(Nastavak)
- Tebi zaista više ništa ne treba, ali djetetu treba otac. Jesi li pitala dijete hoće li se roditi?
- Ni ti mene nisi pitao...
- Vraga nisam! Prvo smo tebe pitali, ako hoćeš znati. Onda smo pitali Alojzija hoće li on seku. Kad se i on složio s budućom sekom, a objasnili smo mu sve... i to da više neće biti jedini, da ćemo morati više pažnje posvećivati bebi itd., znali smo da ćeš se radovati životu s nama. Ja sam ti rekao da ne držim mnogo do Zlatka, ali to ne znači da ne uvažavam njegove razloge. Čovjek još nije spreman na dijete...
- Ali, tata, njemu je tridesedam godina, zaboga! Kad će biti spreman? Kad bude imao stotinu, kao Mojsije?
- Nisam to rekao. Rekao sam da nije spreman za dijete, pa onda to moram uvažiti. Uostalom, zašto svi šutite? Zašto samo sa mnom razgovaraš? Adela, reci što ti misliš... Alojzije?
- Ja nisam u drugom stanju, ja nemam što reći.
- Adela?
- Ne znam što da mislim. Voljela bi to dijete u kući, a pitam se – hoćemo li mu moći zamijeniti oca?
- Pih, otac! Otac može biti svatko.
- Nisi u pravu dijete, nisi u pravu. Zapravo jesi, ako na sebe gledaš kao na rasplodno biće...
- Nije riječ o rasplodnom, plodnom ili neplodnom biću, riječ je o meni i mome djetetu!
- Koje nije došlo na svijet samo zahvaljujući tebi, nego i, boga mu božjeg, još jednom čovjeku. Zlatku Puškariću! Razumiješ?
- Ne razumijem. Kakve veze ima Zlatko sa djetetom? On ga neće, dakle...
- Dakle, nemaš ga pravo roditi!
- Mama?!
- Dijete, danas smo svi malo izvan sebe. Ja bih htjela unuče, pa ako odlučiš roditi, onda ćemo tata i ja učiniti sve da to dijete odraste barem onako kako ste vi odrastali. To jedino mogu reći. Je li tako Pukšecu?
- U redu je, kad ti tako kažeš.
- Hvala bogu! Ipak imam razumne roditelje.
- A što će biti sa Zlatkom?
- Zlatko je izdao sve u što sam vjerovala, on me ne zanima.
- Jesi li mu to rekla?
- Jesam... jučer. I... kao da je to jedva dočekao.
- Dakle, između vas je puklo?
- Eksplodiralo, stari, eksplodiralo. I to zauvijek. Ostavio me na cjedilu onda kad sam mu najviše vjerovala, kad sam... ovim djetetom... počela graditi našu budućnost. On se ispričava maminom bolešću, a mamica pojma nema da je bolesna. Jutros sam razgovarala s njom. Snebivala se.... pojma nije imala. Ja joj se sviđam i svašta... i ne može shvatiti svoga sina. To mu se već nekoliko puta dogodilo u njegovom dugom i plodnom momačkom životu. Svaki bi put odustajao u posljednjem trenutku. Jednom je pobjegao sa samog vjenčanja. Ona ga je zamolila da više ne dovodi djevojke kući. Ne želi ih upoznavati. Kaže da se jedva navikne na jednu, zavoli je i to, a onda on nešto izmisli i bude kraj. Više ne može prolaziti kroz te strahove. I da je shvatim. Majka je pa, kao svaka majka, uvijek je na strani svoga djeteta. Da barem ima još jedno, ovako...
- A njegov otac?
- Nema oca. Poginuo je u prometnoj nesreći... Zlatko je tada bio još dijete. Imao je devet-deset godina.
Razgovarali smo još sat o svemu i svačemu. Najviše o tome kako će se dijete zvati. I kako ćemo Malča i ja odraditi našu prvu radnu akciju.
Kad sam Malču ispratio do njena stana, rekla mi je, nježno me poljubivši u vrh nosa, da imam sjajne starce. I da joj je sumnjivo što Alojzije nije, tijekom cijeloga razgovora, prozborio ni jednu jedinu riječ.
Sve ovo što sam vam ispričao samo je uvod u totalni Mirjanin poraz, kojeg, ako ćemo pravo, nismo očekivali.
Amalija i ja odlučili smo da se te nedjelje ne vidimo, ona se morala pripremiti za put. Valjalo je krenuti u ponedjeljak navečer, jer smo se u utorak, morali javiti na prozivku u naselju na Paliću.
Stari je sjedio, poslije ručka, pio kavu i pušio. Adela i Mira prale su posuđe. Ja sam čitao Nedjeljni Vjesnik.
Alojzije nije bio na ručku. Rano ujutro je izišao iz kuće, nitko nije znao kamo.
Na radiju su emitirali vijesti u petnaest sati kad se pojavio moj veličanstveni brat. Bio je izuzetno raspoložen. Sipao je razne štosove iz rukava, iz nogavica... ma ludnica. Uglavnom su štosovi bili na njegov račun. Onda je izvodio štosove sa starim i starom.
Mira mu je htjela servirati ručak ali on je odbio. Kao, sit je, nije mu do klope, ali bi rado popio jednu kavu.
Stari je cijelo vrijeme šutio. Gledao ga je začuđeno. Nije reagirao ni na jedan njegov štos. A ja sam naprosto uživao. Alojzija sam najviše volio kad je u ovakvim raspoloženjima. Mozak mu je funkcionirao kao najprecizniji stroj. Nije bilo pitanja na koje ne bi izmislio duhovit odgovor. Komentari svega što ga okružuje bili su mu upravo onakvi kakve biste voljeli svakodnevno slušati ili čitati. Kratki. Britki. Logični. I vrlo, vrlo duhoviti. Njegovi su prijatelji govorili da mu je mjesto na radiju ili TV, ali on je to uporno odbijao. Pisana riječ je jedini trag koji ostaje kao potvrda ljudskoga života, govorio bi. A sad se, taj verbalni genije, okomio i na mene. Sjeo je do staroga, prebacio mu ruku preko ramena i blago, gotovo nevoljko progovorio:
- Što ti je, stari moj, žensko u životu! Mi smo mogli punih dvadeset godina tumačiti, ovom dugačkom uzor-mladiću i budućem svjetskom prvaku u boksu, dakle mogli smo mu tumačiti sve prednosti omladinskih radnih akcija i – što bi se dogodilo? Popljuvao bi nas budući pjesnik, rekao bi da nije našao svoje ruke na cesti i da on neće nikada u životu, ama ni za koga, raditi besplatno. A onda mu se dogoditi žensko, ta ljepuškasta i vragoljasta Amalija Pibler, i on je spreman ne samo na besplatan rad, nego, kladim se u što hoćete, i na nekoliko udarničkih značaka. Vi niste ni primijetili, dobri moji, kako nam Alojzije udarnički ovih dana čeliči dlanove svojih prenježnih boksačkih ruku. Neće izdržati, mladi i snažni Romeo, morat će svojoj Juliji dokazati da nije samo jak u glavi. Ili kad treba nekoga zviznuti u ambicioznu glavicu. Već ga vidim kako fura prenatrpane tačke, kako juri niz zapušteno palićko jezero i čisti sve što se dade očisti... vidim ga kako se ujutro rano diže da sa sunca obriše sve pjege, kako kopa i sadi razne biljke, kako se šepuri u trenutku kad mu budu u stroju pred svima, što je vrlo važno, na znojnu bluzu prikačivali pedesetak raznih udarničkih značaka. I, što je najsmješnije, kako plače na rastanku sa svojom smjenom – hej drugari, je l vam žao, je l vam žao - biva mu žao što ih život odvaja, ostao bi barem još jednu smjenu... A po povratku, eno ga kako trči, ravno sa željezničke stanice, na upis za iduće radne akcije. Hoće biti prvi. Zato ću ja, stari moj, kunem se, podignuti toj našoj novoj snahi veleban spomenik na uglu Trnjanske i Bosutske, nek se...
- Alojzije, da ne pretjeruše malo, umiješala se dobra mamica Adela.
(Nastavit će se)
Post je objavljen 19.06.2005. u 19:34 sati.