ponedjeljak, 25.09.2006.
[Piskarlijem..]
Često pročitam u opisima blogova da ako ljudi često pišu znači da im je knjiga za ispit s desne strane. To se i meni često desi jer kao i mnogi i ja u „žaru muka“ pribjegavam svemu osim učenju.
No, ako puno pišem postoje 2 razloga i to pod:
A) nešto me muči .... i
B)predugo sam sama i previše razmišljam.
Kad mene nešto ne muči? Od 0 – 24 sam na mukama, muči me život.
Predugo sam sama i previše tazmišljam? Mozak će mi iskipiti kojom brzinom procesiram i učim taj život koji me muči.
Život u solo projektu u 20 kvadrata je SUPER!
S-U-P-E-R! Sve što mi treba je samnom i grije me (zahvaljujući Starcima). No, kad sam mislila ono : „predugo sam sama“ nije se odnosilo na to soliranje, već fali mi nečeg novog.
U tom planu radim 100 na sat iako bi se trebala fokusirati na fax i samo na fax, al dobro. Stojim iza svake svoje odluke, pa makar i one glupe da od sebe napravim čovjeka.
Za početak – upisujem 4.tu godinu (same situation like [mALa:) i nadam se da ću dati uvjet danas! A uvjet mi je šarmirat asistenta, zadovoljiti ga predajom programa i teti sive kose(prof.) prodati priču koju će ona popušiti. Dakle, danas je u mom životu nemoralna priča i spremna sam na sve! Jer kako se kaže : SVE ILI NIŠTA! Jednom gotov plan podmirivanja uvjeta sjedam u bolid (palim cipelcug) i riješavam bratove obaveze. S tim gotova, nastavljam sa planom : odmor, okrijepa, vježba..i puno sna. I tako do srijede. U srijedu bježim u PU, kako bi rekli doma. Mada je meni Zgb odavno dom jer me u PU nitko i ništa ne čeka. Osim mora, dugih šetnji i razdraganih osmjeha ljudi maloga grada.
A onda će odzvoniti 1.10. i vrijeme je za nešto novo. Samo se nesmijem zapetljati u želje i moram brzo odlučiti što će to biti..javim vam kad sve izprocesiram. Za sad imam par želja vezanih uz fizičke aktivnosti, jednu vezanu uz intelektualnu sposobnost i par poslovnih želja. Mislim da će se na kraju morati ostvariti ovo zadnje jer za svoje 24 više ne želim biti teret Starcima. How sweet, zar ne?
Kisses
nedjelja, 24.09.2006.
[Pravila..]
U životu postoje pravila (ili da ih nazovemo zakonima?
) po kojima živimo. Postoji klasa pravila koju si sami zadajemo i trudimo se zadovoljavati je. Postoji klasa pravila koju nam drugi zadaju i koju nam se katkad čini teško ispunjavati. Postoji i ona klasa OPĆIH pravila koja vrijede za sve i nju moramo zadovoljavati jer ako ne slijede sankcije.
Moj život i moja pravila me tjeraju da svakodnevno nakon ustajanja iz kreveta ispunim svoje pravilo higijene, svoje pravilo pospremanja stana i svoje pravilo kuhanja kave (osim ako negdje ne žurim pa kavu zadovoljim onom iz automata
). U toku dana zadajem si zadatke koje rijetko kad ispunim do kraja al bar ih krenem ispunjavati. No, to je ono osnovno što manje više svi činimo. U mom životu postoji i svakodnevno pravilo čitanja novina i sklona sam listanju a ne čitanju na ekranu. Pa tako volim biti u žaru aktualnog i znati što se zbiva : u kulturi, u politici (koju ne volim i nikad nisam izašla na izbore), u Svijetu, među poznatima, među manje poznatima i bla..
Kad je otkriveno da je nađena djevjčica za kojom se tragalo punih 8 godina, odmah sam pomislila da u pozadini „događaja“ nešto smrdi.
Prekjučer sam pročitala da je otmičar bio poznanik njene mame koja je igrom slučaja u vrijeme otmice bila alkoholičarka koja je zapostavljala svoje dijete. To je grozno! Tko zna što ćemo još saznati i da li je to zaista istina. I što je istina?
Prije par mjeseci se rušilo na Viru! Grozna su bila prepucavanja u medijima, no, danas, nakon par mjeseci „slučaj“ se sve manje spominje. Vjerujem da je to zbog toga što su zakoni (pravila) ispoštovana i sve je u regularnom redu. Cijenjenu ministricu profesori na mom faxu zovu „Žena bager“ 
i to je opravdano ime činjenicom da stalno nešto ruši(a tek kako izgleda). Iskreno žao mi je ljudi koji su uložili i do milijon € (a neki i više) i imovina im nestaje u roku od 24h i zato još dodatno plaćaju. No, moj stav je da su zakoni tu da se poštuju.
Danas se Vir preselio u Rogoznicu i svi negoduju. Ruše im se građevine koje su do nedavno imale građevinske dozvole, poziva se vlast na linč i nitko ne prihvaća realnu situaciju, jer ipak – građevinska dozvola se u svakom trenutku može poništiti ako je došlo do nepoštivanja odredaba kojima je ona ishodovana.
Ako ste jučer otvorili Jutarnji, mogli ste vidjeti kako izvjesni hercegovački poduzetnik
negoduje što će mu se imovina srušit pod izlikom da je to „djelo ljubomore Dalmatinaca“! Kakve vražje ljubomore? Što on ima love? Realno, uzurpirao je naše more, našu predivnu Dalmatinsku obalu a on se tješi glupim izjavama. Dozvolu je ishodovao na temelju odredbe kojom je mogao graditi hotel a što je sagradio? Vilu za sebe i svoje najbliže! Sramota. Uništio je obalu, uništio je kraj i dodatno zagadio zemlju. Ja sam za to da se svima koji su takvi, bestidni i nepošteni, ruši! Definitivno ljudima fali svijest o ekologiji. Lijepo je sagraditi kuću bez dozvole a to što će se zbog „takvih“ neki drugi kupati u njihovim fekalijama to nije njihov problem.
A za kraj..jedna narodna..
Kisses
četvrtak, 21.09.2006.
[malo više matematike..]
jel volite brojke? ja sam fascinirana 
brojkama...
a tek da vidite koji sam manijak kad u novinama vidim poduže liste sa imenima i adresama nagrađenih u nagradnoj igri! Brzim pogledom ošacam svako ime i adresu u potrazi za poznatim...ne od želje da im čestitam, već tako. Kao neka vrsta hobija.
Kad učim nešto prvo zapamtim brojke onda pojmove..ili bolje zapamtim na kojoj je stranici pojam..a tek onda pojam
Jednom je moja nonna rekla da smo nas dvije povezane i više nego što to osjećamo. stalno je ponavljala 22682 i 28622. Naime, ja sam rođena 22.06. 1982. a ona je rođena 28.06.1922.(ako niste skužili..obrnuti redoslijed istih brojki) Govorila je da će živjet do 120te jer da je to lipa brojka LOL..
No, pustimo sad nju.
Gledam onaj BB! Onaj o kojem svi neš (kao) seruckaju a onda ispadne da svi IPAK to gledaju. Načula sam danas da su u jednom danu njih 13 (Romina je pobjegla zbog cigara) potrošili kilu šećera u samo 1 dan. Pa sam se zapitala..pa kako? Mislim, ja sama potrošim 1kg šećera u možda 4mj ako ne i više. kad pijem kave i čajeve istina koristim Natreen (strah me dijabetesa zbog svih čokolada koje smažem tijekom mjeseca a i zbog lošeg imuniteta) al opet koristim i tu i tamo šećer. Pa sad malo matematike..njih 13, a 1kg šećera..kad pomnožimo 1/13 sa 30 pa sa 4 (računajući na moj omjer 1kg šećera za 4mj) ispadne da bi oni svakiiiii al SVAKI u 4 mjeseca "popapali" 9,2kg šećera?!?! I onda se ja bojim dijabetesa....he he he
Ovo je bilo NAJBOLJE od mene u ovo doba noći..kad NAJBOLJI već spavaju a mi jači uživamo u dobrobiti svog mira u noći...kisses
utorak, 19.09.2006.
[mozak ishlapio...?!?]
* posveta danima kad je mozak bio namješten na Visoku kvalitetu ( ili vam High Quality) i kad je mogao upiti 200str knjige iz povijesti za onog "smiješnog" (suzdržavam se da ne napišem koju uvredu) profesora koji je mogao na satu srat i srat po svima i svakome gledajući vas u oči..posveta tim danima pobjede. Na njih me podsjeća 7 rupica viška u uhu. Za svaki zaključenu jedinicu jedna. Al svaka je jedinica na kraju postala petica
-----------------------------------------------------------------------------------------------
U životu se treba borit jer bez borbe nema ni rezultata. I onda kad je najteže – borba i dalje treba trajat jer ipak : samo najbolji primjerci pojedine vrste opstaju na Svijetu.
Svako pokleknuće je poraz. Svako pokazivanje zubiju nije ismijavanje i inaćenje – to je hrabrost. Ako ne stisnete zube – eto straha i s njim i poraza.
Ne želim poraz. Ne percipiram ga i ..nema ga. Koji poraz? Nema poraza kao što rekoh.
I dok mozak hlapi od svih gluposti što sam u životu naučila i doživjela, sve što mogu reći je da se na svaki poraz vrijedi osmijehnuti, pokazat zube i poraz nestaje. Ne može vas pokopat ni kolega, ni nadređeni, ni vaš cijenjeni autoritet. Pokazali ste zube, nema poraza. Bolje se živi sa osmijehom na licu.
Sve što sam napisala je samo rezultat jada ovoga grada i da i dobri dečki igraju prljavo. Umrljana lošim..bacit ću se u blato..pokazat zube..i čim prije leć u krevet!
Položen ispit – uz lutriju i tonu sreće možda
Pad – jebeš, sve je mafija...neće tebe lutrija
ponedjeljak, 18.09.2006.
[Kad se puding ne želi zgusnuti?!? Part two]
Dakle, kao što već napisah u komentaru = to je metafora na posljednjih par dana ali i čin koji se zna desiti!
Ne znam kakvi ste vi, al ja sam prepuna dubioza i sumnji i stalno me u životu nešto kopka! Što god radila, trebala ili kupovala, prije moram porazgovarati sa 2 – 3 osobe i tek tada odlučujem.
Mog malog S. (=bratić) je tako uhvatila dubioza : studirati ili ne studirati arhitekturu?!? A što čovjeku reći : „ To ti je super, nemoj odustat?“ ili „ Joj, nemoj se tlačiti s tim, nije vrijedno?“ Ništa od toga. Rekoh mu : „ Razmisli dal to želiš. Pa razmisli što bi drugo radio ako se ne bavio s arh. U svakom slučaju nemoj prenaglit da ti poslije ne bude žao!Ništa nije bitno nego da si sretan.“ Naravno da nisam jedina koju je pitao mišljenje, jer ipak krv nije voda, he he. Konačno je riješio dubiozu i za sad ostaje moj kolega! Ipak, uvijek je bio dogovor među nama da ćemo otvorit biro internacionale via PU – LJ!
Mene trenutno ne hvataju dubioze vezano za fax..ne opterećuje me ni malo..al ga serem..al sam prelijena da išta pokrenem. No, ipak, unatoč „pudingu“ i lošem vremenu, jutros sam krenula u šetnju. Šetnja blik blik i 2 recepta su pala na glavu.
Imam redovito problem da kad su rokovi uz normalno hranjenje i malo više slatkiša prevagne vaga tamo gdje nebi smjela. To se zove pomanjkanje kretanja. Ili možda : nesvjesno debljanje uzrokovano stresom?!? Pravi recept za to je..nakon par mjeseci talasanja „kobasa“ na trbuhu krenite u šetnju. Bez ikakve namjere da kupite nešto - uđite u prvi dućan robom i isprobajte neku kombinaciju svoga broja. Ako ne stanete u nju i izbečite oči u smjeru ogledala – to je problem. Progutajte knedlu u grlu, pozdravite prodavačicu i nastavite šetnju. U planu vam je zasigurno bio odlazak u špežu(=kupovinu); no, sad više nemate istu namjeru. Apetit nestaje, javlja se nova želja : dosta te hrane i više kretanja.
Joj da mi je neka magična formula..al je nema. Bitna je volja, par Red Bulla, dosta tekućine, malo manje hrane(=da vam se ne spava a i da smršavite), dobra svjetiljka na stolu, TV bačen kroz prozora, čepići u ušima i dupe čvrsto na stolici! Nema micanja, još samo 24h!
E sad..to je OK..čelična volja, još se puno i stigne naučiti, bez spavanja naravno.
Al što kad je taj ispit na svega 17h „udaljenosti“? Ako ima tko kakav recept, nek mi javi..jer odo ja u Mission Imposible! Stavit ću sliku profesora pred sebe, strelicu pikada i psovat sve al jebiga moram do jutra naučiti!
Kisses
P.S. Veliki, sutra je tvoj dan D! Stisni zube, pusti tel, zaboravi na komp! Ima da sutra položiš ispit! Jer ako ja ne položim, barem da ti položiš! Jebeš malodušnost kad se od nje ne živi, nego se čovjek zakopava u tugu! Listaj onog „Biljkana“ i nema cile mile..uči brate! Ti to možeš.
nedjelja, 17.09.2006.
[Kad se puding ne želi zgusnuti?!?]
Kad se puding ne želi zgusnuti? Poludim!
Naime, u duhu dosta aktualne teme mnogih blogova aka DIJETA odlučih da izvan mog menija ostaju čokolade i keksi s kojima je svaki dan i svaka večer uz TV ili uz komp bila ne zamisliva! Pravilo kršim žderući Kit-e-Katove u želji da osvojim mob koji mi je nužno potreban..al zanemarimo to!
No, želja za slatkim i skora prijetnja prijatelja PMS-a dovela me do čina : kuhanja pudinga. Naravno, dr Oetker jer nema boljeg. Kuham, kuham, prekuhavam, gori mi, zagori mi i nakon 10 min puding se nije zgusnuo kako treba. Poludim na to! Mrzim to, najradije bi ga bacila al u tom trenutku mi je on jedino slatko što mogu i želim okusiti. Mirim se s tim i nakon brckanja u njemu dajem mu ocjenu 7/10.
Problem se pojavljuje onda kada se puding nije htio zgusnuti ni nakon par dana stanke od želje za slatkim. Koji problem čovječe..koji problem..he he Problem je da - jer upravo s ta dva nezgusnuta pudinga mogu opisati svoje posljednje dane...došao je Ljubimac na dan-dva. Bilo je super. Otišao je Ljubimac..odmah je sve loše...
Nije toliko crno..osim što pada kiša i stalno bi spavala(u tom spavanju naime leži to loše). Što su mi uzaludna tuširanja u mom malom prču kojeg neki zovu kupatilo kad samo što izađem iz kuće sam u vodi do koljena! K vragu i svi bespravni graditelji i oni koji ne poštuju zakone! 
Svaki put kad padne kiša ispred ulaza mi je voda do koljena i trebale bi mi štule da se ne smočim!?! Moram si kupiti one gumenjače kao kad sam bila mala pa da nesmetano skačem po toj vodi suhih nogu..he he..
Mrzim osjećaj mokrih nogu, al još gori je osjećaj kad za mokrog vremena sretnete „gentelmana za volanom“. Hodate mirno ulicom, psujući pod kišobranom svaku kap kiše koja lupi o njega, čujete brum brum iza sebe, pokušavate razaznat koja je mašina kad vaše divno uho predobrog sluha čuje :“ Fijujuju“ (ovo je trebao biti žvižduk). I prije nego što ste si pomislili „Koji debil. Koji seljak...!!!!“ glazba iz njegovog auta vam govori sve..narodno je jebeno narodno! Čas nakon toga taj isti seljak se pokaže pravim „gentelmanom za volanom“ i umjesto da uspori vidjevši lokvu pokraj vas na cesti, stisne gas, ubrza kola, da pokaže koliko je frajer i zalije vas!?!?!?!
Ne, nije me zalio nitko..al ponosna sam na toliko takvih „gentelmana“!
I sad, dok se brčkam u nezgusnutom pudingu reći ću..
čekam tu kišu da više padne, da me tlak u zraku ne mori i da fino zavaljena u svoje svježe oprane plahte malo othrčem..
A baš sam beba..
četvrtak, 14.09.2006.
Elan...
Što vas čini sretnim? A što vas čini uspješnim? Jeste li sretni? Jeste li uspješni?
Svakodnevno se preispitujem isto, svakodnevno razmišljam o unutarnjem zadovoljstvu jer ipak je ono najbitnije! Zar nije?
U posljednje vrijeme depra is in the air jer nekako sam bezvoljno prašće koje nije u stanju išta radit osim ljenčarit! Grozno zar ne? Ma nije tolko, ipak, ne umirem od dosade..
Danas sam udahnula dašak elana i rekoh si da sam glupa, glupa ko konj i da smirim te svoje fuckin hormone i izbacim depru iz stana. Od danas, od sad, mi ona nije više sustanar!
Jesam li sretna? Ovisi o trenutku kada me to upitate. Sada? Jesam da. Okružena sam ljudima koje volim i koji vole mene, usrećuje me što mogu prijateljima pomoć i što svako malo vidim smiješak i čujem „Hvala“. Sretna sam što imam najboljeg tatu na Svijetu i kad mi je najgore zna šta treba reći! Što me ne kudi jer sam OPET pala ispit (kako to moja Stara oštro kaže) nego kako on zna reći „ Pa ti si genijalac, nemoj brinut!“ Sretna sam što imam Ljubimca i što i njemu mogu na neki način pomoć iako ga stalno uvjeravam da se u svemu mora ponašat kao frajer jer samo frajeri uspjevaju.
Jesam li uspješna? Iz moga kuta stajališta jesam iako to nitko ne vidi osim mene..he he..u meni se krije tajan potencijal biznisa i mirisa novca...
Mislim da sam danas napokon dobila taj elan da nakon zaključka da sam sretna i uspješna mogu krenut u lov na profesore i položene ispite! Dosta zajebancije – 
Nego, meni je žao što je moj način pisanja čudan (kad sam i sama jako čudna osoba) i što su mnogi shvatili da kupujem veš mašinu..ne kupujem! Trenutno sam švorc (čitajte skupljam svaku kunu za nova ulaganja = kupovinu krpica za Ljubimčevu promociju) i nemam namjeru kupovati veš mašinu! A i da kupujem – zasigurno nebi kupila polovnu i zasigurno nebi kupila Gorenje! Odabrala bi prije Candy ili AEG jer dosad sam samo čula riječi hvale za njih.
Al „ulovila“ sam svoju veš mašinu
, oprala veš i nisam gnjavila Gazdaricu(ona mi je trebala samo da mi pokaže kako se radi s njom)..što bi rekao tata od moje D. : „Jesmo inžinjeri ili nismo? Mi to moramo znati!“
Kisses i ugodan dan svima
ponedjeljak, 11.09.2006.
[lov na..]
ne na krokodile..ipak, nakon gubitka našeg omiljenog Lovca na krokodile
..neću lovit krokodile..niti se približavati Ražama (nisam znala da su taaako opasne). A i činjenica je da mi je tata uvijek pričao jaaako strašne priče (kad sam narafno bila mala) i zato mene nitko nije (ni pokušao) oteti kao Nataschu Kampusch! Jer i da je...susreo bi se sa Starim, grofom M. Groznim iz Medulina (jopet ponavljam ..to je samo titula - nisam iz Medulina). Bi mene netko držao 8 godina? Nebi..
Stari je preopasan..No, pustimo sad koliko je on opasan (da ga opišem ko ražu?)...
Davno mi je pričao kako je on kao mali imao Prijatelja koji je volio životinje. Jednom mu je njegova teta, na njegov nagovor narafno, donijela malenog krokodila iz Australije. Prijatelj se odmah zaljubio u njega i iz ljubavi ga je smjestio u akvarij. Iz dana u dan taj je akvarij bio sve manji za njegovo krokodilče. Jednog dana se domislio (= sjetio) da bi njegovom krokodilčetu bilo bolje u ogromnoj kadi,te ga je tamo smjestio. Krokodil je i dalje rasao i rasao...do jedne večeri. Naime, jedne je večeri Prijatelj došao kući, znojan od nogometa. Ušao je u kupatilo, zaboravio upaliti svjetlo, zaboravio na krokodila u kadi, skinuo odjeću, legao u kadu..i grakhhhh..krokodilče ga je popapalo.
Zanimljiva priča? Imam ih još domišljatih iz njegovih usta na temu ili vam poantu : što ne smijete raditi ili kako naučiti dijete da to ne radi!!!!!
dosta šale! Noćas idem u lov na novu Zvijericu u mom životu! Ime joj je Veš mašina, prezime Gorenje, ima 5 godina i nema Osobnu iskaznicu ( = uputstva).
Gazdaricu (=koja mi je ujedno i "cimerica") mi se neda gnjaviti zbog pranja bijelog veša kojeg hitno trebam jer je stalno okupirana poslom(=emancipirana dottoressa) tako daaaaa...idem sama u lov! Nažalost, dosad sam se samo koristila starom Philco koja je bila stara koliko Ljubimac i ja imamo godina. Stara neda da se itko, osim nje same, koristi onim čudom tehnologije koju ima doma..tako da ne znam čemu pol onih botuna(=tipki) služi...javim ako mi veš postane žuti ili rozi(kao kad Stari pere)!
starog ću na tren nazvat Tata jer jadni moj, jedini Tata je pa u depresiju! Petak the 8th je mirno sjedio u uredu, pretrpan poslom kao i uvijek. Telefoni su zvonili non stop, još sam ga i ja mobom gnjavila. Još se nije ni pomirio sa činjenicom da ima već par kazni na račun mobiteliranja u autu..kad je odzvonilo 16h..krenuo je doma. A doma ga je strefila nova činjenica: netko mu je maznuo mob sa njegovog radnog stola! Stranka? Kolega? Ko će ga znat kad danas sve(ili da kažem svi) kradu(nemojte se odmah poistovjetiti)! Dobra stvar u svemu: napokon se riješio budalaša koji ga zovu od 0-24 i gnjave i prijete (čak) životom, a loša strana : novi isti takav košta 2400kn.
K vragu i sve..idem ja u lov...na mašinu!
Kiss
nedjelja, 10.09.2006.
[Veliki brat...]
Krenulo je..sada će novine biti puno "zbivanja". Prije kojih 8 godina Stara je to gledala stalno na talijanima i išla mi je naživce! Suludo mi je bilo buljiti u ljude koji su zatvoreni u nekoj kući poput malih bijelih miševa u kavezu!
A onda je došlo vrijeme na HR i da ona lansira show i u nas.
Prva sezona, Marina iz PU i Alen iz Pazina! Nisam propuštala to..njihovo natezanje i spike. Druga sezona, Kristian iz Labina..lik je frajer i pol i samo mogu reći da me oduševio na ekranima a Boga mi i uživo.
U oba navrata, čim je favorit ispao..gasila se želja da buljim u "bijele miševe"! He he...
Treća sezona. Hm? Jel će biti šta bolje od prethodnih dviju? Bolji zadaci? Zanimljivije teme? Zanimljiviji ljudi? Sumnjam. Iskreno rečeno : tko se usudi prijaviti se na show koji zahtjeva punu izolaciju od Svijeta na 100 dana ili koliko već kandidat izdrži? Samo oni koji u tom vanjskom Svijetu ne vide ili nemaju ono što žele. Nisam neki student, kampanjac prije svega, svaku drugu godinu "prespavam" i odmorim i da li bi se prijavila na tako što?!? Ma jeste luudddi..pa naravno da nebi! Izludila bi kad bi pored mene sila (npr.) Tanja i kad bi joj "kolegica bijeli miš" Lea rekla da je farmaceutski tehničar a ona bi na to u čudu rekla : " A što je farmacija?". A dodatno zgražanje bi u meni poizveli čir na želudcu kad bi potom čula komentar da je to medicina?!?!?! Hmmmm...opća kultura..isto kao kad su u Splitu pitali a tko je čelist a čiko je reka : " Onaj koji sidi na čelu!" K vragu..ljudima fali opće kulture! A onda se pitam, s obzirom da je gledanje (ili da kažem buljenje) u TV u porastu, kako je moguće da se danima vrte vijesti na najmanje 4 naša kanala i gdje se svatko malo spominje : "Plivu je odlučila kupiti farmaceutska tvrtka Barr..." kako ljudi onda ne zapaze to "farmaceutsko"?
No, dobro. Divojka ima jedva završenu Osnovnu, a kad joj netko kaže da studira ili ima namjeru studirati reagira : " A što će ti studij!?" ne shvaćajući da ima ljudi koji žele steći znanje više od kako razbiti jaje i pritom ne završiti srednju školu. Jesam grozna? Ma nisam, to je samo moja reakcija na sveopću glupost, he he...
Baš me zanima koliko ću izdržati gledati to sranje (budimo realni..). Sad me u početku zanima sve : ponašanje, reakcije, snalažljivost, emocije..jer ipak ja sam nesuđeni psiholog (prijemni sam položila bez dana učenja..) i malo mi je žao što se ne bavim tom profesijom osim u slobodno vrijeme...
Kisses
srijeda, 06.09.2006.
[let 93..]
Let 93 – film, istiniti događaj..ono što se nije trebalo desiti.
Vrijeme radnje : 9/11/01
Budući da je peta obljetnica „događaja“ primjetili ste da se u novinama i na tv-u intezivno spominje. Mogu zamisliti koja će napetost biti u zraku u ponedjeljak. No, dobro.
Sjećam se tog 11.09.01. Bila sam u Zgb-u iako nisam imala šta raditi. Fax je počinjao 11.10 al zbog ekipe , kao moralna podrška, sam došla mjesec dana ranije. Toga dana smo (ex)cimerica i ja bauljale po gradu, šopingirale i zajebavale se. Bilo je 15h. Primjetile smo neke čudne, zamišljene izraze lica prodavača al mislile smo da se to odnosi na pomisao : „ Vidi ove glupače!“ Naravno, nismo ništa kupile kad smo švorc stalno. Oko 20h nas je nazvala mama od (ex)cimerice da di smo i zašto nismo doma?!? Oke. Poslušale smo naredbu, otišle smo pokunjeno doma. Tek onda smo čule zašto su svi tako čudni toga dana.
Film prikazuje te iste al mnogo napetije izraze lica ljudi koji su sudjelovali u „događaju“. Nitko od „poznatih“ ne glumi u filmu, jer ipak nisu poginuli „slavni“ već sasvim obični ljudi. Film prikazuje zbivanja u avionu United Airlines 93 i paralelno prikazuje ono što se zbivalo prije njegove otmice(slike gađanje WTC-a itd.). Sasvim obični ljudi krenuli su rano ujutro na put za San Francisco. Iščekivali su doručak a dobili su nož u grlo. Njihov avion su otela 4 terorista s ciljem da se istim „zakucaju“ u zgradu Senata u Washingtonu. Kada su to osjetili putnici – u panici i strahu su se grupirali kako bi oteli avion svojim otimačima. Čak su u avionu našli starog pilota (koji je istina, znao upravljati samo jednomotorcima - malim letjelicama) s kojim su taj avion trebali prizemljiti. Toliko boli, hrabrosti, očaja, borbe - al nisu uspjeli navrijeme izravnati avion. No, njihovom hrabrošću i (neminovnom) žrtvom avion nije (jedini!!!) pogodio svoj pravi cilj i nije stradalo više ljudi od njih samih.
Vrijedi pogledati film. Vjerovatno ću otići pogledati i film World Trade Center Olivera Stone-a , kad dođe u kina. Faranheit 9/11 nisam htjela gledati, al vjerovatno ću i to kad tad pogledat.
A do tad..pobrinuti ću se da se nikakva drama ne nadvije nad mojom sudbinom, okrenuti list i započeti novo poglavlje, zapaliti cigaretu čiji će dim duugo duugo putovati mojom sobom..jer treba živjeti život!
Za par godina ću zasigurno prodati razglednicu koja mi visi na zidu, zaraditi milijone i zahvaliti mom prijatelju L. što je jedne Nove godine bio u NY-u i mislio na mene! Razglednica, na njoj panoramska snimka Manhattana i WTC! Nije me sram što je L. na njoj napisao da se nada da se u mojoj čaši brčka cedevita a ne alkohol jer ipak..bolje se smijati uz milijone nego bez njih!
Kisses
ponedjeljak, 04.09.2006.
[filmovi..]
Volim s vremena na vrijeme pogledati dobar film. Ne palim se na komercijalne fore : „ Pogledajte u kinima. Odlična režija..dobra gluma..“ i ništa mi ne znači ako je film preplavljen nizom poznatih imena. Upravo taj niz (poznatih imena) govori da je visoko budžetni film i u samom startu komercijala.
Nedavno sam u Jutarnjem pročitala kako Michael Douglas i Cathrine Zeta – Jones ne gledaju filmove, pa čak ni vlastite iz razloga što je danas pojam filma – pojam već ispočetka znanog kraja. Dakle, smeta ih što su filmovi predvidljivi.
Kao mala, voljela sam gledati mjuzikle i „stare“ al jako dobre filmove. Bila sam fascinirana sa Shirley Temple i htjela sam plesati step. Voljela sam i onaj film o Jerry Lee Lawisu (u kojem glumi i mlada Winona Ryder) i htjela sam i svirala sam klavir. No, nisam gledala samo strane filmove. Zahvaljujući Areni i Filmskom Festivalu zavoljela sam i naše filmove i naše glumce. Od svog rođenja do danas sam propustila možda 4 godine(a imam ih 24) Festivala jer sam bila spriječena nečim da odem. Ne pamtim tko je koje godine dobio Areni za najbolji film al zato pamtim noći pod Zvijezdama i veliko filmsko platno ispred sebe.
Bila je 1988. i tata je donio doma neko malo čudno crno kučište. Rekao je da je to video i da ćemo od sad na dalje na njemu moći gledati i snimati filmove. Al video nije naš i moramo biti pažljivi (to se odnosi na moju nespretnost da razbijem sve što taknem i rastavim sve što ne smijembio je naš..tata je lagao ). Naravno da sam svaki dan bila u strahu da mu se nešto ne desi. Iste te godine krenula sam u prvi osnovne. U Ulici je stanovao E. Njega nisam poznavala dok nisam krenula u školu, bili smo isti razred. Svako jutro kada su roditelji i (revni) brat otišli iz kuće, došao bi E., skuhali bi si čaj i gledali crtiće. Onda nisu postojali sinkroniziani crtiće koji kvare real doživljaj i nije bilo titlova, postojale su samo engleske verzije. Jedno jutro E. nije došao gledati crtiće. Popodne sam saznala da je pretrčavajući Ulicu nastradao. Malo nakon toga su Starci saznali da njihovo 6-o godišnje dijete doma samo kuha čaj i od tada sam uvijek bila u pratnji dede.
Video revolucija me opčinila i svaki film koji sam si snimila na kazetu morala sam pogledati bar 20 puta! Nikad mi nije bilo dosadno isti film gledati više puta. Tako su mi najdraži film postali: Tko pjeva zlo ne misli, Imam dvije mame dva tate, Zlatne Godine, Dirty Dancing, Princeza (sa Shirley Temple)..itd.
A sve ovo sam gore nadrobila jer sam noćas pogledala dobar film - Let 93!
Recenzija uskoro slijedi..
kisses
