Škola Kibernetike Psihoterapije formalno je osnovana početkom 1990. godine u Zagrebu u Hrvatskoj. Registrirana je na odsjeku Psihijatrije Medicinskog Fakulteta u Zagrebu. Proces organizacije i osnivanja škole usko je povezan s vizijom i aktivnostima Prof. Graham Barnes-a (već dulji niz godina živi i radi u Švedskoj). On je ujedno i jedan od vizionara razvoja psihoterapije u budućnosti i na neki način pobornik novog pristupa u poimanju psihoterapije i samog psihoterapijskog rada u teoretskom i manjim ili većim dijelom, u praktičnom smislu. Početak ideje je krenuo od interesa samog Prof. Barnesa o tome kako teorije oblikuju terapeuta i njegov terapijski rad, tj. njegovu terapiju. Bio je učitelj TA i nakon toga je shvatio da je takvo promišljanje i pristup u radu i istraživanju ne uklopiv u ideju daljnjeg podučavanja TA kao definitivne teorije sa svojim «istinama».
Sama ideja Kibernetike psihoterapije koju je Prof. Graham Barnes predložio kao ideju psihoterapije budućnosti temelji se na nekoliko temeljnih izmjena u dotadašnjem shvaćanju psihoterapijskog rada i teorije koje otvaraju put prema potpunom propitivanju i potpunom rekurzivnom preispitivanju svake terapeutske pretpostavke u teoriji i praksi, te kretanja u smjeru etičke, ekološke i kibernetske teorije i prakse. Kako bi to jasnije predočili, prezentirat ćemo temeljne izmjene i ideje teorije bez teorije. Promjena koju je Graham Barnes predložio potaknuta je idejom da niti profesija niti klijenti ne trebaju još jednu teoriju ili tehniku koja obećava brda i doline. On predlaže promjenu u konceptualizaciji terapijeskog rada i praksi iz epistemologije prema ontologiji pomoću hermeneutike. Kako bi jasnije predočili značenje takvog promjenjenog načina razmišljanja važno je pojasniti pojmove epistemologije, ontologije, hermeneutike, kibernetike prvog i drugog reda te pojam autopoiesis. Još je davne 1948 godine Norbert Wiener rekao da je «Kibernetika je nauka o upravljanju i komunikaciji u složenim dinamičkim sistemima. Povratna sprega (feedback) kao princip veza i regulacija u složenim dinamičkim sistemima zajednički je termin za mašine, životinje i čovjeka, tj. za tehničke, biološke i društvene sisteme». Kibernetika razrađuje konkretne metode pomoću kojih čovjek generira i prima signale koji sadrže informacije o ponašanju nekog objekta. Prilikom funkcioniranja nekog realnog sistema stvara se velika masa informacija, a metodama kibernetike mogu se iz njih izdvojiti upravo one koje su neophodne radi svrsishovitog utjecaja na formiranje ili funkcioniranje danog sistema. Daljnji doprinos primjeni kibernetike na području izučavanja ljudi i društvenih sistema dao je fizičar Heinz Von Foerster. On dugo vremena bio fasciniran odnosom između opservera i opserviranog te je uz podršku Viktora Frankla publicirao mehaničku teoriju o fiziološkoj memoriji te je osnovao je BLC – Biological Computer Laboratory na Sveučilištu Illionois čiji je rad bio fokusiran na “proučavanje kompjuterskih principa kod živih organizama”.Kibernetika prvog reda je kibernetika promatranih sistema, a kibernetika drugog reda je kibernnetika kibernetike ili kibernetika promatrajućih sistema. Pojednostavljeno to bi značilo kako ja razumijem razumijevanje onog što se događa u nekom sistemu te kako moje razumjevanje mene koji razumije razumjevanje funkcioniranja toga sistema određuje da razumijem i dalje tumačim razumijevanje svog tuamačenja i razumjevanje sistema koji promatram. Gregory Beatson (1979) poznati kibermetičar rekao je o epistemologiji slijedeće:
«Epistemologija je po definiciji namjera specificiranja kako određeni organizam ili skupina organizama spoznaju, misle i odlučuju», dok je Heinz Von Foerster (1990.) za epistemologiju rekao da je «teorija razumijevanja..». Također se može pojasniti i okvir epistemologije kroz prizmu njenog djelovanja koje je usmjereno na proučavanje bioloških dispozicija i psihosocijalnih setova pretpostavki na kojima se temelji nečiji pogled na svijet, nečije razumijevanje i ponašanje. Za daljnje razumijevanje uloge epistemologije u terapijskom radu kakvog predlaže kibernetika psihoterapije nužno je podvući razliku između linearne epistemologije i nelinearne – kibernetske epistemologije još nazvane sistemska, ekološka, ekosistemska, cirkularna ili rekurzivna epistemologija.
Kibernetska epistemologija počinje ocrtavanjem obrazaca rekurzija kroz obadvije strane različitosti. Pažnja se ne pridaje identificiranju terapeuta i klijenta kao odvojenih čimbenika koji djeluju jedan protiv drugog već kibernetika traži obrasce koji povezuju obadvije komponente (terapeuta i klijenta) kroz feedback strukturu. Pojam epistemologije koristi se dvostruko – kako bi naznačili:
KAKO netko misli, održava spoznaju i kako odlučuje, te
ŠTO netko misli, spoznaje i odlučuje.
Važno je naglasiti kako to kako netko spoznaje je neodvojivo od toga što netko spoznaje. Sva ljudska bića dijele bazične epistemološke operacije ocrtavanja razlika, ali unatoč tome svatko od nas razvija različite epistemologije.
Barnes navodi da nam kibernetska epistemologija sugerira (Barnes,1994.)
Da ja mogu opservirati samo ono za što sam biološki strukturiran da opserviram.
Nema opservacije neovisne od opservera.
Moje opservacije su zatvoreni loop-ovi (petlje).
Moje opservacije će mi dati što ću dobiti. Što dobivam je ono što vidim.
Moje opservacije su i akcije-djela, i ja ne mogu da ne djelujem, što znači da ne mogu da ne opserviram.
Opservirano se mijenja kroz opservaciju, i opserver se mijenja u opserviranju.
Post je objavljen 15.04.2012. u 21:43 sati.