don Branko: Ljubav je čin vjere, tko slabo vjeruje slabo ljubi
24.02.2008., nedjelja
|
Duhovno – egzistencijalne krize ( Duhovne patnje ) “Odsutnost Boga u čovječijem srcu uzrok je modernih bolesti kao što su: neuroza, psihoze, strahovi i depresije.” Prof. Balthasar Stählin Svaka duhovna patnja nastaje kao posljedica otpada od Boga i transcedencije njegova duha, jer kada čovjeka napadne neko zlo ili mržnja on nastoji recipročno djelovati, uzvraćati zlom, mržnjom ili uvredama, nebi li se obranio od tog napada. Uvrijeđeni čovjek ne pomišlja na praštanje nego na osvetu, dakle na otpadanje od Boga. Međutim i sam biva zahvaćen zarazom mržnje,..., što stvara užasnu silu u tom čovjeku koja ga sve više udaljava od Boga, jer tamo gdje je grijeh tu nastaje destrukcija, strah pred Bogom, čovjek se osjeća gol, egzistencijalno pogođen u duhu, duši i tijelu. Naprimjer, ako nekoga veže požuda uz neko imanje, novac, zabave i slično, toj osobi postaje glavni životni smisao uživanje, svjetska slava, karijera itd. Dakle horizontalno napredovanje koje se snažno oslanja na svjetovno, materijalno – živi po zakonitostima ovoga svijeta, poprima mentalitet svijeta. Sveti Ivan kaže: ”Tko se prometne u prijatelja svijeta postaje Božjim neprijateljem”. Disfunkciju, odnosno ranu koja koči, zadržava i onemogućuje normalno funkcioniranje cijelog čovječjeg organizma (kompletnog njegovog bića) – duhovnog i somatskog, stvarajući pri tome bol, tjeskobu, depresiju, muku, užas, strah, ... nazivamo bolešću. Čovjek je preko duha spojen s Bogom, pa ako na tom spoju nastaje lom, onda se na nj. području javlja bol, strah od pomanjkanja “života”, nesposobnosti primanja duha. Govor je dakle o duhovno-egzistencijalnim krizama – o duhovnim patnjama (bolestima). Duhovne bolesti su negativno djelovanje u duhovnim organima, aktivnost Zloga koji se suprostavlja životu i nastoji ga potisnuti. Usljed tog djelovanja dolazi do ugrožavanja normalnih funkcija duhovne strukture koja tada počinje producirati suprotno djelovanje, suprotne efekte, suprotno od onoga kako bi normalno činio - npr. duhovni sadržaj pravde čini nepravdu; života počinje stvarati smrt. Čovjek koji je ugrožen zlim, požudom ili uvredom nije čovjek koji je mrtav u tom smislu da je jadan i ugrožen, kojega treba žaliti i pomoći mu, nego je i izuzetno opasan, sposoban producirati zlo, zavodljivost, ovisnosti i zle navike, mržnju, razaranje, ... nove uvrede. To je opasna stvarnost koja ugrožava i prijeti njemu i njegovoj okolini. Npr. ako je napadnuta čovjekova hrabrost tada na površinu isplovljava kukavičluk koji producira strah. Čovjek u strahu je spreman činiti svekolika zlodjela, činit će sve, ubijati ljude oko sebe kako bi se riješio svoga straha. Duhovna bolest je sila koja djeluje u dva pravca: agresivno tako što napada druge, nanosi im boli, patnje i uvrede muči ih i mrzi. Čovjeka muči svijest da je kriv što je tu u ovome svijetu, da je gurnut u njega; on nezna od kuda dolazi, radi čega je tu, što treba činiti i niz drugih egzistencijalnih pitanja. Te nejasnoće mogu često biti uzrokom agresivnosti, bjesnoća, psovanjima, osamama, napuštenosti itd. Iz svega toga proizilazi strah od bolesti, smrti,... kao egzistencijalna ugroženost, beznađe, očaj, poroci, ovisnosti, sotonizmi, sektaštvo,.... Zatim duhovna bolest djeluje i autoagresivno mučeći samoga sebe, tjerajući se u duboku depresiju pa čak i u suicid. Duhovni bolesnik je čovjek odijeljen od svoje Zaštite, prepušten sam sebi, opkoljen zlom vidi samo ljude, njihovu snagu, postaje preplašen, bježi da ni sam nezna kuda, nesposoban vidjeti izlaz iz beznađa. On jasno pokazuje suprotan sadržaj od psihičkog bolesnika koji nema snage boriti se protiv nekoga ili nečega, duhovni bolesnik je uvijek zao - zločest, nema perspektive – budućnosti, stalno se bori protiv svijeta i dobra, prepušten samome sebi i zlim silama oko sebe, vezuje se za svjetovno, bez Boga – ne oslanja se na Boga, patnja je smisao njegovog života. On je mentalitet svijeta, svim silama nastoji u tom svijetu naći sve što mu treba – sigurnost, sreću, zadovoljstvo,..., on je dakle ovisan o dobrima svijeta. Prvi i najteži oblik duhovne patnje nastaje tamo gdje se prekida čovjekov odnos; komunikacija s Bogom. Taj prekid, odnosno zatvaranje prema Duhu, stvara u čovjeku paniku, strah odnosno kataklizmičan pristup stvarnosti i istini. Duh ne može djelovati u duši, tamo gdje je grijeh ili neka povrijeđenost, osjećaj odbačenosti, ... nastaje stiskanje duše, odnosno nastaju bolesti duha. Duhovne patnje jednako treba liječiti kao i somatske i psihičke bolesti; odnosno međusobno se konzultirajući liječiti paralelno sve tri čovjekova područja. Čovjek koji drži da je smrt kraj svemu, ne zna ili ne vjeruje da postoji nešto i poslije smrti, gubi pravi smisao svog življenja, a njegov organizam konzekventno funkcionira samo u traženju tog smisla. Međutim obično se dogodi da on samo luta po površini, ne prepoznavajući prave vrijednosti života, jednostavno nije sposobnan živjeti vrednote: pravednost, umjerenost, mudrost, čistoću, svetost, ... Sav smisao kod tih ljudi svodi se na bogatstvo, novac, slavu,... koji samo zavaravaju, a nikako ne oplemenjuju smisao. Čovjek i ne primjećuje kako postaje sredstvo tržišnih manipulacija potrošačkog društva, koje je naročito eksponentno u zemljama Zapada. Imati smisao znači imati kuda ići, a bezglavo stjecanje velikih materijalnih bogatstava, imanja i slave je u suprotnosti sa smislom, jer se time gubi prostor u kojem bi duh mogao djelovati. Tamo gdje čovjek nije sposoban slobodno misliti, biti intelektualac, apstrahirati, stvarati pojmove, zapravo ići za Istinom, ako ne može biti slobodan za odluke i biti odgovoran razvija se osjećaj nesposobnosti, nemoći, odnosno bezvrijednosti u društvu. Posebno se ističe strah od poniženja i osjećaj, da radi svoje nesposobnosti, čovjek nije poželjan u društvu, da nema nikakav značaj i da nikome ne pripada. Pod utjecajem tih osjećaja u čovjeku slabi sposobnost komuniciranja sa drugim osobama i svakako se gubi povjerenje. Takva osoba pribjegava ogovaranju svih i svega. Nadalje slabi sposobnost komuniciranja s Bogom i sa sobom samim, on nije u stanju da sam sebi pogleda u lice, da proanalizira situaciju u kojoj se nalazi i da se prema njoj postavi odvažno, prihvaćajući stvarnost, sebe i druge takvima kakvi zbilja jesu. Obično se događa suprotno, događa se bježanje od stvarnosti, pribjegavanje alkoholizmu, drogi i drugim porocima. Živjeti vrednote znači biti discipliniran, odlučan, pravedan, ponizan, častan, čestit i umjeren. Duhovno zdrav čovjek je prije svega onaj koji svoj život temelji na pozitivnim normama življenja, normama koje osvježavaju život da bi tako nadišao vlastitu smrt, ne mireći se time da je smrt kraj svemu. Međutim one osobe koje nisu sposobne živjeti vrednote radi bilo kojih drugih interesa, sapinju svoj duh, opiru se protiv savjesti, tako nastaju konflikti u različitim dijelovima njegova duha, jer po savjesti želi biti dobar, a nedostaje mu čvrsta odluka da na tome ustraje. Dakle nastaje konflikt savjesti i htijenja, intelekta i prohtijeva, nemoć da se ugasi ono što u savjesti peče, što rezultira neodgovrnošću, grižnjom savjesti, depresijama. Kako nastaju krize Egzistencijalno - duhovne strukture? „Ostati daleko od Boga, ne znači izmaći njegovoj moći nego samo njegovoj ljubavi.“ (John Henry Newman – angl. obraćenik, poznati katolički kardinal) Ljudsko hodočašćenje po ovoj suznoj dolini, gdje vlada “knez od ovoga svijeta”, redovito je popraćeno njegovim strašnim utjecajem. Plod toga su raznolike bolesti, patnje, uvrede, nesporazumi, ranjenosti, progonstva, neimaština, ..., a sve, da bude još paradoksalnije, završava na žalost smrću. Tjelesno završava pepelom – zemljom, pa i ne čudi da tijelo žudi za zemaljskim svijetom, koji je kao i tjelesa jednako propadljiv. Dok se čovjekova duša ne ravna po zakonima propadljiva svijeta, nego ga nadilazi i ravna po zakonitostima duha, nije vezana na jelo, piće, zrak, ili pak nešto drugo, osim što je vezan na tijelo. Upravo ta vezanost duha na tijelo je ključna, jer tim putem duša reagira na sve ono što tijelo doživljava, skupa s tijelom proživljava sve muke i patnje što dolaze od ovoga svijeta, bespomoćno trpi. Čovjek počinje na izvjestan načim misliti u skladu sa stanjem u kome se nalazi njegovo tijelo i duša. Iskopavajući prilaze Pompejima, koji bi zasut pepelom vezuvskog vulkana 70. godine, radnici su pronašli ugljenisani leš jedne žene koja je držala pune ruke raznih dragulja, koje je željela spasiti videći prijeteću opasnost koja nadire od vulkanske prijetnje. Željela je spasiti ono najdragocjenije što je imala, ono što joj je najviše značilo, ali nije uspjela izbjeći navali pepela. Tipičan je ovo primjer ljudske vezanosti za zemaljska dobra, zanemarujući i odbacujući pritome stvarna dobra koja nam nudi nebeski Otac po svome Sinu – Isusu Kristu, neprolazna dobra koja nosimo sa sobom i u vječnost u zagrobni život. Boli ubijaju u čovjeku svaku nadu, zatvaraju i najmanji otvor životnog prostora u kome nastaje mračno beznađe, svijet u kojem se ne snalazimo, plašimo se, bivamo nesigurni, gubimo povjerenje, rezigniramo, zahvaća nas strah i depresija, samosažaljenje, život gubi svaki smisao, okrivljujemo sve pa i sebe same za tako teško stanje. Bol se u patniku zna izražavati i očajnički, agresivno, ali to je samo ono što se doima izvana, inače je to vapaj da ga razumijemo, da se za njega brinemo, da mu pomognemo, da ga ljubimo, a ne da ga mrzimo; on bi nas htio na taj način i prisiliti da mu darujemo ljubav. On se osjeća krivim, sve doživljava kao odbačenost, kao da je nepoželjan i da radi toga treba biti kažnjen, on stalno gleda svoje grijehe – krivnje i sve dublje tone u sužanjstvo grijeha ... Plod duhovnih patnji su: beznađe, očaj, klonulost, bezvoljnost, besmisao, tjeskoba, samosažaljenje, strah, nepovjerenje, depresije, rezignacija, agresivnost, suicid, ... Strah je simptom čovječijeg nepovjerenja koje ga čini nesposobnim da komunicira, surađuje s Bogom i ljudima. Nepovjerenje razdvaja ljude, budi osjećaj stalnog opreza – stanje alarma, stalne opasnosti od svega i svakoga; pa se može reći da u nepovjerenju svoje korijenje nalazi svaka duhovna patnja, jer vjera i život idu uporedo, nadopunjujući se nadom i ljubavi nalaze pravi smisao čovjekovom bitku, njegovoj egzistenciji. Čovjek radi svoga nepovjerenja troši strašno puno životne energije na zaštitu od svega što mu postaje potencijalnim neprijateljem. Čovjek po svojoj naravi teži za Bogom kao svojom egzistencijalnom potrebom, on u svome srcu nosi mnošvo ograničenih želja, ali njegovo srce trepti pod udarom neograničenih želja, kao što su želja za životom, apsolutnom ljubavlju, mirom, ..., i čeka da netko popuni tu prazninu srca. Obzirom na ograničenost čovjekova bića, ograničenog vremenom i prostorom, mogućnostima, ..., čovjek nije sposoban samostalno ostvariti svoje želje, niti je moguće ograničenim sredstvima udovoljiti apsolutnom nego to može samo apsolutno biće – Bog koji je apsolutan i neograničen. Odsutnost Boga u čovječijem srcu čini od njega mračnu pećinu (Platon) u kojoj se nakupljaju sumnje, zavist, nemir, mržnja, ..., razni oblici zala, ratovi. Treba iz “pećine” izići vani u neograničeno prostranstvo harmonije ljepote, mira i svjetlosti. Čovjekovo srce treba natopiti vrednotama Apsolutnog, dovesti ga na izvor ljubavi, na onaj Izvor koji je na sebe primio svaku ljudsku krivnju i otkupio nas na križu. Bit duhovno-egzistencijalnih kriza je kao što znamo otpad od izvora života, slijedom čega dolazi do aktivnosti zloga koji se suprostavlja životu. Usljed takovog djelovanja dolazi do ugrožavanja normalnih funkcija (disfunkcija) duhovno-egzistencijalne strukture, koja tada počinje djelovati kontraproduktivno. Možemo reći da su ta događanja glavnim uzrokom svih ljudskih patnji, kriza i problema. Onog trenutka kada se između čovjeka i Boga postave bogovi ( bogatstvo, novac, užici, ... ) Boga se doživljava kao suparnika, nešto što je nepoželjno, nešto što samo smeta. Na površinu čovjekova života isplovljava njegovo JA , koje tada po svojoj slobodnoj volji vodi čovjeka putevima bez Boga, putevima svijeta. Dakle, čovjek poradi grijeha nije više sposoban da spozna stvarni značaj dobra, istine i ljepote. Duh djeluje preko duhovne strukture i ulaza u egzistenciju kako bi egzistencija bila uopće postojana, zdrava i funkcionalna. Drugim riječima ako je ugrožen bilo koji dio duhovne strukture to se odmah odražava i na čovjekovu egzistenciju koja je također ugrožena, jer u njoj ne može funkcionirati egzistencijalni nagon za dobrim, istinitim i lijepim, kompletno čovjekovo zdanje biva razjedinjeno gubi se jedinstveni sklad trojstvenog djelovanja, bez koga je život nemoguć. Dakle grijehom, zlom, požudom i uvredom disfunkcionirani “organi” duhovne strukture nemogu posredovati ni istinu, ni dobrotu, a ni ljepotu, jer se čovjekova volja opredjelila protiv tih vrednota. Čovjek u sklopu svoje egzistencija kao stvarnosti tubitka ima nešto što mu je prirođeno, a to je znanje ili spoznaja, zatim htijenje ili volja i na kraju djelovanje ili akciju. Čovjek po svojoj naravi, svojoj egzistenciji ima spoznaju da bi trebao biti dobar, djelovati pravedno po istini i živjeti samo ono što je lijepo, ali je istodobno vođen svojom vlasititom voljom pa se često puta opredijeli i protivno tim iskonskim vrednotama blokirajući pritome normalno funkcioniranje duhovne strukture. To je pojednostavljena slika procesa nastajanja duhovnih kriza, što u konačnici rezultira životnom oskudicom duha, patnjama, bolima, propadanju čovjekova duha itd. Glavni uzroci duhovnih kriza su: zlo ili Zli, požude i uvrede. Zlo, patnja i ovisnost su u biti simptomi duhovnih bolestiju koji se ne moraju pojaviti skupa u isto vrijeme. Kod jednih se može pokazati simptom zloga, dok je kod drugih taj simptom negdje u podsvijesti. Zli je onaj koji nagovara, kuša i navodi čovjeka na zlo, nudi, obećaje sve i svašta, kako bi ga odvojio od Boga, a čovjek postaje zao kada prihvati i čini to zlo. Djelovanje zla – Zloga može se usporediti sa djelovanjem virusa. Požuda zavodi čovjeka da čini ono što on nebi htio, navodi na opakost, odvraćanje od Boga, a priklanjanje stvorenju – idolima, modi, novcu, izgledu, bogovima u životu tog čovjeka. Požuda djeluje poput bakterija.Uvrede – Svaki čovjek je svjesno ili nesvjesno izložen uvredama drugih koje trpimo i nosimo od svoga začeća što ostavlja snažne tragove na osobi, a očituje se u obliku duševne boli i patnje. Ako je učinjeno nekakvo zlo bilo prema kome ili čemu kao posljedica proizilazi agresivnost – (bilo verbalna ili djelatna), zatim oholost, nesposobnost za pokajanje, ogovaranje i optuživanje drugih za njihove patnje i grijehe, nepristojne i ružne riječi i prijetnje,... Zli je uvijek subjekt, osoba, odmetnuli anđeo – svjetlonoša, dok je zlo na neki način oblikneke magijske sile koja ljude u grijehu veže, ali nije subjekt, nije osoba. ( !!! ) Stoga ćemo razlikovati dvije vrste oslobađanja od zla. Od zla se oslobađa molitvama otklinjanja – oslobađanje ropstva grijehu, kod Krštenja oslobađanje djeteta od ropstva iskonskom grijehu, a od Zloga njegovim istjerivanjem iz opsjednute osobe – egzorcizmima. Požuda je vezanost uz bilo koje ograničeno dobro iz čega proizilazi otupljivanje sposobnosti za apsolutno – trajno, neograničeno dobro. Požudu prepoznajemo po ovisnostima svih vrsta, koje su rezultat čovjekova otpadanja od Boga, odnosno upražnjavanje mjesta ograničenim dobrima, vezujući se egzistencijalno za njih – biti egzistencijalno ovisan o njima i njihovoj “slasti”. Ovisnost se također, ukorjenjuje u čovjekovom zdanju usljed bavljenja nekim od okultnih ili spiritističkih praksi koje ga zarobljavaju i čine vezanim uz sebe. Onaj koji je vezan požudom osjeća intuitivni nagon da se opravdava, jer zna da radi nešto što je suprotno dobrom, stide se i skrivaju, pa stoga pribjegava laganju. Požudna dobra (droga, alkohol, novac, ...) ili sredstva kojima do njih dolazi nisu mu uvijek dostupna pa je prinuđen da do njih dođe krađom. Takovo, nesocijalno ponašanje goni ga u strah i bijeg od kuće, roditelja, od društva pa žive samotno u getou sličnih ovisnika, kao lutalice. U slučaju ovisničkih kriza ili ozbiljnijih fizičkih ugroženosti znaju biti i agresivni, pa čak i zli. Uvredu prepoznajemo po tjeskobnom stanju koje zrači osoba, takav čovjek se osjeća odbačenim i nesigurnim, napadnutim i poniženim, sav je zgrčen i bježi kako bi izbjegao ponovni “udar”. Uvrijeđen čovjek se osjeća i prezreno od drugih, omalovaženim i manje vrijednim nego drugi što ih goni u samosažaljenje u depresiju. Simptomatično je i to da uvrijeđena osoba osjeća i takozvanu krivu krivicu, vjeruju kako uvrede dolaze otuda da su nekada i negdje nešto skrivili, nekoga povrijedili ili oštetili, pa ih ta krivnja progoni iz koje jednostavno ne mogu van. Krivica jednostavno pomuti emocije i afekte, razum, intelekt i savjest, tako da su nespsobni trijezno misliti i prosuđivati što ih dovodi do ludila, stiske - što, ako se ne uoči na vrijeme i ne spriječi / izliječi, često završava suicidom. Uvrede se odražavaju i u obliku posttraumatskog stresnog sindroma – PTSP, a to je ono što po svojoj prirodi pošteni ljudi koji su sudjelovali u vojno – ratnim i sličnim operacijama, doživljavaju nakon povratka s bojišta kao teško opterećenje na savjesti, kao teški grijeh i krivnju koju ničim ne mogu okajati, zatvaraju se i idu u osamu; u biti trebaju nekoga koji će ih razumjeti i voljeti, što je za njih opravdanje da njihova krivnja nije smrtonosna, tj. postoji netko tko me razumije, voli i tko mi vjeruje i prašta mi. Kao i kod krivice, u slučaju PTSP još i više dolazi do izražaja posezanje za samoubojstvom kao sredstvom oslobađanja od neizdrživih grižnji savjesti itd. Postabortivni stresni sindrom - PASS periodički, u određenim razmacima prati žene koje su abortirale, njihove muževe, one koji su obaviljali abortus ili na bilo koji način (nagovorom, savjetom,.) pridonijeli tom teškom činu, pa čak i djeca koja su začeta, odnosno koja su se rodila poslije tog abortusa. Te osobe strašno pate i uglavnom postaju agresivni jer su tim činom razoreni najvitalniji dijelovi duhovne strukture ( savjest, kultura, intelekt, srce , religiozna čovjekova dimenzija), odvaja ga od Boga, tim još više ako se unutar Crkve nema dovoljno potrebnog razumijevanja za takovo što nego se uz to još i oštro osuđuje. Podjela duhovnih patnji po vrsti Egzistencijalne patnje u osnovi pogađaju svakog pojedinca, niti ijedan ljudski rod nije od njih pošteđen. One nastaju usljed toga što čovjek nije u stanju da prepozna pravi smisao sveukupnog svoga bitka, svega onoga što ga pogađa, stišće. On zna da postoji, ali što je to uopće JA, što je to unutarnji doživljaj, samosvijest. Čovjek kaže: “ Ja znam, da sam to ja; ja znam, da ja znam, da sam to ja, ali kako to...?” Zašto uopće postoji samosvijest i zašto se događaju nutarnja doživljavanja? Kako bi smo i dali bi uopće funkcionirali da nemamo svijesti,... Zašto nebi, odnosno da li bi uopće postojao da se moja mama udala za drugoga ...? Zašto se “događaju” vanbračna djeca? Što o sebi misle djeca rođena tri ili više godina poslije očeve smrti, naime začeta vještačkim osjemenjivanjem ...? Što život znači i kako izgleda kod neželjene, odbačene ili adoptirane djece? Čovjek nije spreman nositi se sa svojom stvarnošću, svojom konkretnom situacijom i nije spreman prihvatiti svoje patnje i smrt. Biva zbunjen, ne snalazi se, nervozan, oboljeva, a da i nezna radi čega i kako. Čovjek je sam sebi najveći, nerješivi misterij. Bazične (bolesti) patnje nastaju od trenutka začeća pa sve do treće godine dječijeg života. U tom razdoblju dijete proživljava razne traume i šokove, koje su takorekuć sudbonosno usmjerenje njegovom daljnjem razvoju i ponašanju. Čestoput se događaju razvojne blokade u intelektu ili emocijama, a često postaju i psihički bolesni, ili nesposobni za školu. Istraživanja su pokazala da svaki od nas u majčinoj utrobi osjeća svaku pojedinost pa sve do 6- tog mjeseca poslije rođenja. Djete čak osjeća i to da li je prije njega u majčinoj utrobi bilo abortirano dijete, ili ako je majka morala za vrijeme trudnoće teško raditi ili je bila bolesna, ili ako se roditelji dogovaraju o nj. nerađanju. Majčini osjećaji se i te kako manifestiraju na dijete, što izaziva osjećaj nevoljenosti, odbačenosti, strah i tjeskobu. Djeca kasnije postaju agresivna i depresivna, uglavnom završavaju kriminalitetom, samoubojstvom, ovisnostima ili slično. U tom bazičnom razdoblju odlučuje se dakle dali će čovjek kasnije vjerovati Bogu i ljudima ili neće. Jako dobro se zna, kakve reperkusije u sebi nose nepovjerenje, predrasude, sumnja,..., što je uglavnom rezultat manjka ljubavi i razumijevanja. Stoga je izuzetno važno željeti i voljeti dijete da bi se ono moglo ispravno razvijati. Aktualne (bolesti) patnje su one povrede (vrijeđanja), različite rane i tjeskobe, neuspjesi, ..., koje nastaju od treće godine pa do smrti, dakle cijelog života. Grješni svijet – suzna dolina u kojoj mramo hodočastiti svojim životom, čini nas svojom žrtvom bičem slabosti, padova, grešnim bićem. Inkubirani grijeh, duboko usađen u čovjekovu biću, po odgovornosti rezultira osjećajem kažnjenosti, što stvara destruktuirajuće rane na području nj. duha. Dakle, teško je, ili pak nemoguće je govoriti o potpunom zdravlju, jer ako želio biti konstantno zdravi onda se terbamo svako- dnevno liječiti, odnosno moliti, kako bi uvijek prije lijeganja izmolili oslobođenje od svega što nas muči, stišće, izmolili od onoga koji je apsolutno zdrav, a to je Stvoritelj, dobri Bog. Duhovne bolesti prema vremenu nastanka Ptrekonceptulne bolesti su one bolesti koje nastaju prije začeća, u obliku raznih sklonosti na duhovne bolesti, (sklonost - psovanju, piću, pušenju, mržnji, ogovaranju, nepraštanju, svađi,...), koje se, kao i sklonosti na psihičke i tjelesne bolesti, prenose na dijete od roditela i praroditelja, sve do unazad sedmog koljena. Razne teške bolesti nekih članova u obitelji, ili pak samoubojstvo, namjerni pobačaji, svađe sa susjedima posebno neki teži slučajevi krvavih tučnjava, ili ako se netko bavio okultnim praksama i slično, te ako je netko u obitelji bio ateist, može se kao sklonost odraziti na dijete, a kasnije na nj. kao odraslu osobu. . Dakle na potomke se prenose sklonosti na grijehe, a ne grijesi. Prenatalne bolesti su one bolesti koje nastaju za vrijeme trudnoće i vrijeme rađanja, te su uvjetovane trudnoćom i stoga podpadaju pod kategoriju bazičnih bolestiju. Trba znati da je trenutak rađanja od iznimne važnosti za duševni razvoj djeteta, jer ono svjesno doživljava svaku pojedinost koja se oko njega događa: dali je porod bio težak ili ne, kako se osjećala majka prije i za vrijeme poroda, da li je trebalo biti “inkubirano” radi prijevremenog poroda, da li se osjećala radost njegovu dolasku na ovaj svijet i.t.d.? Posljedice porđajnih nelagodnosti izražavaju se kasnije na djetetu kroz osjećaj ugroženosti, agresivnosti, samosažaljenja, nepovjerenja, nastojeći time prisiliti druge da ga prihvate, da bude voljeno. Postnatalne bolesti nastaju poslije rođenja i manifestiraju se a) u čovjekovoj savjesti, b) u čovjekovom srcu, c) čovjekovoj volji i d) na području medium psihoze. Na području savjesti nastaju bolesti koje su produkt djelovanja grijeha i drugih zala što se manifestira na osobu koja griješi jednako kao i na one kojih se taj grijeh ili zle radnje dotiču, a usljed čega u savjesti nastaje strašan konflikt i grižnja savjesti. U čovjekovom srcu nastaju povrede, duboke boli usljed međusobnog vrijeđanja i jako se dugo nose i teško liječe. Povrijeđena osoba u svome srcu razvija mržnju, osvetoljubivost, ogovaranje, takorekuć sve ono čime bi mogao uzvratiti na uvredu. Djeca na primjer mogu njihov boravak u jaslicama ili vrtiću doživjeti kao pokušaj da ih se roditelji riješe, kao da nisu voljena, osjeća se bez roditeljske odsutnosti nesigurno i ugroženo. To se zna duboko urezati u srce djeteta koje tu bol nosi, a da i ne zna od kuda potiče bol i gdje joj je uzrok. Čovjekova volja je prostor gdje se ispoljavaju bolesti požude tijela, očiju i oholosti života. Požuda je tjelesna / psihosomatska želja odnosno nutarnji nagon za nj. ispunjenjem, udovoljenjem. To je međutim moguće, samo ako čovjek pronevjeri svoj duh, odnosno vrednote na koje ga upućuje savjest. Čovjek kao biće duha čezne, on želi živjeti vrednote, ali tijelo koje je materijalno i ograničeno suprostavlja se čežnji duha, veže se preko tjelesnih požuda za “užitke”, novac, bogatstvo, psovku, klevetu,...,. Požuda sputava volju, tako da ona nema snage ostvariti duhovnu čežnju življenje vrednota. Nije teško zaključiti kako usljed svega ovoga nastaju teški sukobi i previranja između savjesti i tjelesnih požuda. Na području medijum psihoze nastaju sve one bolesti, ovisnosti, devijacije duha usljed bavljenja raznim okultnim praksama, ezoterijama, spiritizmima, magijom, Osoba koja ima doticaj s tim praksama ili da u njima prakticira i sudjeluje, doživljava strašne traume i priviđanja, čak se događaju i samoubojstva ili se pak osjeti slabljenje intelektualnog razvoja pa i u smislu svekolikog psovanja. Skoro pa neminovno, od tih vrsta oboljenja postaje se i psihički bolestan. __________________ zlo požuda uvrede krivica ovisnost patnje grijesi ateizam nesposobnost za ljubav poroci oholost hladnokrvnost vezanost ovisnosti agresivnost griž. savjesti osjećaj krivice autoagresivnost strah, nepovjerenje strah mržnja agresivnost samosažaljenje depresija ogorčenost beznađe besmisao bijes ... depresija Zlo, patnja i ovisnost su u biti simptomi duhovnih bolestiju koji se ne moraju pojaviti skupa u isto vrijeme. Kod jednih se može pokazati simptom zloga, dok je kod drugih taj simptom negdje u podsvijesti. Zli je onaj koji nagovara, kuša i navodi čovjeka na zlo, a čovjek postaje zao kada prihvati i čini to zlo. Požuda zavodi čovjeka da čini ono što on nebi htio, navodi na opakost, odvraćanje od Boga, a priklanjanje stvorenju–idolima, modi, novcu, izgledu, bogovima. Uvrede – Svaki čovjek je svjesno ili nesvjesno u prilici vrijeđati nekoga odnosno biti izložen uvredama drugih koje trpimo i nosimo od svoga začeća što ostavlja snažne tragove na osobi, a očituje se u obliku duševne boli i patnje. Zlo, požude i uvrede, kao uzroci duhovnih bolestiju djeluju na sveukupnu duhovnu strukturu, ali na savjesti, umu i duhovnom srcu ostaju najmarkantniji tragovi. |
- 16:41 - Komentari (2) - Isprintaj - #
      |
- 16:36 - Komentari (2) - Isprintaj - #
ONAJ KOGA LJUBIŠ BOLESTAN JE
|
Evanđelje kao kritika društva Autor Mico Gasic dana 16.06.2004, 11:45 Evanđelje kao kritika društva (Preuzeto iz Fokusa) Fra Zvjezdan Linić već je petu godinu voditelj programa duhovne obnove u Kući susreta Tabor u Samoboru. Njegove duhovne seminare posjećuje sve veći broj svećenika i laika. U Taboru se svakoga dana susrećete s ljudima i njihovim problemima. Možete li, na temelju toga iskustva, odgovoriti što danas najviše muči hrvatske građane? Ljudi mi najčešće dolaze s problemima duhovne prirode, no, budući da je čovjek cjelovito biće, naravno da se duhovni problemi ne mogu odvojiti od onoga što osoba proživljava svakoga dana. Naravno da gospodarska kriza u Hrvatskoj i te kako djeluje na duhovno stanje nacije. Ali, postoji i obrnuti proces - čovjekov duhovni mir i unutarnja ravnoteža mogu mu pomoći da se lakše snalazi u materijalnim poteškoćama. Mnogim je ljudima molitva bitna kao trenutak sabranosti i mira. U tome smislu, za mene je neprocjenjiva vrijednost kršćanske baštine i evanđeoske poruke koja sa sobom donosi taj mir te može pomoći ljudima da se uhvate u koštac s problemima i ne klonu. Koji su najčešći problemi materijalne prirode na koje se ljudi žale? Na seminarima često ljudima pružim prigodu da i pismeno iznesu svoje nakane i molitve. Među tim molitvama sve češće nalazim i molitve Bogu za rješavanje financijskih problema ili pronalaženje posla. Očito je da problem nezaposlenosti postaje sve veći i to ljude progoni poput more. Zašto je i kako došlo do toga - teško je reći. Nisam makroekonomist da bih iznio takvu analizu, ja mogu samo registrirati činjenice i pokušati pomoći. Ali, očito je kako su u tome pogledu učinjene neke velike pogreške - počevši od neodgovorne privatizacije na počecima demokratske Hrvatske do današnjih dana kada se stanje dodatno pogoršalo te je postalo jasno kako su zbog dobiti pojedinaca žrtvovana radna mjesta. Isto tako, činjenica jest da je svakoga puta kada je neko poduzeće prodano strancima, kojima je samo stalo do dobiti ali ne i do čovjeka, dolazilo do masovnih otpuštanja. Ozračje rasprodaje svega vrijednoga povlači za sobom socijalne probleme i sve me to podsjeća na otvorenu Pandorinu kutiju. Istodobno, stječe se dojam kako se nedovoljno potiče maloga čovjeka koji želi nešto pokrenuti i promijeniti. Ima pametnih i ambicioznih ljudi koji žele i mogu, ali umjesto da im pomogne, država ih naprosto guši. Oni, nakon što "odrade" sve te brojne obveze prema državi, jednostavno ne mogu preživjeti. Govorimo li o uzrocima krize, neki su skloni kao najbitniji, barem na duhovnoj razini, istaknuti udaljavanje od tradicionalnih kršćanskih vrijednosti? Možda je ta ocjena pomalo paušalna i preuopćena, ali vjerujem kako današnjem društvu doista nedostaje nesebičnosti te je premalo onih koji slijede Isusovu poruku da će "oni koji žele svoj život spasiti ostati bez njega, a oni koji će ga dati naći će ga". Mogu razumjeti, na individualnoj razini, mlade Hrvate - stručnjake koji odlaze u inozemstvo u potrazi za rješenjima svoje egzistencije, no taj se trend može okarakterizirati kao nedostatak nesebične, kršćanske ljubavi prema drugima i zajednici iz koje čovjek potječe. Ali, čini mi se, na žalost, da hrvatska država ne pomaže dovoljno svojim građanima u onim gospodarskim granama u kojima postoje potencijali za razvoj i dobit, poput primjerice poljoprivrede ili stočarstva. Sve je više napuštene hrvatske zemlje jer ljudi očito nisu pronašli dovoljno motiva da je obrađuju budući da jednostavno nisu imali šanse od toga preživjeti. Umjesto da se oslonimo na vlastite snage, bez glavo srljamo i pomoć tražimo od stranaca te tako postajemo kolonija. Čini se kao da je u Hrvatskoj zavladao neki prešutni pristanak na kolonijalni status. Ponavljam, ja nisam stručnjak. Mogu samo pokušati ohrabriti ljude da pošteno i profesionalno rade svoj posao. Uostalom, evanđelje potiče čovjeka na inicijativu i povijesna je činjenica da su kršćanske zemlje uvijek bile gospodarski uspješnije od drugih. Hrvatska je katolička zemlja i bilo bi dobro da se nadahnemo tom evanđeoskom porukom ljubavi i aktivnoga života te se hrabro uhvatimo u koštac s problemima, a ne da se prepuštamo depresiji i malodušnosti. Neki Crkvi zamjeraju da se svojim komentarima društva upliće ondje gdje joj nije mjesto? Ako se u društvu događa neko zlo, Crkva ima moralnu obvezu reagirati. Ona se te svoje uloge ne može odreći jer, konačno, evanđelje je uvijek bilo kritika društvenih pojava. Ako želimo aktivno živjeti evanđelje, moramo svakoga dana preispitivati sebe i društvenu okolinu u kojoj živimo. Takva se kritičnost mora ogledati i u javnim nastupima biskupa i propovijednika. Oni moraju podržati ljude prema kojima su se državne institucije nepravedno ponijele; ili tako što su ih ostavile bez posla ili na neki drugi način. Ne mogu se zatvarati oči pred nepravdama. I Isus je svojim učenjem zagovarao borbu za pravdu, u sklopu ljubavi, čiju će blagodat osjetiti svi. Odakle, prema vašemu mišljenje, to zaziranje od Crkve i njezine aktivne uloge u društvu? Sada će mi neki prigovoriti da sam katolički šovinist, ali Katolička crkva je oduvijek, a posebice u novijoj povijesti, bila snaga koja se nije htjela savinuti pod političkim režimima. Ona nikada nije bila službenica režima nego evanđelja. Zato i danas nekima smeta. Katolička crkva se, naravno, obradovala uspostavi hrvatske neovisnosti, ali neki su to generalizirali i protumačili kao bliskost Crkve s tada vladajućom strankom - HDZ-om. Takvo je tumačenje netočno. Pojedini svećenici vjerojatno simpatiziraju neke političke opcije i onda im se pomalo nespretno dogodi da to ponekad i izraze s propovjedaonice, ali zbog toga ne treba generalizirati. Bez obzira na to koja je stranka na vlasti, crkvena kritika društvenih devijacija uvijek je bila dobronamjerna te bih volio da neki to konačno shvate. U nedavnome razgovoru za hrvatske novine, njemački veleposlanik u RH - Gebhardt Weiss - izjavio je kako "ne razumije ponašanje Crkve u slučaju Bobetko jer ona treba osuđivati zločin". Što mislite o tome? Njegova konstatacija nije točna. Crkva se uvijek jasno određivala u odnosu na zločine, ali nije željela sudjelovati u ishitrenim napadima na ljude za koje se još uvijek nije dokazalo da su zločinci. To treba razlikovati. Crkva nikada nije opravdavala pljačke i ubojstva, ali neki bi vjerojatno željeli da sada napadne hrvatske generale koje je Haag optužio za navodne zločine, a to se od nje doista ne može očekivati. Pokojni kardinal Kuharić u najtežim je danima Domovinskoga rata neprestano upozoravao na to kako Hrvatska u svojoj obrani nikako ne smije prijeći granice dopuštenoga te da naša obrana ne smije postati osveta. Neka gospodin pročita Kuharićeve govore i propovijedi iz toga razdoblja i vidjet će koliko se Crkva jasno određivala glede toga. Mnogo se u posljednje vrijeme raspravlja i o pravima homoseksualaca u Hrvatskoj. Stajalište Crkve kao da se nije dovoljno čulo? Crkva je o tome zauzela jasno stajalište. Interese homoseksualaca možda i treba zakonski regulirati, ali nikako u sklopu Zakona o obitelji. Homoseksualce u Hrvatskoj nitko ne progoni. Mislim da je to dovoljno. Što bi još trebalo - da ih država potiče na homoseksualizam? Moram priznati kako sam u svezi takvih pitanja pomalo skeptičan prema nekim standardima koje nam nameće Europa. Guramo se u tu Europu, a nisam siguran da moramo prihvatiti sve ono što nam ona nudi. Ako već govorimo o mjerilima demokratičnosti, zar nije krajnje nedemokratično Hrvatskoj, kao zemlji u kojoj živi 90 posto katolika, nametati neke standarde koji su za tu većinu uvredljivi i neprihvatljivi, poput abortusa i eutanazije? Ja u takvu Europu ne želim. Hrvatska može vrlo dobro živjeti poštujući temeljna ljudska prava i slobode, a da ne mora po svaku cijenu prihvaćati sve što joj Europa ponudi. Jedan crkveni velikodostojnik nedavno je izjavio kako bi Crkva mogla pomoći u stvaranju novoga naraštaja hrvatskih političara koji bi na političku scenu donijeli novi senzibilitet? Na žalost, mislim da u Crkvi ima premalo takvih aktivnosti. Postoje inicijative i ljudi koji rade na tragu nuđenja političkoga svjetonazora nadahnutoga evenđeljem, ali bojim se da u Crkvi ima premalo izučenih teologa za takve aktivnosti. Ali, to je praznina koju treba ispuniti i Crkva može puno napraviti po tom pitanju. Iluzorno je misliti da se svijet može mijenjati preko noći, ali se može mijenjati pojedinac i njegov odnos prema svijetu. Ovdje u Taboru pokušavamo pomoći ljudima i vratiti duh evanđelja u njihove živote i postupke. Probudi li se u ljudima takva svijest, mnogo se toga može promijeniti, pa i opće stanje u društvu. To je, doduše, sporiji put, no on ipak donosi opipljivu i jasnu promjenu |
- 16:31 - Komentari (6) - Isprintaj - #
RAZMIŠLJANJE GOSPODIN JE
  Tako često slušamo poziv Gospodin s vama To je poziv vjere Onaj isti Isus koji se više puta nakon uskrsnuća,u raznim prigodama ukazivao svojim apostolima,onaj isti koji je visijo na križu,bio pokopan-sada je tu s nama i među nama.On nam je doduše danas nedohvatljiv našim tjelesnim očima,ali je prisutan i stvaran,živ među nama Ta činjenica nadilazi sva naša shvaćanja Kao kršćani pozvani smo da i mi,u ovon naše vrijeme budemo svijedoci Kristova uskrsnuća da životom koja je zasjala po križu i uskrsnuću Kristovom.Da to ne prešućujemo već odvažno navješćujemo ukoliko se želimo zvati i biti Isusvi učenici.I da se obilno hranimo na gozbi njegove ljubavi-euharistija-i vjerom priznajemo da Gospodin je Gospodin je tu s nama Don Branko |
- 16:31 - Komentari (2) - Isprintaj - #
20.02.2008., srijeda
TRI BLOGA
 TRI BLOGA 1rktkarizma.blog.hr 2cetirigospe.blog.hr 3rijeczivota.blog.hr mir vama don Branko |
- 13:30 - Komentari (9) - Isprintaj - #
12.02.2008., utorak
Sveti duh
 Bog želi očitovati kroz sve krsćane, a ne samo kroz crkvene službenike. On želi djelovati i izvan crkvenih zidova, ne samo unutar njih. To je pokrenulo čudesne trenutke gdje su članovi crkve osjetili kako ih Bog koristi u mjestu Redding gdje se crkva nalazi. Bob Perry, član crkve Bethel kaže: „Ono što se dešava izvan crkve ili van njezinih zidina... to je ono što smo mi.“ Perry je bio uz svoju kćer kada je rodila djevojčicu Talyah 6 tjedana prerano. Snašla ih je nesreća jer se dijete rodilo s rupom u srcu, zbog čega joj krv nije cirkulirala normalno. Dok je obitelj bila uz dijete očajnički se moleći, članovi crkve diljem grada organizirali su se u zajedničku molitvu. Tada je doktor – koji nije vjernik – izvodeći ehokardiografiju na djetetovom srcu neočekivano uzviknuo: „Pogledajte ovo!“ Amy Goodall gledala je zajedno s doktorom kako rupa u djetetovom srcu pred njihovim očima nestaje na ehokardiogramu. Amy kaže:“Doktor je bio sav u čudu govoreći: “Gledajte! Ovo srce se iscjeljuje točno ovdje preda mnom.“  Jedan od doktorovih izvještaja prije ovog događaja dijagnosticira rupu u Talyahinom srcu, dok onaj naknadan nakon iscjeljenja više ne spominje rupu. Zato što je ona zaista potpuno nestala. Godall kaže: „A doktor i svi mi zajedno, gledali smo iscjeljenje točno ondje na ekranu.“ Bethel naučava svoje članove da je Božja volja da se pokreće na taj način - sa silnom snagom – kako bi podržao svjedočenja svojih ljudi. Argument u prilog tome jest da nas Isus nije poslao samo svjedočiti riječima, već i silom koja će doći od Duha Svetoga kada vjernici djeluju. Stariji Pastor u Bethelu Bill Johnson, autor knjige „Ojačajte se u Gospodinu“ kaže da vjernici samo trebaju gledati u Isusa. „On je bio poslan uništiti đavolja djela, a onda se okrenuo i nama rekao: „Kao što je moj Otac poslao mene, tako i ja šaljem vas.“ Prije dvije godine Chad Dedmon krenuo je u samoposlugu u Reddingu kupiti krafne i tamo se odlučio pomoliti za gospođu sa slušnim aparatom koja je stajala na blagajni. Bila je iscijeljena istog trena. „Bila je 90% gluha na jedno uho i 85% na drugo“ Dedmon kaže. „Nakon molitve njezin sluh je bio potpuno vraćen. Počela je plakati… i blagajnica je počela plakati.“ Tada je Chad uzeo razglas od blagajnice i objavio u trgovini: „Pažnja molim svi kupci, Bog je ovdje i On želi osloboditi svoju prisutnost i izlječenje.“ Jedna gospođa invalid dokotrljala se do Chada na molitvu i bila iscijeljena istog trena. „Ustala je“ sjeća se Dedmon. „Počela je trčati oko prolaza na blagajnama, vičući: „Isus me upravo iscijelio, Isus me upravo iscijelio!“.  U samoposluzi se Dedmon pomolio i za čovjeka sa strahovitim bolovima u zglobovima. Dedmon kaže: „Počeo je vrištati: „Gore, zglobovi mi gore.“ Rekao sam mu da je to dobra toplina. Tada je počeo plakati i naposljetku rekao: „Bol je nestala“. Dao je svoje srce Gospodinu jer sam shvatio da se Kraljevstvo upravo ukazalo i da bi bila dobra ideja upoznati ga s Kraljem.“ Chad je tako doveo sedam ljudi k Gospodinu. On kaže: „Bio sam toliko uzbuđen da sam pri dolasku doma shvatio da sam krafne ostavio u samoposluzi!.“ Chris Overstreet zajedno s ostalim članovima crkve Bethel često služi siromašnima i beskućnicima u gradu, onima koji su na margini – hraneći ih, podržavajući, moleći se za njih. Jednog dana prošlog listopada slučajno je prošao pored sobe Pamele Mullikin koja je živjela u sobi u motelu. Bila je hospitalizirana šest puta zbog strahovitih problema s krvi, takvim da su doktori vjerovali da je uzrokovano rakom. Ona kaže: „Došlo je do točke kad je bio pre-strašno.“ Upravo rak je meta Pastora Johnsona i crkve Bethel zato što je toliko rasprostranjen i smrtonosan: „To je Golijat koji se ruga cijeloj armiji živog Boga. A mi trebamo Davide da uzmu svoje kamenčiće, potjeraju rak i uopće zaustave razgovor o njemu kao da je to nešto moćno. To ime je podređeno imenu Isus.“ Chris je jednostavno podigao ruke da se pomoli kako je prolazio pored Pameline motelske sobe. „Samo je digao ruke“ Pamela kaže „počeo se moliti, i najednom sve se zaustavilo. Rak je nestao.“   „Mi vidimo da se ovakve stvari dešavaju svaki dan“ kaže Perry, „To je doista ono što Bog želi činiti, i to je dostupno svakom kršćaninu. Kraljevstvo Božje je unutar tebe, Duh Sveti je unutar tebe i On se želi manifestirati.“ Članovi crkve Bethel uvijek pogledom oko sebe traže štake, invalidska kolica, slušne aparate – bilo koji znak da ih je Bog približio slijedećoj osobi za koju mogu moliti. Prošlog siječnja Bog je iskoristio taj instinkt kod Heidi Propst za vrijeme jogginga, kako bi iscijelio Jerryija Thomasa koji je hramao. Thomas kaže: „Pogledala me je i nasmiješila se. Neću nikada zaboraviti taj njezin osmjeh.“ Heidi se sramila pitati može li se pomoliti za Jerryijevu nogu. „Bila sam pomalo plašljiva, ali odlučila sam pokušati“ kaže ona. Thomas se sjeća kako ga je upitala može li se pomoliti za njega. Bog nije iscijelio Thomasa taj isti dan, već se otpočeo boriti za njegovo srce. 71-godišnjak je uskoro uz pomoć Heidi izmolio molitvu spasenja. On je sada kršten i pohađa Bethelovu Školu Služenja.   Jedna od najsnažnijih lekcija iz crkava poput Bethel je da službenici u crkvi ne stignu napraviti sve. Ako će Kraljevstvo Božje zauzeti ulice, poslove, domove ovog svijeta, to će zahtijevati Tijelo Kristovo da se probudi i shvati da Bog želi da oni budu Njegovi poslanici, Njegovi svjedoci i Njegove produžene ruke. Izvor: www.cbn.com Links: www.cbn.com/spirituallife/BibleStudyAndTheology/theholyspirit/Strand_Life_of_Miracles.aspx VIDEO: www.youtube.com/watch   |
- 13:40 - Komentari (1) - Isprintaj - #
06.02.2008., srijeda
PEPELNICA - Čista srijeda
Pepelnica označava početak korizmenog vremena. To je vrijeme pokore, razmišljanja i posta, koje nas priprema za Kristovo uskrsnuće u Uskrsnu nedjelju, preko kojeg smo otkupljeni. Zašto se pepeljamo Pepeo je simbol pokore i pomaže nam razviti duh poniznosti i žrtve. Dok se naša čela pepeljaju prisjećamo se riječi: Sjeti se, čovječe, prah si i u prah ćeš se vratiti. Pepeljamo se kako bismo obuzdali oholost svojih srdaca i podsjetili se da je život na zemlji prolazan. Pepeljenje se koristi od davnine. Kršćani koji su počinili teške grijehe, javno su izvršavali svoju pokoru. Na Čistu srijedu (Pepelnicu), biskup bi blagoslovio marame za kosu, te ih posuo pepelom načinjenim od grana palmi od prethodne godine. Te marame su pokornici trebali nositi tijekom četrdeset dana pokore. Tada, dok su vjernici recitirali sedam pokorničkih psalama, pokornici bi bili istjerani iz crkve zbog svojih grijeha, baš kao što je Adam, prvi čovjek, bio istjeran iz Raja zbog svoje neposlušnosti. Pokornici ne bi ulazili u crkvu sve do Velikog četvrtka kada bi zaslužili pomirenje nakon četrdeset dana pokore i sakramentalnog odrješenja. Kasnije su svi kršćani, bez obzira da li su bili javni ili skriveni pokornici, dolazili primiti pepeo zbog pobožnosti. U stara vremena, nakon pepeljenja slijedila je pokornička procesija. Pepeo Pepeo se pravi od blagoslovljenih grančica palme korištenih na Palmanu nedjelju prethodne godine. Pepeo se blagoslivlja blagoslovljenom vodom i kadi tamjanom. Mada pepeo simbolizira pokoru i kajanje, on nas također podsjeća da je Bog velikodušan i milosrdan onima koji mu se obraćaju pokorna srca. Njegovo božansko milosrđe je posebno izraženo tijekom korizmenog vremena, i Crkva nas poziva tražiti to milosrđe tijekom cijele Korizme uz razmišljanje, molitvu i pokoru. ------- Veritas |
