Otkuda ti toliko poznaješ moju dušu?
Otkuda tebi rijeci nikada rečene, misli
nikada mišljene koje zrcale moju dušu?
Tko ti je povjerio zvukove koji bude glazbalo
skutreno u meni?
Tko ti je otkrio boje po kojima moje oči stječu vid?
Hvala ti sto postojiš i sto tako sigurnim korakom prolaziš mojom dušom.
Hvala ti sto se ne ustezes govoriti kada bi svatko
presutio i sto sutis ponajvise onda kada se to
nimalo ne doima mudrim.
Hvala ti sto poznajes rane u meni koje valja
krijepiti i rane kojima me je jedino moguce
izlijeciti.
Ti znas:moja dusa katkada toliko puta ispituje
tlo pred sobom prije negoli ce zakoraknuti,dok
toliko puta,nista ne misleci,nista ne pitajuci
zakorakne u prazno i bez spoticaja,bez
zastajkivanja proslijedi dalje.
Reci mi: koraca li moja dusa tada tvojom dusom?
S.Lice
|