Besmislenost svega.
Nije to heroin zaboga. Iako, neznam danas sutra, nikad neznaš. Imam želju probati, ali trenutačno nema šanse da bi to napravila jer sam imala iskustva s narkomanima i to mi je sigurno jedno od najružnijih i najstresnijih iskustava u životu. Ali ova droga te papa, i danas sutra tko zna kako ću se ja ponašati i što ću sve biti u stanju. Nikad ne reci nikad.
Iako, stanje možda nije tako ozbiljno kakvih ima, bojim se jer nemam kontrolu nad tim.
Kadgod izađem vani, moram nešto konzumirati, najčešće su to amfetamini.
Uzimajući bilo kakvu drogu, gubiš toleranciju na druge, ova ti dosadi i što onda.
A uništila sam se... fizički i psihički...moja duša i tijelo su umorni.
A znam da neću stat lako, pokušala sam. Ali psiha te vuče i vuče.
Moja jedina nada je da će mi jednog dana prekipjeti i da ću je se ostavit. Sad mi je dobro još uvijek, ali kad vidim što si sve radim i da bi mogla imati kobne posljedice, bojim se.
A posljedice su svaki dan tu i podsjećaju me na to što sam si napravila.
Najveći moj strah je što neznam što budućnost nosi.
Dugoročna upotreba može dovesti do pomanjkanja vitamina, kožnih poremećaja, čireva, nesanice, gubljenja težine i depresije. Postoji opasnost od poremećaja u radu bubrega, pluća i jetre, imunitet je smanjen, a povećana je mogućnost moždanog ili srčanog udara. Često uzimanje velikih količina uzrokuje oštećenja mozga koja za posljedicu imaju teškoće u procesu govora i mišljenja.
Kod uzimanja velikih količina amfetamina u dužem periodu može se razviti amfetaminska psihoza, mentalni poremećaj sličan paranoidnoj shizofreniji, koji se manifestira kroz obmane, halucinacije i paranoje, a osoba se ponaša neobično i ponekad nasilno. Simptomi amfetaminske psihoze nestaju obično nekoliko tjedana nakon prestanka uzimanja droge.
Sve su to posljedice koje nosim za sobom, neke ozbiljnij, neke manje ozbiljnije a ako nastavim bit će sve gore.Srce mi preskače svaki dan kao da igra nogomet, al opet kad dođem u priliku uzeti nijedan dovoljno dobar razlog ne postoji, čak i da znam da bi mi to možda bio zadnji put.
Nisam još spremna stati, znam to i da pođem na neko odvikavanje ( što nikad neću jer mislim da to jednog dana mogu sama maknuti iz svoje glave i ne bi doma nikad priznala jer bi roditelje slomila,a i bila bi smješna uz sve te silne ovisnike ) da bi se ubrzo vratila tomu svemu, jer sama sama sa sobom nesređena totalno, emocionalno nestabilna, veoma krhke psihe. Ali uz drogiranje, kako uopće postat psihički stabilna osoba. Nikako, čini mi se kao da izlaza nema...
Jedino tu mogu ostaviti kap svoje duše u nadi da ću je olakšat...
I tako je sve počelo...
Otvorivši ovaj blog, možda bih trebala za čitaoce psihijatre i psihologe, a ne vas «obične ljude».Na svojem prošlom blogu, nisam imala toliko slobode, nešto me sputavalo, normalno je da postoji jedna doza privatnosti, ali nisam osjećala da me ljudi shvaćaju, zato sam trebala počet ispočetka. Ujedno i bit iskrenija prema sebi.
Uglavnom, vjerovatno otvorih blog u nadi da ću dobiti možda pomoć, podršku, utjehu ... Iako teško će me razumjeti oni koji nisu u istoj kaši. Zato bi upravo te, koji me ne razumiju zamolila da me poštede suvišnih komentara i kritika.
Shvatila sam da imam problem kad sam izgubila nadzor, kad više nije bilo bitno, jel subota ili ponedjeljak, već samo količina i kvaliteta.
Počevši s njima, tzv. vikend drogama nisam ni slutila u kakav ću se svijet uplesti, što će se sve događati, i u kakvom okruženju ću se naći...
Znatiželja, mladost, ludost... sve to bila savršena kombinacija da počnem s tim.
No moj problem je bio što to nisam doživljavala kao drogu, već samo kao zabavu, a sve je to kasnije imalo svoje posljedice ...
Malo, malo pomalo. Svaku drugu subotu, pa malo malo pomalo, pa svaku... pa dođe ljeto, i 5 dana u tjednu drogirana, a ostala 2 spavam od iscrpljenosti.
Radila sam i imala pozamašnu plaću, 80 % je odlazilo na izlaske, « posuđivalo « se od doma kad se ne bi imalo i pare su mi isključivo počela predstavljat zadovoljstvo samo zbog toga jer sam znala da ću se u subotu pakleno zabavit, a nova majica, cipele ili što god, uvijek je moglo čekati...
Od toga dana, moj se život promjenio za 5 punih okreta. Sva prošlost bijaše izbirisana, a ružičaste naočale bijahu skinute i ugledah svijet onakvim kakav jest. Ili je to samo bio proizvod moje iskrivljene percepcije.
Ja uvijek pametna, ambiciozna, dobra curica postadoh grubo rečeno ološem a i ne bijah svjesna.
I teško je se ostavit, tako teško...
I dokad ovako...
A tako bih željela zamjeniti jedno iscrpljeno, depresivno, mračno nedjeljno popodne za jedno sunčano puno radosti ... Jer zadnje nedjelje su mi sve takve, i ne shvatiš čar nedjeljnih šetnji dok ih ne izgubiš... Uvidiš koliko su bile divne kad sjediš u svojem mračnom kutku, mrtva umoran i beskrajno sjeban slušajući lagano neki house...
A sutra...sutra opet onaj ljigavi ponedjeljak...i sve opet ispočetka...
