ponedjeljak, 26.03.2007.

No, a kako nam uopće ide dijeta?

Jasno, možemo mi propagirati vizionarske ciljeve nakon dijete i uvjeriti se da razmišljamo dugoročno i da je dobro mršaviti zdravo, sigurno i polako, jer kratkotrajna rješenja nisu kraj naših problema sa dobrom linijom, jer se i u liniju i u zdravlje ulaže na duge staze i tako to.

Hm, da.
Al ajmo biti poštene i priznat da se ipak ponekad furamo na minus na vagi...'bemu sve, pa jesmo li žene ili nismo: Nijedna žena dovoljno mršava i s dovoljno pari cipela…
Za cipele ćemo lako.
Ali šta nam vaga kaže po pitanju motivacije?

Moja je vaga neki dan pokazala minus od sedam kilograma.
Umalo se od sreće onesvijestila nisam.
E. A možda mi je samo pao cukar, jer je bio voćni dan, pa mi je (bit će zato) umalo pao onesvijest. Tek, silno me zadovoljstvo preplavilo i, priznat ću vam, iz izričito niskih pobuda a te su: kile idu dolje! Ideeeššš!!!

E, al onda je osnivačica kluba u paklu divljajućeg PMS-a jedne noći zgriješila. I to «alla grande». Ne, odbijam svake insinuacije na priču o užitku u giant sendviču iz kojeg je ne curila, nego štrcala majoneza!
I o šaci badema, lješnjaka i grožđica kratko nakon tog divovskog sendviča.
I o domaćoj rožati.
Tek, račun sam platila jako brzo.
Na moju veliku žalost već sutradan je vaga pokazala -6, pa onda i -5 kilograma!!!

Neću vas lagati, ubilo me u pojam.

Trebalo je napraviti tek onaj mali klik u glavi nakon pitanja: "ma jel ja to odustajem?" da bih si odmah dala i odgovor:

Nema odustajanja!!!

Ne nakon svega ovog što smo postigle zajedno, ne zbog svih onih žena koje sam uvalila u ovo sve, ne zbog svog onog blamiranja i osramota koji bi uslijedili nakon tog kukavičkog čina.

I ništa.
Stsnuh srce kameno, bacih tubu Hellman's majoneze u smeće i nastavih kao da se ništa nije desilo. Sinoć, nakon tjedna stagnacije, vaga mi opet pokazuje -7 kilograma.

Hodam kao blesava sa psom, kilometrima, rolam, ponekad i plivam, zaista pazim na unos hrane, prema pravilima… i ok, dosta sam tvrde guze, i osjećam se fit i poletno i ne bunim se, zapravo ne… ali kile se nekako ne miču tako brzo kao kod nekih drugih.

Zafrkan je taj motivacijski trenutak. I bitan je klik u glavi u kojem shvaćate da je svaki zdravi organizam individualni instrument. Ali istovremeno i najveći poklon kojeg sebi možete darovati. A ne dobiješ ga preko noći, sigurno ne. Zato oduvijek iskreno i duboko prezirem ljude koji se olako odnose prema najvećem daru kojeg posjeduju: prema svom zdravlju.

Moje kile idu sporo dole.
No i nije baš toliko sporo, al eto, žensko sam i pohlepna sam i sve, znate kako je... al bar priznajem.
I sad bi mi moglo biti utjeha to što nisam išla dole s kilima onoliko koliko, recimo, Rubia, jerbo više nisam tako mladi pičić kao ona, sporiji metabolizam, godine… bla bla bla.

Al ona Lorraine, mamicu li joj njenu tvrdoglavu i upornu, i nije baš curica, tek je malo mlađa od mene, a izgubila je skoro duplo više!
A sve isto radimo...
Pas mater.

I što sad?
A ništa.
Idemo dalje!

Primjećuju li vaši ukućani i vaši poznati promjene? Moji klinci mi kažu da sam brža i življa od kad sam krenula na dijetu. Bla bla bla. Ma recite mi ono šta hoću čut!!! Jesam li ili nisam?!

Na pitanje jel mi se vidi da sam smršavila mlađi mali mi govori diplomatski da sam ja njemu uvijek lijepa (prestrašno nešto, uvlakač jedan mali), a onaj stariji, taj pubertetski antipatico ubojica mog morala mrtav 'ladan mi kaže:

- Dobro, 'oćeš da te lažem or what?

Pas mater i njemu.

Moja majka govori da sam se ocijedila i lupa me po ključnoj kosti (dobro mi je ne slomije kol'ko kuca o nju) i zanovijeta kako sam premršava. Hm, da. Samo što mi ona nije objektivni pokazatelj. Jer i u svojim najdebljim fazama, ja uvijek imam vidljivu ključnu kost.
No znate već kakve su naše majke...

Svim mojim važnim ljudima je nekako svejedno. As long as it makes me happy.

Danas sam u Merkatora popila kavu sa dragim znancem. Sreli smo se na vrhu stepenica i ja se cijela sretna, lijepo sređena, okrećem teatralno ispred njega oko svoje osi. A lijepa k'o jabučica.

- What?! – zbunjeno će on sa glupastim smješkom.
- Pa vidi li mi se? – opet ću ja i namještam se i «pečim» i dalje. Sad već primjećujem da me i ljudi gledaju čudnoivato, ali ne posustajem i nastavljam i dalje sa poziranjem.
- Onda?
- Što bih trebao vidjeti?! Sise su ti super u tome, jel to? Nije?! Jesu ti to nove cipele? Frizura? Ošišala si se?

O, zaboga…
Ok, ok, ok… još neko vrijeme neću nikome spominjati uopće da sam na dijeti.

Baš sam si lijepa i zgodna.
Al mrzim PMS.
Osjećam se debelo u PMS-u i bez dijete.
Ali sad…. Uhh.
Strašno.
Pa sad još kad se još par kila u PMS-u opet doda.
Ajme.

E, da... i još ono navažnije: Prijedlog za današnji, proteinski dan. Dobra stara

Nego, umjesto ozbiljnog posta da vas pitamo nešto. Koliko ste izgubili? I vidi li se vama to?
Čisto me zanima kako se osjećate i kako razmišljate po tom pitanju. I da vidimo koliko smo prosječno izgubili, da sad ne zbrajamo... ( tonu?) i ne dijelimo je sa... onoliko kol'ko nas već ima. A glasati mogu i oni koji nisu registrirani. Koji nam je prosjek?
Onda?

Ma vrlo važno ako vam se još ne vidi!
Idemo dalje!
Jer mi to možemo!
Uostalom, zna se naša deviza: Ko izda….
A i ljeto je nekako skroz blizu, a zajedno smo jači i ljepši. O višim ciljevima našeg mršavljenja ćemo ipak drugi put. Danas ćemo biti prave nezahvalne, nestrpljive i pohlepne ženske.
Ali sutra smo već one stare.
Jel' da nam nitko ne može ništa zamjeriti zbog toga?
Zato, glavu gore i... idemo dalje!


"Patite" se i dalje s vašom

Wandom