JUNACI BLOGOVE ULICE (41)
(Nastavak)
- Mila moja, ja nikad ne pretjerujem malo. Samo danas. Volio bih izgovoriti sve što osjećam u ovome velebnom trenutku kad nam se naša kućna maza sprema u društvo. Zar nije tako, Časni moj? Ovim činom zaslužujem ime Sabestijanovo, a to je oficirsko ime, časnika što je služio cara Dioklecijana, graditelja palače na najljepšem dijelu Jadrana, kod samih sedam Kaštela, baš u središtu Splita grada! Nema Spljeta do Splita! - Ali, Alojzije..., inzistirala je mamy. - Nema mjesta vezniku ali, mila naša mladolika bakice! Svako ali valja izbaciti iz upotrebe, zašto tim veznikom osiromašujemo svoj ne baš prebogat rječnik. Treba reći: nemoj Alojzije, nema smisla, moglo bi nam se dogoditi da nam se veleČasni predomisli, pa nam u poštenu obitelj unese dah nepovjerenja i to baš u trenutku kad smo sve naše male nesporazume doveli u takozvani red. A nema bojazni, ljepotice naša. Sebastijan je već u omladinskom naselju na jezeru Palić, on me i ne čuje, upravo sada, poslije samo dva sata rada, prebacuje cjelodnevnu normu. Uspravio se i zove vodonošu – Marljivu! Vrijedna i Radina, naša najljepša susjeda, trči s bokalom hladne vode, vitezu svome da utaži žeđ... - Što marljiva, što vrijedna, što radina... - Previše je ovdje što da bi bilo neŠto. Brate moj, zar ne znaš ni kako ti se ljubav zove? Zabrinut sam zbog toga, udarniče naš. Marljiva i Vrijedna i Radina nije ništa drugo da hrvatsko značenje imena Amalija, prema germanskom, ne... Jesi li zaboravio ujače Vanja?! - Gdje si zaboga bio cijelo jutro? Čini mi se da si pio, opet je pokušala Adela. - Pio sam, djevojčice, samo nisam pio ono što si htjela naglasiti. Na glas i ti! A značajno naglašenim onim – pio – valjda si mislila na alkohol, a meni već nekoliko dana nije do tog božanskog pića. Ne ćutim se bogom, ne riješavam stvari kao što to čine bogovi, iz stroja, pak nemam ni prava da uživam blagodati alkoholnih napitaka, budući da s njima ne mogu u raj, kamo želim, nego u pakao, a u paklu sam upravo sada. Kesi mi se sam Lucifer sa zvijezde Danice, da ne kažem Venere, te bludnice što nas zorom ispraća, poslije naporne noći, u prazan krevet. - Krevet valja napuniti, sine, oprezno se u razgovor umiješao otac. - O, probudio se sam Zeus! A kad Zeus govori, Adelo-Hero, znaš svoju dužnost. Piće na stol! Pak možda tom šutljivom predsjedavatelju drevne Olimpije izvučemo još koju iz njegovih mednih usta. Budući da nitko nije poslužio piće, a znao sam da Alojzije ozbiljno misli i da će, uskoro, započeti razgovor između njega i starog, premda nisam znao o čemu, digao sam se i donio iz hladnjaka bocu žute šljivovice. Teatralno sam se naklonio: - Hoće li gospoda s Olimpa medovinu ili ovu staru šljivovicu? - Vidi, vidi maloga! Paž dvorski! Klanja se kralju i njegovoj ludi, hoteći, valjda, od kralja iskamčiti koji zlatnik, a od lude naklonost ili poštedu od neumjesnih šala, nasmijao se Alojzije, a ja sam se povukao na sećiju do Mirjane, koja je sva Alojzijeva zadirkivanja dostojanstveno odšutjela. Adela je bila zbunjena razvojem situacije, pa je vrlo nespretno premiještala posuđe, kao da nam želi naglasiti da je na svijetu ništa drugo ne zanima do lonaca i tanjura. Stari je polako otvorio bocu s rakijom, pomirisao dug miris, a potom natočio, prvo sebi, kao što je uvijek činio, pa tek onda Alojziju. Za taj je njegov običaj Alojzije smislio doskočicu – Bog je prvo sebi rakiju natočio! - Dakle, mladiću, što se to s tobom zbiva?, reče Bog Miroslav Pukšec. - Ohohoho... veliki tata, ratnik neustrašivi, mudrac neshvaćeni, dobričina milostivi, zauzeo je svoju glasovitu pozu broj 1, pak... hajde, sine, nasloni se na moje rame snažno i ranjeno, isplači rijeku suza što te muči, tu je tvoj tatica, on je uvijek u stanju, je li, angažirati kompletnu svoju ratnu družinu, e ne bi li problemi njegova prvijenca, nasljednika, bili riješeni tako da vuk bude sit, a kozlić na ražnju. Ne ćemo, barem danas ne ćemo, stari moj, plesati kako ti sviraš. Jer mene ništa ne muči, sa mnom se ne zbiva ništa značajno. Danas sam tek izuzetno sretan, brat mi sutra navečer putuje put radnog života, i to još s mačkom u koju je zaljubljen od jaslica. Sa mnom se ništa ne zbiva, junače Hemingwayove priče Starac i more. Tako velika riba, san svih ribiča, pa da ti izmakne iz ruku. Kostur si kući donio, nesretni moj ribiču... - Gdje si bio cijeli dan? - Sjedio pokraj zagađene Save i razmišljao o njenoj nekdašnjoj bistrini. Sjedio kao Splavar Hesseov, Siddartha moj standardni. A na Savi, ako te zanima, nema ni jednog kupača. Žeže ljetno sunce, pali travu, a Sava sama kao vjerna udovica. Udovica na grobu jednog kupališta. Pusta kao Sahara. Ni jedne ribice da bi se veselo poigrala u njenoj brzoj i tavnoj bujici. Ništa od mladosti tvoje, oče moj, Sava te napustila. Kao što si ti nju napustio. Kao što smo je svi napustili. I u zamjenu za nas poklonili joj pravu pravcatu atomsku centralu, plus milijarde tona raznih fekalija i ostalih kemikalija... - Što ti je? Danas si naprosto nemoguć! - Oh, tata, prestani me gnjaviti pitanjima. Zar ti ne znaš ništa drugo nego zapitkivati? Ja sam nemoguć, a ti si, po svoj prilici, moguć. Sve što mi se ne uklapa u koncepciju raspoloženja, koje upravo sada vlada mnome, postaje nemoguće. A budući da sam ja već proglašen nemogućim, onda, ovim te trenutno proglašavam mogućim knezom ulice autora koji nam je podario Ivicu Kičmanovića. Knez od Ante Kovačića. Ili, knez od Marina Držića. Ili knez od trnove krune, budući da stanujemo u Trnju, odnosno – sjeni ubodljivog trna. Zar ne zvuči sjajno, moj mogući oče? - Ja ništa... - ... ne razumijem, hoćeš reći. A što bi ti uopće imao razumijeti? Čovjek dođe kući, a ti ga hvataš svojim ljepljivim pitanjima; ličiš na ogromnog oktopoda, a kraci su ti pitanja kojim bi imao zagušiti moje dobro raspoloženje. Utopiti bi me htio u svom mračnom mozgu, kojim već nekoliko dana uzaludno dum/dum dumaš kako bi našu voljenu sestricu izbavio iz nemoguće situacije, to jest iz – željene trudnoće! A to mene ne zanima. Naouružali smo se oštrim žiletima – Gillette – pak svaki put kad tvoj krak pokuša zarobiti moj duh, ja britnicom malkice zasiječem, mišić popusti, tek toliko da mogu udahnuti i novim rezom osloboditi se drugog pipkavog pipca. A kad osjetiš da je bitka izgubljena pretvaraš se u nosoroga, ljupkog rinecerosa, koji nakako da shvati da je promašio žrtvu. Onda, ne razumiješ, je li? A ja bih morao sve razumijeti. Gledam te, ovih dana, kako kuješ razne planove da bi, navodno, pomogao našoj švesterici. A ona uopće pomoć nije tražila. Zar ti zaista ne poznaješ svoje dijete? Ona vam se povjerila. Iskreno je rekla što su je snašlo, a vi navalili na kiretažu! Jednoj boli dodajete drugu bol. Čudim se da je Mira još uopće živa, - Sad si zaista pretjerao, ja... - Tata, pusti ga!, odjeknu prostorijom Mirjanin glas. - Što? - Rekla sam: pusti ga! - Ali, on priča... - Tako je: on priča. On je progovorio. Cijelo sam se vrijeme pitala zašto šuti. Sada znam. Zato ga nemoj prekidati, ako to ikako možeš. - Nemaš pravo, mila švesterice, nemaš pravo na taj ton, pogledao je Mirjanu, rekao bih ne baš ljubazno. Zašto bi stari dobričina šutio? Zašto me ne bi prekinuo, ako negdje griješim? Zar samo zato što se čini da sam na tvojoj strani? Po tvojoj procjeni, je li, ja sam na tvojoj strani. O, varaš se ljupka bruderice, mila moja trudnice, ja nisam na tvojoj strani. Ako baš hoćeš znati: ja sam na strani staroga i stare. Na tvojoj si strani samo ti. I, možda naš vrijedni brigadir, Sebastijan Sebastijanović. Ili: Sebastijan Sebeslavović, profesor sebelogije! - Ali, sad si rekao... - Dobro znam što sam rekao, ne moraš mi ponavljati. Ja non-stop govorim, a vi uopće ne razumijete što. Zar sam toliko neprecizan? - Rekao si... - Vjerujem ti, djevojčice, da si upamtila što sam rekao. Međutim, pritom nisam mislio na tebe. Znam, ti si se starcima povjerila, to je točno, ali više zbog sebe nego zbog njih. Zapravo, tražila si da njih boli tvoja bol. Tražila si da te žale: jadna naša mala! I oni su se točno tako ponašali. Jadna naša mala! Doista ih je boljelo više nego tebe. Što misliš da je ocu lako pao kraj tvoje ljubavi prema hrđavom maminom zlatu, Zlatku? I to upravo onakav kraj koji je predvidio! (Nastavit će se) |
JUNACI BLOGOVSKE ULICE (40)
(Nastavak)
- Tebi zaista više ništa ne treba, ali djetetu treba otac. Jesi li pitala dijete hoće li se roditi? - Ni ti mene nisi pitao... - Vraga nisam! Prvo smo tebe pitali, ako hoćeš znati. Onda smo pitali Alojzija hoće li on seku. Kad se i on složio s budućom sekom, a objasnili smo mu sve... i to da više neće biti jedini, da ćemo morati više pažnje posvećivati bebi itd., znali smo da ćeš se radovati životu s nama. Ja sam ti rekao da ne držim mnogo do Zlatka, ali to ne znači da ne uvažavam njegove razloge. Čovjek još nije spreman na dijete... - Ali, tata, njemu je tridesedam godina, zaboga! Kad će biti spreman? Kad bude imao stotinu, kao Mojsije? - Nisam to rekao. Rekao sam da nije spreman za dijete, pa onda to moram uvažiti. Uostalom, zašto svi šutite? Zašto samo sa mnom razgovaraš? Adela, reci što ti misliš... Alojzije? - Ja nisam u drugom stanju, ja nemam što reći. - Adela? - Ne znam što da mislim. Voljela bi to dijete u kući, a pitam se – hoćemo li mu moći zamijeniti oca? - Pih, otac! Otac može biti svatko. - Nisi u pravu dijete, nisi u pravu. Zapravo jesi, ako na sebe gledaš kao na rasplodno biće... - Nije riječ o rasplodnom, plodnom ili neplodnom biću, riječ je o meni i mome djetetu! - Koje nije došlo na svijet samo zahvaljujući tebi, nego i, boga mu božjeg, još jednom čovjeku. Zlatku Puškariću! Razumiješ? - Ne razumijem. Kakve veze ima Zlatko sa djetetom? On ga neće, dakle... - Dakle, nemaš ga pravo roditi! - Mama?! - Dijete, danas smo svi malo izvan sebe. Ja bih htjela unuče, pa ako odlučiš roditi, onda ćemo tata i ja učiniti sve da to dijete odraste barem onako kako ste vi odrastali. To jedino mogu reći. Je li tako Pukšecu? - U redu je, kad ti tako kažeš. - Hvala bogu! Ipak imam razumne roditelje. - A što će biti sa Zlatkom? - Zlatko je izdao sve u što sam vjerovala, on me ne zanima. - Jesi li mu to rekla? - Jesam... jučer. I... kao da je to jedva dočekao. - Dakle, između vas je puklo? - Eksplodiralo, stari, eksplodiralo. I to zauvijek. Ostavio me na cjedilu onda kad sam mu najviše vjerovala, kad sam... ovim djetetom... počela graditi našu budućnost. On se ispričava maminom bolešću, a mamica pojma nema da je bolesna. Jutros sam razgovarala s njom. Snebivala se.... pojma nije imala. Ja joj se sviđam i svašta... i ne može shvatiti svoga sina. To mu se već nekoliko puta dogodilo u njegovom dugom i plodnom momačkom životu. Svaki bi put odustajao u posljednjem trenutku. Jednom je pobjegao sa samog vjenčanja. Ona ga je zamolila da više ne dovodi djevojke kući. Ne želi ih upoznavati. Kaže da se jedva navikne na jednu, zavoli je i to, a onda on nešto izmisli i bude kraj. Više ne može prolaziti kroz te strahove. I da je shvatim. Majka je pa, kao svaka majka, uvijek je na strani svoga djeteta. Da barem ima još jedno, ovako... - A njegov otac? - Nema oca. Poginuo je u prometnoj nesreći... Zlatko je tada bio još dijete. Imao je devet-deset godina. Razgovarali smo još sat o svemu i svačemu. Najviše o tome kako će se dijete zvati. I kako ćemo Malča i ja odraditi našu prvu radnu akciju. Kad sam Malču ispratio do njena stana, rekla mi je, nježno me poljubivši u vrh nosa, da imam sjajne starce. I da joj je sumnjivo što Alojzije nije, tijekom cijeloga razgovora, prozborio ni jednu jedinu riječ. Sve ovo što sam vam ispričao samo je uvod u totalni Mirjanin poraz, kojeg, ako ćemo pravo, nismo očekivali. Amalija i ja odlučili smo da se te nedjelje ne vidimo, ona se morala pripremiti za put. Valjalo je krenuti u ponedjeljak navečer, jer smo se u utorak, morali javiti na prozivku u naselju na Paliću. Stari je sjedio, poslije ručka, pio kavu i pušio. Adela i Mira prale su posuđe. Ja sam čitao Nedjeljni Vjesnik. Alojzije nije bio na ručku. Rano ujutro je izišao iz kuće, nitko nije znao kamo. Na radiju su emitirali vijesti u petnaest sati kad se pojavio moj veličanstveni brat. Bio je izuzetno raspoložen. Sipao je razne štosove iz rukava, iz nogavica... ma ludnica. Uglavnom su štosovi bili na njegov račun. Onda je izvodio štosove sa starim i starom. Mira mu je htjela servirati ručak ali on je odbio. Kao, sit je, nije mu do klope, ali bi rado popio jednu kavu. Stari je cijelo vrijeme šutio. Gledao ga je začuđeno. Nije reagirao ni na jedan njegov štos. A ja sam naprosto uživao. Alojzija sam najviše volio kad je u ovakvim raspoloženjima. Mozak mu je funkcionirao kao najprecizniji stroj. Nije bilo pitanja na koje ne bi izmislio duhovit odgovor. Komentari svega što ga okružuje bili su mu upravo onakvi kakve biste voljeli svakodnevno slušati ili čitati. Kratki. Britki. Logični. I vrlo, vrlo duhoviti. Njegovi su prijatelji govorili da mu je mjesto na radiju ili TV, ali on je to uporno odbijao. Pisana riječ je jedini trag koji ostaje kao potvrda ljudskoga života, govorio bi. A sad se, taj verbalni genije, okomio i na mene. Sjeo je do staroga, prebacio mu ruku preko ramena i blago, gotovo nevoljko progovorio: - Što ti je, stari moj, žensko u životu! Mi smo mogli punih dvadeset godina tumačiti, ovom dugačkom uzor-mladiću i budućem svjetskom prvaku u boksu, dakle mogli smo mu tumačiti sve prednosti omladinskih radnih akcija i – što bi se dogodilo? Popljuvao bi nas budući pjesnik, rekao bi da nije našao svoje ruke na cesti i da on neće nikada u životu, ama ni za koga, raditi besplatno. A onda mu se dogoditi žensko, ta ljepuškasta i vragoljasta Amalija Pibler, i on je spreman ne samo na besplatan rad, nego, kladim se u što hoćete, i na nekoliko udarničkih značaka. Vi niste ni primijetili, dobri moji, kako nam Alojzije udarnički ovih dana čeliči dlanove svojih prenježnih boksačkih ruku. Neće izdržati, mladi i snažni Romeo, morat će svojoj Juliji dokazati da nije samo jak u glavi. Ili kad treba nekoga zviznuti u ambicioznu glavicu. Već ga vidim kako fura prenatrpane tačke, kako juri niz zapušteno palićko jezero i čisti sve što se dade očisti... vidim ga kako se ujutro rano diže da sa sunca obriše sve pjege, kako kopa i sadi razne biljke, kako se šepuri u trenutku kad mu budu u stroju pred svima, što je vrlo važno, na znojnu bluzu prikačivali pedesetak raznih udarničkih značaka. I, što je najsmješnije, kako plače na rastanku sa svojom smjenom – hej drugari, je l vam žao, je l vam žao - biva mu žao što ih život odvaja, ostao bi barem još jednu smjenu... A po povratku, eno ga kako trči, ravno sa željezničke stanice, na upis za iduće radne akcije. Hoće biti prvi. Zato ću ja, stari moj, kunem se, podignuti toj našoj novoj snahi veleban spomenik na uglu Trnjanske i Bosutske, nek se... - Alojzije, da ne pretjeruše malo, umiješala se dobra mamica Adela. (Nastavit će se) |
JUNACI BLOGOVSKE ULICE (39)
(Nastavak)
9. POGLAVLJE Dva dana prije nego što smo Amalija i ja krenuli u pravcu jezera Palić, pokraj Subotice, na omladinsku radnu akciju, dakle druge nedjelje u srpnju, kapitulirala je naša Mirjana. A kapitulacija je, zapravo, počela tjedan dana ranije. Amalija i ja proživljavali smo najsretnije dane u našim životima. Bilo nas je svuda. Prodavali smo Večernjak kao kolporteri, zafrkavali se po gradu i zarađivali lovu za mare nostrum. Nedjeljom bismo rano ujutro odlazili autobusom u Karlovac. Na Koranu. Na kupanac! Kad smo se te nedjelje vratili s kupanja, negdje poslije dvadeset sati, zatekli smo priličnu količinu tuge u kući. Tugina kuća! Mirjana je sjedila, fantastično odjevena i uređena, na stolici u kutu. Do nje je sjedio stari Mirek. Adela je sjedila s Alojzijem na nekoj vrsti sećije, odmah ispod širokih kuhinjskih prozora. Svi su šutjeli, a Mirjana, povrh svega, plakala. Iz očiju joj se slijevao slap suzu. Slap je bio veći nego onaj u Plitvicama, štoviše mislim da je njezin slap bio veći i od onog Niagarinog. I teče, teče, teče, Mirjanin slap suza. Nije čak ni grcala, znate kako to izgleda. Suza, suza, pa grc, grc! Suza, suza, pa grc, grc! Sjedila je otvorenih očiju, šutjela, a suze su joj se slijevale niz lijepe obraze, na prekrasnu bluzu, svu u narodnom vezu. Mogu vam reći da nisam navikao na ovako kišnu atmosferu u našoj kući. Znalo je biti dana kad nismo bili svi najsretniji, ali ovako što se nije događalo. Hajde da stari ili stara ostanu bez riječi, ali Alojzije! On je uvijek znao izvesti stvar na čistinu. Bez imalo napora, moglo bi se reći. Ležerno. Amalija je skužila stvar i htjela zapaliti. Adela se, poput duha pridigla sa sećije i uhvatila Malču za ruku. - Sjedni mala, ti si naša. - Umorna sam, pokušavala je Amalija naći dobru izliku za paljevinu. - Samo sjedni, Malča, samo sjedni, rekao je stari okrenuvši glavu prema njoj i Adeli. Mene kao da nitko nije primijećivao. Kao da sam nevidljiv. Zato sam, ipak se nesigurno kolebajući, prišao Mirjani i zveknuo je lagano po ramenu, onako kako brat udara sestru. S puno nježnosti. - Sebastijane, prekorni glas oca. - Pusti ga, stari, možda je tako najbolje, mahnuo je Alojzije ocu. - Što ste se toliko snuždili, ubacih u svoj glas priličnu dozu optimizma. Naravno, bezuspješno. Uzalud sam pokušavao saznati što se događa. Dva dana poslije, sreli smo Malča i ja Mirjanu i njena Zlatka. Sjedili su na Zdencu životu. Ispred Haenka. Zlatko je nešto pričao, objašnjavao rukama i nogama, a Mirjana je slušala oborene glave. Htio sam im se javiti, ali Malča je rekla da ih je bolje ostaviti same. - Znaš, rekla je, Mirjana je u drugom stanju, a čini se da to baš Zlatka naročito ne usrećuje. - Znači da ću biti ujak?, pokušah se nasmijati. Ujak Sebastijan! Ujak Vanja! Ujko mileni... - E, to se još ne zna. Koliko se kužim u gestukalicije, upravo sad o tome razgovaraju. O tome hoćeš li biti ujak ili ne. Zato je bolje da se ne javljamo. U četvrtak je padala kiša, pa se nismo dugo glupirali gradom. Čim smo rasprodali Večernjak zbrisali smo doma. Stigli smo točno na početak obiteljskog sastanka. Glavnu je riječ vodila Mirjana. Bilo je to ovako: Mirjana je, sva sretna, rekla Zlatku da će roditi njegovu bebu. Bilo je to u onu subotu, prije nedjelje. Zlatka nije, ama baš nimalo, obradovala ta vijest. Što će im klinac? Još su mladi. Trebaju uživati u životu, a ne odmah brige s djecom itd. Mirjana, uporna kakva je bila, nije odustajala i tu su počeli sukobi i komplikacije. Zlatko u nedjelju nije došao, a trebali su ići na izlet. Mama mu, kao, nešto poboljeva, neka Mirjana oprosti i slične gluposti. Naša Mirjana nije bila glupa. Sve, sve, ali glupa – ne! Nikad, a naročito kad joj se draganasti dragi ispričava bolešću majke. Muškarci, kad god su u nekoj gužvi ispričavaju se nečojom bolešću. Bolest, navodno, znači izvanredno stanje. Pomoć, itd. Zlatko je to mogao prodati bilo kome, ali Mirjani nije. Mirjana je znala što znači ta vrst isprike. Mislim da joj je u nedjelju definitivno pukao cijeli film. Pokušala je još nekoliko puta razgovarati sa Zlajom, ali razgovori, očito, nisu donijeli ništa novo. Zlatko neće dijete! Mirjana hoće i u četvrtak je to rekla ocu, majci i Alojziju. Na sam početak došli smo Malča i ja. Mi smo bili vrlo složna obitelj. Međusobnih tajni nismo imali. Ama baš nikakvih! Zato i nije bilo razloga da nas dvoje, pokislih kolpotrera, ne zauzmemo svoja mjesta za stolom. Malča je zapravo i tada htjela otići, ali nije bilo valjana razloga za to. - Dakle, nastavila je razgovor Adela, ti si odlučila roditi to dijete bez obzira što Zlatko kaže? - Ja sam odlučila roditi. To je moja definitivna odluka i molim vas da me ne pokušavate odgovoriti. To je moje dijete, ja ću se znati o njemu brinuti, bez obzira na njegova oca. Ti ćeš, tata, to moći razumijeti... - Znaš, dijete, kad si ti u pitanju da Adela i ja sve razumijemo. Naročito kad je riječ o jednoj takvoj tvojoj odluci. Meni tvoj Zlatko nije simpatičan. Ali, kad je tebi bio dobar, onda nisam mogao učiniti ništa protiv tvoje volje. Ni mogao, ni htio... premda sam znao kako će sve to završiti. Hoćeš dijete? U redu. Međutim, dijete ne dolazi samo na svijet. Osim tebe, dakle, bio je potreban još netko. Netko tko će posaditi to dijete. Taj netko je Zlatko. Otac djeteta neće dijete... - Neće tek nakon što ga je napravio, a u tome ipak ima razlike... - Nema razlike. Ti si mu prije mogla reći da hoćeš dijete. Da si to učinila, e, onda... - Uvijek smo razgovarali o djeci... - Dobro, dobro... razgovarali jeste, ali o djeci koju bi tek trebalo raditi i roditi. Koliko si nam sama rekla, tvoja je trudnođa neplanirana... - Tata, koliko ti puta moram reći da smo planirali djecu, ja sam to tako i razumjela; kad već planiramo, onda je svejedno kad djeca dođu. Mislim, glupo mi je reći: dragi, skidaj gače, sad idemo raditi djecu! - A jeste li razgovarali o vjenčanju? - Sad, molim te, ne razgovaramo o vjenčanju, nego o djetetu koje nosim. - Ti si malo nervozna, a ja ne mogu razgovarati s ner... - Ja uopće nisam nervozna. Vi ste svi nervozni. Ja sam najnormalnije rekla da sam u drugom stanjnu i da bih željela imati to dijete, razumiješ. Uskoro ću završiti faks, posao mi je osiguran. I što mi više treba... (Nastavit će se) |
REGULE ZA LEPO PONAŠATI SE
U Varaždinskim Toplicama našao sam stara pravila lijepog ponašanja. Kad sam pročitao, nisam vjerovao da sam to doista pročitao.
Zato vas molim da sve ove regule pažljivo pročitate. Mogu vam reći da mi već tri dana osmijeh ne silazi s lica. Tek što se uozbiljim prisjetim se bilo koje regule i, naravno, prsnem u smijeh. Onda me ljudi čudno gledaju, jer zna se tko se smije iz čista mira! • Hodeč, z rukami se ne dopušča lamatati, niti sedeč z nogami zvoniti. •Pri stolu ni lepo s persti bubnjati, zubmi škripati ili zavajuč kakti vuk zavijati, a niti kak prostak s celim se telom rastezati. • Ak se hočes kašljati ili kehnuti, pošteno je gobec na stran obrenuti i z ropcem ga pokriti. • Ak negdo hoče hračkati ili se seknuti naj se ropcem pokrije, na stran obrene i dok se sekne naj ne tuli kak vol. • Pri stolu ruke i zubi trebaju biti čisti, a ak je kaj od jela med zubmi ostalo, gerdo je videti če se to z nožem, vilicom, a jos menše s prsti vun trebi. • Vu društvu nokte obrezivati, ali pak ogrizavati ni lepo videti, a hudo je i odurno po nosu z persti dupsti i po njemu crve iskati. • Če se z nekim spominaš, ni lepo pajdašu z persti pred nosom mahati, natreskavat ga z laktom vu rebra drukati i za ancug ga natezati. • Gusto krat i hudo na glas smejati se ni lepo, a ni spametno, a još manje smejuč se, drugom svoje ščerbe kazati. • Ak pri stolu nešči spelava norije na lucki račun, vsaku šalu treba prijeti na svoj račun. • Pri stolu takaj ni lepo povedati odurni vic, a jos menše spametno delati komedije na domaču političku temu, kaj ti se lehke radi toga more dojti rešt. • Pri stolu se hlačnjek ne popravla a niti se kapči šlic. Takaj se niti gače (svitnjak) ne natezaju, a isto tak se ne čoha po jajci i drugi mesteriji bez hude sile. • Pri stolu se neloviju buhe, vuši ili kaj takega drugega pozečega gada i smrada. • Če se kaj takvega na drugome vidi, nego kak se najtiše more z ancuga ili z las se zeme, med persti zdrobi i da nišče drugi to ne čuti pod stol hiti. • Ak se na jelo dugo čeka, ni lepo zubmi skripati i pridivati. • Če je juha kipuča, ni lepo vleči vu se i srkati kak da se čuje struganje kravskega vagira ili kotača na zdencu. • Ak se posudi najde kakav smrad ili bilo kaj odurnoga, to se s prsti zvadi po skrivečki. • Če se na jeziku najde, pljuje se van, a gubec se pokrije i na stran obrne. • Če je negdo tak lakoten da vu čube meče kipuče jelo, ni lepo v ruku ili susedu na ancug, nego treba na pod, pod stol plunuti. • Smrdeče štrumfe ili obujke na nogah vu fino društvo se ne nosiju. • Takaj se pezdenje dopušča samo med puno ljudi, tak da se nemre čut, ar se skrije vu hižnom domačem smradu. • Pri stolu je gerdo videti ak se kosti po pesjem oglabaju ili hrustaju. • Isto tak je gerdo videti i čuti ak negdo pri jelu kak prasica ze čubami cmokče. • Tudju žensku ni lepo ni pristojno vu društvu štipati, pri tancu stiskati, a tvrdim stvarima zuglati i na zlo snubiti. • Isto tak se nesme tudju babu pod stolom kolenima smicati ili joj se oko gač s persti motati. |
JUNACI BLOGOVSKE ULICE (38)
(Nastavak)
Bože dragi, što mi sve Amalija ne ispriča! I sad da se ja spremim na brzinu, a u glavi mi bubnja?! Zar je život toliko kompliciran? Zar uvijek jedno uvjetuje drugo? Punih mi je pola sati bilo potrebno da se spremim. U kuhinji su palačinke divno mirisale. Sjeli smo za stol i počeli klopati. Već smo bili pri kraju kad nas je iznenadio glas. - Mogli ste i mene pozvati na palačinke. Znaš, valjda, da ih obožavam. Bio je to Alojzije. Na sebi je imao samo donji dio pidžame. - Ti?! Zar ti ne radiš? - Znaš da ponedjeljkom ne idem na posao prije dvanaest. A sinoć sam s dečkim zaružio... - I cijelo si vrijeme doma? - A gdje bih drugdje mogao biti ovako odjeven? Uh, što me glava boli! Mora da je vino bilo loše. Malča, pogledaj u frižider, možda ima koja boca mineralne vode- Malča je otvorila hladnjak. - Ima... samo jedna... i to otvorena. - Još kad bi mi skuhala kavu bila bi pravo srce. - Jesi li prisluškivao što smo nas dvoje razgovarali? - Zar ste razgovarali? Nisam ništa čuo. Samo Mirjanu dok je pjevala u kupaonici. Ljudima bi trebalo zabraniti da puštaju bilo kakve glasove u kupaonicama. Derala se kao da je kolju, a meni glava samo što nije eksplodirala. - Pitaj ga sada, Seb, pitaj ga... - Neću sad. Kad se vratimo onda ću ga pitati. - A kamo ćete? Što me hoćete pitati? - Idemo se prijaviti za radne akcije. Ove ćemo godine Seb i ja na ORU, a poslije negdje na more. - Zar te starci puštaju samu? - Naravno, ta više nismo djeca! - A zna li, možda, Adela za te vaše planove? - Njena je ideja da idemo na ORU. To je rekla mojoj mamy. - Nisu loše ove palačinke, još samo da me gla... - Pričala sam Sebu o tebi i Ireni. Zamisli, on nije ništa znao. - Meni i Ireni?! Što si mu rekla? Što bi trebao znati? Što, joj, glava... - Rekla sam mu da je cijelu stvar zanitala Adela... - Jesi li siguran, Seb, da ćeš ići na radne akcije? - Odgovori Malči. Jesam, siguran sam. - Ti bi, Malča, već jednom trebala prestati čitati proklete ljubiće. Adela nije ništa zanitala, pa ni najobičjniju nitnu. Irena je, ako hoćeš istinu, sve zajebala. - Vidiš, Malča, nisu u pravu... - Jesam, jesam! U pravu sam! Zar vam Adela nije zabranila da stanujete ovdje? Hajde, reci... - Adela nije ništa branila. Ona je samo rekla da bi bilo bolje da pronađemo neki stan. Za početak. Mislila je da mladi trebaju, u prvo vrijeme, stanovati sami. Da se naviknu jedno na drugo i sve što ide uza to. A Irena je navalila da budemo ovdje. Uostalom, Irena se sretno udala. Zašto bismo razgovarati o njoj? - Ali... ona se nikad ne bi udala za onog obrtnika da vas je Adela pustila ovdje živjeti... nikad, čuješ li... nikad! - Slušaj, Malča... Irena je imala dvojicu kandidata za brak. Jednog mladog i uspješnog novinara, dakle mene, je li, kojemu roditelji imaju ogroman stan, a drugi je kandidat bio taj obrtnik. On je također bio vrlo uspješan u svojoj struci, ali bio je znatno stariji od nje. Ona je, čuješ li ljepotice naša, istodobno održavala vezu i sa mnom i s njim. Ako jedan odustane, tu je rezervna varijanta. Adela s time nema zaista ništa. Sve je prokužio moj stari. On, naime, poznaje tog obrtnika. Kad starom treba lova, onda mu se javi, nešto odradi kod tog obrtnika u fušu i tako. Razumiješ li? E, taj mu se obrtnik hvalio mladom mačkom. Upoznao ju je putem oglasa... uspješan obrtnik bez obveza i tralalala... I tako se Irena javila. Moja Irena! I taj je obrtnik mislio da se između njega i Irene nešto ozbiljno zakuhala. U smislu ljubavi, ne. I to je govorio mome starom. I pokazivao mu slike s jednog putovanja po Egiptu. Stari je prepoznao Irenu. Nju su svi moji znali. Gotovo mu je srce puklo od bola, mislim starom, starom je skoro srce riknulo. Svejedno, ništa nije govorio. Saznao je da taj obrtnik često izlazi na večere s Irenkom. I stari je jednom organizirao da se, kao slučajno, nađemo nas dvojica jedne takve večeri na Okrugljaku. Tamo sam imao što vidjeti! Irena je sjedila s obrtnikom i nježno mu mazila proćelavu glavu. Mene nije vidjela. Sjedili smo, stari i ja, zaklonjeni onim stupom, tamo gdje je peć. Kad je stari otišao u WC, ja sam se digao i pozdravio Irenu. Samo je pocrvenila. Eto, tako... kao što vidiš, Adela nema nikakve veze s tim. Ona je htjela da mi posebno stanujemo kako bismo se upoznali. Da nam nitko ne smeta, a najmanje starci. Jesi li zadovoljna odgovorom? Amalija je šutjela. Gledala u pod i pogledom istraživala ima li na podu prašine. Zatim se digla, pomilovala ga po nepočešljanoj glavi i rekla: - Oh, Alojzije, oprosti. Svi su pričali drukčije, kao Adela je ljubomorna, ona je prava zločesta svekrva. Čak i moja Katarina znala je to, katkada, reći. Molim te, oprosti... - Nema veze, Malča, zaista nema veze. Mislim da je Adelu najviše pogodila istina. Ona nas, djecu svoju, naprosto obožava. Jednom je pričala starom da jedva čeka prvoga unuka u kući. Mislim da su se čak i kladili. Na koga će unuče više sličiti. Ponekad nam se starci ponašaju kao djeca. Vidiš Adelu. Ona se stalno uređuje. Nekome bi se činilo da želi zaustaviti godine, a ja znam da ona samo tako čuva starog Mireka samo za sebe. Vidjela je dosta neuspjelih brakova. Znaš one pedesete muške godine, kad tipovi naprosto polude za mladim mačkama. Tad se sve raspada. Cijeli život. Ona se toga plaši. Zato se stalno uređuje. Ne bi li sačuvala iluziju, ali ne svoju, nego Mirekovu. Da Mirek ima iluziju, kao, o mladoj Adeli. Takva je i tvoja stara. Što misliš, zašto ona inzistira na trčanju maksimirskim livadama, na tenisu, na gimnastici? Da bi Stjepan Pibler, dakle tvoj stari, imao iluziju o onoj Katarini iz mladosti. Kad ljudi zajedno stare, onda to ne primjećuju. Mislim starenje. Da žive na nekom pustom otoku, onda je svejedno. Ali budući da žive s drugim ljudima, počinju razne usporedbe. Vi ste žene sklone uspoređivanju. Ona, kao, mlada sjajno izgleda, mlada je, vesela, neopterećena djecom i ostalim brigama, razumiješ, postaje u glavi neprijatelj. Ona vreba upravo moga muža, misli. Kako ga samo gleda! Tu počinju nesporazumi. Adela, pa i tvoja Katarina, dobro to znaju. Ne žele izgubiti svoje muževe, svoje vlasništvo, koji danas oblijeću kao leptiri, s cvijeta na cvijet. Znaš, standard mijenja navike. Zato Adela pazi na svoj izgled. Da Mirek ne bi došao u iskušenje. Tu i tamo malo zaflertuje, ali tek kao upozorenje mužu. Neka zna koga ima svaku noć u krevetu. Tako je i u tvojih roditelja. Mi zaista moramo biti sretni što imamo takve starce. Točno, žele zadržati mladost, ali to nama samo pomaže. Bliži su našim problemima, premda se nama čini da su vrlo daleko. Njihov razum znade nas zaustaviti upravo u trenutku kad srljamo u najveću propast, dakako, povučeni trenutačnim hirom i neiskustvom. Ja navečer dolazim najkasnije kući. U pravilu, poslije ponoći. I znaš što rade moji straci? Leže u svojoj sobi i pričaju. Jednom sam dva sata prisluškivao njihov razgovor, bilo je to nakon što sam raskrstio s Irenom. Ona mu je prigovarala da je štos s Okrugljakom izveo vrlo glupo i primitivno. Da me to moglo ubiti. Čuješ, ubiti. Imao sam dvadesetdvije godine i bio sam beksrajno zaljubljen. Otac je tvrdio da je to dobro odradio, razumiješ – odradio – jer bi svako odlaganje moglo izazvati gore posljedice. Hoću reći, oni su dva sata raspravljali o meni i mojim psihičkim stanjima. Nisam izdržao i ušao sam u njihovu sobu. Oboje sam ih poljubio za laku noć. A moraš znati da to nisam učinio od svoje desete godine. Mi, stara moja, ništa ne znamo o našim roditeljima. Eto, to sam htio reći. A sad požurite. Valja orno uhvati mjesto za Oru. I još nešto, ti zaista znaš skuhati dobru kavu. Mirjana me uhvatila za ruku i mi smo krenuli prema izlazu. Na vratima se okrenula, pustila me, priskočila Alojziju i poljubila ga u oba obraza. Alojzije se nasmijao, potapšao je po ramenu i gurnuo prema meni. I onda je ona poljubila i mene. I to pravo u usta. Zatim smo zapuli vratima i potrčali stepenicama. Nismo se zaustavili sve do Ilice. (Nastavit će se) |
< | lipanj, 2005 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv