNETIKA su koristili grčki filozof PLATON i puno kasnije francuski fizičar AMPER.

Otac kibernetike, tj. pronalazač i osnivač kibernetike, je američki učenjak Norbert Wiener (l894-l964), matematičar po osnovnoj profesiji i profesor na čuvenom MIT (Masschusetts Institute of Technology). On se za vrijeme Drugog svjetskog rata bavio rješavanjem parcijalnih diferencijalnih jednadžbi u vezi s upravljanjem protuzrakoplovne vatre protuzrakoplovnog topništva.

Kao mjesto nastanka kibernetike može se uzeti znanstveni krug mladih učenjaka koji se razvio spontano oko dr. Arthura-a Rosenbluetha liječnika, kardiologa i profesora Harvardske medicinske škole.

Prema Wieneru, u tridesetim godinama ovog stoljeća oko dr. Rosenbluetha počeli su se okupljati mladi znanstveni radnici iz različitih znanstvenih disciplina, koji su na neformalnim sastancima raspravljali o raznim znanstvenim problemima. Sastanci su se održavali jedanput mjesečno, a vodio ih je profesor Rosenblueth. Ti sastanci su se
održavali oko okruglog stola za vrijeme objeda ili večere u Vanderbilt Hall-u. Predmet razgovora su najčešće bile metode znanstvenog rada.

Sam Wiener u uvodu svoje čuvene knjige o kibernetici ovako opisuje te sastanke : ” Učesnici su uglavnom bili mladi znanstvenici s Harvardske medicinske škole i sakupljali bismo se za večeru oko okruglog stola u Vanderbilt Hall-u. Razgovor je bio živ i nesputan. Na tom mjestu ni od koga se nije očekivalo, niti se nikome nije omogućavalo da se pridržava nekog protokola. Poslije objeda bi netko, bilo da je član grupe ili pozvani gost pročitao referat o nekoj znanstvenoj temi, obično takvoj koja je u prvi plan isticala pitanja znanstvene metodologije. Govornik je morao izdržati paljbu vrlo oštre, dobronamjerne, ali bespoštedne kritike. Bila je to savršena katarza za nedorađene ideje, nedovoljnu samokritiku, pretjerano samopouzdanje i pompu. Oni koji to nisu mogli izdržati, nisu se vraćali, ali mnogi od nas osjećaju, da su ti nekadašnji posjetioci ovih sastanaka predstavljali veliki i stalan doprinos našem znanstvenom razvoju.”

Spomenuti znanstveni krug oko profesora Rosenbluetha sastajao se do kraja Drugog svjetskog rata, ali veze Wienera i profesora Rosenbluetha održavale su se i dalje, poslije rata. Ideje i problemi koji su uočeni unutar tog kruga i Wienorov rad na ratnim zadacima doveli su do spoznaje da zakoni upravljanja ne zavise bitno od same
prirode sustava, tj. da oni vrijede za sve stvarne sustave. Isto tako Wiener je došao do zaključka da bi za proučavanje tih zakona trebalo formirati novu znanstvenu disciplinu koju je on formirao i nazvao KIBERNETIKA.

Unutar jednog desetljeća, osobni roboti mogli bi biti normalna pojava u Američkim domovima kao što su to danas perilice rublja, mikrovalne i slično. I mnogi, a možda i svi takvi strojevi, imati će sposobnost da obave mnoge zadaće koje i sami proizvođači takvih robota nisu imali u planu. Što to znači? to znači da će korisnicima takvih uređaja (robota, strojeva) biti omogućena takva sloboda u biranju zadaća da neće morati posjedovati nikakva prethodna znanja u programiranju.

Znanstvenici iz Gruzije identificirali su vrste pitanja koje robot može pitati tokom svoga učenja a da to rezultira glatkim i produktivnim odnosom između čovjeka i njega. Ta pitanja koja bi robot mogao postavljati korisnicima (čitaj: ne-programerima) su pitanja vezana uz zadatke koje sam robot može izvršiti.

"Ljudi nisu toliko dobri u učenju robota zato jer ne razumiju njegove metode učenja", rekao je autor Maya Cakmak, Ph.D. Student u Školi interaktivnog računanja. "To je kao kad pokušavamo trenirati pse, što je teško jer psi ne uče kao što to rade ljudi. Mi smo htjeli saznati najbolja pitanja koje robot može pitati a da bi učinila ljudsko-robotsku interakciju što više nalik onoj ljudskoj."

Cakmak-ova istraživanja pokušavala su otkriti ulogu kocepta "aktivnog učenja" u ljudsko-robotskoj interakciji. Ukratko, aktivno učenje odnosi se na davanje strojevima koji uče više kontrole nad informacijama koje primaju.
Simon, humanoidni robot stvoren u laboratoriju Andree Thomaz, je dobro upoznat sa pojmom aktivnog učenja, Thomaz i Cakmak ga programiraju kako bi mogao učiti nove zadatke putem pitanja.

Ovdje pogledajte Simonov video! : SIMON

Izvori : CyberneticsNews.com

Zadatak ovog bloga je da iznese osnovne podatke o kibernetici, postovi koje ćemo objavljivati ovdje sadržat će informacije o području kibernetike kao i poneke novosti iz istog.
Za početak saznajmo što je kibernetika zapravo.

Kibernetika je dio znanosti o općim zakonitostima procesa upravljanja, reguliranja, dobivanja, pohranjivanja, pretvorbe i prijenosa informacija u sustavima neovisno o njihovoj prirodi.
Prvi ju je primijenio Norbert Wiener.
Kibernetika na ruskom znači matematika.

Kibernetičke discipline:
teorija informacija, teorija kodiranja, teorija formalnih jezika i gramatika, teorija igara, matematička logika, teorija algoritama i programiranja, robotika.

Kibernetički sustav
Kibernetički sustav je skup elemenata međusobno povezanih vezama koji djeluju jedan na drugi.
Kibernetički sustav može biti biološki, društveni, tehnički (bavi se problemom upravljanja, reguliranja i obrade informacija u tehničkim sustavima).

Radni procesi sadrže tijek robe i tijek informacija.
Proces je stabilan, ako su ta oba tijeka dobro sinkronizirana. Kako u sustavima automatizacije, tako i u proizvodnim procesima, nije dopustivo da se osnovni proces (tijek robe ili proizvodni proces) zadržava zbog čekanja na informaciju ili druge aktivnosti potpore.

Znanost koja izučava odnose i međusobni utjecaj tijekova robe i tijeka informacija, zove se kibernetika.