DA MI JA IMATI SRCE S OKLOPOM NEKIM TVRDIM
da mi je leći na klupu u parku
a da mi nitko ne zamjeri
da mi se ne naruga
da me ne pogleda sažaljivo
ili neka mi zamjere
i neka mi se narugaju
i neka me pogledaju sažaljivo
ali da mi je imati srce
pa da ništa ne osjetim
da mi je imati srce s oklopom nekim
tvrdim
koji ne mogu probiti strijele ničije mržnje
ničije bahatosti
ničijeg ponižavanja
srce s oklopom nekim
koji probiti mogu samo zrake ljubavi
sućuti
nježnosti
ja bih se valjao na travnjacima
kad god mi to padne na pamet
ja bih vodio pravoga konja ulicama
na pašu
ja bih doveo blej ovaca i meket kozlića
pod prozore stana
i kreket žaba iz moga polja rastoka
i bjelouške plašljive
i poskoke ljute
i ševe visokonebne
i grozdove crne i žute i plave i roze
i sve igračke slatke kamene
i zemljane
sve što me činilo velikim u djetinjstvu
sve što me radovalo i plašilo
sve što me stvaralo i rastakalo
ovako ja idem ukočeno i prestrašeno
asfaltnom il' ulicom popločanom ovoga grada
ponekad s jednom rukom u džepu
poput sretnika
ponekad s glavom strašno uzdignutom
poput oholice
ponekad u žurbi dugim koracima
poput onoga što vremena nema stati
ponekad nečujnog mekog hoda
poput mudraca zadovoljnog
al' uvijek glumeći presretnog građanina
ponosnog stanovnika ovoga grada
ja dijete sela
i prašine
i kamena
veliko dijete iz gnijezda vuga grmuša ševa
u velikomalom
u malovelikom
gradu
Zadar, 16. siječnja 1985.
Post je objavljen 15.07.2009. u 20:57 sati.