Angelusove propovijedi

Dok sam u proljeće sadio divlju jabuku, pitali me mladi pomočnici: za koliko godina će roditi. Pa otprilike petnaest, odgovorih. Uuuu, pa to vi nećete doživjeti. Vidjevši da to baš nije bila umjesna primjedba, brzo su nadodali: a ne, naš velečasni će doživjeti stotu jer zdravo živi.
Dok je čovjek mlad pomisao na smrt, ako se i dogodi, izgleda kao neka daleka budućnost, premda ni mladi ljudi nisu imuni na jedno takvo neugodno prisjećanje. Kada čovjek prijeđe pedesetu i kada u osmrtnicama sve češće pronalazi slike svojih vršnjaka smrt je sve učestaliji gost njegovih misli.
Kada nešto radiš ili se zabavljaš, nenadana pomisao na smrt slična je nekom nevidljivom žalcu koji svoj iznenadni ubod usmjeri prema srcu. Stoga su puno sretniji u životu oni kojima je razmišljanje suvišan luksuz. Ako smo ipak među onima koji su skloni razmišljanju, zastrašujuću koprenu sa smrti može skinuti samo iskrena i duboka vjera.
A vjera koja ne vodi prema vječnosti, kako god ju zamišljali, zapravo i nije vjera. Tu treba napomenuti da i nije tako mali broj naših dobrih katolika koji ne vjeruju u vječni život ili o tome imaju tek neku mutnu predodžbu. Ali isto tako čovjek je od pradavnina imao spoznaju o vječnom, ili kako to neki vole reči, prekogrobnom životu. O tome svjedoče nalazi u grobovima svih epoha i civilizacija.
Biblija je knjiga koja govori o životu i smrti. Današnje prvo čitanje iz Knjige Mudrosti kristalno jasno sažima nauk Objave o tome da je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost. Tek je đavolovom zavišću ušla smrt u svijet i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju. Čovjek će doduše proći kroz vrata smrti i njegovo će raspadljivo tijelo biti vraćeno zemlji, ali duh čovjekov, koji je iskra Vječnoga ostaje i taj duh je nosilac moje osobnosti sa svim dobrim i manje dobrim učinjenim i proživljenim.
Evanđelist Marko živo i dramatično bilježi Petrova prisjećanja o svemu što je Isus činio, a posebno o ozdravljenju i vlasti nad zlim duhovima. Danas je to vraćanje života Jairovoj kćerkici i ozdravljenje žene koja se dotaknula Isusovog skuta. A on joj je rekao: ''Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svoga zla!'' I mi ćemo danas u svetoj Pričesti svojim usnama dotaknuti Isusa. Hoće li i nama reči isto što je rekao i ovoj ženi; pođi u miru i budi zdrav od svoga zla, svojih strahova, to ovisi o mojoj vjeri kojom pristupam tom uzvišenom sakramentu.
Stare ljekarne, posebno one samostanske bile su oslikane slikama ljekovitog bilja i velikim i poznatim liječnicima i ljekarnicima. Među najuzvišenijima i na počasnom mjestu uvijek je bio lik Isusa, jer on je bio liječnik duše i tijela. On nije govorio: idi uzmi tu i tu biljku ili taj i taj lijek, nego, idi i nemoj više griješiti.
Grijeh jer uzrok mnogih teških bolesti duše i tijela. Neokajani grijeh na jedan svoj poseban način crpi snagu duha i slabi tijelo.
Uza sve to što je priroda oko nas zagađena još uvijek postoje izvori, koji dolaze iz dubine zemlje i čija voda ima ozdravljujući učinak za naše tijelo. Euharistija je nebeski izvor zdravlja duše i tijela za one koji joj pristupaju čiste savjesti i čvrstom vjerom. Stoga pristupajmo tom izvoru zdravlja sa strahopoštovanjem i iskrenom vjerom. Amen.




Molitva vjernika

Ocu nebeskome iznesimo svoje molitve i prošnje.

1. Za svetu Crkvu, da ti služi u iskrenosti i predanju, - Molimo te.
2. Za pravdu i mir u svijetu, - Molimo te.
3. Za napuštene i odbačene, da osjete tvoju pomoć, - Molimo te.
4. Za bolesnike, da im olakšaš njihove boli, - Molimo te.
5. Za sve koji su izgubili smisao života, da im ojačaš vjeru. – Molimo te.
6. Za mlade, da s pomoću vjere nadvladaju zamke zla. – Molimo te.
7. Za naše pokojne, da ih uvedeš u zajedništvo svetih i proslavljenih, - Molimo te.

Dobri naš Oče, u tebi je izvor života i radosti, primi dobrostivo ove naše molitve , po Kristu Gospodinu našem… Amen.

Dvojicu apostolskih prvaka nije teško prepoznati. Petar u ruci drži ključeve. Ključevi nisu samo simboli vlasti, više su od toga. Oni ne znače samo imati vlast pustiti nekoga u ''raj'', kako se to naivno zamišlja. U duhovnoj simbolici ključ je umijeće kojim se otključava brava kraljevstva nebeskog. Zapravo postoje dva ključa. Jedan simbolizira ulazak u vidljivu, zemaljsku crkvu ili crkvu putujuću, dok se drugim ''otvara'' nebeska crkva. On, prvo-odabrani, Petar (stijena) osoba je za koju je Spastitelj smatrao da je najprikladnija biti prvakom apostolskim i ujedno poglavarom crkve. Na toj i takvoj stijeni Gospodin utemeljuje Crkvu.
Postavlja se pitanje, zar Gospodin zbilja nije imao prikladniju osobu za tu službu? Nagao, pomalo prevrtljiv. Čovjek osjećaja, koji bi umro za svoga Učitelja, a potom ga zatajuje. Taj neuki ribar mora da je imao neke posebne kvalitete koje su zasjenile sve njegove slabosti ili je možda Gospodin imao sasvim drugačije kriterije od naših? I jedno i drugo: Isus je ne jedanputa pokazao da najviše cijeni iskrenost, djetinu prostodušnost i povjerenje. Njega ne zanima mudrost ovoga svijeta. Ne zanima ga diplomatska hladnokrvnost i meneđersko umijeće. Stoga je njegov prvi učenik Petar itekako prikladan da nam u svojim rukama pokazuje ključeve kojima se ulazi u Kraljevstvo nebesko.
Pavao, koji u jednoj ruci drži knjigu, a u drugoj mač, zauvijek će ostati obavijen tajnom, premda je najviše napisao i premda o njemu znademo više nego li o bilo kojem drugom učeniku. Tajna nikad otkrivena sastoji se u pitanju: zašto iskorak u Prvoj crkvi prema poganskom svijetu nije došao od onih koji su Isusa i njegov nauk daleko bolje poznavali od Pavla (Savla) obraćenika?
Pavlovo obraćenje bio je snažni prodor Isusovog Duha u svijet osobe koja je do tada u svojoj iskrenosti služila Bogu misleći da čini dobro djelo progoneći Crkvu Kristovu.. Isusov Duh nalazi u Pavlu vjernog, upornog i osposobljenog suradnika, koji će se u svoj iskrenosti suprotstaviti prvim strukturama vlasti u Crkvi, ali ujedno i poštivati tu vlast šireći uz njezin blagoslov Crkvu po svem ondašnjem svijetu, da bi zajedno s prvakom Crkve, Petrom krvlju posvedočio ono što je naučavao i u što je vjerovao.
Apostolski prvaci, Petar i Pavao vrlo jasno svjedoče kako strukture vlasti i Duh Kristov mogu i trebaju ići zajedno na radost nebeske i zemaljske Crkve. Amen.

Molitva vjernika

Zahvalni na daru i primjeru života svetih apostola Petra i Pavla, iznesimo svoje molitve nebeskom Ocu.

1. Za sveti Crkvu, da po zagovoru svetih apostola Petra i Pavla raste i napreduje u miru i slozi. – Molimo te.
2. Za pastire Crkve, da poput apostolskih prvaka šire Evanđelje ispunjeni radošću i Duhom Kristovim. – Molimo te.
3. Za one koji progone crkvu ili su neprijateljski raspoloženi prema njoj, da po zagovoru svetih apostola sami upoznaju ljubav Božju i svjetlo Kristova evanđelja. – Molimo te.
4. Za ovogodišnje mladomisnike da budu revni apostoli u suvremenoj Crkvi. – Molimo te.
5. Za mlade vjernike, da se odazovu pozivu Učitelja u svećeničku službu. – Molimo te.
6. Z sve koji trpe, da im ublažiš njihove patnje. – Molimo te.
7. Za naše pokojne, da ih uvedeš u prostranstva svjetlosti i mira. – Molimo te.


Primi Gospodine naše molitve koje ti danas upućujemo po apostolskim prvacima, svetom Petru i Pavlu. Po Kristu Gospodinu nešem. Amen.

Crkvu se uvijek uspoređivalo s lađom koja plovi na uzburkanim valovima vremena. Pa kažemo ''Petrova lađa'', a zašto ne i ''Kristova lađa''? Pojam je širi i točniji.
Današnji sv. otac Benedikt XVI. Usporedio je Crkvu s lađom koja pušta vodu na sve strane. Time je htio naglasiti mnoštvo problema koji muče suvremenu Crkvu. Sigurno da nije htio reči da će se zbog toga Crkva potopiti. Problemi s kojima se mi vjernici u Crkvi trebamo boriti ne smiju nas obeshrabriti do te mjere da se predamo. Naprotiv, snaga volje i duh ustrajnosti potreban je u vremenima kriza i strahova. Isus je svoje učenike prekorio što su se uplašili kad ih je zahvatila oluja i lađu počela puniti vodom. On ih prekorava zbog pomanjkanja vjere. Ne gledati ni uzburkano more, niti velike valove niti jak vjetar, nego onoga koji je Gospodar oluje. Za to treba imati jaku vjeru. Vjeru, koja odvraća pogled od opasnosti prema Onomu koji je sigurnost. Današnji problemi koji izgledaju nesavladivi kao što je nastojanje i želja svijeta, koji nije od Boga, da sjekiru položi na sam korijen Crkve, može izgledati zastrašujuće, ali taj je korijen nesavladiv. On se uvijek obnavlja novim mladicama koje rod donose.
Strahovi postoje i u čovjeku samom. Znanost, koja se u posljednja dva stoljeća intenzivno bori da pobijedi ćud prirode i da ju podloži čovjeku, još je jako daleko svome cilju. Dapače, sve više se uviđa da se krenulo krivim putem i da bi trebalo ne zavladati prirodom nego poštivati njezine zakone i živjeti u skladu s njom. U to se može uvjeriti običnog, normalnog čovjeka, ali ne i one koji imaju u rukama moč odlučivanja; vlast i novac. Svojim suludim idejama guraju svijet u propast, opskrbljujući mase raznim igračkama kako ne bi razmišljali i tamo gdje i mogu, barem svojim glasom donosili pametne odluke. Istina, barem na Zapadu, čovjek više ne strahuje od gladi i elementarne nezbrinutosti, ali za to strahuje pred raznim bolestima, koje ukazuju na nezdrav način života. Strah pred sve večom zagađenošću vode, zraka, zemlje. Što se toga tiče, sve se češće čuje; pa tu se ne može ništa učiniti, gotovo je, nema smisla više i brinuti o tome što ćemo jesti ili piti, jer i onako ne znamo što jedemo i što pijemo i kakav zrak udišemo. U našoj Domovini ozbiljno bi nas trebalo i plašiti i brinuti zbog činjenice da se nekontrolirano i neodgovorno rasprodaje prirodno bogatsvo koje u društvenom vlasništvu, pa smo kao narod i država na sigurnom putu da postanemo kolonija i predmet najgrubljeg izrabljivanja od strane bešćutnih vlasnika koje ne možeš ni vidjeti ni znati gdije su se skrasili dok uništavaju naše prirodno bogatstvo, a sve zbog toga jer nemamo djelotvorne mehanizme kontrole, nego je sve prepušteno stihiji i političkoj ''vrhuški'' u kojoj se povremeno, doduše, mijenjaju uloge ali je rabota ista, a ona se sastoji u obmanjivanu naroda kako se radi sve za njegovu korist, a nevidljivo se stječe vlastita korist rasprodajom, često u bescjenje, nepovratnih društvenih i prirodnih bogatstava.
Kršćanin se ne bi smio miriti s takvim stanjem. Napose oni koji imaju znanje i neku mogućnost izreči svoje mišljenje i ukazati na goruče probleme. Nikada ne smijemo reči; izgubljeno je! Budemo li se malodušno prepustili stihiji u kojoj grabe i donose odluke nesavjesni, nemoralni i izopačeni brzo ćemo postati njihove žrtve. Puno je puta naglašeno od strane naših biskupa da vjernici trebaju biti puno aktivniji u društvenom životu, jer na to nas poziva naša vjera koja je na strani života i obićnih malih ljudi s kojima se na razne načine manipulira u ovom sirovom i bešćutnom svijetu. Naš je zadatak stvarati novo lice zemlje uz pomoć Stvoritelja i njegovog Svetog Duha. Amen.

Molitva vjernika

S pouzdanjem i vjerom uputimo svoje molitve nebeskomu Ocu, koji je poslao na zemlju svoga Sina da nam očituje svoju bezgraničnu ljubav.

1. Obdari, Gospodine, svoju Crkvu hrabrošću dok plovi olujnim morem suvremenog svijeta , - Molimo te.
2. Daj snage našem sv. ocu, biskupima i svećenicima da hrabro potiču na djelovanje za opće dobro, - Molimo te.
3. Prosvijetli, Bože, sve ljude kojima je povjerena briga za opće dobro da budu zauzeti na izgradnji općeg dobra, mira i pravednosti, - Molimo te.
4. Bliz budi, Oče, onima koji se zbog životnih teškoća nalaze u stalnom strahu pred sutrašnjicom, - Molimo te.
5. Učini, Gospodine, da se svako od nas s punim povjerenjem preda tvojoj providnosti, - Molimo te.
6. Daj, Gospodine, mladima snage i volje da se uključe u izgradnju boljeg i pravednijeg svijeta, - Molimo te.
7. Otpusti, Gospodine, našoj pokojnoj braći i sestrama svaki dug i primi ih u svoje očinsko krilo, - Molimo te.

Svemogući Bože, ti upravljaš svijetom providnošću. Obnovi nas svojim Duhom da u prilikama i neprilikama svakodnevnoga života prepoznajemo tvoju blizinu i ljubav kojom nas vodiš u sigurnu luku. To molimo po Kristu Gospodinu našem.

Crkva slavi samo tri rođendana svoji uzvišenih uzora: rođendan Isusov, Marijin i Ivana Krstitelja.
Ivan, zvan Krstitelj, u svemu je bio izuzetna osoba. Njegov život je doslovno bio ne-običan.
Zapelo je već pri izboru imena. Kod mnogih starih kultura i naroda, pa tako i kod Izraelaca, ime određuje osobu, stoga nije rijetkost da su biblijska imena nekih značajnih osoba promijenjena: Abram u Abraham, Saraja u Sara, Jakov u Izrael, Šimun u Petar, Savao u Pavao…..
Po kojem ključu današnji roditelji biraju ime svome djetetu? Zaista postoje različiti kriteriji; ozbiljni i manje ozbiljni, duhovni i svjetovni. Svakako, više ne postoji svijest da bi ime na neki način definiralo osobu, pa ipak vjernici često daju ono ime djetetu čiji je nebeski zaštitnik što bliže djetetovom rođendanu ili ime nekoga iz obitelji. Često je to ime djeda ili bake. Postoje imena koja su trenutno u modi; Dominik, Marko, Katarina,, Ivana…. Roditelji, kojima vjera ne predstavlja u životu neku posebnu vrijednost, izabiru zvučna i pomodna imena, ovisno o kulturnoj razini i svijesti o tome da će to ime dijete nositi cijeli život. Tako postoji velika vjerojatnost da će mame, koje dobar dio dana provedu pred malim ekranima gledajući sentimentalne sapunice, svome djetetu dati ime iz njima najdraže serije.
Kada je Zaharija, otac Ivanov zatražio pločicu i na njoj napisao: Ivan mu je ime, svi su bili začuđeni, jer nitko iz obitelji nije nosio to ime. Ime Ivan ili hebrejski Johanan (Jehohanan) znači Bog je milostiv. Ivanovi roditelji nisu dugo imali djece, tako da je Ivan dijete njihove starosti, što je za roditelje znak posebne Božje milosti.
Ivan je bio Isusov rođak, stariji svega nekoliko mjeseci od Isusa. Kad je Marija došla k rođakinji Elizabeti, izvješćuje evanđelje, bila je u blagoslovljenom stanju i kad je Elizabeta ugledala Mariju dijete joj je zaigralo u utrobi. Riječ je o Ivanu, Ivanu Krstitelju, koji je krstio Isusa na rijeci Jordanu i tako zaradio drugo ime Krstitelj.
Ivan je bio dijete pustinje. Odrastao je u pustinji i hranio se pustinjskom hranom; divljim medom i skakavcima. Pustinja je mjesto posebne Božje prisutnosti. Pustinja je odgojila nebrojeno mnoštvo božjih ljudi, koji su se potpuno posvetili Bogu. Konačno, cijeli narod Izrael prošao je kroz pustinu da bi se pročistio za pripadnost Bogu.
Ivan je posljednji Božji čovjek i prorok Starog Zavjeta, koji je pripravljajući Isusu put stupio u Novi zavjet kao ''največi rođen od žene'', kako ga je nazvao Isus.
Njegova veličina bila je u potpunom predanju Bogu i pozivu koji mu je Gospodin povjerio. Naviještao je dolazak Spasitelja, Mesije.
Svoju skromnost očitovao je pred Isusom i narodom koji je hrlio na rijeku Jordan da ih krsti, na način da je odbio krstiti Isusa jer on nije dostojan niti odriješiti remenja na Isusovim sandalama, a kamoli da ga krsti.
Svijest da je mesijansko vrijeme tu i da se treba krstiti, očito je bila snažno izražena u narodu. Osoba pak Ivana Krstitelja toliko je bila ozarena pečatom poslanja da nitko nije postavljao pitanje kojim pravom on to čini.
Ivan je bio do srži svoga bića Božji poslanik. To je pokazao kada se pod cijenu smrti suprotstavio silniku Herodu braneći Božji zakon.
Ivan je onaj koji ispituje savjest onih koji u Crkvi vrše službu navjestitelja Božje riječi, kako bi bili neustrašivi pred silnicima ovoga svijeta ili još točnije; pred mentalitetom ovoga svijeta.
Mentalitet ovoga svijeta u svemu želi biti popustljiv, tolerantan, ali brzo postane krvoločna zvijer kada mu se netko suprotstavi ili kada mu se nešto uskrati. Tada traži osvetu, linč. Za ljude ''ovoga svijeta'' dobro je ono što koristi. Oni imaju svoje ciljeve i prioritete koji su u potpunoj suprotnosti s vječnim i neprolaznim Božjim zakonima. Onaj tko misli da će se dopasti ovome svijetu, a pri tome dosljedno opsluživati Božji zakon i živjeti po Božju; živi u zabludi.
Stoga bi svakom vjerniku, a posebno onima u crkvenim strukturama, lik Ivana Krstitelja trebao služiti kao svojevrsno otrježnjenje od slatkastog milozvučja ovoga svijeta, jer se iza tih kulisa skrivaju sebični interesi močnika koji nisu nikada, pa i nikada ne će dozvoliti diranje u njihove kumire samozadovoljstva i pohlepe.

Molitva vjernika

Kada je došla punina vremena, Bog poziva Ivana Krstitelja da pripravi put Gospodinu. Molimo Gospodina da nam uvijek šalje ljude slične Ivanu kako bi Crkva bez straha naviještala put spasenja.

1. Da tvoja Crkva naviješta spasenje riječju i djelima. – Molimo te.
2. Da se službenici tvoje Crkve nikada ne iznevjere proročkom pozivu na koji su pozvani. – Molimo te.
3. Da tvoji navjesitelji, Gospodine, ne uzdrhte pred silnicima ovoga svijeta. – Molimo te.
4. Da naša župska zajednica raste u vjeri i nadi. – Molimo te.
5. Daj nam duha radosti, da uza sve nedaće i zla u radosti i duhovnom predanju služimo tebi Gospodine. – Molimo te.
6. Naše mlade vjernike potiči na dobro i plemenitost. – Molimo te.
7. Pridruži našu pokojnu braću i sestre broju nebesnika koji te hvale i slave bez prestanka. – Molimo te.

Svemogući, vječni Bože, krijepi snagom svoga Duha Svetoga našu malaksalu volju i daj nam snage da te hvalimo i slavimo u vijeke vjekova. Amen.

Kraljevstvo Božje, što je to?
Pojam, Kraljevstvo Božje smo toliko premetnuli preko usta i toliko puta pročitali, a jesmo li se zamislili što bi to bilo. Posebno, jer je to ključni pojam u našoj vjeri. Nešto tradicionalnije usmjereni vjernici će zasigurno pod Kraljevstvom Božjim imati na umu ono što dolazi na koncu vjekova, nakon sudnjeg dana. Oni koji budu dostojni ući u ''slavu Jaganjčevu'' biti će u Kraljevstvu Božjem. Međutim Isus kaže da je Kraljevstvo Božje već tu, među nama. Kraljevstvo Božje se utjelovljuje kroz Crkvu. Ono je onaj čisti Božanski činilac u Crkvi koji je ''kvasac'', ''sjeme''… iz kojega onda raste spoznaja o Kraljevstvu Božjem. To je život s Bogom pun dinamizma jer Duh svojom snagom daje da osoba inicirana zametkom Kraljevstva Božjega raste u vjeri i duhovnoj spoznaji. Nisam bogzna što protumačio. Uostalom sam naš Božanski Učitelj bio je svijestan kako je teško teoretski protumačiti jedno takvo duhovno iskustvo, koje se u čovjeku zametne, poput sjemena ili se razvija poput kvasca i zato je radije govorio u prispodobama. Te su prispodobe bile iz svagdašnjeg života. Vrlo jednostavne i slikovite, koje je svaki slušatelj mogao razumjeti. Matej ih je sakupio u svojem trinaestom poglavlju (Mt.13), a Marko napominje da bez prispodoba nije Isus govorio i samo je učenicima na samo tumačio njihovo značenje (Mk 4,34).
Kraljevstvo Božje je od iskona i nema granice. Njemu pripadaju vremena i narodi, rase i jezici. Ono svojim svjetlom probija i u druge religije, jer je pojedincu dano da prihvati tajnu kao sitni nukleus a onda on pomalo raste u spoznaji veličine života s Bogom.
Možemo se mi busati u prsa kako smo pravovjerni članovi Crkve, kako sve prihvaćamo što ona uči i možemo stajati na braniku pravovjerja ako smo mrtvi , a mrtvi smo ako nam je vjera nešto poput političke stranke, nešto što se samo po sebi razumije. Nešto o čemu ne treba niti razmišljati jer smo se za to opredijelili.Otuda vjerojatno i ona zbunjenost naših vjernika kad ih novinari na nekom crkvenom slavlju pitaju što se to danas slavi, a oni počnu o lijepim običajima i tradiciji… Doduše, novinari, kao da upravo takve biraju, da im ''netko'' ne bi zamjerio da kroz svoje priloge šire svjetlo vjere.
Ovaj tjedan smo proslavili blagdan Srca Isusova. Od djetinstva sam vezan uz taj blagdan poruke Božanske ljubavi. Do šestog razreda osnovne škole bio sam i ministrant, i polaznik nedjeljnih misa, a da o svemu tome i nisam puno razmišljao. Istina, promišljanje o Božjoj opstojnosti, pa prema tome i o svhovitosti vjere, bilo nam je već u djetinjoj dobi nametnuto ateističkim svjetonazorom koji se učio u školi, a preko vjeronauka smo opet dobivali prave odgovore, ali to je bilo opredjeljenje – to nije bilo nešto povezano s mojim osjećajima i predanjem. Međutim, u šestom razredu, za vrijeme zimskih praznika, bio sam kod rodbine u Zagrebu i tu sam pronašao cijela godišta predratnog Glasnika Srca Isusova. Čitao sam i čitao i toliko su ti tekstovi, kojih se danas više ne sjećam, na mene djelovali, da sam osjetio da ja od sada stvarno pripadam Isusu. Zahvaljujući jednostavnosti i produhovljenosti toga lista, moja vjera je počela živjeti. Za mene je to bilo ''sjeme'', ''kvasac'' Božje riječi koju više nikada nisam čitao kao nešto što nema sa mnom jednu duboku intimnu vezu. Zahvaljujući tom početnom iskustvu, kasnije, kad sam napredovao u teološkom znaju kroz studij, ono nije bilo za mene obično znanje nego proširenje spoznanja o životu s Bogom. To ne isključuje slabosti, padove i lutanja… Svjetlo nikada ne iščezava, uvijek je tu ma kako sitno ponekad bilo. Isto tako, vjerujem, zahvaljujući tom iskustvu, sve iskrene vijernike, koje god vjere oni bili smatram duhovnom braćom i sestrama, ispitujući prvenstveno dubinu vjere, a potom pravovjernost, koja ne mora uvijek biti presudna u otajstvu spasenja i pripadnosti Kraljevstvu Božjemu.
Gdje, kako i kada će sitno sjeme, poput gorušičinog, pasti u nečije srce i tu uhvatiti korijen i početi rasti, ne ovisi o nama i našim prosudbama. Naš Bog je čudesan Bog. Bog koji oživljuje one koji su duhovno mrtvi. Koji daje utjehu i radost onima koji su pritisnuti raznim tjeskobama. Stoga s danjašnjim pozivom psalmista i mi kliknimo: ''Dobro je slaviti Gospodina''!




Molitva vjernika

Bože, Oče svemoguči, prikazujemo ti naše molitve, kao izraz djetinje odanosti i molimo da nas uslišiš i da nam pomogneš i onda kada ne znamo kako treba pravo moliti.
1. Za našu Crkvu da ju učiniš plodnom njivom svoga Kraljevstva, na kojoj će i najsitnije zrno tvoje Riječi isklijati i rasti u srcima vjernika, - Molimo te.
2. Za svetoga oca, naše biskupe i svećenike, da ih napuniš svojim Duhom kako bi neumorno i radosna srca svjedočili o veličini tvoga Kraljevstva, - Molimo te.
3. Za sve koji posjeduju darove Duha da ih upotrijebe na uzdizanje i naviještanje tvoga Kraljevstva, - Molimo te.
4. Naše mlade ispuni radošću u radu na izgradnji Crkve, - Molimo te.
5. Mladim roditeljima daj snage i milosti da svoj roditeljski poziv vrše svijesni svoje uzvišene odgovornosti, - Molimo te.
6. Patnicima molimo snage i milost olakšanja patnje, - Molimo te.
7. Našim pokojnima, svjetlost vječnu u nebeskom Kraljevstvu, - Molimo te.

Primi, Oče, ove naše molitve i usliši ih po Kristu Sinu tvome, koji s tobom i Duhom Svetim živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.

SPOMEN-MISA

Za žrtve Križnog puta održati će se 10. lipnja 2012. (nedjelja) u župnoj crkvi u Zagorskim selima u 16h,
a u 15h na mjesnom groblju u Bistrici ob Sotli, župa Sv. Peter pod svetemi Gorami (Slovenija), ispred spomen-ploče stradalih održati će se molitva i polaganje vijenca.

Svetu misu u Zagorskim selima predvoditi će vojni ordinarij msgr. Juraj Jezerinac.

Svećenici neka ponesu albu i štolu crvene boje.

U slovenskom mjestu Bistrica ob Sotli, nadomak graničnom prijelazu kod Kumrovca, ispunjeni su tenkovski rovovi i jame koje su kopali sami stradalnici, tjelesima uglavnom Hrvata; vojnika, žena, djece, koji su ovamo dovedeni ili kao sudionici Križnog puta, ili pohvatani civili, koji su u posljednji čas biježali prema Austriji, pred osvetom partizana. Procjenjuje se da je u tim jamama završilo nekoliko tisuća stradalnika.

U ovom teškom i prijelomnom vremenu za našu Domovinu, na strahote i pokolj našeg naroda, neposredno nakon Drugog svjetskog rata, odgovaramo molitvom i spomen-misom.
Zločini svijesno zataškavani izlaze na vidjelo, a na nama je da žrtve jednog totalitarnog bezumlja, kao i budućnost naše Domovine povjerimo najvjernijoj odvjetnici našega naroda Blaženoj Djevici Mariji.
Stoga okupljanje na misi 10. lipnja ove godine ima znakovitu poruku svjedočenja za istinu i pravednost; na kojim temeljima želimo graditi budućnost naše Domovine.

Duhovno promišljanje za današnju nedjelju:

Velika zla koje je donio Drugi svjetski rat kao da su se najdublje očitovala upravo na ovim našim prostorima i u našem narodu. Prošla su tolika desetljeća, a podjeljenost je jednako prisutna. Niti Bleiburg niti Tezno, ni Macelj ni Huda jama, Bistrica ob Sotli; nisu dovoljno da neki naši sugrađani osude ideologiju koja je to učinila i da je se odreknu.
Nema doma ni obitelji u kojoj se ne čuvaju neka strašna sjećanja na to poratno vrijeme strahota i osvete.
Kad je u pitanju zločin, nekako je razumljivo da se pitamo, a gdje je kazna? Vjerujem da svatko od nas ima neko vlastito uvjerenje ili doživljaj iz kojega je jasno vidljivo kako je nekoga sustigla kazna. Osobno sam poznavao čovjeka koji je imao ružnu naviku krivo se zaklinjati riječima: ''Neka mi rak proždere grlo'' i na žalost taj je čovjek umro u strašnim mukama od raka grla.
1991/92. sudjelovao sam u traženju groba dubrovačkog biskupa Carevića ispod filijalne crkve na Strmcu, župa Veliko Trgovišće. Umirovljeni dubrovački biskup Carević živio je u Zagrebu, a u vrijeme rata, 1943. preselio se u Vižovlje, selo blizu spomenutog Strmca, koje pripada Velikom Trgovišću. To je brdovit kraj, obrastao šumama, pa je bio idealno mjesto gdje su se mogli sakrivati partizani. Kako je biskup bio vrlo pristupačan, jednostavan i ljubazan narod ga je zavolio, pa i partizani su ga simpatizirali. Partizanska glazba je svirala na misama i u procesijama, a biskup se osjećao u tom kraju sigurno i upozorenje nadbiskupa Stepinca da se zbog sigurnosti skloni u Zagreb nije uzeo ozbiljno. Ipak, 1945. u proljeće partizani su biskupu, da ga iskušaju, namjestili klopku. Kako je biskup svako jutro pješačio do kapele na Strmcu gdje je služio misu, nakon mise pozvao ga je jedan vjernik, s kojim si je biskup posebno bio dobar, u svoju klijet i postavio mu je pitanje o novoj vlasti. Biskup ništa ne sluteći, odgovrio je da to ne će dugo trajati jer to velike sile zapada ne će dozvoliti…. Uto je skočilo nekoliko partizana s podkrovlja klijeti i onda je započelo strašno mučenje. Tukli su ga, jašili, gulili kožu noževima i punili ''džepove'' solju…. Tada je u strašnim mukama biskup svakome od mučitelja prorekao na koji će način skončati njihov život. To se pročulo i mještani su bili svjedoci kako je svaki od njih završio onako kako je biskup prorekao. Tako je glavni akter, koji je naviše mučio biskupa 1954. nestao. Našli su ga na proljeće zakopana na njivi na kojoj je u jesen sin posijao pšenicu, ubivši predhodno oca i zakopavši ga kako nitko ne bi posumnjao da je mrtvo tijelo ispod posijane pšenice. Onaj koji je pištoljem skončao biskupa smrtno je stradao na vojnoj vježbi u Krapini dok je kolega, koji je čistio pištolj, nehotice opalio u njega. Onaj koji je biskupu gulio kožu umro je u strašnim mukama od raka kože. On je jedini imao milost obraćenja jer je zvao svećenika na ispovijed. O tome se, dakako, šaputalo u najvećoj tajnosti. Svjedoci su progovorili tek početkom ove države i to uz zamolbu da im imena ostanu u tajnosti. Započeta istraga o tom slučaju naglo je prekinuta, tako da mi nije poznato da li su ikada pronašli tijelo pokojnog biskupa, koje je bilo zakopano uz jednu akaciju ispod kapele na Strmcu u selu Vižovlju. O tome opširno i dokumentirano piše naš povjesničar i kanonik dr. Stjepan Kožul u knjizi ''Spomenica žrtvama ljubavi zagrebačka nadbiskupije'', Zagreb 1992.
Dok ovaj zločin prati i kazna i to ne po nekom ljudskom zakonu, nego ''odozgo'', dotle postoje ljudi koji su počinili velika zla i zločine, ali su zadobili milost obraćenja pa im je grijeh oprošten. Zapravo cjelokupna Objava jedno je sustavno svedočanstvo o Božjoj dobroti, jer 'on ne želi smrt grešnika nego da se obrati i da živi'.
Naša domovinska Crkva ovih dana niže spomen – mise gorkih sjećanja na žrtve Križnog puta. Mi ne ulazimo u povijest da bismo se ispunili mržnjom i osvetom. Niti su takva stratišta povod da se okupimo kako bismo sijali razdor. Na zlo odgovaramo molitvom i pozivom na opraštanje, kako bi strašne rane zacijelile, a kao narod kako bismo pročistili svoja sjećanja u Duhu Božjem koji je jedini moguć dovesti do obraćenja.



MOLITVA VJERNIKA


Potaknuti milošću Duha Svetoga s pouzdanjem u ljubav nebeskoga Oca, molimo zajedno s Kristom.

1. Za Crkvu; da bude donositeljica spasenja svim narodima svijeta. – Molimo te.
2. Za nas okupljene oko oltara Gospodnjeg, da nas Duh sveti oslobodi zla osvete i
i mržnje, kako bismo ti čista srca služili. – Molimo te.
3. Svojim Svetim Duhom izliječi Gospodine rane našeg naroda, a stradale prigrli u
Svoje nebesko kraljevstvo. – Molimo te.
4. Izliječi Gospodine svaku podijeljenost u našem narodu i ujedini nas svojim
Duhom da bismo ti radosno služili. – Molim o te.
5. Mladost našu očuvaj od otrova suvremenih zabluda i lutanja. – Molimo te.
6. Za bolesne i nemoćne da osjete tvoju utjehu i pomoć, - Molimo te.
7. Za naše pokojne, da ih uvedeš u vječnu radost, - Molimo te.

Gospodine tvoja je želja da svi ljudi dođu do spoznanja istine koja vodi vječnom životu. Ispuni nas svojom milošću da odlučno idemo putem tvoga Sina Isusa Krista, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.

Blagdan Tijelova zasigurno karakterizira tijelovska procesija, jer je blagdan i nastao kao želja Crkve da se na izvanjski način proslavi Isusova prisutnost među nama u otajstvu Kruha.
Tijelovska procesija nije bila iznimka jer Srednji vijek je volio procesije i hodočašća. Procesija ima jednu posebnu draž. Iako poznajemo svoj grad, mjesto ili selo, kad uđemo u procesiju, kao da nam naše mjesto djeluje svečanije. Promatramo ga u jednom sasvim drugačijem svjetlu. U svakodnevici prolazimo tim istim ulicama i putevima ali tada smo opterećeni brigama i žurbom. Sada mirno hodamo i gledamo nakićene prozore, izloge, primjećujemo neke detalje koje inače ne bismo zapazili. I hodammo svečano. Jer to nije obično hodanje, ono ima jedan poseban smisao. Njime posvješćujemo svoj hod prema vječnosti, onostranom. Procesiji je najsličnije hodočašće. U davnini kada su se poduzimala velika i duga hodočašća; u Rim, poznata marijanska svetišta, u st. Iago de Campostella u Španjolskoj, pa čak i u Svetu zemlju, ta bi hodočašća trajala i po nekoliko mjeseci, a ponekad i nekoliko godina. Hodočasnik je obukao posebno hodočasnićko odijelo što je značilo da je kroz to vrijeme napustio uobičajene zemaljske brige i postao isključivo Božjim putnikom. Kada su se takvi hodčasnici vratili kući tada su živopisno pripovijedali o krajevima, običajima, a posebno crkvama i samostanima gdje su svraćali. Mlađarija je napeto slušala i u mašti si zamišljala te silne zanimljivosti i sigurno da je njihova največa želja bila jednog dana krenuti na neko takvo hodočašće kojemu je uvijek bio konačni cilj doči u neko veliko svetište i zadobiti oprost. Otuda i naziv proštenje.
Tijelovska procesija ipak ima nešto specifično svoje. To nije prvenstveno hod prema nečemu nego s nekim. Taj netko je Krist prisutan u svetom Otajstvu. Stoga je tijelovska procesija samo produžetak euharistijskog bogoslužja u kojemu je centralno događanje Lomjenje kruha – naziv iz Prve Crkve za sv. misu. II. Vatikanski koncil u svom prvom dokumentu o svetoj liturgiji kaže da je euharistija vrhunac kojemu teži sva djelatnost Crkve i ujedno izvor iz kojega proistjeće sva njezina snaga. Tu se dobro prisjetiti Isusovog razgovora sa Samarijankom na Jakovljevom zdencu. Euharistija je ta živa voda, tko nju pije ne će ožednjeti. Ona je kruh, koji, oni koji ga blaguju ne će ogladnjeti. I uvijek je tu prisutno otajstvo – tajna. Jer euharistija je otajstvena točka u kojoj se sastaje zemaljsko s nebeskim i obratno. Za naše tjelesne oči vidljivo uvodi nas u nevidljivo. Dobro je u duhu ponizne i iskrene pobožnosti pročitati himan ili posljedicu sv. Tome Akvinskog ''Hvali, Sion, Spasitelja'' koji se čita na blagdan Tijelova prije Evanđelja u kojemu je u sažetku cjelokupni nauk i pobožnost prema Presvetom oltarskom sakramentu.


Molitva vjernika

Prinoseći ovu žrtvu hvale uputimo svoje molitve Kristu Gospodinu koji nam je naredio slaviti ova sveta otajstva.

1. Hrani, Gospodine, svoju Crkvu svetim Kruhom i blagoslovi je Vinom Saveza da ti ostane uvijek vijerna do konca svijeta, - Molimo te.
2. Obdari svoje službenike, koji prinose Kruh i Vino za naše spasenje, mirom i ustrajnošću na putu prema tebi jedini i vječni Oče, - Molimo te.
3. Euharistija je i poziv na služenje, daj, da ti služimo pomažući onima koji su potrebiti naše pomoći kako bismo ti bili što sličniji, - Molimo te.
4. Kruše živi, hrano anđeoska, daj da za tobom čeznemo i da te dostojno primamo, - Molimo te.
5. Ne pljeva koju vjetar raznosi, nego, daj da budemo zrnje od od kojega će nastati i rasti kruh – Crkva, - Molimo te.
6. Sve prvopričesnike svijeta privuci k sebi po svetom Kruhu i blagoslovom saveza zaruči ih Crkvi da oduševljeno svjedoče o čudesnim djelima tvojim, - Molimo te.
7. Nebeskoj gozbi pridruži naše pokojne, - Molimo te.

Gospodine Isuse, ti nas hraniš svojim Tijelom i Krvlju na ovoj gozbi ljubavi. Ojačaj nas da ne klonemo pred naletima zla. Osnaži nas svojim Duhom da ti u radosti i ustrajnosti služimo, koji živiš i kraljuješ po sve vijeke vjekova. Amen.

Za današnji blagdan voli se tvrditi kako je to čisto teološki blagdan, što bi nas moglo odvesti krivim putem kao da je on tek plod teološke spekulacije. Naprotiv, čovjek se nikada ne bi mogao vinuti do njegove spoznaje da nam to nije objavio Isus: ''Nitko ne poznaje Oca doli Sin i onaj kome se Sin hoće objaviti'' (Mt. 11,27). Ili: ''Kada dođe Branitelj kojega ću vam ja poslati od Oca – Duh istine koji od Oca izlazi – on će svjedočiti za me'' (Iv. 15, 26). ''Ja i Otac jedno smo'' (Iv. 10. 30).
Kada Isus govori o Ocu ''Abba'' što na aramejskom, koji je bio Isusov materinski jezik, onda je to govor krajnje nježnosti, koji se mogao čuti samo iz usta dječice – tatice! I kada Isus u Getsemanskom vrtu u žarkoj molitvi doziva Oca zove ga ''Abba'' - Tatice.
I premda je Isus tako jasno naviještao jednoboštvo u troosobnosti, a Crkva tu objavu pokušala objasniti u pojmovima ljudske mudrosti, pa ipak tajna zasjenjuje ljudski izričaj, samo ostaje osjećaj naše nemoći pred velikim otajstvom Božje neizmjernosti i neizrecivosti. Tu zapravo i počinje prava vjera. Kad kažemo prava vjera tu se ne misli prvenstveno na ispravnost vjere, nego na ono što vjera jest. A što je to vjera? Neki će odmah kazati da je to onaj osjećaj vjere koji je u nama. Čak postoji mišljenje da smo genetski uvjetovani s obzirom na to imamo li taj osjećaj za vjeru ili ne. Međutim, taj se osjećaj vjere ili za vjeru zbog odgojnih ili nekih drugih predispozicija može prometnuti u ne-vjeru koja onda postaje svojevrsno ispovijedanje ne-vjerovanja do neke vrste borbenog ateizma. U jednom i u drugom slučaju još uvijek smo na području osjećaja, odnosno svojevrsnog nagnuća prema ili protiv vjere, premda ti unutarnji poticaji za ili protiv još uvijek nisu vjera u smislu religio – vezivanje uz, za. Tako unutarnji osjećaj za vjeru još nije vjera u njezinoj punini. Vjernikom postajem onda kada sam svijestan svoje pripadnosti Bogu kroz Objavu i kroz praksu u okviru Crkve. Vjera se prenosi tradicijom, predajom od roditelja na djecu. To je još uvijek jedan od najčešćih oblika, premda su mnogi mladi ljudi prisiljeni tražiti oblik vjere jer im ga nisu znali ili nisu htjeli baštiniti njihovi roditelji. Kako to zna biti bolno znaju samo oni koju su prošli taj put. U punoj iskrenosti, ne tražeći jeftina rješenja i odgovore, ispovijedili su mi mladi ljudi u razgovoru svoje dileme. Iskreno žele vjerovati, muči ih Božja šutnja, raznolikost vjerovanja i spoticaji koji dolaze od onih koji opravdavaju svoju nevjeru.
Prvi i bezuvjetni stupanj, da tako kažemo, je odgovoriti na poziv - biti čovjek. Čovjek kao etično biće koje ne želi i ne čini nikome zlo i koje je otvoreno pozitivnim poticajima. Drugi potez nadovezuje se na ovaj prvi, a to je otvorenost prema svjetlu ''odozgor''. Ako i potraje svojevrsna agonija traženja, iskonsko Svjetlo ''odozgor ne će izostati.

Najveća pogreška i zastranjenje na tom putu je idolopoklonstvo vlastitom ograničenom umu. Budem li sam počeo sebi graditi vjeru birajući ono što mi se sviđa a odbacujući ono što moj um odvagne kao nelogično, na sigurnom sam putu vlastite propasti kao vjernika, jer tada prestaješ biti tražitelj, dakle putnik prema, a postaješ zarobljenik svoje vlastite ''kule babilonske''. Ima takozvanih vjernika i članova Crkve koji su postali ''suha grana'' na njezinom zelenom stablu, jer su idolopoklonstvom vlastitog uma presjekli milosne sokove koji u vjeri znače život.
Izlazak Sina iz Oca i Duha iz Oca i Sina božanska je dinamika koja nam se očituje kroz Crkvu. Krstom u ime Oca i Sina i Duha Svetoga nastaje Crkva, a svaki pojedini član Crkve je uronjen (baptizein), dakle, kršten u sam intimni suživot Boga Oca i Sina i Duha Svetoga.
''Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji'' (Rim. 8, 14). Kojemu ćeš se duhu dati voditi ovisi i tvoj put kojim ćeš ići. Hoće li to biti ''kula babilonska'' kao umotvorina tvoga ograničenog duha ili sinovstvo Trojedine Ljubavi koja nas ohrabruje da se Bogu obraćamo s Abba – Tatice, dakako, ovisi o tebi samome.

Put postoji, odlučnost ići tim putem tvoj je izbor i jedina zasluga koja će te odvesti u milosni zagrljaj Presvetog Trojstva.


Molitva vjernika

Osnaženi milošću Duha Svetoga s pouzdanjem u ljubav nebeskoga Oca, molimo zajedno s Kristom.

1. Za Crkvu; da nepotamnjenim sjajem odražava svjetlost kojom tvoj Sin prosvjetljuje svakoga čovjeka, - Molimo te.
2. Za upravitelje država da uvijek promiču pravednost i mir, - Molimo te.
3. Za mlade da osjete darove Trojedinoga i za njima teže, - Molimo te.
4. Za sve ljude da im otvoriš srca za lahor tvoje Riječi koji liječi i ispunja svetim mirom, - Molimo te.
5. Za sve nas koji slavimo ova sveta otajstva da nas ispuni zanos i slava Trojedinoga, - Molimo te.
6. Za bolesne i nemoćne da osjete tvoju utjehu i pomoć, - Molimo te.
7. Za naše pokojne, da ih uvedeš u vječnu radost, - Molimo te.

Gospodine tvoja je želja da svi ljudi dođu do spoznanja istine koja vodi vječnom životu. Ispuni nas svojom milošću da odlučno idemo putem tvoga Sina Isusa Krista, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.