Empty...
Shvatila sam da na blogu pišem samo kad sam totalno u kurcu, kad mi je sve crno.
Prošla dva posta mi se sad čine smješna, dok za 5 minute možda neće. Lako li je manipulirati emocijama, zaista... Čas pustiš ovu, čas onu pjesmu da vidiš kako emocije svakakvih vrsta rade.
Ja primjećujem da već jako dugo vremena puštam glazbu koja pobuđuje tupilo, valjda u duetu s mojim stanjem. U zadnje vrijeme puštam malo duhovniju glazbu, jer se uz nju osjećam tako čisto i smireno, a opet onako nježno i tužno.
Sad depa neki techno, jer se danas bojim emocija, pa ih sprječavam odma, što nije dobro al jbg. što je danas uopće dobro. Ali, interesantno puštam stvari, koje bude stare emocije kojih više nema. S nostalgijom ih se prisjećam, puno toga danas nema ...
Bojim se osjećaja, jer se osjećam bespomoćno kad me obuzmu. Pogotovo te proklete ljubavi. Tako želim voljeti i biti voljena, ali isto tako moja metalna projekcija to odbija već duže, percepirajući vjerovatno da neću imati kontrolu sama nad sobom kao što je sad donekle imam.
I zato se nemogu zaljubiti, jer duboko u tajnim djelićima mozga znam da čim se zaljubim nastaje
kaos i srce se brani od toga... Kaos koji mi je odavno nepoznat, kaos u kojem se mrzim, jer idem iz krajnosti u krajnost ili volim do granica bola ili ne volim nikako, ili bi dala život za tog nekog ili mu ne bi dala vlas s glave. Tog kaosa se bojim..
Bojim se također da ću biti nevoljena..
Bojim se fizičkog dodira s kojim počinje taj kaos...
Bojim se svačega...
Ali isto tako bojim se ove praznine, jer ne kažu uzalud da nakon zatišja dolazi bura.
A ovo zatišje traje predugo...
