Karantenski blues https://blog.dnevnik.hr/karantenskiblues
subota, 27.12.2025.
Sretan Božić i Nova Godina!
Nisam htjela da mi zadnji post za ovu godinu ostane jedna teška tema, pa bih htjela ubaciti jedan božićni za kraj.
Nedostaju mi zimski Božići, jer imati Božić na ljeto nije isto. Nekako je popularno u Australiji otići na plažu za Božić, ili bar se prošetati nakon Božića ili napraviti neko ljetovanje na plaži sve do Nove godine. Jedino što je ove godine dosta hladno, i mislim da su za ovaj Božić izmjerili niskih 14.5 stupnjeva. Sav onaj hladni zrak s Antartike nas je fino rashladio ove godine,jer smo mi nešto kao Australska Skandinavija, bez snijega (bar ne u gradu, ali ga ima na planinama). Tako da kako smo zadnjih mjesci imali puno kiše i hladnoće, ove godine sam svoj bor okitila već u studenom, da mi malo osvijetli i podigne raspoloženje i da se pretvaram da imam zimski Božić.
Silka: Melbourne
Ali ono što mi ove godine ide na živce je kupovanje poklona. To mi se toliko nije dalo da sam sve što sam trebala kupiti, kupila u zadnji tren, onako neke standardne poklone, bez da sam razmišljala puno o tome tko šta voli ili treba, i sve umotala recikliniranim ukrasnim papirima koje imam u kući i čuvam svake godine. Jedino što sam se malo zeznula, pa sam skoro pola poklona umotala u ostatke rođendanskog ukrasnog papira, jer su i oni svi bili sjajni i šareni, tako da sam tek nakon što sam sve poklone podijelila shvatila da u neki dobili poklone umotane u papir na kojem piše Happy Birthday umjesto Merry Christmas. Ali bilo mi je toliko svejedno oko svega što ima veze s poklonima, da se uopće nisam htjela sekirati oko toga.
Slika: Melbourne, glavna stanica u centru grada, Flinders Street.
Ne sjećam se da smo mi kao djeca dobivali Božićne poklone. To su, ako se sjećam, bile one tradicionalne standardne vreče sa slatkišima i malo igračaka od Dida Mraza, podijeljene prema tome jesi li cura ili dečko - što bi danas bilo malo problematično, jelda - koje smo dobivali od škole ili roditeljskog posla i tko zna od kuda. Ali Božić je kod nas uvijek bila tradicionalna polnoćka što meni nije bilo problem jer nam je crkva preko puta kuće i išla sam skoro na svaku, jer je bilo tako lako otrčati do tamo i natrag, samo par koraka od kuće. Puno smo mi Božića proslavili i na selu, i to je uvijek bilo malo tradicionalnije.
Moj ćale isto se još uvijek trudi održati tradiciju - još uvijek, onakva starudija od čovika, klampa na selo i baca badnjak na vatru, u našoj staroj kužini (badnjak je, ukratko, drvo). Nisam sigurna može li to biti ikako drugačije bez te stare kužine, gdje se vatra loži posred prostorije, na podu, gdje je i velika peka. Takva stara kužina se može vidjeti u nacionalnom parku Slapova Krke, ali je ta sva čista i svježa, a naša na selu je sva čađava, pocrnila i ima još neke prastare drvene police i stolove koji se zapravo jedva vide jer je to mračna prostorija s jako malim prozorom, a i svijeća koja se upali je jako slaba. Tu je nekoć posvuda visio i pršut koji se tako sušio, ali već dugo ga nitko nije objesio. Tu smo se dimili kad god se nešto peklo pod pekom, kuvalo, vrtilo, i moja baka je tamo pekla i njen famozni kruv pod pekom koji bi i mali i veliki smazali još onakog vrućeg. Od kad bake nema, nema više ni tog kruva.
A tata uporno želi održati tradiciju bacanja badnjaka – i još mu se pridruže i neki drugi starci s kojima je odrastao, ali više nitko ne živi na selu i svi oni dođu specijalno za tu priliku. Ali od kad su svi podosta ostarili, malo su prilagodili tradiciju i bacu badnjak koji sat prije ponoći, da se mogu vratiti kućama do ponoći, jer ipak treba i voziti kasno noću, jer mnogi više ne noće zimi u kućama na selu. Jer ipak je selo gore na planini (mada nikakva velika planina) i zimi fijuče vjetar, nekad čak bude i snijega, i ima i vukova i nedavno su vukovi jednom čoviku koji nedaleko od sela ima farmu životinjama pojeli psa - ali to je druga i tužnija priča kojom ne bih htjela kvariti božićni ugođaj, nego samo htjedoh reći da nije baš sve tako lako u starom pustom selu i u tim starim kamenim kućama. Ali starci ipak guraju tradiciju, koliko mogu i kako mogu. Njima je to valjda jedna od najvažnijih stvari u životu – održati na životu to selo u kojem su rođeni, iako su ga napustili još kao jako mladi, kao da se nitko od njih ne može pomiriti da je selo ostalo napušteno.
Slika: Moj ćale, na ulazu u selo.
Prije koji tjedan, jedna kolegica na poslu je iz svog Novog Zelanda donijela nekakvu čokoladu koja se pravi na način da ima okus kao nekakava njihov tradicionalni božični kolač. Sastojaka u tome ko u priči. Kad me upitala što se tradicionalno jede u Hrvatskoj za Božić pa sam počela opisivati fritule, shvatila sam koliko je to siromaška slastica, baš onako kolač siromaha. Dodaš malo brašna, mrvicu ovog i onog, i eto slastice. Ali meni ipak najdraže, a sigurno draže od ovih engleskih pudinga i nekih kolača od suhog voća kojih sam se najela ovog Božića. Nađe fritule, ma kako jednostavne bile, su ipak najbolje.
Slika: Melbourne
I nekako mi se već cijeli ovaj mjesec ne da gledati nikakve druge filmove osim Božićnih filmova. Mada, ubacila sam ja i koji horor, pogotovo zombije i apokalipse, da mi malo promućkaju moždane vijuge, ali uglavnom mi pašu sladunjavi Božićni filmovi, pogotovo kad se tamo netko vraća kući za Božić, s puno ljubavi, i tako... Ali kad su to Američki božićni filmovi, sigurno ćete uživati u sjaju, šljokicama, osvijetljenim kućerinama, i uvijek se susjedi nadmeću tko ima bolje okućenu okućnicu. I sad, od kad sam ono kratko vrijeme živjela u Kaliforniji, shvatila sam da taj dio iz filmova uopće nije laž. Amerikanci kite ko ludi – bio to Božić, Halloween, Dan zahvalnosti, što bilo - susjedi kao da se natječu tko će bolje i više.
Pred jedan Božić, tamo kad sam bila u Kaliforniji, dobila sam poruku od managerice našeg stambenog kompleksa - onog tipičnog kalifornijskog kompleksa gdje su stanovi s posebnim ulazima, a u centru je bazen – i managerica nam jer rekla da će prije Božića birati najbolje okićen balkon i tko pobjedi za nagradu će dobiti besplatnu stanarinu za jedan mjesec. I mislila sam se, idem u shoping i kupiti neke ukrase, možda mi se posreći, jer stanarina u Kaliforniji nije baš mala. Brzo sam shvatila da moji susjedi kićenje shvaćaju ozbiljno i imaju velikog iskustva u tome. Iskrnuli su neki nenormalno nakićeni balkoni - sve se sjajilo, blistalo, treptalo, u noći me vrebali divovske Sante, divovski jeleni, krampusi, i skoro bih osljepila kad bih se noću vraćala u stan. Na kraju sam, da ne budem baš Grinch, objesila jednu lopticu na svoj balkon, tek tako nek se zna da sam i ja malo uložila napor.
Slika: Folsom u Kaliforniji.
Jedino mi u ovo blagdansko doba ne nedostaje sve one petarde i pucnjava.Kako je naša kuća, tamo u Dalmaciji, pokraj crkve, dobro se sjećam kako je tutnjalo svaki put kad bi ljudi izlazili s mise, a o Novoj Godini da ne govorimo. A s ozbirom da mi, od kad sam bila dijete, imamo pse, to je njima užasno traumatično. Tako, nadam se da će biti što manje petardi, ili još bolje, da će se sve to zabraniti.
Svima želim Sretan Božić i Novu Godinu!
Slika: Brisbane
Oznake: Božić, australija
srijeda, 17.12.2025.
Više ljubavi, manje terora
Kao što sada valjda cijeli svijet zna, u Australiji se dogodio strašan teroristički napad. Vidim da su se o tome raspisali i hrvatski mediji, valjda toliko da to nekim čitateljima već ide na živce. Neću detaljno opisivati, nego radije samo malo o mom viđenju situacije.
Ovaj napad je za Australce nešto prestrašno jer je to tu iznimka i većinom su se ljudi različitih nacionalnosti i religija naučili živjeti zajedno. To se vidi i po tome da ima puno muslimana koji su javno rekli nešto protiv ovoga, a i taj poznati junak koji je napao terorista je i sam musliman iz Sirije. Mnogi muslimani bi rekli da to nije australski način, a jedan koji je govorio protiv napada rekao je da se tako ne radi u “sretnoj zemlji”, pa bih po tome rekla da mu je tu lijepo, I ne žele to kvariti religijskim terorizmom. Ali dobro, uvijek ima izuzetaka i treba ti samo jedan jedini (ili bar dva) izuzetka da se dogodi velika tragedija.
Iako nije to prvi put. U Australiji je bio i veliki teroristički napad početkom u Sydneyu, a i početkom 2017-te u centru Melbournes. I baš tada sam bila u centru Melbournea, samo nekoliko minuta prije nego sam stigla neki terorist se zaletio autom u ljude. I kako sam hodala, vidjela sam ljude u panici, neke koji su ležali na zemlji i hitnu pomoć. I onda vrijeme prođe, i zaboraviš na to. Jer misliš, to je jedan jedini ekstrem. Ali tada je napad bio usmjeren prema svima, a sada su ciljevi postali uglavnom Židovi, ali sigurno da stradaju i drugi.
Svatko o takvim događajima ima drugačije utiske. Pored toga što mi je strašno žao svih ljudi koji su nastradali, a tu ima i jedna djevojčica, i stariji ljudi koji su preživjeli holokaust, i mladi Francuski turist, i to su sve individualne životne priče. Zbog toga ti je teško kada vidiš da su ljudi bili na jednom sretnom događaju, Chanuki, festivalu svjetla, radosti, rađanja nečega novoga.
Ali pored svega toga, ja sam razmišljala o tom dečku koji je počinio taj teror. Samo 24 godine, ima čak i simpatično lice, nije to neki ružni terorist, netko tko se sakrio iza brade i brkova, ili iza neke crne maske. Čak je jedna kolegica na poslu komentirala kako su obojica bili pomalo debeli, pa je to bilo čudno, jer nisu izgledali kao visoko istrenirani teroristički vojnici. Ne, izgledali su kao obični ljudi, kao obični otac i sin. Na slici koja kruži najviše, vidim da je dečko ozbiljan, malo namršten, možda zabrinut ili bilo što. Da ga ovako sretnem, možda bih i pomislila da je to neki simpatični mladi dečko. I ne znam, meni je i njega žao - žao zato jer je sebi upropastio život takvim činom; ako preživi ranjavanje, a navodno hoće, provest će život u zatvoru. I ima majku koja ga voli, žena se navodno zove Verena ili Venera, uvijek joj daju drugo ime, i možda zbog imena nije ni muslimanka. I po novim vijestima, muž joj je kuću prepisao prije skoro dvije godine, što znači da je vjerojatno već tada planirao napad, jer prema Australskom zakonu obitelji žrtava mogu tražiti novčanu odštetu od njegove ostavštine. Zato sada ne mogu, jer kuća koja vrijedi oko 1 milijun dolara, nije više na njegovo ime.
I taj njegov sin je rođen u Australiji, imao je puno mogućnosti, i sve ono što je lagao majci - da s ocem ide na plivanje, da uživaju na plaži - sve je to mogla biti istina, koja se mogla ponoviti nebrojeno puta u njegovom životu. Mogao je pričekati da ga prođe ova extremistička faza, jer je očito upao u neko extremističko društvo koje mu je ispralo mozak, povezao se s militantima, odlučio žrtvovati svoj život za tamo neku ideju. A ako mu je i otac bio extremist, dečko nije imao puno šanse za nešto bolje. Da je bar dao samo svoj život za tu ideju, a ne tuđe živote. Da je samo malo pričekao dok mu se glava ne ohladi, možda bi se s godinama zaljubio, vidio da ima razlog za život, onda ako bi još imao i djecu, htio bi da budu sretni, da imaju budućnost. Mislim da je tako razmišljao onaj heroj Ahmed koji je pokušao svladati teroriste, jer je otac dvoje male djece. Ali taj dečko je htio biti upamćen, tako je bar rekao bivšem kolegu na poslu, a to je najgori način kako ćeš biti upamćen. Pa čak iako je osjećao očaj ili bijes zbog onoga što se događalo Palestincima u Gazi, mogao je nešto učini na drugi, pozitivniji način. Pa se pitam, kad mu vidim namršteno lice, je li u tamo nekom trenutku posumnjao u to što radi, zažalio, pomislio da bi radije da nije tamo, nego negdje kod kuće s mamom. Znam, pričam gluposti, ali imam nećake koji su mu blizu godinama, i mislim se kako je napravio glupost, glupost koju možda ne bi napravio da mu je netko pomogao i izvukao ga iz tih ekstremnih krugova.
Druga stvar koja mi se strašna u svom ovom teroru je nehumanost i manjak suosjećanja jedne, i sada sve veće, grupe ljudi prema Židovima, čak i prema onima koji su tamo na Bondi plaži izgubili život. Ne mogu vjerovati da neki ljudi smatraju, i otvoreno govore, da su Židovi to zaslužili. Čak i kad je drugi dan bila komemoracija žrtvama terora, došla je neka babetina koja nije bila muslimanka, nego neka Australka, koja je vikala protiv Izraela i za Palestinu. Pa čekaj, možeš li se strpiti jedan dan, ljudi oplakuju svoju obitelj, prijatelje. Zar ljudima nedostaje osnovno suosjećanje?
Činjenica je da je antisemitizam porasto ekstremno, i to ne od onog listopadnog napada u Izraelu, nego ranije, pogotovo od pandemije, a vjerojatno još prije, a sada je skorz eskalirao i bojim se da ljudi idu na razine antisemitizma koji je bio tik pred drugi svjetski rat. U Australiji je loša situacija za židove zbog politike koju vodi trenutni premier Albanese. Tu on i mene puno ljuti, jer je jako pasivan prema napadima koji se stalno tu događaju nad židovima, i nakon ovog napada židovi o tome govore javno i optužuju ga. Već prije su bili napadi na sinagoge, mnogi židovi zatvaraju trgovine u poznatim centrima, jer se više ne osjećaju sigurni. Nedavno su dvoje medicinskih sestara (jedan dečko i jedna cura), muslimani, objavili na videu da će ubiti sve židove koji im dođu na liječenje. Zbog toga su suspendirani s posla u bolnici i sada im se sudi. I vlada ništa nije učinila protiv takvih stvari. Po Australiji, i tu po Melbournu, su skoro svaki vikend protesti protiv Izraela, ali tu često vijore Hamasove ili ISIS zastave, pa mi nije jasno zašto nitko ne reagira. Po meni, Hamas je teroristička organizacija. Albanese nakon ovog napada samo planira nekakve promjene oko kontrole oružja, kao da će to riješiti probleme, a i dalje ne daje nikakvu podršku i sigurnost židovima. Trenutno opozicija radi na tome da se donesu neki zakoni koji će zaštiti židove, jer očito trenutni premijer i njegova vlada ne rade ništa na tome.
Ne bih išla u detaljnu priču o Izraelu jer mi to nije tema i to mi je prekomplicirano, ali nedavno sam pročitala odličnu knjigu Amos Oza, A tale of love and darkness (Priča o ljubavi i tami), koja ne samo da je vrhunski napisana, nego lijepo opisuje seobe Židova u Izrael i njihov život tamo prvih godina od osnutka države.
I moram dodati, ja imam prijatelje i židove i muslimane. Svi koje ja poznajem su normalni ljudi koji ne vole teror ili ekstremizam ni s jedne ni s druge strane. Sve što nam treba je naučiti se zajedno živjeti, više voljeti, suosjećati i više se brinuti jedni o drugima.
Oznake: australija
| < | prosinac, 2025 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Prosinac 2025 (2)
Studeni 2025 (1)
Studeni 2024 (1)
Listopad 2024 (2)
Rujan 2023 (1)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (2)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv