Nesuđena-kratkotrojna-bolna agonija ili ti ga - LJUBAV
I što sad, povrijeđeni oboje, ni traga onoj ljubavi koja se tako bistro nazirala.
Sad smo 2 neznanca, a pričasmo o djeci...
No, ljubav je tako slijepa da se u početku uvijek čini prava. Ja sam znala da će biti teško uspjeti.
No, zatvarah oči namjerno. Sve zbog njegovih priča, i entuzijazma u vezi nas dvoje.
Bio je tako snažan muškarac, osjećala sam se tako sigurno i on je tako vjerovao u nas dvoje.
No, bio je SNAŽAN samo na riječima.
Počeli su problemi, niotkud. Problem je jedini bio dva različita karaktera. Vatra i voda.
I voda se uzburkala, očito ugasila vatru koja je izgubila svoju toplinu.
Glupe igrice, svađice u kojima je samo šutao, ignoriranje ....
Zatim ona.
Shvativši da nema smisla, otjerala sam ga u njeno naručje,doslovno. Njeno naručje u kojem sam ga davno u mašti vidjela.
Ono je sigurno, toplo i poznato mu. A on, obična kukavica odlučio je ne riskirati i uzeti ono pri ruci.
A ne voli je, nije mi ni do koljena, ni ljepotom ni karakterom.
No, nekad ljubav uopće nije bitna.
U biti ona je zadnja na listi.
Bitno je da se dvoje ljudi međusobno slažu, razumiju, stvaraju kompromise, da si ujedno odgovaraju. I nakon toga, ljubav pokuca...
A ako pokuca prije negoli shvatiš paše li ti ta druga osoba, a ispostavi se da ne paše, ona se pretvori u sve osim ljubavi...
I tako ljubav brzo došla, još brže i prošla...ali ostavila tragove...
Ništa me ne boli toliko jako osim ove nerazjašnjene situacije... Otišli smo jedan od drugog kao dva neznanca koja nemaju ništa zajedničko...
Ali tome sam ja kriva, jer sam rekla me ostavi na miru i da se ponaša kao da me nije nikad upoznao. Pritom mu povrijedih ego s milijun i jendom rečenicom,a to mu najbolnija točka. Rekoh da ga nikad nisam voljela. Htjela sam da bude povrijeđen makar uduplo onoliko koliko sam ja bila. I uspijeh u naumu.
Nekad moraš protiv sebe, radi većeg dobra. Rijetko tko može, ali evo ja uspijevam. Teško, ali svakim danom je lakše.
Tek sad uviđam koliko sam jaka.
Morala sam postupiti tako, završiti ovu agoniju zauvijek jer da samo ostali u kontaktu svakom porukom bi ona opet počinjala.
Boljela me više činjenica da nemožemo naći zajednički jezik i da to nema smisla, nego sad to što se nečujem s njim.
Znam da je negdje daleko i da nije sretan. To je sve što znam. Dovoljno. Bar me tješi da nije sretan.
Nije to onda ni bila prava ljubav. Prava ljubav je nesebična. I bezuvjetna.
Jebeš to, ako ja nisam sretna, potrudila sam se da ni on ne bude. A žalosna činjenica je da on nikad nije ni bio sretan...niti će biti...
A ja izlazim naciknutog srca, ali s sposobnošću brze regeneracije... znajući da moram ostati jaka, jer kad "pravi"" dođe mora me vidjet u najboljem izdanju, jaku i neoborljivu, baš kao što će on biti, ali samo ovaj put on će biti SNAŽAN na djelima.
Idealan covjek: to je onaj koji ti kaze" ljepotice" umjesto"sexy",
koji te zove kada si zavrsila razgovor sa njim,
onaj koji ostaje budan samo da bi vidio kako ti spavas,
onaj koji te ljubi u celo;
koji zeli da ti pokaze svijet kada si nedotjerana.
Koji te uzme za ruku pred svojim prijateljima ;
onaj koji te stalno podsjeca koliko si mu vazna ,
i koliko je sretan sto te ima,
onaj koji kada razgovara sa svojim prijateljima kaze :
"To je ona..."
Nije bio taj...
