don Branko: Ljubav je čin vjere, tko slabo vjeruje slabo ljubi
29.11.2009., nedjelja
Radosno iščekivanje
 Lk 21, 25-28.34-36 »I bit će znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama, a na zemlji bezizlazna tjeskoba naroda zbog huke mora i valovlja. Izdisat će ljudi od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu. Doista, sile će se nebeske poljuljati.« Ovo je tipičan tradicionalni apokaliptički stil govora. Uvijek su u pitanju tri velika prostranstva koja će biti poljuljana: nebo, zemlja i more. Kada se poljuljaju te stvarnosti i uzdrmaju njihovi temelji, onda je čovjek najnemoćniji. Kada se pokrene more i zadrhti tlo pod čovjekovim nogama, onda nasnažnije doživljava svoju krhkost i nemoć. »Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku s velikom moći i slavom. Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje.« Isus prelazi s događaja koji će zadesiti Jeruzalem na konačni svoj dolazak i na kraj svijeta. Tim njegovim dolaskom sve će biti zaokruženo i konačno postavljeno na svoje mjesto, u »novom nebu i novoj zemlji«. Isus hrabri svoje učenike i sve nas kršćane. Ne trebamo jadikovati, niti se bojati. Naprotiv, moramo podići glave, svjesni da se radi o našem otkupljenju. Isus uspostavlja novi Hram, a stvarno bogoštovlje odvija se oko njegova Tijela predanog i Krvi prolivene za spasenje cijeloga svijeta. Sve se to danas događa u Crkvi, novomu Božjem Hramu. »Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj Dan jer će kao zamka nadoći na sve žitelji po svoj zemlji.« Pred nama je posljednja stranica evanđelja. I ovo je svojevrsna simbolika prolaznosti svega što radimo. Iz dana u dan slijedili smo stranice evanđelja koje nam je Crkva predložila. Vrijeme je došašća. Počinje nešto novo. Mi slijedimo Isusa koji nastavlja svoj govor o »kraju« svega što postoji, o svom dolasku na kraju vremena, o blizini kraljevstva Božjega. Za sve to Isus daje savjete i upozorava svoje učenike, kao drage prijatelje, kako se u svemu tome trebaju postaviti. Nakon što ih je upozorio da trebaju živjeti od kreposti nade i da moraju imati povjerenja u Boga i Božju riječ, počinje ih upozoravati da moraju bdjeti i biti budni. Važno je da im srca ne otežaju u svemu onome što život nanosi na njihove putove. A puno mulja može rijeka života nanijeti. Ako se prepuste da ih život nosi i ako ne budu sami oblikovatelji svoga života, onda doista postoji opasnost da ih iznenadi onaj Dan. Moraju biti pokretljivi, »lagana konjica« koja je uvijek spremna na put. Život je zamaman. Privlačit će ih svojim ponudama i nastojat će ih odvući na svoje putove. Navezanost na ponude, koje svijet nudi, i zadovoljstva kojima ih mami, otežava srce. Ako se budu tome prepustili, onda će zaboraviti na onaj »Dan« koji nenadano dolazi kao zamka. Kadgod dođe, on je svojevrsno iznenađenje i zaskočit će nas. A učenici mogu biti spremni ili nespremni. Dan suda dolazi iznenada. Svakoga trenutka netko umire... Ne znam koliko je meni trenutaka ostalo. To je važno za moj konačni susret s Gospodinom. Ti me, Gospodine, upozoravaš da mi srce ne oteža onim što mi ovaj svijet nudi. Upozoravaš me na srce, jer ono je mjesto susreta s tobom, ali i sa svijetom. O meni ovisi kojemu ću susretu dati prednost. Ali, o toj »prednosti« ovisi kvaliteta moga življenja. Pomozi mi da me svijet ne osvoji! Pomozi mi da mi srce ne oteža. Neka u njemu bude prepoznatljiva tvoja ljubav koja će ga činiti spremnim na susret s tobom. »Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega.« Ovo je posljednji savjet što nam ga Isus nudi s ove stranice evanđelja. Nakon ovoga slijedi priprema za pashalnu večeru i događaji Svetoga trodnevlja. Isus naglašava svojim učenicima važnost trajne molitve. Ne kaže im da se trebaju moliti samo onda kada ih zadese događaji o kojima je govorio i kada im bude teško. Mi se obično molimo kada smo u poteškoćama i kada nam nešto treba. Kaže im: »U svako doba molite!« Apostol Pavao, gotovo u svim svojim poslanicama, govori o potrebi trajne molitve. »Bez prestanka molite«, upozorava one kojima piše. Molitva je potrebna jer u njoj otkrivamo ono što nam može srce otežati. Molitva je važna jer ona hrani našu nadu i povjerenje. Ona jača vjeru i sigurnost. U molitvi smo budni i bdijemo. Ona nam pomaže da budemo uzdržljivi. S njom možemo stati pred Sina Čovječjega. Samo u molitvi možemo usvajati ove Isusove savjete i biti spremni na susret s njim, da nas »onaj Dan« ne iznenadi. Molitva će nam pomoći da umaknemo svemu onome što će se zbiti »onoga Dana« koji nosi sa sobom nešto strašno što bi nas moglo iznenaditi. Ne smijemo se uljuljati u nekakvu varavu sigurnost, povjerenje i nadu. Trebamo biti u stanju pripravnosti. Postoji opasnost koja nam prijeti. Trebamo imati snage umaći joj. A odakle nam ta snaga, ako je ne tražimo u molitvi? Jedino budni u molitvi možemo stati pred Sina Čovječjega. To je posljednja Isusova želja prije odlaska u muku. On želi da se s njim susretnemo. A On će u svom konačnom povratku imati posljednju riječ. Gospodine, hvala ti što me srećom ispunja tvoja prisutnost. Hvala ti za svaki susret u kojemu mi prilaziš i u kojemu ti se mogu s povjerenjem prepustiti. Hvala ti za susret na Euharistiji, u kojemu me hraniš i daješ mi snage da izdržim. Hvala ti što mogu s povjerenjem i nadom koračati prema possljednjem i divnom susretu, koji nikada neće prestati. Mirko Nikolić |
