don Branko: Ljubav je čin vjere, tko slabo vjeruje slabo ljubi
31.10.2011., ponedjeljak
SVI SVETI
 U ZRCALU SVETOSTI Blago siromasima duhom Čitajući na svetkovinu Svih svetih tekst blaženstava, Crkva svojim vjernicima pred oči stavlja zrcalo svetosti. Nema nikakve dvojbe da blaženstvima (Mt 5,3-12) pripada ključno mjesto u velebnom Isusovu Govoru na gori koji predstavlja temeljni zakon kraljevstva Božjega i najjasnije smjernice za njegovo ostvarenje u životu Isusova vjernika. Zajedno s tekstom u kojem Isus svojim učenicima namjenjuje uloge soli zemlje i svjetlosti svijeta (5,13-16), blaženstva žele čovjeka pokrenuti i oduševiti, uvodeći ga tako u shvaćanje nove pravednosti po kojoj će se prepoznavati Isusov učenik, za razliku od pravednosti književnika i farizeja (5,17-20). Tek nakon toga dolaze konkretni zahtjevi koji nadilaze slovo zakona i ciljaju na promjenu čovjekova srca, da bi sve kulminiralo u zahtjevu: »Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!« (5,48). Nije slučajno ni to što blaženstva započinju sa »siromasima duhom«. Stavljajući siromahe na prvo mjesto, Isus kao da želi istaknuti da se u takvima prepoznaje plod njegova poslanja koje je sam proglasio u sinagogi u Nazaretu poistovjetivši se s Izaijinom najavom Božjega pomazanika: »Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima« (Lk 4,18 -- Iz 61,1). Siromahe kao žrtve pohlepe i bezobzirnosti bogataša u Starome zavjetu proroci odlučno uzimaju u zaštitu, a mnogi ih psalmi slave kao Božje miljenike i prave mudrace. Oni dobivaju gotovo laskav naziv »siromasi Jahvini«. U Isusovu izrazu »blago siromasima duhom« prepoznajemo tu duhovnu crtu siromaha. Svoje mjesto u ljudskome društvu oni dragovoljno i bez mrmljanja prenose na svoj odnos prema Bogu. Kao što ih bogataši smatraju beznačajnima, tako oni sami sebe smatraju malenima pred Bogom očekujući od njega ono za što su zakinuti od ljudi. I sljedeće tri kategorije koje Isus naziva blaženima, ožalošćeni, krotki, gladni i žedni, samo su posebno istaknuti oblici siromaštva. Svima njima je zajedničko to što dijele sudbinu zbog koje bi se mnogi smatrali nesretnima, što su zakinuti za toliko toga u životu što ljudi smatraju potrebnim i vrijednim. Zbog svoga nezavidnog položaja u životu oni ne mrmljaju na Boga, već se posve na nj oslanjaju i sve od njega očekuju, i zato zaslužuju da im Isus čestita, da ih nazove blaženima. Blago čistima srcem Kao što se prva četiri blaženstva mogu svesti na zajednički naziv siromasi, tako i drugu skupinu možemo ujediniti oko blaženstva koje slavi čisto srce. Ne samo zbog toga što uz to blaženstvo ide posebno Isusovo obećanje, »oni će Boga gledati« (Mt 5,8), već još više zbog toga što sva ta četiri blaženstva smjeraju na čovjekovu nutrinu, na njegovo srce. Dok prva četiri blaženstva ističu ljude koji su svoje materijalno siromaštvo i nametnutu im nepravdu okrenuli u svoju duhovnu korist, ovdje se slave ljudi koji svojim drukčijim stavom od stava koji vlada u svijetu taj svijet mijenjaju u duhu kraljevstva nebeskoga. Na prvom su mjestu milosrdni koji će zbog svoga milosrđa naći milosrđe kod Boga (usp. 5,7). Oni su blaženi zato što milosrđe pretpostavljaju zakonu i pravednosti, što se ne osvećuju već opraštaju, pa se s pravom mogu nadati da će i njima biti oprošteno (6,14s). Oni ne sude i ne osuđuju druge, pa ni sami neće biti suđeni (7,1). U Isusovu obećanju da će ljudi čista srca Boga gledati prepoznajemo ostvarenu čežnju starozavjetnog vjernika za gledanjem lica Božjega, koju je prvi izrazio Mojsije nakon svoga dubokog iskustva Božje blizine (usp. Izl 33,18-23). Ta čežnja našla je najbolji izraz u riječima psalmista: »Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom. Žedna mi je duša Boga, Boga živoga: o kada ću doći i lice Božje gledati?« (Ps 42,2s). Isus jamči da će gledanje Boga biti nagrada srcu iz kojeg ne »izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke« (Mt 15,19). Uz bok takvima idu mirotvorci koji također zaslužuju posebno obećanje: »Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!« (5,9). Isus nastupa u ime Boga koji s ljudima ima »naume mira, a ne nesreće« (Jr 29,11). Zato je već njegovo rođenje značilo obećanje mira (usp. Lk 2,14) koje njegovi učenici trebaju nositi u svaku kuću u koju uđu (Lk 10,5). Pavao, koji nije pripadao krugu njegovih učenika, tu stvarnost je shvatio tako duboko i ozbiljno da je cijelo svoje apostolsko poslanje nazvao »službom pomirenja« (usp. 2Kor 5,18-21). Zvati se sinovima Božjim izraz je najtješnjega zajedništva s Bogom. Tješeći svoju zajednicu pritiješnjenu s različitih strana, Apostol joj poručuje: »Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo« (liv 3,1). Osmo blaženstvo zaokružuje sva prethodna, ne skrivajući da će »gladni i žedni pravednosti« (5,6) zbog te pravednosti biti progonjeni, ali upravo tako će postići kraljevstvo nebesko (5,10). Isus nije skrivao od učenika što će ih sve snaći zbog imena njegova, ali sve je to i on sam prošao (usp. Mt 10,16-25). Ipak, iznad svega stoji veliko obećanje koje je nadahnjivalo i nadahnjuje svakoga Isusova učenika: »Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!« (Mt 5,12). Ivan Dugandžić |
