don Branko: Ljubav je čin vjere, tko slabo vjeruje slabo ljubi
20.11.2009., petak
Rane (stigme) svetog Franje Asiškog
 Sveti Franjo Asiški (1182-1226) je od početka svoga obraćenja (1204) gajio pobožnost i štovanje prema Kristu raspetom. Dvadeset godina nakon svoga obraćenja Franjo je na brdu Alverni posljednji put propostio svoj četrdeset-dnevni post od Velike Gospe do blagdana svetog Mihaela Arkanđela. Dok se o blagdanu Svetog križa udubio u razmatranje, Krist Gospodin mu je na čudesan način utisnuo u tijelo znakove svoje muke, tj. svoje rane - stigme. Benedikt XI., koji je radi nagle smrti vršio papinsku službu nepunu godinu dana (1303-1304), dopustio je Franjevačkom redu da 17. rujna slavi blagdan Rana (stigma) svetog Franje. Što su stigme? Sama riječ stigma grčkog je podrijetla, a znači biljeg, ožiljak, rana; pod tim se nazivom misli na pet Isusovih rana. Stigme su ožiljci za koje se misli da su na vrhunaravan način utisnuti nekim osobama velike duhovnosti, a izgledom podsjećaju na pet rana što ih je Isus zadobio kod razapinjanja na križ; na rukama, nogama i boku. U stigme se ne ubrajaju rane koje je Isus zadobio od bičevanja, stavljanja trnove krune na glavu ili možda od padanja pod križem. Pod stigmama se, dakle, podrazumijevaju rane koje dolaze direktno od uboda ili probijanjem udova. Isusu su u njegovoj muci bile probijene noge, ruke i bok, i to čavlima i kopljem; kod stigmatiziranih ljudi to je bilo na vrhunaravan način. Kao izraz osobne ljubavi prema Kristu i njegovu križu, stigmatizaciju treba religiozno uvažavati i pristupati joj s vjerničkim poštovanjem. Ona ne smije biti povezana nekom težnjom za dobitkom niti se smije iskorištavati kao senzacija. Od prve stigmatizacije, koju su kod Franje Asiškog 1224. godine posvjedočili vjerodostojni svjedoci pa do danas, u povijesti Crkve poznato je nekoliko stotina slučajeva. Zadnji čovjek sa stigmama bio je kapucin otac Pio iz Pietrelcine (1887-1968), kojega je papa Ivan Pavao II. 2. svibnja 1999. godine proglasio blaženim a 16. lipnja 2002. svetim. U svakom slučaju stigme su kod mistika, tj. osoba velike duhovnosti, jedna spontana pojava što proizlazi iz dubokog proživljavanja Kristove muke, a ne da bi ih oni namjerno izazivali ili samima sebi zadavali. Kako Franjo dobiva rane? 1. Rane su bile pripremane Glasoviti i čudesan događaj na brdu Alverni bio je za Franju pripreman izvanrednim iskustvom koje je započelo u špilji blizu Asiza i nastavilo se porukom s raspela u Sv. Damjanu. Prvi Franjin životopisac Toma Čelanski u tom vidu kaže: "Od tada je svetu dušu prožimalo suosjećanje s Propetim i, kako se može pobožno naslućivati, u njegovo su srce, iako još ne u tijelo, dublje utisnuti znaci časne muke". Sveti Bonaventura nas uvjerava: "Zaista je bilo opravdano da se taj blaženi čovjek pojavio označen tom jedinstvenom povlasticom, budući da je cijelo njegovo djelo, javno i privatno, imalo za cilj Križ Gospodinov. Također i ona čudesna slatkoća, blagost i strogoća života, ona duboka poniznost, spremna poslušnost, izvanredno siromaštvo, netaknuta čistoća, gorko kajanje srca, provala suza, strastvena pobožnost, vatrena zauzetost, želja za mučeništvom, preobilje ljubavi; ukratko, tako raznolika baština kristolikih kreposti, što u njemu drugo pokazuje ako ne postupno bivanje sve sličnijim Kristu, i, da tako kažemo, prethodnu pripremu za njegove svete rane?" 2. Rane su bile utisnute Nakon te pripreme Franjo se 1224. godine uspinje na brdo La Vernu da proposti četrdesetnicu u čast svetog Mihaela Arkandela. Za to vrijeme uzima knjigu Evanđelja i "kad se kod svakog od tri otvaranja knjige svaki puta namjeno na Gospodinovu muku, čovjek pun Boga razabrao je da se mora Kristu tako suobličiti u patnjama i bolima muke, - prije negoli se odijeli od ovoga svijeta -kao što ga prije nasljedovao u djelovanju". Utiskivanje rana na Franjino tijelo Toma Celanski opisuje kako se Svecu u viđenju ukazao propeti Seraf koji je imao šest krila. Bio je uspravljen, ruke su mu bile raskriljene a noge skupljene... Dok je blaženi sluga Svevišnjega to gledao, bio je ispunjen najvećim divljenjem, ali nije znao što mu je viđenje htjelo kazati. Silno se radovao i još više uživao u dobrostivu i milu pogledu kojim ga je Seraf promatrao; a njegovaje ljepota bila neopisiva, ali ga je posve ispunio strahom pogled na razapetog i gorčina njegove muke. Izgledao je i žalostan i veseo. Mnogo je razmišljao o tome što bi ovo viđenje moglo značiti i duh mu se mnogo naprezao da shvati njegov smisao. - Kad od svega toga nije ništa razumom spoznao i kad mu se duboko u srce ucijepila novina ovoga viđenja, počeli su se na njegovim rukama i nogama pokazivati znakovi čavala, kao što je to malo prije povrh sebe vidio na razapetom čovjeku... To se na tijelu izdizalo poput oteklina. Desni mu je bok bio kao kopljem proboden i na njemu rana koja je često krvarila... Na sve moguće načine je nastojao to sakriti, i rijetko ili nikome nije običavao otkrivati ovu izvanrednu tajnu... (usp. Čel I, 95 - 96, str. 47 - 48). Sveti Bonaventura ovaj događaj opisuje ovako: Dvije godine prije nego što je dušu predao nebu, nakon mnogovrsnih napora je vođen providnošću došao u osamu na visoku goru koja se zove Alverna. Kad je ondje prema običaju počeo postiti četrdesetnicu na čast svetom Mihaelu Arkanđelu, više nego obično bijaše obasut milinom nadnaravnog promatranja i raspaljen žarčim plamenom nebeskih čežnja; počeo je obilnije osjećati ulijevanje nebeskih darova. Uzdizao se u visinu, ali ne kao radoznali istraživač pretjerane časti, nego je kao vjeran i razborit sluga istraživao volju Božju kojoj se s najvećom gorljivošću želio suobličiti... Dok je jednoga jutra oko blagdana Uzvišenja svetoga Križa molio na jednom obronku gore, ugledao je Serafa koji je imao šest vatrenih, sjajnih krila, kako se spušta s neba. Kad se munjevitim letom u zraku spustio do mjesta koje bijaše blizu čovjeka Božjeg, među krilima se pokazao lik propeta čovjeka koji je imao ispružene ruke u obliku križa i noge pribijene na križ. Dva mu krila bijahu uzdignuta iznad glave, dva su bila raširena za let, a dva su pokrivala cijelo tijelo. Kad je to ugledao, silno se zapanjio, a srce mu je ispunila žalost pomiješana s radošću. Radovao se doduše ljubaznom pogledu kojim ga je Krist gledao u obličju Serafa, ali prikovanost na križ mu je mačem suosjećanja bola probadala dušu... Kad je čudesnoga viđenja nestalo, u njegovu je srcu ostao čudesan žar što ga je i u njegovo tijelo utisnuo čudesni lik znakova. Odmah su se, naime, počeli pokazivati znakovi čavala na rukama i nogama kao što ih je malo prije vidio na liku propetog čovjeka. Vidjelo se kako su ruke i noge u samoj sredini probijene čavlima... Izlazeći iz samog tijela, stršili su izvan tijela. I desni mu je bok bio kao kopljem proboden i prekriven crvenom ranom. Iz njega je često istjecala sveta krv... Kristov je sluga uvidio da se ove rane neće moći skrivati, te se našao u velikoj neodlučnosti: treba li reći ili prešutjeti to stoje vidio. Pošto je, dakle, prava ljubav Kristova ljubitelja preoblikovala u isti lik, navršilo se četrdeset dana što ih je odlučio provesti u samoći i došla je svetkovina svetog Mihaela Arkanđela. Anđeoski je čovjek Franjo sišao s gore, noseći sa sobom lik Propetoga, ali ne na kamenim ili drvenim pločama urezan rukom umjetnika, nego na tjelesnim udovima utisnut prstom Boga živoga. 3. Rane su bile skrivane Dok je bio živ, Franjo je nastojao sakriti to čudo s ranama. Nije htio objaviti Gospodinovu tajnu. Sv. Bonaventura u tom vidu kaže: "A jer je dobro čuvati tajnu Kraljevu, zato je čovjek, svjestan kraljevske tajne, koliko je bilo moguće, skrivao te svete znakove. Božja je stvar da na svoju slavu objavljuje velike tajne. To je učinio sam Gospodin koji je na otajstven način utisnuo te znakove; dao je da se po njima otvoreno dogode i pokažu čudesa da bi se skrivena i čudesna snaga tih rana očitovala po sjaju čudesa". U nastavku opisuje nekoliko čudesa koja su se u toj okolici dogodila uslijed Franjine nazočnosti... (vidi: Sveti Bonaventura, Životopis svetog Franje, XIII, Svete rane, str. 119- 126). Franjo je teško podnosio ako bi mu tko opazio rane, ali usprkos svem njegovu nastojanju neki su ih ipak uspjeli vidjeti. Jedan ga je brat pobožnom lukavštinom nagovorio da svuče tuniku kako bi je ovaj isprašio. Tom je prilikom, pažljivo gledajući, vidio ranu. Vidjela su ih i mnoga braća, koja su ipak, da bi se otklonila svaka sumnja, tj. da su vidjeli rane, potvrdili to prisegom, dotaknuvši sveto Evanđelje. Također su i neki kardinali, zbog bliskosti koja ih je vezala s Franjom, vidjeli njegove rane. Franjo ima rane i nakon preminuća Poslije Franjine smrti brat Ilija šalje o tome obavijest čitavom Redu, te između ostalog piše: "Malo prije svoje smrti, brat i otac naš bio je kao razapet, noseći u svoje tijelo pet utisnutih rana, koje su zaista Kristov znak. Ruke su mu i noge bile probodene kao da su čavli kroz njih prodrli s jedne strane na drugu i brazgotine su bile crne poput čavala. Njegov je bok bio proboden kopljem te su iz njega često curile kapljice krvi". Budući da su mnogi ljudi u svijetu sumnjali u Franjine rane, generalni ministar Ivan od Parme naredio je Franjinom drugu bratu Boniciju da kaže o tome istinu. Ovaj je plačući odgovorio: "Ove moje grešne oči su ih vidjele i moje grešne ruke su ih dodirivale". O ranama poslije smrti svjedoči i brat Leon: "Kada su mu prali tijelo zbog sahrane, zaista je izgledao kao raspeti koji je skinut s križa". Istinitost Franjinih rana i nakon njegove smrti želimo na kraju potvrditi izjavom Tome Čelanskog, prvog životopisca ovog Asiškog zaljubljenika u Raspetog: "To smo vidjeli mi koji ovo govorimo. Rukama smo doticali što rukama opisujemo; plačnim smo očima ovlažili, što usnama priznajemo, pošto smo se doticali onoga svetog tijela. Na što smo se jednom zakleli, o tome u svako doba svjedočimo. Dok je Svetac živio, s nama je to vidjelo više braće, a prigodom smrti ih je počastilo više od pedeset s bezbrojnim svjetovnjacima. Nikakvoj sumnji nema mjesta, neka nitko ovaj dar vječne dobrote ne smatra nevjerojatnim!" Poruka blagdana Franjin životopisac, kako vidimo, na kraju označuje Svečeve rane-stigme kao dar vječne dobrote. Stigme posvjedočuju da Bog poziva na spasenje čitavog čovjeka, tj. od njegova mesa i krvi, i da nasljedovanje Isusa zadire i u njegovo tijelo. Zato ih treba smjestiti u konkretnu teologiju utjelovljenja Sina Božjega, tj. da je Bog postao čovjekom, kao i uskrsnuća tijela. Stigme se ne smiju ekscentrično tumačiti ili da ih se iskorištava za neko praznovjerje. Gledajući sa stanovišta vjere, one uvijek sadrže u sebi posredništvo i solidarnost sa svim stigmatiziranima ove zemlje, tj. s onima koji su izranjeni i izmrcvareni na bilo koji način, te podnose tjelesne ili duševne boli. Pavao nam na blagdan Rana svetog Franje govori da nosi na svom tijelu biljege Isusove (Gal 4,17). Biljege, ožiljke, koje je kao apostol zadobio kao vjernik i kao službenik Kristov, čine ga sličnim njegovu Gospodinu; oni su znak njegova jedinstva s Kristom raspetim. Stoga on kao njegov službenik znade čuvati ovo znamenje svoga Gospodina. Pavao je s Kristom razapet na križ, koji u njemu živi (usp. Gal 2,19-20). Isus nas u Evanđelju poziva da danomice uzimamo svoj križ i idemo za njim (Lk 9,23-26). Neizbježni zakon kršćanskog života stoga glasi: svaki se dan treba odreći sama sebe kao što je to učinio Isus kad je nosio križ. No na kraju govori o svom dolasku u slavi svojoj i Očevoj, a tu će slavu očitovati već svojim preobraženjem (Lk 9,32), što je nagovještaj njegove vazmene slave (Lk 24,26). Tako u Isusu imamo i Golgotu i Tabor, tj. brdo preobraženja. U odnosu na Franju Asiškog i njegovu stigmatizaciju, lijepo je to povezao obraćenik Johannes Joergenesen u svom Hodočašću franjevačkom Italijom - Zagreb 1925, 111,169: "Alvernu nazivaju Franjevačkom Golgotom jer se na njoj obavilo raspinjanje čudnovatim načinom na Franjinu tijelu. Ali mogla bi se također i Taborom nazvati, brdom preobraženja, jer se Franjo nije nikada toliko nebu približio". Ovim nas sadržajima obogaćuje i zborna molitva tog dana: Bože, da bi rasplamsao naša srca ognjem svoje ljubavi, ti si na tijelu blaženog oca Franje čudesno utisnuo znakove muke svoga Sina. Njegovim zagovorom daj da, po sudjelovanju u smrti istoga Sina tvoga, zavrijedimo udio i u njegovu uskrsnuću. Nikola Bašnec www.molitve.info |
