Mater hrvatska
u glibu prepoznaje
kosti svog sina.












Dok Papa moli,
majke hrvatske plaču.
Pod ledinama kosti.

Hrvatska mati
nad jamom plače, plače...
Zločinci šeću.












Bože moj, makar
košćicu sina moga
da mi je naći!

Mi blagujemo,
oni nas gađaju
iz šuma vučjih.


Oni kolju,
mi kosti iskapamo.
Crni najloni.


Ponori, špilje,
vapaji živi. Savjest?
Kosti i kosti...


U ime koga,
krvnici, bez zastoja
zvijezde koljete?

Krici žrtava.
Zdravog razuma nema.
Pa rat je kurva!












Nema
u ratu
metafora.

Njedra im svoja
otvaraš, oni dušu
kolju tvoju.


Daju nam mine
u jesen, proljeće.
Rane žanjemo.


Mina u mini.
Krupno klupko krvavo.
Bolnički zaklon.


Ne praštaj, Bože!
Što čine, dobro znaju.
Što će nam mine!

Tko me Hrvata
pita gladan li sam
slobode, pravde, rujna!


Svoju prolivam krv
za lice svoje zemlje.
Zasjede, klanci.


Nije zločinstvo
zemlju svoju braniti
ognjem i mačem.


Hrvatskom križu
svakim danom nove muke.
Satrapi svjetski kruže.

Lova na lovi
u zemlji mojoj dreči.
Umrli cvrčci.












Moj džep, moj džep!
Bruji zemljom mojom.
Bože, gdje si?

Hrvatski ratnik
plače na razvalini
svoje vizije.


Pod nebom golim
invalid ratni čeka
milost lopova.


Ratnici tvoji
gladni kruha i pravde,
Hrvatsko moja!


Ratnici tvoji
k'o Zrinski, Frankopani...
Glave na panju!

Sabornik piša.
Narod se pita tiho
proljeće kad će.


Protiv Hrvata
ruju "Hrvati", Srbi,
istok i zapad.


Hrvati ludi
drogom se truju ludom.
Ledina. Trava.


Siti Hrvati,
da su billi Hrvati,
smetnuše s duše..

Ludi Hrvati
dida, ćaću prodaju
tuđinu s kesom.




Gnječe ti
ponos, radniče
crni, buntovni.





Vidiš li, Bože,
Koliko se lopova
nametnu zemlji!

Prodana zemljo
moja, Europa te
pljuje! Ne voli!


Prodana zemljo,
što će ti dlani naši!
Gdje je proljeće?


Dok ja zidam,
oni te čerupaju,
Hrvatsko moja!


Ljubim ti lice
nevino, zemljo moja.
Lice matere.

Tako si mala,
nisu te progutali!
Tako si lijepa!




Lijepa zemljo
moja, puna nepravde,
vječite, crne!





I spaljena sva
najljepša mater si mi,
Hrvatsko moja!

Ne da mi
bura rasti.
Odoh u dubinu!


Pjesme crvene
dok mnogi pjevaju,
plačem.


Ne da
bura vikati.
Šapućem.


Eno leptira!
Ne ću ga uhvatiti!
Živote, leti!

Starost moja,
jer prdnuti mogu,
lijepa je još.


Hodaju ljudi
zemljom ovom otvrdlom
s nadom gorkom.


Odabereš li
teži put, ne će otrov
nade imati.


Bože, ipak su
dobri ljudi zaslužili
više. Pogledaj ih!

Praznina idile,
i zimske i proljetne,
praznina ljudi.


Kurva do kurve
u kurvanjskom svijetu.
Nije im lako.


Žderu i smrde
proždrljivi ameri
dijeleći pravdu.


Baloni puni
praznine nebom lete,
baloni-ljudi.

Siromaha smrt.
Petorica tek
u sprovodu.


Bogataša smrt.
Sela pola nagrće
u groblje svijetlo.


Umire čovjek.
Vidljivo blijedo lice.
Skrivena duša.


Ostade tijelo
bez duše kao iris
bez vode. Vode.

Pijesak se igra
s poviješću. Vara žive,
a mrtve čuva.












Smrti, obaraš
silu. Prijateljice
gladnih, slavim te!

U ribi riba.
Sve u čovjeka siđe.
Na travi govno.




Za dobro ljudi
svi se prsaju bučno.
Gladna većina.




Nije mi jasno
dugotrajna zašto je
zime zloća.

Masna guzica,
od suhozida teža,
suhozid gnječi.


Debele guze
ulicom šušte crnom.
Govna na mostu.


Kolica puna
guraju ljudi hrabro
do prtljažnika.


Bože, učini
od nas divljaka
ljude, o, Bože!

Žestoka pića
grgolje grlom golim,
a vani sunce.


Tražim vam oči.
Vidim očale samo,
crne i hladne.


Gle, kako cure
na šanku noge šire.
Besplodna jutra.


Prašak bijeli-
bomba u Isusovom
srcu ljudskom.

Krvari srce
Tvoje uvijek na križu.
Isuse, mi šutimo.


Isuse, nemaš
saveznika, zato si
razapet uvijek.


Kroz Tebe
govori Otac.
Da lažemo, znaš.


I apostoli svi
sebićni jesu.
Jer ljudi su tek!

Bože, zašto
sotoni prepuštaš
Zemlju ranjenu?


Bože, vidim:
farizeji kapele
podižu skupe.


I Tebe bismo
strli, Bože, da nisi
mudriji od nas.


Ti znadeš, Bože,
da dostojni nismo
ovoga života.

Da nije Tebe,
ne bih mogao biti
izdržljiv čovjek.


Ovog proljeća
zemljom me posipaš.
Zato je volim.


Nikada gladan
ne mogu biti s mišlju
na Tebe, Bože.


Sve vidiš, Bože,
i moju sitnu tugu.
Slika sam Tvoja.

Znam da me želiš
strpljivosti učiti.
Disaj Tvoj ćutim.




I usred zime
toplo mi srce kuca.
Tako si blizak.




Kako je mila
glasnost tišine Tvoje.
Dodir Tvoj slavim

Bože, hvala Ti
na danima bez rata!
Bože, Bože moj!


Kamenolomac,
lomeći jutro, gradi
sjajnost podneva.


Djeteta ruke
knjigu listaju staru.
Livade, janjci...


Strojevi jutra
bude, ratar motiku
uranja u dan.

U zbirci pjesama ZRNJE upoznajemo Ivana Vidovića i kao pjesnika haiku poezije
i kao nastavljača tradicije njegovanja te lirske vrste u kojoj su se već dokazali i
hrvatski pjesnici Vladimir Devide, Stjepan Jakševac, Franjo Krizmanić, Dubravko
Ivančan, Tonči Petrasov Maroević, Tomislav Marijan Bilosnić i drugi.
Haiku kao vrsta pjesama nastao je u Japanu u 17. stoljeće kao otpor građanskog
društva na isključivu poeziju japanskih viših slojeva, odnosno dvora i plemstva.
Posve je razumljivo da su tom lirskom obliku Japanci dali biljeg svog poimanja
života, svoje religije i svojega čitavog bića, ali ta se vrste proširila i izvan Japana
i uz temeljne formalne crte poprimila i obilježja strukture duha i drugih naroda.
U formalnom pogledu to je vrlo zatvorena, mogli bismo reći stroga forma, koja
nekim zahtjevima temeljne pravilnosti podsjeća na strogost soneta, iako s njim po
svom obliku nema nikakve veze.
Haiku pjesma je trostih sa slogovnom strukturom 5+7+5 , koja posve razumljivo
određuje i ritam pjesme, ali i ukupnu kompoziciju poetske misli i lirskog osjećaja.
Dok je trostih pravilo bez iznimke, dotle strukturu 5+7+5 pjesnici razbijaju tražeći
u zatvorenosti forme i svoje individualne formalne mogućnosti izraza.
Kako se u haiku poeziju po sadržaju i formi uključio Ivan Vidović, vidjet ćemo
ako pokušamo otkriti njegov pjesnički svijet oblikovan haiku trostihom.
Zbirka haiku pjesama ZRNJE tematski je podijeljena na sedam ciklusa.
U prvom, ŽEDNA MI DUŠA, Vidović varira temu sunca i kiše, To je ujedno i
najduži ciklus, s najviše raznolikosti motiva unutar glavne teme. U drugom ciklusu,
LICE KAMENA, ima najmanje pjesama, a pjesnik je usredotočen na simboličnu
snagu kamena svoga rodnog kraja, koja za njega u prvom redu znači vezu
prošlosti i sadašnjosti, simbolizirajući narodnu snagu, konkretno podneblje, vezu
s predcima s ovoga tla. Ciklus MRTVI JABLAN varira temu jablana kao simbola
ljudskih stremljenja ograničenih nepravdama u prirodi i društvu.U malim dramama
iz prirode naziru se krupne tragedije čovječanstva. Ciklus POD ODRINOM
usredotočen je na čovjeka, na njegovu ženu i majku, koji u uzajamnoj ljubavi
prema svojoj zemlji i u radu na toj zemlji pronalaze svoju životnu radost i snagu,
povezujući zemlju kao tlo sa zemljom kao domovinom, pod dojmom još svježih
zbivanja iz Domovinskog rata. Ciklus ŠAPUĆEM, kao što i sam naslov kazuje,
iznimno je intiman, ali, koliko god to izgledalo paradoksalno, i na neki način i
općeljudski, pokazujući da neki dijelovi ljudske duše i kad su najviše svoji, poka-
zuju značajke što povezuju sve ljude cijeloga svijeta u jedno misaono i osjećajno
zajedništvo. Tu Vidović kao pojedinac protestira protiv nepravde u društvu,
razgovara s Bogom, razmišlja o životu punom nepravdi i dramatike, ali i nad-
vladava gorčinu uvjeren da čovjek u težini života izrasta za budući život veći
i jači pronalazeći u toj potvrdi svoje snage i smisao svoga života. Tema domo-
ljublja prenosi se i u ciklus NAJLJEPŠA MATER SI MI. Pjesnik je ovdje riječ
mater, domaći, prisni seljački i topli izraz za majku, iskoristio za snažan izraz
svoje osobne ljubavi prema zemlji, identificirajući je s materom. Posljednji
ciklus NADA kratak je i zaokružuje u idejnom pogledu tematski okvir Vidovićeve
poezije u ovoj zbirci. U tom ciklusu uočujemo izraziti kontrast između krinke
negativnih pojava u društvu, u kojoj ima i satiričnih tonova, i toplog i iskrenog
obraćanja Bogu u jednostavnom razgovoru. Ciklus završava optimističnim
tonovima vjere u bolje dane.
Kao što vidimo već iz naznake tematskog okvira u kojemu se kreću Vidovićeva
lirska raspoloženja, koliko god su haiku pjesme na neki način tematski ograničene,
Vidović ih ispunjava šarenilom životnih i osjećajnih pojedinosti i bogatstvom vrlo
raznolike umjetničke slike.
Kao što je haiku poezija veza čovjeka i prirode, tako se i za Vidovićeve pjesme
u zbirci ZRNJE može reći da je on u prvom redu tematski uronio u svijet prirode
oko sebe, vrlo konkretan svijet, svoj zavičaj, ravnokotarski kraj: žedna zemlja,
suša, najveća briga težaka, bajami, jablani, zemlja voća i grožđa, bazga, ševa,
brijest, žito, bura, škrape, kamen, smokva, maslina. Detalji iz prirode dobivaju
u svakoj novoj pojavi iste riječi i novo značenje i izrastaju u živu pjesničku sliku,
sličnu slici na platnui punoj živih boja. Među njima osobito se ističe žuta boja:
žuti list, žuto sunce, žuti dan, zrelo žito. No pjesnik doživljava prirodu svim
osjetilima. On ćuti njezine mirise i sluša zvukove u jesen kad vino bućbućka, kad
vrapci živkaju zajedno s kišom u olucima, kad lišće treperi na suncu, kad gromovi
grme i bura urla, kad šuštava kiša šušti po lišću. Tako Vidović ostvaruje zahtjeve
haiku poezije koja traži pjesmu veze čovjeka i prirode, a ona se poglavito mani-
festira u doživljaju. Izričaj tog doživljaja uvjetovan je slogovnom strukturom, a ona
određuje i ritam i razvoj pjesničke slike. Kratki stihovi onemogućuju šire opise
slika, ugođaja, doživljaja, i ograničeni su u prvom redu na slutnju, na naznaku
i nagovještaj, ostavljajući čitatelju da sam u svom doživljaju popuni praznine i
tako i on angažiranije sudjeluje u osobnom doživljaju samoga pjesnika. Tako se
jedan naoko nedostatak pretvara u prednost. S druge pak strane, zgusnuta slika
poetskog doživljaja stavlja pred pjesnika i težak zadatak da sa što manje riječi
dade što veće bogatstvo duševnih doživljaja, a to Vidović ostvaruje, između
ostaloga,npr., u onomatopeji (potok putuje poput vlaka, topot konja putima) ili
tautologiji (oblaci nebo zacrnili crnilom), no najviše u nastojanju da se oslika
metaforom, personifikacijom i simbolom trenutak prirode i ujedno i njezino vječno
trajanje. Ti pjesnički ukrasi kod Vidovića su izrazito originalni, posve individualni,
a iznad svega otkrivaju pjesnikovu težnju da strogoj i ograničenoj formi dade svoj
doživljaj punine, šarolikosti i bogatstva života. Ako promotrimo samo poneku riječ
od onih koje dominiraju kod Vidovića, vidjet ćemo koliko se prenesenim znaćenjem
može dati raznolikh pjesničkih slika i izazvati bogate asocijacije.Sunce se kod
Vidovića igra u paukovoj mreži i odražava u kaplji kiše, loza brbljiva pjevajući raste,
oblaci jašu, oblak je razvratan, jablan plače, duša je svemira smrznuta. Tu živu i
samosvojnu vezu s prirodom pjesnik podcrtava usklikom evo ili eto, nasto-
janjem da dočara neposrednost doživljaja, a osobito doživljaj iznenađenja. U tom
doživljaju ima i puno tjelesnosti, sva su ćutila zaokupljena slikama, u spoju
fizioloških i psiholoških doživljaja, u prelaženju jednih u druge i u njihovij stalnoj
mijeni.
Iako su motivi iz prirode opjevani u najvećem broju pjesama ove zbirke, što
je i potpuno u skladu sa zakonima i zahtjevima haiku poezije, Vidović oko sebe
gleda život uopće, i trenutke i trajanje, pa makar dano i u slutnji. On vidi u selu i
čovjeka svog kraja, u svojoj majci i sve matere njegova kraja, u svojo ženi i sve
žene svijeta kao podršku mužu i prijatelja u zajedničkom životu. On vidi i soci-
jalne nepravde, i tragiku povijesti svoje zemlje i našeg čovjeka u sebičnoj borbi
za materijalne interese i potrošačko društvo uopće. Ukratko, on daje punoću
jednoga specifičnog života i krajolika, ali na temi čovjeka i zemlje prelazi nacio-
nalne međe i širi na čitavo čovječanstvo.
Iako je pjesnikov osjećaj discipliniran, osjeća se i jedna skrivena, zatomljena
strast, koja katkada i bukne u poviku u grču i suzi, osobito u izražavanju domo-
ljubnog osjećaja, u poviku HRVATSKO MOJA!, ili u prerastanju poetskog izraza
u izraz ulice. U tom trenutku kao da je protest protiv nekih pojava u društvu
eksplodirao, kulminirao u najtežim, do sada suspregnutim riječima, gotovo u
kletvi i psovki, pa čak i kao izraz nemoći, bespomoćnosti i očaja.
Kompozicija Vidovićevih haiku stihova posve je razumljivo uvjetovana strogom
formom. Kao i drugi haiku pjesnici, i on je nastoji razbiti uvođenjem novih oblika,
ali uvijek u okviru kratkoga stiha. Uz ritmičku strukturu uvjetovanu slogom
5+7+5, kod njega ćemo naći i razne kombinacije, npr. 3+6+4, pa 4+8+5, pa
5+4+4, da nabrojimo samo neke. Kakav god bio taj stih, on je kratak, zato su i
slike često dane u zgusnutoj slutnji onoga što se iza njih krije. Kako je to
poezija određenoga trenutka, koji se ipak doima kao trajanje, najviše je i traj-
noga prezenta koji se izmjenjuje sa svršenim prezentom, u prekidu iluzije
trajanja, a između jednoga i drugoga, između trenutka u njegovu trajanju i
njegova kraja, ostaje ono što se krije, ono što je izostavljeno. Ima tu često i
slutnje male drame u prirodi, npr. Na deblu smokve/sunča se gušterica/Mačak
u skoku/... Ili: Vrapčić na grani,/mačak pod granom napet./Jutarnje sunce. Ili:
Lastino gnijezdo/u zaklonu mokro./Pauk u gnijezdu./...Bolesna baka/u šporet
bilju gura./Nikoga nigdje.Itd.
Ivan Vidović predstavio nam se u ovoj zbirci kao zreo pjesnik koji se može
snagom svoga izraza i bogatstvom poetske misli uhvatiti u koštac i s jednom
tako teškom i zatvorenom formom kao što je haiku. Vidovićev precizan izraz,
bogata slika i vješt razvoj slike, omogućuju nam zaključak o snazi Vidovića
pjesnika, a njegova angažiranost, njegovo pjesničko sudjelovanje u najrazliči-
tijim manifestacijama života, u okretanju hrvatskom čovjeku uopće, upoznaju
nas i s Vidovićevom filozofijom. Za njega život je lijep i ružan, nježan i surov,
milosrdan i okrutan. A on taj život voli kakav je. Snagu dobiva iz dodira sa
zemljom, s domovinom, sa ženom i majkom, ali iznad svega iz kontakta
s Bogom. Unatoč gorčini koju često naziremo i naslućujemo u Vidovićevim
stihovima, on zna biti i te kako radostan i duhovit, on se zna radovati
životu i pronaći utjehu u razgovoru s Bogom.
Zbirka Vidovićevih haiku pjesama sa simboličnim naslovom ZRNJE,
lako prepoznatljive simbolike, još je jedan Vidovićev doprinos hrvatskoj
poeziji i nova je potvrda Vidovićeva pjesničkog talenta.


ZLATA DEROSSI

IVAN VIDOVIĆ rodio se u selašcu VIDOVIĆI (između VRGORCA i VELIKOGA PROLOGA) 5. svibnja 1943.: ćaća PETAR, seljak i radnik, mater MARA, težakinja i domaćica.
Poslije osnovne škole (Vrgorac) i gimnazije (Dubrovnik) diplomirao na Pedagoškoj akademiji u Šibeniku
hrvatski i zemljopis, a na Filozofskom fakultetu u Zadru hrvatski i francuski.
Prve pjesme objavio u zagrebačkom "POLETU" 1959. godine kao gimnazijalac. Njegov pjesnički talent
poticala i njegovala profesorica dubrovačke Gimnazije MARIJA ZLOŠILO (prva skupna zbirka "Glasovi mladih"),
a u Šibeniku profesor hrvatskoga jezika na Pedagoškoj akademiji ANTE ŠUPUK (druga skupna zbirka "Lirske
varijacije").
Ivan Vidović je svoj prosvjetni kruh počeo jesti u Osnovnoj školi "Vladimir Nazor" u Dragljanima kraj Vrgorca (1965.). Radio je kao profesor hrvatskoga jezika i zemljopisa još i u Osnovnoj školi "Petar Zoranić" u Stankovcima
(1966.-1981.) i u Osnovnoj školi "Veljko Vlahović", odnosno "Šime Budinić", u Zadru (1981.-1994.).
U dvadeset i devetoj godini rada odlazi u invalidsku mirovinu.
Bio je neko vrijeme urednik "Zadarske revije" u Zadru. Javlja se povremeno u dnevnom tisku i književnim i inim
časopisima. Do sada je objavio svoje pjesme u "Poletu" (Zagreb), "Dubrovačkom vjesniku" (Dubrovnik),
"Mogućnostima" (Split), "Vidiku" (Split), "Zadarskoj reviji" (Zadar), "Narodnom listu" (Zadar), "Regionalu" (Zadar),
"Republici" (Zagreb), "Školskim novinama" (Zagreb), "Hrvatskom književnom listu" (Zagreb), "Susretima"
(Umag), "Hrvatskom književnom zborniku SVAČIĆ" (Zagreb), "Zadrugaru" (Split), "Modroj lasti" (Zagreb)...
Kao umirovljenik živi i radi u Stankovcima, Zadru i Vidovićima.
Objavio je sljedeće zbirke pjesama: "Glasovi mladih" (Dubrovnik, 1960.), "Lirske varijacije" (Šibenik, 1962.),
"Osamljeni svirač" (Umag, 1970.), "Svačić" (Zagreb, 1969.), "Osmijesi i suze" (Umag,1974,),
"Čempresi uz cestu" (Zadar, 1978.), "Kameno podneblje" (Zagreb, 1985.), "Pjesme" (Zadar, 2002.) te ova
"Zrnje" (Zadar, 2004.).
Neke pjesme su mu uglazbljene: "Moj ćaća", "Pisma barba Frane", "Stari Petar i stari konj", "Kamenita Gradina",
"Moja baka kozu muze", "U mome vrtu", "Škola je završila" (maestro Marin Čović, Zadar), "Moja mati"
(maestro Zvonko Keran, Zadar).
Književnik Luko Paljetak objavio mu je pjesmu "Galeb" u svojoj antologiji "Moreplovi", a književni kritičar Marko
Vasilj predstavio ga je u svojoj knjizi "Kroz moje oko" kao jednog od sedamdesetak zadarskih književnih stvaralaca.
Nastupio nekoliko puta na Radio Zadru u emisijama "Susreti s pjesnikom" (dr. Jurja Gracina) i na Radio Šibeniku (Borna) te na brojnim književnim susretima od Dubrovnika, Vrgorca, Šibenika, Zadra, Škabrnje do Stankovaca i Benkovca, a u četrdeset i četvrtoj godini pisanja i pjesničkog postojanja u emisiji "Dobro jutro, Hrvatska",
kolovoz 2003., čuo se njegov glas i vidio njegov stas i to zahvaljujući njegovoj nekadašnjoj učenici u Zadru
Meliti Šare!
Likovna umjetnica Josipa Čačić izradila je kalendar "Stankovci 2004." s motivima iz hrvatske povijesti uvrstivši u cijelosti Vidovićevu pjesmu "Ostani tu i budi poskok".
Njegov pjesnički portret ocrtali u "Školskim novinama" (Stijepo Mijović Kočan), Zagreb, u umaškim
"Susretima" (Ivo Balentović), u zadarskom "Regionalu" (Roko Dobra), u "Zadarskom listu" (Nenad Marčina),
u "Slobodnoj Dalmaciji" (Božo Došen), u "Vrgorcu" (fra Ivan Jukić), u učeničkom listu "Čehuljica" (učenica Ira
Šopić) Osnovna škola Šime Budinića, u "Ditetu zadarskom" (učenica Stela Cerić) Osnovna škola
Šimuna Kožičića Benje..
Krajem 1971. s grupom prijatelja osnovao je Pododbor Matice hrvatske u Stankovcima (24. listopada. 1971.)
i bio njezin predsjednik. Bio te iste godine vrlo aktivan u izgradnji ceste od Stankovaca do Pirovca (u okviru tadašnje mjesne zajednice) s doktorom Ivom Matuljom, Jurom Pelaićem Šikalom, Jankom Miletićem M.,
s vrijednim kadrom Osnovne škole "Petar Zoranić" u kojoj je radio i s cjelokupnim pučanstvom stankovačkog
kraja. Prvi i jedini osammilimetarskom kamerom zabilježio sve radove na modernizaciji ceste Stankovci- Pirovac
i starohrvatske grobove kod Klarića kuća (nekoliko očuvanih filmova). Poslije 1971, (u jeku hajke na svaki
dah njegov) Vidović opet s prijateljima osniva band "Trudbenici", klapu "Plavi podrum" te "Prvi glas Stankovaca"
(s maestrom Slavkom Pelaićem i drugima), koji prerasta županijske okvire.
Godinama svira u stankovačkoj limenoj glazbi (danas "Glazbeno društvo Stankovci") klarinet B i saksofon, uređuje i tiska učeničke listove u Dragljanima i Stankovcima i osniva kino-klub u Stankovcima (u školi), prikuplja uz pomoć svojih učenika narodno umjetničko blago za zavičajnu zbirku stankovačkog kraja, priređuje susrete s hrvatskim piscima (s Nikolom Pulićem, Josipom Laćom, Zvonimirom Balogom, Zlatkom Tomičićem...).
U ozračju buđenja demokracije jedan je od trojice (uz Ivana Orlovića i Tihomira Morića) osnivača
HDZ-a u Stankovcima i prvi predsjednik HDZ-a u Stankovcima.
Od 1971. godine pa sve do osamostaljenja Hrvatske bio proganjan od tadašnjih komunističkiv vlasti
u Stankovcima i Benkovcu kao "hrvatskji nacionalist i ustaša kojega treba skupa sa ženom i djecom
protjerati i smaknuti da više ne truje radnički klasu i ne briše socijalističke tekovine..."
Godine 1991. opet okuplja stare prijatelje i angažira se u dovršenju asfaltiranja ceste do Pirovca, započete
1971. (uz već spomenute i dr. Miroslava Miletića, dr. Rajka Savića, Mirka Pericu Vilića, braću Boru i
Stanka Čačića, učitelje Antu Vidovića, Borisa Miletića...). Na Sv. Antu (l3. lipnja 1991. godine) cesta je
dovršena-ona cesta koja je 1971. prozvana od tadašnjih vlasti "nacinalističkom i matičarskom", a koja je
u vrijeme Domovinskog rata dobila pravo ime: "cesta spasa".
Stankovački kraj Vidović sa zanosom unosi u svoje pjesme otkrivajući u malom radnom čovjeku
(posebice seljaku i radniku), vezanom za zemlju i žuljeve, veličanstvo i ljepotu prirodnog življenja. Iako teški invalid, gradi kuću u Stankovcima skupa sa svojom suprugom Bojom, s djecom: kćerkpm Ivanom, sinovima Krešimirom i Domagojem, podižu maslinike (180 maslina) i vinograde (1000 panjeva), promovirajući
i uznoseći lijepu književnost, uz sve ostalo i motto: uz žuljevite ruke i znojna pleća: zdrav duh u zdravom
tijelu i zdravom umu!
Za sveukupni rad, a osobito za pjesničko stvaralaštvo, Općinsko vijeće Stankovci (Mario Bačić, Boris Čačić, Davor Klarić, Gordana Morić, Ivan Morić, Slavko Pelaić, Mirko Perica, Radoslav Perica, Zdenko Sarađen, Dragan Savić, na čelu s predsjednikom Željkom Baradićem) nagrađuje ga za životno djelo 9. kolovoza 2003. godine.
Vidović je, u znak zahvalnosti, tada održao književnu večer, prvu takvu manifestaciju u Stankovcima,
pod naslovom "Poezija Ivana Vidovića". O Vidovićevoj poeziji tu su govorili dr. Juraj Gracin, dr. Miroslav Miletić
i književnik Nikola Pulić. Klapa "Rođaci" (Krešimir Pelaić, Marina Pelaić, Mirko Dubravica te Stanko Čačić i njegove kćeri Josipa, Mira i Marija), osnovana upravo za ovu prigodu, pjevala je njegove uglazbljene pjesme.
Mlade generacije Stankovaca koje je Vidović godinama intelektualno, pedagoški, s ljubavlju, sa strpljenjem i
poštenjem podizao, nisu zaboravile svoga uču.
Hvala svima koji su mu pružili ruku, lijepo ga pogledali i umiljato ga oslovili kad mu je bilo teško! Jer
pjesma Ivana Vidovića izniče iz daha ponora i vrta dirnute duše!

DOMAGOJ VIDOVIĆ



SADRŽAJ


Žedna mi duša....................................................5
Lice kamena.....................................................47
Mrtvi jablan........................................................55
Pod odrinom.....................................................63
Najljepša mater si mi....................................... 71
Šapućem......................................................... 85
Nada................................................................ 93
Punoća života Vidovićeve haiku
poezije (pogovor prof. Zlate Derossi)........... 103
O pjesniku ( piše Domagoj Vidović)...............1o9




KRAJ

IVAN VIDOVIĆ: "PJESME", Zadar, 2002.


OVO JE MOJA ČETVRTA SAMOSTALNA ZBIRKA PJESAMA. TISKANJE ZBIRKE NOVČANO SU POMOGLI
OPĆINSKO VIJEĆE OPĆINE STANKOVCI NA ČELU S NAČELNIKOM GOSPODINOM ŽELJKOM BARADIĆEM,
PODUZETNIK GOSPODIN MARKO SARAĐEN STANKOVCI TE ČLANOVI MOJE OBITELJI. HVALA!

Izdavać: PLANTAK GRAF d.o.o.

Urednik: IVAN VIDOVIĆ

Likovna oprema: IVANA RUPIĆ, rođena VIDOVIĆ

Lektura i korektura: IVAN VIDOVIĆ

Prijelom: MERI LOZIĆ

Tisak: PLANTAK GRAF & WA graf-Zadar

NEKA STIHOVI teku i pjevaju...

DOSADNE PTICE


pjevaju ptice
na granama visokim
i ne silaze
slušam pjev ptičji
dosadni
na granama visokim
još dvije brazde
pa ću ljubiti ženu svoju
prašnjavu
pod lozom
bacit ću kamen na ptice izlizane
cvrčci
ljubav


Stankovci, 15. lipnja 1969.

I SAV SAM U TEBI I SVA SI U MENI


i sav sam u tebi
i uz tebe
da ne zadrhtiš od samoće
od straha
od sjete
i sav sam u tebi
neizronjiv
i neranjiv
i cijeloga sam u tebe sebe
sklonio
i oko tebe rastem kao cvijeće
i u tebi sanjam
i uz tebe koračam
niz livade i vinograde
i ne znam pijan li sam kliktav
pjesma li sam nečujan
tek raste mi srce u tvojem
tek pletem brazde i duge
s rukama tvojim
i sva si u meni
i uz mene
da ne zarđam u nevremenu
i sav sam u tebi
i sva si u meni


Stankovci, 3. lipnja 1966.

NA PRAGU


kad čujem korake tvoje
što lepršajući do praga stižu
moje ruke nemire slatke pletu
i ja potražim zaklon
iz kojeg ću
poput djeteta
u tvoje naručje uskočiti


Stankovci, 8. lipnja 1969.

GRGOLJENJE SUNCA


moja žena i ja
gledamo
zri sunce u grozdovlju žutom
i rekoh ženi što zemlju voli kao što je srču moje žile
posadimo lozu zemlja je tužna bez ploda
moja žena i ja pjevamo rosni
modri od galice
sunce i oblak poslaše darove beskamatne
moja žena i ja gledamo
zri sunce u grozdovlju žutom
jesen se smiješi
smiješimo se mi
smiješi se zemlja
smiješi se loza u polju znoja
smiješe se djeca u polju zlatnom
i evo čaše svjetlosti žute
i rosi pjesma
i rosi radost
i rose riječi
i rosi ljepota
moja žena i ja slušamo
grgolji
sunce
u grlima


Stankovci, 10. kolovoza 1975.

BOGATSTVO DANA


draga
kojeg li bogatstva dana
što me i u trenucima klonulosti
oči tvoje miluju


Stankovci, 1. siječnja 1996.

ZAGRLI ME ČVRSTO DA NE POLUDIM


zagrli me čvrsto da ne poludim
ovo je plima podlosti u zaljevu malogradskom
vidiš li kako nadolazi sigurno kao bolest
zagrli me čvrsto da ne poludim
kako to da noć umoriti ne može ružnoće
kako to da ulica ne sviće čistija
zagrli me čvrsto da ne poludim
o kako bešćutno jezde glave
tako grabežljivo jure noge ruke
i mostom i trgovima i kalelargama
zagrli me čvrsto da ne poludim
da mi je sresti čista srca
zagrli me čvrsto da ne poludim
o raskomadaj ovo grumenje žalosti
zagrli me čvrsto da ne poludim
pobjegnimo draga
ostavimo ovu vodu u kojoj ribe crkavaju
ovaj zrak ostavimo u kojem su ljudi bezdušni
našem vinogradu darujmo dlanove
i našim livadama urlike dječje radosti
zagrli me čvrsto da ne poludim


Zadar, 20. siječnja 1983.

DA MI TE NIJE


jer tvoje oči imam
lijep mi je ovaj grad
jer svijetli tvoj osmijeh
dugožive njegove ulice su
unosim u pjesmu te opet
jer nosiš moje podneblje
šuplje ne će samovati gnijezdo
u nekoraku neba
da mi te nije
ovaj bio bi grad
sidrište pusto
da mi te nije
ovi bili bi trgovi lutalište
da mi te nije
da mi te nije


Zasar, 3 listopada 1983.

SMIJEŠI MI SE, DRAGA


privukao osmijeh me tvoj
zanio me
opio me
k'o vino
što kušah ga prvi put
ja vjerovah da sunce je najjačeg sjaja
tako su me učili
al' osmijeh tvoj je vedriji
i toplije snage
grije me pa rastem poput jablana
u visine
ponad oblaka i svih stvari
smiješi mi se draga
smiješim ti se draga
i ako drugi ne mogu naučiti tu lekciju prvu
o kad bi mogli ne mrziti makar
sijače zrnaca sunca i osmijeha
kad bi grozdovlje osmijeha zrelo na usnama
umjesto zločestih riječi
bilo bi puno jablanova
i puno oranica
na dlanovima sunca
privukao osmijeh me tvoj
zanio me opio me
k'o vino što kušah ga prvi put


Šibenik, 6. svibnja 1965.

MI SKUPA PUTIJEMO SA ZVIJEZDAMA


mi smo skupa koračali
mi smo skupa u radosti rasli
i rosu pasli
na livadama
mi smo skupa kopali
orali
neba i njive
mi smo skupa branali jutra
i lijevali znoj
mi smo se skupa plašili
gromova
mrazova
vukova
ljudi
koljačkih misli
i planova
mi smo skupa probijali obruče ofenziva životnih
mi smo se skupa izvlačili
krvavi
skromniji za jedan dio čina
i evo nas sada tu odakle smo pošli
u starome gnijezdu
odakle naši ptići uzletješe
mi smo skupa
mi smo skupa
mi smo skupa
mi skupa putujemo sa zvijezdama
opet sanjajući plugove
mi skupa


Stankovci, 1. siječnja 1973.

OTVARANJE RIJEKA


htio bih ti bez mnogo riječi prići
kad nestane u kutku naše sreće
daha i sunca al' kako ću stići
do tvog živca i do krune veće

gdje je kuća tu plodna su kruništa
tu je blago tek treba znati bravu
otključati okom usnom strništa
oplođena nisu u zaboravu

kojeg li sjaja kad se smiješi zjena
i sve bez glasa otvara se rijeka
kada se grudi njišu usred sijena
htio bih tako u trajanju vijeka

tvoje kose ljubit' usred vedra sna
dok maštamo budni o dubini dna


Stankovci, 20. svibnja 1987.

LJEPOTA ŽIVLJENJA


uvijek kad me grliš i ljubiš
budeći se
vidim zrele naranče na prozoru
uvijek kad ti ruka još topla
obraze moje umiva
dok se iz kreveta izvlačiš
jutro skakuće u vrtu
i u meni
uvijek kad me dotakneš i lijepo pogledaš
odlazeći
do tvog povratka
podignem grad
u kojem svi cvrkuću snažno i sretno
uvijek kad me stisneš
dolazeći
niknu oko sela moga i tvoga
masline masline
iz svakog škripa loza


Stankovci, 16. rujna 1975.

NIJEME SLIKE U BOLNICI


na zidu slike vise i ne govore ništa
govorljive bjehu u doba zdravlja samo vise
ti si daleko tek miriše med iz ulišta
u zavjetrini oštre misli ne da mi se

piti iz tuđe čaše ni primiti nježnost tuđe žene
glasna si pjesma u krvi i živcu na usni
u bolesničkoj sobi bolesna svjetla nade hijene
večera na stolu hladna: umri il' kusni

i tako galame trenuci u muku boli
izokrenut svijet čempres bode srca uzglavlje
na ljubav kao na ranu treba satavit' soli
pa ćeš prepoznat' dubinu hoda dok je snažno zdravlje


Zadar, 18. ožujka 1993.

SPASITELJICA MOJA


želiš li uvrijediti bolesnika
otiđi od njega bez pozdrava ili s pozdravom
svejedno
srušit ćeš nosače na kojima počiva njegov svijet
želiš li da njegov vrt procvjeta
i ne zaustavi se u cvjetanju
zagrli ga trideset puta na dan
kao što si nekad grlila dijete poslije pranja
i povijanja
i ne zasipaj ga savjetima
da nije mudrac strpljiv
pobjegao bi
njemu treba samo šapat oka
i bljesak toplog dlana
i drhtaj usne
ne odlazi od mene
ili me ponesi sa sobom
i budi moja liječnica koja jesi
moja bolničarka
i moja božica koja jesi
želiš li mi očistiti ranu od mulja
dođi što prije
i donesi granu jutra sa slavujem
pa ćemo zajedno preko brda
do vinograda našega
ti koja jesi spasiteljica moja


Lovran, 25. travnja 1993.

IZ TAMNICE OVE IZBAVI ME


Bože
znam da nema prepirke s tobom
ali zašto
zašto si me bacio u tamnicu ovu
ovdje nema
ni trave
ni zemlje
ni pupova
ni kamenja
zar sve je odlučeno
zapisano već davno
draga
iz tamnice ove
izbavi me
je li sve odlučeno
je li sve zapisano davno


Lovran, 27. travnja 1993.

POVRATAK SOKOVA


svaki put
kad dođeš mi u posjetu
vratiš sokove
svakom živcu mom
i dok te grlim
upijam mirise poznate i drage
kojima mirišeš ti i kuća naša
ali kad odeš
puknu svugdje u meni
baloni sreće
i ne mogu im naći
komadiće
koje bih sastavljao
do novog dolaska tvoga


Lovran, 27. travnja 1993.

MENI TREBA SAMO MOJE


jer meni treba riječ moćna
u kamen uklesana
i čvrsti stisak drage moje
miris moga komadićka neba
bljesak sunca na prozoru mome
meni treba ulet djece moje
u sobu moju
gdje počivaju koraci moji
meni treba samo moje
što pripada samo meni
i čini me blagim i jakim
jer meni su tuđe sobe tuđe
i tuđe su mi riječi hladne
meni je tuđe gdje mi tebe nema
ljubavi moja od početka moja
moja


Lovran, 30. travnja 1993.

NIKAD MI DOSTA OSMIJEHA TVOJIH


nikad mi dosta osmijeha tvojih
nikad mi dosta očiju tvojih
nikad mi dosta usana tvojih
nikad mi dosta blagih riječi tvojih
nikad mi dosta nježnog glasa tvoga
nikad mi dosta mekog tijela tvoga
sjeti se
od prvog poljupca našega
ja sam te jeo i pio
i davao ti se na dlanovima
pa kako mogu biti ovako dugo
bez tebe
nikad mi dosta osmijeha tvojih


Lovran, 6. svibnja 1993.

JEDINA ISKRA


znaš li da je čežnja za tobom
jedina mi stvarnost među zidovima
znaš li da ta čežnja kamenje razbija na putu
i planine nadvisuje
i dok tako kraj prozora sjedim
a s tobom sam u vinogradu
ne znam kos li sam nad gnijezdom
ili ptić sam što zijeva gladan i jadan u prostoru
mekom
svezanih vidika
i sve bi bilo lako da te nisam ljubio toliko
da mi nisi žena što mi treba
i sve bi bilo lako da si bila ukras poput slike
na šarenom zidu
ili pokriće za lutanja mimo koraka tvojih
ali ti si meni jedina iskra
u noći
u živcu
pa sam tako plačno svanuće
i potresna grana
koji te čekaju
da zasladiš dan i otjeraš patnju
znaš li da sam čežnja
za cijelom tobom
i za tvojim svjetlom
što ga meni šalješ u mrakove
moje


Lovran, 4. svibnja 1993.

NA PROZORU


svaki put
kad siđem s kreveta
do prozora
odštakam
ne bih li vidio
tvoje drago lice
kako mi dolazi
a onda se vratim
tužan
čekam
novi
dan


Lovran, 4, svibnja 1993.

LJUBAVI MOJA STRPLJIVA


kiša u lovranu
cigareta i ja na prozoru bolnice
ne buljim
pratim te mišlju i srcem
do škole
do ribarnice
sjedim za našim stolom
i čekam tvoju kavu
tvoj pogled
tvoju ruku
tvoj poljubac
liježem s tobom i s tobom sanjam
u subotu s tobom ću u stankovce
peći ćemo rakiju kao nekad dok sam hodao
teći će rakija naša znojna muka pjevat će vatra
i lica će naša biti vesela
kiša u lovranu
a ja s tobom letim kao nikad do sada
sretan i u boli i u sakatosti
jer me ne zaboravljaš
ljubavi moja strpljiva
neprolazna


Lovran, 21. listopada 1993.

IZA CRNIH OČALA


iza crnih očala oči moje mračni oblaci
klize suze
ispod crnih očala
teku i peku
nosi boli svoje
živi vidoviću
zar suze
čovjeka ruže
a meni se plače
diše li duša jače
kad plače
zar uzalud viču ruže
u rupi pod oblakom
iza crnih očala oči moje
i cijeli život u njima
od rođenja do patnje
od patnje do patnje
od boli do boli
strelice veselja
samo probodu i odu
iza crnih očala oči moje
ispod crne košulje rane moje
klecam
ali ne padam
ja kopam
klešem
tešem
iza crnih očala oči moje
u suzi svijetli sunce
nosi boli svoje
neka svijetle suze tvoje
živi vidoviću


Stankovci, 1. lipnja 1996.

DAROVI


budem li pastir
donijet ću ti šalicu mlijeka
budem li planinar
s vrha kamenčić donijet ću ti
budem li rudar
poslat ću ti dah dubine
što ću ti dati
kad pjesnik budem
tugu stiha
i žubor mlina
kad ratar budem
voćnjak
darovat ću ti


Zadar, 16. veljače 1999.

NAŠA MATI


cili je život nosila brime
zvala je trava šenica smrika
koza je puno imala vime
dici je bilo pure i mlika

zoron je zorila kopat je morala
moren je veslala sunce je nosila
kući je itala dica je čekala
znojon je vonjala večer je rosila

evo su dica veliki judi
imaju svega u grackin kućan
ona je sama bolest je budi
umrit će tako u svojin mukan

usalo vime bikino lipo
priteška tuga sumračje slipo


Stankovci, 23. travnja 1978.

PISMA BARBA FRANE


cilo lito san lovija
uz srdele vino pija
masline su rod rodile
kamenice napunile

ajmo ante zabalotat
ajmo šime proćakulat
ajmo stipe zabriškulat
prije će se dan odmotat

u konobi pršut visi
u bačvi se vino smije
mare moja di si di si
da me tvoje oko grije

kad si sa mnom bila mare
i kamen je cvita cvita
volilo nas naše more
projdoše nan brzo lita


Stankovci, 23. kolovoza 1973.

PIJEN TE KO CVIĆE ROSU


ognjište toplo najlipše misto
miriše lopar i krušno tisto
ljubin te mare mladu i čilu
ruka mi piva na tvome tilu

slamarica ispod nas
postelja od luga
divenice i pršuti
zimska noć je duga

pečenice sve su tu
ajmo se ljubiti
u nama se vatra nikad
ne će utrniti

o komaštrin bronzin naš
u bronzinu pura
u mom srcu pivaš mare
koja li je ura

srčen ti vino s usana mila
kaduljon crnu kitin ti kosu
ružan je život bez tvoga krila
grlin te pijen ko cviće rosu


Stankovci, 21. prosinca 1969.

KAJIŠ NA NOVU ŽUBU


ni gola guzica
ni gladna criva
nisu te otirala
puno je pivopija
puno je vinopija
najviše krvopija
ni tenkovi
ni brade
ni noževi
ni klanci
sto nepismeni
na leđin si nosija
i porez in plaća
vinograde diza
i di god je bilo malo deblje zemlje
sadija zelena sunca
i poskoka u žepu jakete
nosija
ćaća moj
domobrane moj
kad bi se svaki deseti na te ugleda
ali triba stisnit
guzicu
i kajiš stegnit
na novu žubu
to ne more svak
i zna si da se selo ne more
branit
iz amerika
triba ogulit kožu ode
i suvozide naziđat
okolo cile rađe
ti bi i ovu kurvanjsku europu otira
i vilan i motikon i znojon
da te nije Bog uputija
sebi na piće i besidu
i znan da ti je reka
dosta si petre učinija
evo ti ode odrine i lada
i uživaj
a kadikad pogledaj doli
da se ne bi dogodilo niko zlo
i ošini petre
svaku lopužu
ne štedi


Stankovci, 20. veljače 1993.

MOJ ĆAĆA


ćaći mome ćaća motiku da
ladnoga jutra trudon se grija
ćaći mome ćaća mašklin je da
ladnoga jutra znoj mu je vrija

ćaća je moj zemljina radost
jer krči kamen i sadi cvit
ćaća je moj vičita mladost
jer budi sunce i sadi cvit

cili život troskot vadit je zna
slaninu ija bevandu pija
cili život draču mrzit je zna
spava je malo sritan je bija

ćaća je moj zemljina radost
jer krči kamen i sadi cvit
ćaća je moj vičita mladost
jer budi sunce i stvara svit


Rastok, Podvučija (Vrgorac), 27 lipnja 1975.

LICE MOJE MATERE


lice moje matere
namriškano
k'o nebo
u dodirnutom siću
punom vode
bistre


Vidovići, 29. lipnja 1999.

SIĆANJE NA DITINJSTVO


majko
mladost tvoja
cili rilić prinila
i gaj vrgorski
na ognjište moga ditinjstva
di san se grija
za buroviti dana i kišni večeri
i kalcete sušija
na razapetin granan smrike
majko moja
vidarice moji ditinjski rana
lipa moja majko
jaka moja majko
neposustala majko moja


Vidovići, 27. ožujka 2002.

STARI PETAR I STARI KONJ


stari petar proda je konja
proda pola života svoga
jutro podne više ne vonja
ljut je jadan i zove boga

a s konjon je ora
od rani zora
i rosu pija
i kruv dilija

a s konjon je rza
s konjon se trza
trča bez lika
ciloga vika

polje sada u čežnji živi
doci drage pismu ne čuju
svukud kamen i kamen sivi
trava troskot muku mu truju

a s konjon je ora
od rani zora
i rosu pija
i kruv dilija

a s konjon je rza
s konjon se trza
trča bez lika
ciloga vika


Vidovići, 27. lipnja 1989.

U CRNO ZEMLJA ĆE SE ZAVITI


kad umre moj ćaća
zarđat će motika
sunce će se pomračiti

umre
moj ćaća kad umre
krepat će pedeset krpelja

moj ćaća
kad umre moj ćaća
u crno polje će se zaviti
lišće će loza na pola koplja
staviti


Stupica (Vrgorac), 3. kolovoza 1986.

KAMEN IZ DUBINA


biti sirovina
neuglađena
neobrađena
nepopljuvana
nepopišana
neizrađena nedorađena
biti sirovina
u ovom svijetu
preglatkih
klizavih
bljutavih
gotovih proizvoda bez mogućnosti
za preobrazbu topline
koračati kao sirovina
poput sutona vedroga nedodirnutoga
pjevati kao sirovina
u krošnjama
u pogledima vrapčića
biti sirovina
poput kamena
iz crljenice iščenutoga
biti sirovina
poput kamena u suhozidima
ja jesam kamen izmašklinan iz dubina
koji je moj ćaća s materom mojom u suhozid
uzidao
ja jesam na udaru nevremena
ali svijetlim poslije grmljavina


Stankovci-Vrgorac, 3. listopada 1984.

SAMO KAMEN NIJE


neki prijatelji kao neprijatelji
suza klizi
u brizi
svehrvatsko jedinstvo kao stara puška iza vrata
lopovi i kurve zajašile i konje i magarce
u selu i gradu
kamen nije opljačkan
pa se smije sunce
pa seljak piva bezglasno
kao loza u rastu
divnog li zelenila u mom kršu
njemu se uvik vraćam
s boli i bez boli
s njim uvik pijem najdraže piće
čašicu noći i cik sunca
kad se vratim u grad
maskiram se kravatom i očalama
značajnom gestikulacijom
izražajnom mimikom
otegnutim važnim koracima
zastanem na mostu
i kažiprst desne ruke uposlim
kao dramatični sudionik svih zbivanja
u zemlji i na planeti
neki prijatelji kao neprijatelji
dok suza klizi
u brizi


Zadar, 17. svibnja 1995.

ŽELJA


ja u bolnici
a vinograd na suncu
u boci vino
ali ga ne pijem
gorko kao suza
ćujem rzanje vinograda
i vidim ševu na mladici
bilo bi dobro zamoliti doktora
neka me moji odnesu
u dno vinograda
pod najgušću lozu
i svi će se čuditi
kako su kosti srasle brzo čvrsto
i srce mi ne će klapati
poput klapala starog u maškarama


Rijeka, 30. rujna 1993.

OSAMA


nije mi teško
što sam sam
kad sam sam
teško mi je
što sam sam
kad nisam sam


Stankovci, 14. siječnja 1990.

NADA


i lutanje će prestati
i maske će skliznuti
s lica
usana
i riječi
pa čemo se vidjeti na njivama u razmahu
ćutiš li poriv naše krvi
da se oplodi u žulju
i razleti u voćnjaku
nempj mi reći da nisi naučio lekciju prvu
cvijeće se rascvjetalo vrtom kad si mu žednom donio
vode
mati je trpjela boli
hoće li dočekati zoru
otac je tajio suze
hoće li ponosan koračati cestom


Stankovci, 2. prosinca 1990.

ŽIVOT VJEĆNO DIŠE


od prvog plača pa nizvodno do ušća
samo strah i strepnja u sigurnom plovu
tek neki smiješak i skok nade sve gušća
unatoč znoju tama u živom lovu

sad na jednoj stijeni sad na drugoj stijeni
u dračama krvave noge sve strepi
i živac i oko i ruka u mijeni
bosonog ću kršem ništa me ne krijepi

kako miriše zvono s crkve i zove
je li to izlazak il' zalazak zrnca
u čempresu bajamu tove se sove
dodira ljubavi i duše bez trnca

utjehe treba i zagrljaja više
ne bojim se smrti život vječno diše


Stankovci, 8. svibnja 1996.

IMENA


dico moja
lipa odabrah imena
među lipima
za vaša čela
u zločestom vrimenu
branite imena
imena nisu zidovi
da se skrivate iza njih
ni izdisaji
da ih pregorite lako


Stankovci, l5. kolovoza 1983.

DA MI JA IMATI SRCE S OKLOPOM NEKIM TVRDIM


da mi je leći na klupu u parku
a da mi nitko ne zamjeri
da mi se ne naruga
da me ne pogleda sažaljivo
ili neka mi zamjere
i neka mi se narugaju
i neka me pogledaju sažaljivo
ali da mi je imati srce
pa da ništa ne osjetim
da mi je imati srce s oklopom nekim
tvrdim
koji ne mogu probiti strijele ničije mržnje
ničije bahatosti
ničijeg ponižavanja
srce s oklopom nekim
koji probiti mogu samo zrake ljubavi
sućuti
nježnosti
ja bih se valjao na travnjacima
kad god mi to padne na pamet
ja bih vodio pravoga konja ulicama
na pašu
ja bih doveo blej ovaca i meket kozlića
pod prozore stana
i kreket žaba iz moga polja rastoka
i bjelouške plašljive
i poskoke ljute
i ševe visokonebne
i grozdove crne i žute i plave i roze
i sve igračke slatke kamene
i zemljane
sve što me činilo velikim u djetinjstvu
sve što me radovalo i plašilo
sve što me stvaralo i rastakalo
ovako ja idem ukočeno i prestrašeno
asfaltnom il' ulicom popločanom ovoga grada
ponekad s jednom rukom u džepu
poput sretnika
ponekad s glavom strašno uzdignutom
poput oholice
ponekad u žurbi dugim koracima
poput onoga što vremena nema stati
ponekad nečujnog mekog hoda
poput mudraca zadovoljnog
al' uvijek glumeći presretnog građanina
ponosnog stanovnika ovoga grada
ja dijete sela
i prašine
i kamena
veliko dijete iz gnijezda vuga grmuša ševa
u velikomalom
u malovelikom
gradu


Zadar, 16. siječnja 1985.