When the death doesn`t love the women.
30 komada normable stoji u ladici s moje desne strane.
Pola je prazno.
Nabavila sam ih prije 5 dana.
Pod laganim stresom sam ovih dana, ali to nije razlog zašto ih tako neobzirno stavljam u gubicu.
On me mrzio kad bih saznao da bih popila normabel.
Ljutio se i pitao zašto to činim.
Voljela sam ga tako maltretirati. Tako mi je davao do znanja da mu je stalo.
Možda to sad isto činim u nadi da osjetim njegovu ljubav. Ljubav koja je prisutna ali zatajena i potisnuta u sef,čiji se kod zagubio.
Ne brinite se, popit ću ih kroz par dana, neću ih više imati i stat ću s tim.
Sad se samo uništavam par dana dok mogu, odnosno dok je kutija još puna.Odnosno već napola prazna.
Preksinoć sam legla u krevet i dva normabela su me odvalila, mislila sam da ako zaspem da se neću probuditi.
Promislila sam da mi je žao roditelja koji će me ujutro naći nepomičnu nepovratno.
Pomislim - zatvorit ću oči pa što bude bude.
No, eto probudih se živa.
Valjda ću i ostat dok ne dokrajčim ovu varljivo spasonosnu kutiju.
Znam sve znam ljudi moji, ali jebiga tako vam je kako vam je.
Živim kako osjećam. I meni je to ispravno kako god bilo.
