Sretan Božić!
Sretan Božić svim ljudima dobre volje...
-Kćeri, kćeri postavio sam bor, ajde idi ga okititi!
-tata, ne da mi se, mrzim ga kitit...
-ali zašto? Kad si bila mala borila si se svim silama da ga sama kitiš
-pusti me na miru...
-kiti jebeni boooor!
-mrš u tri...****.... idem kitit jebeni bor, dabogda se osušio...
NIje stvar u jebenom boru...
Trag...
U čiji god da život uđem unesem neizbrisiv trag...
Osjećam da je moja životna misija pomagat ljudima u traženju sebe...
Jer sam izvrsna u tome.
Pitanje ostaje hoću li u pomaganju pronalaska drugih, izgubiti sebe?
No, naspram kruga ljudi u kojem sam, ja sam veoma nađena osoba.
To me ustvari i ispunjava, analizirati tuđe umove i rušiti njihove stavove, suočiti ih s istinom, često puta jako bolnom, ali uživam u tome jer znam da će kroz sve negativno što će proći u tom periodu spoznaje izroditi sočnim plodovima.
Ali isto tako žudim da se i meni pruži ruka. Jer sama svoje smjernice k dobrom putu pomalo zagubila.
Kad čovjek počne uživati u svojoj tuzi, onda on raste, onda jača i onda je ono što je.
Jer je to sve dio njega, kao i svaki osjećaj koji se pobudi u tamnim dubinama naše duše.
Ja mogu uživati u svojoj tuzi, tako jako i tako strastveno...
Ali u tome sam sprječena samo onda kad pogledam u budućnost i ne vidim je tako svijetlom,
kako onda uživati u toj tuzi kad neznaš koliko ćeš još sreću puta osjetiti.
Davno nisam pisala, izgubila sam notu odavno jer osjećam da se vrtim ukrug i da sam dosadna.
A dosadna nevolim biti čak ni napismeno, dosadni ljudi su nevidljivi ljudi.
No moram povremeno pisat, i svugdje ostavit bar mali trag... malo duše... malo boli...
