Jebiga.
Idem sutra potražit pomoć.Alternativnu u kakvu najviše vjerujem.
Sama. Idem sama tražit pomoć. Sama sam skužila da mi treba pomoć.
Jedina osoba koja se uvijek brinula sama za mene bila sam upravo ja. Okrenem,prevrtim film i shvatim da sam cijeli život sama.
Žao mi je što moram potražit pomoć, ali ovo ovako neide više, puknut ću ovako mlada a šteta je.
Šteta je jer sam mlada, lijepa, pametna, ali sa sjebanim emocionalnim problemima koji će me uništit.
Svatko nosi neke traume. Moje... neznam koje su. Ali najveća je ta što neznam primit ljubav.
Lakše ću podnijeti šamar nego topli zagrljaj. To mi je nešto najuneugodnije, primit nešto lijepo, ne osjećam se ugodno. Ružna riječ i mrki pogled su način na koji ja iskazujem ljubav.
Zato i sve uništim,jer NEZNAM DRUKČIJE.
Kaže se da ti je život onakav kakva ti je soba. Jedan primjer: ispod moje stolice:šestar koji je pao tko zna otkad tu,3 knjige koje stoje tako danima.Na stolu tanjur od prije 2 dana, 2 prljave čaše,mrvice,zaljepljena žvaka. I to tako bi stalo danima, mjesecima možda da stara ne popizdi.
Sredim sobu rijetko kad ali onda je to tip top.Sutra dan kao da nikad uredna nije bila. To su samo 2 kvadrata moje sobe, a ima ih desetak. No, ponosa imam pa neću dalje. O odjeći na svakom kantunu, odnosno na podu neć ni pričati. Prošlo ljeto hrpa,hrpa odjeće iste stalo je cijelo ljeto nasred poda i ja sam svaki dan po 5 puta preskakala preko toga, šutala nogom umjesto da je dignem bar na krevet.
Oćemo li o paučini? Nećemo... Izgovor je da volim paučinu po sobi. Ali doista je volim. Nisam prljava samo užasno neuredna u tome je razlika. E pa ako bi se po tom mjerilo psihičko stanje davno bi ja bila na psihijatriji.
Možda su one priče o braku i djeci pretjerane. Kako mi kronično fali ljubavi valjda nekako osjećam, odnosno zamišljam kako bi to bar malo popunilo prazninu.Prazninu koje se nikad neće uspjet ispunit pa prihvaćam bilo kakve mrvice. Ali to naravno nije rješenje. Trebam što prije razrješit stvari sama sa sobom, bez ičije utjehe.
Ali nemogu reć da mi se ta ideja ne čini primamljiva.
A on. Nemojte mi pisati komentare o mogućoj ljubavi. Nemojte. Kad kažem da je gotovo onda je gotovo. On je s drugom, i to je to. Neću ružnu riječ napisati o njemu jer ga cijenim i poštujem, odnosn VOLIM nakon svega ali moram priznat da je kukavica i da me ne zaslužuje.
Isti je ko ja. Volio me i onda to namjerno uništio i svaki put će isto napravit. Tako da nema smisla.
Takav je da će iako voli mene,izabrat opet nju. A ja neželim doć u situaciju da mu ponovno pokažem da ga volim i da sam ranjiva, kao i on. To bi me još više dotuklo.
A u biti oboje smo utučeni. Vidim mu na pogledu i na načinu na koji je ljubi. Tješim se da nikad neće osjetiti jednake poljupce koje je upućivao meni. Ljubi je i gleda mene.
Sva sreća da ih često neviđam.
Tko zna, možda jednog dana za par godina, ako je suđeno bit ćemo zajedno. No, tako smo sjebani oboje da bi išli i protiv sudbine. Jedva čekali da to u uništimo.
I nakon njega, još 101 razočarenje. Jedno ogromno, ono najbitnije koje me možda i dovelo do ovog stanja. Preko toga nikad neću moć proć, jer prijateljstvo je ono što mi je NAJSVETIJE, NAJSVETIJE...
No,kako nisam to progutala još posve, ne da mi se ni pričat, nije ni vrijedna moje pljuvačke a kamoli razmišljanja o njoj.
Sjebana sam..
Posve.
Ne emotivno samo, pošla sam na sve moguće načine u kurac.
Stresem se na malo jači zvuk. Baš jako prepadnem na npr. Trubu automobila jedva dođem k sebi.
Na prizor bilo kakve lijepe slike prirode mene srce stisne i preplavi osjećaj neopisive tuge.
Jako se brzo snervam, jaaaako. Onda me preplavi neugodan osjećaj bijesa koji onda rezultira bolovima u cijelom tijelu. Baš osjetim bijes kako mi teče niz vene i boli,doslovno.
Jako se dobro kuliram na to.Što je čudno. Samo spustim glavu i kažem dobro što nije slično meni.
Želim pričat s ljudima, a nemogu. Ne da mi se. Pa i kad imam mnogo toga za reć, meni se jednostavno ne da progovorit. Evo ne da mi se dalje ni pisat. Ne da...
I svjesna sam svega lošeg što mi se događa, a nemogu protiv sebe.
To nisam ja, TO NISAM JA....
Žao mi je samo što je došlo do toga da tražim pomoć a ne ispomoć.
Ali jbg.
Bit će sve ok. Sigurno će bit sve ok kad si sam sebi najbolji prijatelj.
Ranjena.Preranjena.Prepreranjena.
Prvi spomen na udaju često je u meni izazivao samo podsmijeh. Cure kojima se namjera bila samo udati smatrah primitivnima i zatucanima.
Sad imam osjećaj da bih se udala za prvog koji naiđe a da je normalan ženik,odnosno da nije psihopat i totalni siromah.
Ja, cura puna života, ambicija, uvijek nasmijana, želja za životom i zabavom nepresušna sad bi se udavala?!
Imam osjećaj ko da sam ovo zadnje vrijeme prošla pola života. Umorna sam.Umorna,umorna,umorna.
Mislila sam da se nikad neću umorit od ovakvog života. Ali mi je pun kurac. Svega.
Izgubila sam sve što sam mogla.Sve do čega mi je bilo stalo.Svaki dan 100 i jedno razočarenje.
To tako ide.To je život.Ali ovo je previše čak i za jednu ratnicu poput mene.
Droga uzima svoj danak. Umori te od života i svega.
A sad mi je dosta svega i želim se smirit.
S njim je zauvijek gotovo iako nam pogled žudi jedan za drugim toliko jako, kao dijete kad je gladno i želi svoju bočicu,kao narkoman koji želi dozu dopa, kao lav koji čeka svoj komad mesa. Ali naša ljubav je neostvariva. Pomirena sam s time.
Razočarana ali navikneš se.Drži te prošlost.
Zatvoriš oči i sjetiš se njegovih poljubaca. I to te drži na životu.Hrani ti dušu.
No, toliko sam s nogama na tlu da kad ga mogu manipulirati sobom i proizvesti takav osjećaj kao da ga nikad nisam voljela.
To je raj i prokletstvo droge, što možeš kontrolirati osjećaje.
I nevjerujem više u ljubav. Bar ne da je meni moguća ona ugodna.Čini se tako isfucana rečenica,zar ne.
Ali ja stvarno nevjerujem u ljubav jer sam prokleta. DESTRUKTIVNA. I u meni čuči nešto što samo čeka da uništi sve.Tako su sve ljubavi moje završile.U meni je oluja koja samo čeka da uništi.To me samo uništi,jer nanese nepopravljive štete.
Želim njegovo dijete. Da me podsjeća na njega. Na jedinu osobu koju me prihvatio i zavolio u potpunosti. Koji je volio svaku moju manu, koji me poznavao u dušu i vidio ono najcrnije u njoj a i dalje me volio jače od stijene.Koji je gledao u mene s takvom ljubavlju koje bi se i Afrodita posramila.
Volio me baš onakvu kakva jesam.Vidio je sve ispod površine a i dalje volio.
Znam da bi njegovo dijete bilo najsavršenije stvorenje. Znam.
On ne bi morao ni znat za njega, ja bi bila udana za nekog drugog tek reda radi.Jer znam da nikad neću moć imat onog kojeg volim, pošto to uvijek uništim.To je neko prokletstvo. Tako da se mirim s tim.
Ako ovako nastavim razmišljat uništit ću si život.
Ranjena sam i bolesna.
Svi su me napustili.
