(Nastavak)
Bože dragi, što mi sve Amalija ne ispriča! I sad da se ja spremim na brzinu, a u glavi mi bubnja?! Zar je život toliko kompliciran? Zar uvijek jedno uvjetuje drugo?
Punih mi je pola sati bilo potrebno da se spremim.
U kuhinji su palačinke divno mirisale.
Sjeli smo za stol i počeli klopati.
Već smo bili pri kraju kad nas je iznenadio glas.
- Mogli ste i mene pozvati na palačinke. Znaš, valjda, da ih obožavam.
Bio je to Alojzije. Na sebi je imao samo donji dio pidžame.
- Ti?! Zar ti ne radiš?
- Znaš da ponedjeljkom ne idem na posao prije dvanaest. A sinoć sam s dečkim zaružio...
- I cijelo si vrijeme doma?
- A gdje bih drugdje mogao biti ovako odjeven? Uh, što me glava boli! Mora da je vino bilo loše. Malča, pogledaj u frižider, možda ima koja boca mineralne vode-
Malča je otvorila hladnjak.
- Ima... samo jedna... i to otvorena.
- Još kad bi mi skuhala kavu bila bi pravo srce.
- Jesi li prisluškivao što smo nas dvoje razgovarali?
- Zar ste razgovarali? Nisam ništa čuo. Samo Mirjanu dok je pjevala u kupaonici. Ljudima bi trebalo zabraniti da puštaju bilo kakve glasove u kupaonicama. Derala se kao da je kolju, a meni glava samo što nije eksplodirala.
- Pitaj ga sada, Seb, pitaj ga...
- Neću sad. Kad se vratimo onda ću ga pitati.
- A kamo ćete? Što me hoćete pitati?
- Idemo se prijaviti za radne akcije. Ove ćemo godine Seb i ja na ORU, a poslije negdje na more.
- Zar te starci puštaju samu?
- Naravno, ta više nismo djeca!
- A zna li, možda, Adela za te vaše planove?
- Njena je ideja da idemo na ORU. To je rekla mojoj mamy.
- Nisu loše ove palačinke, još samo da me gla...
- Pričala sam Sebu o tebi i Ireni. Zamisli, on nije ništa znao.
- Meni i Ireni?! Što si mu rekla? Što bi trebao znati? Što, joj, glava...
- Rekla sam mu da je cijelu stvar zanitala Adela...
- Jesi li siguran, Seb, da ćeš ići na radne akcije?
- Odgovori Malči. Jesam, siguran sam.
- Ti bi, Malča, već jednom trebala prestati čitati proklete ljubiće. Adela nije ništa zanitala, pa ni najobičjniju nitnu. Irena je, ako hoćeš istinu, sve zajebala.
- Vidiš, Malča, nisu u pravu...
- Jesam, jesam! U pravu sam! Zar vam Adela nije zabranila da stanujete ovdje? Hajde, reci...
- Adela nije ništa branila. Ona je samo rekla da bi bilo bolje da pronađemo neki stan. Za početak. Mislila je da mladi trebaju, u prvo vrijeme, stanovati sami. Da se naviknu jedno na drugo i sve što ide uza to. A Irena je navalila da budemo ovdje. Uostalom, Irena se sretno udala. Zašto bismo razgovarati o njoj?
- Ali... ona se nikad ne bi udala za onog obrtnika da vas je Adela pustila ovdje živjeti... nikad, čuješ li... nikad!
- Slušaj, Malča... Irena je imala dvojicu kandidata za brak. Jednog mladog i uspješnog novinara, dakle mene, je li, kojemu roditelji imaju ogroman stan, a drugi je kandidat bio taj obrtnik. On je također bio vrlo uspješan u svojoj struci, ali bio je znatno stariji od nje. Ona je, čuješ li ljepotice naša, istodobno održavala vezu i sa mnom i s njim. Ako jedan odustane, tu je rezervna varijanta. Adela s time nema zaista ništa. Sve je prokužio moj stari. On, naime, poznaje tog obrtnika. Kad starom treba lova, onda mu se javi, nešto odradi kod tog obrtnika u fušu i tako. Razumiješ li? E, taj mu se obrtnik hvalio mladom mačkom. Upoznao ju je putem oglasa... uspješan obrtnik bez obveza i tralalala... I tako se Irena javila. Moja Irena! I taj je obrtnik mislio da se između njega i Irene nešto ozbiljno zakuhala. U smislu ljubavi, ne. I to je govorio mome starom. I pokazivao mu slike s jednog putovanja po Egiptu. Stari je prepoznao Irenu. Nju su svi moji znali. Gotovo mu je srce puklo od bola, mislim starom, starom je skoro srce riknulo. Svejedno, ništa nije govorio. Saznao je da taj obrtnik često izlazi na večere s Irenkom. I stari je jednom organizirao da se, kao slučajno, nađemo nas dvojica jedne takve večeri na Okrugljaku. Tamo sam imao što vidjeti! Irena je sjedila s obrtnikom i nježno mu mazila proćelavu glavu. Mene nije vidjela. Sjedili smo, stari i ja, zaklonjeni onim stupom, tamo gdje je peć. Kad je stari otišao u WC, ja sam se digao i pozdravio Irenu. Samo je pocrvenila. Eto, tako... kao što vidiš, Adela nema nikakve veze s tim. Ona je htjela da mi posebno stanujemo kako bismo se upoznali. Da nam nitko ne smeta, a najmanje starci. Jesi li zadovoljna odgovorom?
Amalija je šutjela. Gledala u pod i pogledom istraživala ima li na podu prašine. Zatim se digla, pomilovala ga po nepočešljanoj glavi i rekla:
- Oh, Alojzije, oprosti. Svi su pričali drukčije, kao Adela je ljubomorna, ona je prava zločesta svekrva. Čak i moja Katarina znala je to, katkada, reći. Molim te, oprosti...
- Nema veze, Malča, zaista nema veze. Mislim da je Adelu najviše pogodila istina. Ona nas, djecu svoju, naprosto obožava. Jednom je pričala starom da jedva čeka prvoga unuka u kući. Mislim da su se čak i kladili. Na koga će unuče više sličiti. Ponekad nam se starci ponašaju kao djeca. Vidiš Adelu. Ona se stalno uređuje. Nekome bi se činilo da želi zaustaviti godine, a ja znam da ona samo tako čuva starog Mireka samo za sebe. Vidjela je dosta neuspjelih brakova. Znaš one pedesete muške godine, kad tipovi naprosto polude za mladim mačkama. Tad se sve raspada. Cijeli život. Ona se toga plaši. Zato se stalno uređuje. Ne bi li sačuvala iluziju, ali ne svoju, nego Mirekovu. Da Mirek ima iluziju, kao, o mladoj Adeli. Takva je i tvoja stara. Što misliš, zašto ona inzistira na trčanju maksimirskim livadama, na tenisu, na gimnastici? Da bi Stjepan Pibler, dakle tvoj stari, imao iluziju o onoj Katarini iz mladosti. Kad ljudi zajedno stare, onda to ne primjećuju. Mislim starenje. Da žive na nekom pustom otoku, onda je svejedno. Ali budući da žive s drugim ljudima, počinju razne usporedbe. Vi ste žene sklone uspoređivanju. Ona, kao, mlada sjajno izgleda, mlada je, vesela, neopterećena djecom i ostalim brigama, razumiješ, postaje u glavi neprijatelj. Ona vreba upravo moga muža, misli. Kako ga samo gleda! Tu počinju nesporazumi. Adela, pa i tvoja Katarina, dobro to znaju. Ne žele izgubiti svoje muževe, svoje vlasništvo, koji danas oblijeću kao leptiri, s cvijeta na cvijet. Znaš, standard mijenja navike. Zato Adela pazi na svoj izgled. Da Mirek ne bi došao u iskušenje. Tu i tamo malo zaflertuje, ali tek kao upozorenje mužu. Neka zna koga ima svaku noć u krevetu. Tako je i u tvojih roditelja. Mi zaista moramo biti sretni što imamo takve starce. Točno, žele zadržati mladost, ali to nama samo pomaže. Bliži su našim problemima, premda se nama čini da su vrlo daleko. Njihov razum znade nas zaustaviti upravo u trenutku kad srljamo u najveću propast, dakako, povučeni trenutačnim hirom i neiskustvom. Ja navečer dolazim najkasnije kući. U pravilu, poslije ponoći. I znaš što rade moji straci? Leže u svojoj sobi i pričaju. Jednom sam dva sata prisluškivao njihov razgovor, bilo je to nakon što sam raskrstio s Irenom. Ona mu je prigovarala da je štos s Okrugljakom izveo vrlo glupo i primitivno. Da me to moglo ubiti. Čuješ, ubiti. Imao sam dvadesetdvije godine i bio sam beksrajno zaljubljen. Otac je tvrdio da je to dobro odradio, razumiješ – odradio – jer bi svako odlaganje moglo izazvati gore posljedice. Hoću reći, oni su dva sata raspravljali o meni i mojim psihičkim stanjima. Nisam izdržao i ušao sam u njihovu sobu. Oboje sam ih poljubio za laku noć. A moraš znati da to nisam učinio od svoje desete godine. Mi, stara moja, ništa ne znamo o našim roditeljima. Eto, to sam htio reći. A sad požurite. Valja orno uhvati mjesto za Oru. I još nešto, ti zaista znaš skuhati dobru kavu.
Mirjana me uhvatila za ruku i mi smo krenuli prema izlazu. Na vratima se okrenula, pustila me, priskočila Alojziju i poljubila ga u oba obraza. Alojzije se nasmijao, potapšao je po ramenu i gurnuo prema meni. I onda je ona poljubila i mene. I to pravo u usta. Zatim smo zapuli vratima i potrčali stepenicama.
Nismo se zaustavili sve do Ilice.
(Nastavit će se)
Post je objavljen 05.06.2005. u 18:21 sati.