8. Maslina-žena
trudna na suncu. Ja tek
uporni berač.

9. Zeleno lišće
maslina pod nogama
zgnječeno šuti.

10. Bura zavija
oko kantuna kuća
kamenih, sivih.

11. Djeca, šuteći,
donose siće, pune
zrelih maslina.


I u nevremenu maslina rađa



12. Ćaća moj tankim
nogama gnječi plave
meke masline.

13. Miriše ulje
na licu vode tople
u toploj kaci.

14. Čaša, žutoga
ulja puna, smije se.
Žuto sunašce.

15. Toplina sreće.
Miris škije ispunja
prostor do greda.

16. Mater uštipke
friga na vrelom ulju
u tavi crnoj.


Žuto blago na mom dlanu

17. Mirisna kosa
dječja. Ruka majčina
umiva večer.


Staza moga ditinstva do ceste prema Vrgorcu

18. Čitavo selo
pjeva pjesme radosne
sred noći burne.








Petrolejka (u paučini)

19. Petrolejka tek
budna. Djeca umorna
na uljnoj dasci.

20. Moj ćaća grli
mater moju znojnu.
A ulje spava.

21. Vijorna bura
tuče zidove stare.
Kuća se ne da.

Moja rodna kuća u Vidovićima (sa solarom)

22. Usred maštila
zriju oči svjetiljke.
Ulje se ulji.

23. Zora već zori.
Toplina još kraljuje.
Bura i ulje.

24. MAGLA


Ko je to noćas
duboku i široku pinjatu Rastoka
napunija mlikon kozjin?

Niti vidiš Ljubuški,
ni Vitinu,
ni Orav,
ni Banju ne naslućuješ.

Sve se utopilo u lednoj sladosti
pa krkljaju usamljeni glasovi.
Ne znaš triba li nekom pomoć
ili ga zalit toplin mlikon,
pa neka uživa.

Moje selo izgara ko zmajev dvorac
na suncu ranom, nasmijan.
Još viši Matokit,
ogromni pastir s nekoliko šešira
na oštroj glavi,
doziva konje
koji se noćas otrgnuše od ulara i stęga
i sad se izgubiše u kukuruzištima.

Bit će štete,
bit će vike
od ćaće i matere.






Moje polje Rastok u magli

Moje polje Rastok (u ranu jesen). Na istoku Ljubuški.
25. DORAT I JA


Nisan cilu noć moga zaspat.
Nije to zato jerbo me žulja sukanac brez lancuna,
niti zato jerbo cilu veliku pismu
triba naučit napamet,
pa kad bi god zapeja,
vratija bi se na početak...
ma, nije zato!
Bija san ja veseja ka nikad u životu!

Prid večer reka mi je ćaća:
Dragonja,
ako sutra bude lipo,
ja, mater i brat ti
ić ćemo krčit na rađi,
a ti odvedi konja doli u polje, na ledinu,
i čuvaj ga.

Zaspa san tek prid zoru
i prvi put u životu mater me nije tribala zvat.
Kad san se izvuka,
sve mi se zamantalo u glavi,
ali mi je prijateljsko sunce glavu razbistrilo
pa san puca od snage radosti,
a noge su mi same od sebe skakale uvis
i srce mi je tuklo u cilin plućin.

Naše je selo daleko od polja
i triba dugo salazit.
Naj san prvo Dorata pomilova po ušiman i čelu,
da mu kruva s masti i cukron,
a onda uzeja konop od ulara
i škaljavin konjskin puteljkon,
dugin i vijugavin poput zmije,
vodija ga nizbrdo.

Sve do podne san leža
uz njegovu glavu
koja je kosila lipu travu.
Repon je mava i tira muve i obade.
Vidija san se u njegovin velikin očiman.
Mučali smo izvanka,
a naša su srca tukla ka stupa u mlinici.

Ševe su pivale visoko,
a ja san uz moga konja
bija konj Dorat.

26. IGRAČKE, TICE I ZAKRPE

Ja u ditinjstvu svomen
nisan ima nikakvi igračaka.
Ni moja braća ni sestra.
Niti rodijaci niti iko u selu.
Zapravo, nije bilo kupovni igračaka.
Nije bilo para za kupit ij.
A jopet smo bili dica vesela.
I zadovoljna s našin igračkan.

Jerbo smo ij sami pravili!

Napravit laštrik bilo nan je najdraže i najlakše!
Jerbo je bilo puno buvela!
A još više rebaca, kosovaca, ćućaka, kokotuša...
i drugi tica!

Cilu godinu mi smo ij tukli.
Kad su počele murve zrijat,
znali smo satiman čekat u ladu,
ispod gusti grana,
s napetin laštrikon.
Vuge, grmuše, đeronđe...
A kad bi zimi pâ snig i do metar i više,
kosovci bi dolazili na lovorike,
pune lipi sočni crnoljubičasti plodova.
Kad bi kamen bubnija u prsi kosa ili kosovice,
mi smo bili radosni.

Najprije bi ij operušali,
zatin oprljali na vatri na ognjištu,
unda očistili drob,
otkinili noge i kljun
i pekli ij na žeravi.

Kokotuša je bilo i prikoviše
pa smo ij vaćali pod pločon:
četri prlja: did, baba, dva unuka.
Najbolje pod smričon
di nije napa snig.
Između donji prlja – dva unuka
stavili bi smrikinja,
a kokotuše bi navalile,
bile su gladne i glupe,
i po dvi smo ij nalazili poklopljene kamenon pločon.

Tako smo se mi dica igrali,
ubijali ij i ránili se.
Bile su to poslastice
jerbo smo više volili crljeno meso.
A tada su gudini bili debeli
ka prave svinje,
nije bilo puno crljeni.
Je u pečenican,
ali njizi bi pojili ćaćini prijatelji:
tribalo ij je počastit
da bi ćaća dobija i zadrža posa.
Mi smo mučali i stiskali se na banku
jerbo bi nan ćaća svakoga prvoga u misecu
nešta sitnoga kupija,
kakve polovne gaće ili jaketu,
a ponekad i poluizderane cipele,
koje smo čuvali ka oči u glavi.
Brže bi nan izresla noga
nego bi ij izderali.
Ali iston bi bilo dobro
jerbo bi oni mlađi dobija cipele starijega.

Tako je bilo i s jaketon i s gaćan
ako ij ne bi izderali na kamenin opuzinan
di bi se mi puzali.
Nije bilo diteta brez zakrpe na zakrpi
na obadviman stranan guzice.

U zimi i u proliće igrali smo se frnja,
unda bi nan stradale gaće na kolinan,
i tu su naše matere strpljivo prišivale zakrpe,
zapravo krpu na krpu,
tako krpa na krpu svugdi,
i na gaćan,
i na jaketi,
i na majici,
i na laktovin košulje,
baš svugdi,
svako dite iz obadva naša sela
puno zakrpa na sebi ka nebo oblaka...
Tako smo se mi zvali krpenjaci.
I niko se nije vriđa!

I bili smo sritni!

Liti bi tražili kamenje
slično avutobusu, limuzini ili kamijonu,
unda bi frfljali, prfljali, brfljali
usnan i noson
i iz njizi bi iskakale sitne i krupne kapi sline,
a u prašini bi se lipo vidili novi putovi
kojin su jurili naši avuti
i mi šnjiman
na kolinan i laktovin.

27. Najlipše bilo
mi u bešikan mali
dok ste plakali.

28. Rosnate kose.
I šareni kaputi.
Već sjedi jesen.
.


29. Silni leptiri!
Raštiku gusjenice
grickaju tiho.

30. Moj susjed seljak
na ramenu jutarnje
donosi sunce.

31. Nasred asfalta
zgaženo mače nogama
nebo probada.