(Nastavak)
- Mila moja, ja nikad ne pretjerujem malo. Samo danas. Volio bih izgovoriti sve što osjećam u ovome velebnom trenutku kad nam se naša kućna maza sprema u društvo. Zar nije tako, Časni moj? Ovim činom zaslužujem ime Sabestijanovo, a to je oficirsko ime, časnika što je služio cara Dioklecijana, graditelja palače na najljepšem dijelu Jadrana, kod samih sedam Kaštela, baš u središtu Splita grada! Nema Spljeta do Splita!
- Ali, Alojzije..., inzistirala je mamy.
- Nema mjesta vezniku ali, mila naša mladolika bakice! Svako ali valja izbaciti iz upotrebe, zašto tim veznikom osiromašujemo svoj ne baš prebogat rječnik. Treba reći: nemoj Alojzije, nema smisla, moglo bi nam se dogoditi da nam se veleČasni predomisli, pa nam u poštenu obitelj unese dah nepovjerenja i to baš u trenutku kad smo sve naše male nesporazume doveli u takozvani red. A nema bojazni, ljepotice naša. Sebastijan je već u omladinskom naselju na jezeru Palić, on me i ne čuje, upravo sada, poslije samo dva sata rada, prebacuje cjelodnevnu normu. Uspravio se i zove vodonošu – Marljivu! Vrijedna i Radina, naša najljepša susjeda, trči s bokalom hladne vode, vitezu svome da utaži žeđ...
- Što marljiva, što vrijedna, što radina...
- Previše je ovdje što da bi bilo neŠto. Brate moj, zar ne znaš ni kako ti se ljubav zove? Zabrinut sam zbog toga, udarniče naš. Marljiva i Vrijedna i Radina nije ništa drugo da hrvatsko značenje imena Amalija, prema germanskom, ne... Jesi li zaboravio ujače Vanja?!
- Gdje si zaboga bio cijelo jutro? Čini mi se da si pio, opet je pokušala Adela.
- Pio sam, djevojčice, samo nisam pio ono što si htjela naglasiti. Na glas i ti! A značajno naglašenim onim – pio – valjda si mislila na alkohol, a meni već nekoliko dana nije do tog božanskog pića. Ne ćutim se bogom, ne riješavam stvari kao što to čine bogovi, iz stroja, pak nemam ni prava da uživam blagodati alkoholnih napitaka, budući da s njima ne mogu u raj, kamo želim, nego u pakao, a u paklu sam upravo sada. Kesi mi se sam Lucifer sa zvijezde Danice, da ne kažem Venere, te bludnice što nas zorom ispraća, poslije naporne noći, u prazan krevet.
- Krevet valja napuniti, sine, oprezno se u razgovor umiješao otac.
- O, probudio se sam Zeus! A kad Zeus govori, Adelo-Hero, znaš svoju dužnost. Piće na stol! Pak možda tom šutljivom predsjedavatelju drevne Olimpije izvučemo još koju iz njegovih mednih usta.
Budući da nitko nije poslužio piće, a znao sam da Alojzije ozbiljno misli i da će, uskoro, započeti razgovor između njega i starog, premda nisam znao o čemu, digao sam se i donio iz hladnjaka bocu žute šljivovice. Teatralno sam se naklonio:
- Hoće li gospoda s Olimpa medovinu ili ovu staru šljivovicu?
- Vidi, vidi maloga! Paž dvorski! Klanja se kralju i njegovoj ludi, hoteći, valjda, od kralja iskamčiti koji zlatnik, a od lude naklonost ili poštedu od neumjesnih šala, nasmijao se Alojzije, a ja sam se povukao na sećiju do Mirjane, koja je sva Alojzijeva zadirkivanja dostojanstveno odšutjela. Adela je bila zbunjena razvojem situacije, pa je vrlo nespretno premiještala posuđe, kao da nam želi naglasiti da je na svijetu ništa drugo ne zanima do lonaca i tanjura.
Stari je polako otvorio bocu s rakijom, pomirisao dug miris, a potom natočio, prvo sebi, kao što je uvijek činio, pa tek onda Alojziju. Za taj je njegov običaj Alojzije smislio doskočicu – Bog je prvo sebi rakiju natočio!
- Dakle, mladiću, što se to s tobom zbiva?, reče Bog Miroslav Pukšec.
- Ohohoho... veliki tata, ratnik neustrašivi, mudrac neshvaćeni, dobričina milostivi, zauzeo je svoju glasovitu pozu broj 1, pak... hajde, sine, nasloni se na moje rame snažno i ranjeno, isplači rijeku suza što te muči, tu je tvoj tatica, on je uvijek u stanju, je li, angažirati kompletnu svoju ratnu družinu, e ne bi li problemi njegova prvijenca, nasljednika, bili riješeni tako da vuk bude sit, a kozlić na ražnju. Ne ćemo, barem danas ne ćemo, stari moj, plesati kako ti sviraš. Jer mene ništa ne muči, sa mnom se ne zbiva ništa značajno. Danas sam tek izuzetno sretan, brat mi sutra navečer putuje put radnog života, i to još s mačkom u koju je zaljubljen od jaslica. Sa mnom se ništa ne zbiva, junače Hemingwayove priče Starac i more. Tako velika riba, san svih ribiča, pa da ti izmakne iz ruku. Kostur si kući donio, nesretni moj ribiču...
- Gdje si bio cijeli dan?
- Sjedio pokraj zagađene Save i razmišljao o njenoj nekdašnjoj bistrini. Sjedio kao Splavar Hesseov, Siddartha moj standardni. A na Savi, ako te zanima, nema ni jednog kupača. Žeže ljetno sunce, pali travu, a Sava sama kao vjerna udovica. Udovica na grobu jednog kupališta. Pusta kao Sahara. Ni jedne ribice da bi se veselo poigrala u njenoj brzoj i tavnoj bujici. Ništa od mladosti tvoje, oče moj, Sava te napustila. Kao što si ti nju napustio. Kao što smo je svi napustili. I u zamjenu za nas poklonili joj pravu pravcatu atomsku centralu, plus milijarde tona raznih fekalija i ostalih kemikalija...
- Što ti je? Danas si naprosto nemoguć!
- Oh, tata, prestani me gnjaviti pitanjima. Zar ti ne znaš ništa drugo nego zapitkivati? Ja sam nemoguć, a ti si, po svoj prilici, moguć. Sve što mi se ne uklapa u koncepciju raspoloženja, koje upravo sada vlada mnome, postaje nemoguće. A budući da sam ja već proglašen nemogućim, onda, ovim te trenutno proglašavam mogućim knezom ulice autora koji nam je podario Ivicu Kičmanovića. Knez od Ante Kovačića. Ili, knez od Marina Držića. Ili knez od trnove krune, budući da stanujemo u Trnju, odnosno – sjeni ubodljivog trna. Zar ne zvuči sjajno, moj mogući oče?
- Ja ništa...
- ... ne razumijem, hoćeš reći. A što bi ti uopće imao razumijeti? Čovjek dođe kući, a ti ga hvataš svojim ljepljivim pitanjima; ličiš na ogromnog oktopoda, a kraci su ti pitanja kojim bi imao zagušiti moje dobro raspoloženje. Utopiti bi me htio u svom mračnom mozgu, kojim već nekoliko dana uzaludno dum/dum dumaš kako bi našu voljenu sestricu izbavio iz nemoguće situacije, to jest iz – željene trudnoće! A to mene ne zanima. Naouružali smo se oštrim žiletima – Gillette – pak svaki put kad tvoj krak pokuša zarobiti moj duh, ja britnicom malkice zasiječem, mišić popusti, tek toliko da mogu udahnuti i novim rezom osloboditi se drugog pipkavog pipca. A kad osjetiš da je bitka izgubljena pretvaraš se u nosoroga, ljupkog rinecerosa, koji nakako da shvati da je promašio žrtvu. Onda, ne razumiješ, je li? A ja bih morao sve razumijeti. Gledam te, ovih dana, kako kuješ razne planove da bi, navodno, pomogao našoj švesterici. A ona uopće pomoć nije tražila. Zar ti zaista ne poznaješ svoje dijete? Ona vam se povjerila. Iskreno je rekla što su je snašlo, a vi navalili na kiretažu! Jednoj boli dodajete drugu bol. Čudim se da je Mira još uopće živa,
- Sad si zaista pretjerao, ja...
- Tata, pusti ga!, odjeknu prostorijom Mirjanin glas.
- Što?
- Rekla sam: pusti ga!
- Ali, on priča...
- Tako je: on priča. On je progovorio. Cijelo sam se vrijeme pitala zašto šuti. Sada znam. Zato ga nemoj prekidati, ako to ikako možeš.
- Nemaš pravo, mila švesterice, nemaš pravo na taj ton, pogledao je Mirjanu, rekao bih ne baš ljubazno. Zašto bi stari dobričina šutio? Zašto me ne bi prekinuo, ako negdje griješim? Zar samo zato što se čini da sam na tvojoj strani? Po tvojoj procjeni, je li, ja sam na tvojoj strani. O, varaš se ljupka bruderice, mila moja trudnice, ja nisam na tvojoj strani. Ako baš hoćeš znati: ja sam na strani staroga i stare. Na tvojoj si strani samo ti. I, možda naš vrijedni brigadir, Sebastijan Sebastijanović. Ili: Sebastijan Sebeslavović, profesor sebelogije!
- Ali, sad si rekao...
- Dobro znam što sam rekao, ne moraš mi ponavljati. Ja non-stop govorim, a vi uopće ne razumijete što. Zar sam toliko neprecizan?
- Rekao si...
- Vjerujem ti, djevojčice, da si upamtila što sam rekao. Međutim, pritom nisam mislio na tebe. Znam, ti si se starcima povjerila, to je točno, ali više zbog sebe nego zbog njih. Zapravo, tražila si da njih boli tvoja bol. Tražila si da te žale: jadna naša mala! I oni su se točno tako ponašali. Jadna naša mala! Doista ih je boljelo više nego tebe. Što misliš da je ocu lako pao kraj tvoje ljubavi prema hrđavom maminom zlatu, Zlatku? I to upravo onakav kraj koji je predvidio!
(Nastavit će se)
Post je objavljen 26.06.2005. u 21:09 sati.