O da, živa sam ! Itekako živa!
Vrijeme mi prebrzo leti, prije sam često pisala blog, a sad mi je to tako nevažna stvar.
No trudim se ostavit pokoju riječ, radi vas nekih i da se jednog dana smijem.
Rastem, sazrijevam i boli za popizdit, ali se izvanredno nosim s time.
Još jedno razočarenje u prijateljstvo, baš onda kad sam mislila da je to ono pravo.
nema veze, sebe više volim i poštujem. Dala sam sebe cijelu, što me ispunjavalo,
nisam dobila ni polovinu nazad. Ja ništa ne gubim tu, samo sam jača.
Sad opet skupljam ljubav za nekog tko je zaslužio. Idemo dalje, to je ipak jedna dosadna
ljudska priča koja se stalno ponavlja.
Valjda sam sad u onim godinama, kad se događa sranje za sranjem, da te nauči pameti.
Na svu sreću učim iz toga.
Trudim se bit dobra osoba, nadam se da će se isplatit jednog dana. Ne nadam se, znam da hoće.
Toliko je toga ispred mene u ovih par mjeseci, puca me neka luda euforija.
Bojim se ljubavi, bojim se sebe i svojih osjećaja. Zato se nemogu zaljubit.
Mrzim biti bespomoćna i ranjiva, to nisam ja. I ne ide pa ne ide...
A svi su krivi likovi... a to si neću dopustit, nema šanse...
Ne i ovja put...
Čekat ću nekog dostojnog, hrabrog i neustrašivog da se uhvati sa ovim borcem iza ekrana.
Što ti vrijedi, kad te se muškarac boji, to nije muškarac. Ne kakvog ja hoću, ne želim manipulirati njime. Želim da me vrti oko malog prsta, a opet da me drži kao kap vode na dlanu.
Kad me stisne, da mi polomi kosti...
da me ljubi kao da je to zadnja ljubav preostala na ovom svijetu...
da se sjedinimo i duhom i tijelom...
A ako nikad ne naleti, ah...
žao mi je, ova tu cura ne prima ništa lošije, niti takvo što zaslužuje...
tenkjuverimač...
Dotad, uživam. Gradim se, rastem, živim...da kad jednom ON dođe, da nam bude savršeno...
Ono sam što jesam i u tome uživam...
