SLAP I SVJETLOST STIJENE


ne vidiš zanos više a ni varku
s toga lica kada se strgne ljuska
pojelo sunce kremu svijetlu barku
iz toga oka istrčava pljuska

tako to biva kad nestane veza
između slapa i svjetlosti stijene
sve dublji je smisao anamneza
na prašinu dana padaju mijene

ne rađa jutro i lice se grči
ježi se plamen a mog'o bi biti
baklja na čelu da duša ne cvrči
prijekorno možda je moguće skriti

duboko u magli noć sve je laska
kad umremo smrači se glatka maska

U KORAČANJU ZARASTAJU RANE


ta što mami me mračna žudnja i zla
voda što budi početak mi misli
u magle snova baca blatnjava tla
ostavlja rane crvi sunca stisli

kako mirisat ću otrovno more
komu ću ostavit' kamenu braću
u nedogledu kad orljava zore
šumi svjetluca u pčelinjem saću

s oblaka evo zvonjave silaze
meni pa šutim: valu ću il' kršu
gdje suze zmije i jezike plaze
ne znam al' znam: na guvnu konji vršu

u koračanju zarastaju rane
ne će u koračanju meso vrane

SMISAO POKRIVANJA


netko se pokriva
kapom
netko savijanjem
ulagivanjem
osmijehom
ili radom

svih pokrije zemlja

i nema nas više

ZASTAVE


zastave moraju lepršati stalno

kad stane vjetar
rastu močvare
i umiru krikovi utopljenika

kakav li je plov
bez urlika vala

romantičari i debelogusci
čuvari zlata u dvorima uvala

nama treba žulj svestrani
i pjesma nepokajnika

RASPRODAJA


evo bezbojnog neba
evo bezbojnih ljudi
visoko treperi svijeća
u zaklonu svira južina
mravi se sklonili pred kišom
zaklana višnja pod zidom
korača krdo sigurno
sito
srebrna riječ zatvorena
zastave lepršaju same
tereni na rasprodaju

VUKOVI I BETON


cijelu su noć vukovi vili oko moje kuće
strepio sam i priznao ženi da se bojim
ustao sam i ljubio djecu dok su snila

onda sam zapisao

cijelu su noć vukovi vili oko moje kuće

čuo sam kako glođu betonski prag
i slutio očnjake u vlastitoj šiji
oni su zbog mene došli
a usput će popiti krv žene i djece
kad obore mene
razbacat će knjige i riječi
u žurbi povlačenja ne će čuti
kletve zidova

OČEŠLJANI PSI


hodaju psi ulicama
s ljudima svezani
oprani
očešljani

zašto im kao djeci
ne daju slobodno
lutati krševima

SLIKA IZA OKUKE


jedan je bor na raskrižju
ranjen
a glas okamenjen
ne putuje

u carstvu kvrga
mladica nema
niti se cvijeće rukuje

kad rupe tvore strah
kad ptice zoblju prah
sunce liježe posramljeno

DOLAZAK PROLJEĆA


čim čujem vonj
rebara s krumpirima
znam: evo proljeća

moja će mater
u težačkom bronzinu
ćaći užinu odnijeti
u polje
sjest će u hlad vrbe
i reći:
jesi li se petre umorija
i lijepo će ga pogledati

on će nju zagrliti
a možda i povaliti
pa će se brazde
zasmijati

U PROLAZU


prolazim

pred krčmom
nož u ruci žene

svezane noge ovce

zamislite da sam nepokretan
na balkonu

u krčmi razgovorljivi gegavci

u očima mi djeca
s narančom u ruci

POSLIJE KRUPE


ćaću sam gledao
poslije krupe
i riječi mu nisam razumio

ćaču sam gledao
poslije krupe
ruku obješenih

nebo crveno
a moj ćaća
blijed

MOJ ĆAĆA I JA


ja
k'o i moj ćaća
nemam puno gaća
samo dvoje
jedne za rad u polju i oko kuće
a druge za svetac
kada se ne radi ništa
već sjedi pod zidom
i zakolje kokoš
ako prijatelj dođe

moj ćaća i ja ručetinama
zemlju prevrćemo
a djecu milujemo
bolesnu

moj ćaća i ja
presretni k'o kamen na suncu
kad kiša ne oblatnjavi dan




SMRT OVCE


danas je na crnom asfaltu
poginula ovca
domaći digman u uvoznom autu
presjekao put
runognojnoj vranovki

dok je umirala trava u očima
i nebo u ustima
nitko se nije zaustavio

tupa kolona sitotrbušastih sjedala
gledaše naprijed

PETNAEST PATAKA I TRI STOTINE PUŠAKA
Nikoli Puliću

tri stotine pušaka
i petnaest pataka u vodi
ujutro
na prukljanu

uvečer
tri stotine pušaka na suhozidu
i petnaest pataka na žeravi

moj prijatelj i ja
plačemo
na prozoru

MESAR,POMOĆNICA I MOJA MATER


i jutros je mrzovoljni
mesar
zakolutao očima
i lupnuo cijenu

moja će mater opet
zbunjena biti
promašit će opet pješački prijelaz

zašto je zaklana rosa
skuplja
od neranjene

propast će ona mala
pomoćnica
jer joj se smiješak
atomski brzo
trne i užiže

IMA UGOJENIH KUPINA


noćas je stonogi
neboder
dogmizio u moj
vinograd
što ću
ćaća moj
piši mi
hoću li uzeti sjekiru
ili ću motikom zakopati krv
tebe je mučila suša
ali nebo te darivalo
znojem
i bio si nagrađen žuljem
što ću ćaća moj piši mi
doleti ranim autobusom
i ponesi mašklin
ima ugojenih kupina
naložit ćemo troskot
i napraviti barikadu
od trave


DLAN U RANAMA


moj dlan mi kaže da bit ću prosjak
vode i pravde
da bit ću razasut kao lug oko šipka
moj dlan moj dlan
o mom dlanu djeca moja pjevaju
pjesma nije tuđa

moja se zaboravlja duga
iz oka iznikla
kupina u tabanima
maslina u škripu
zašto ne mogu znati zašto mi ne daju
sunca i kiše

moj dlan mi kaže da bit ću prosjak
u kutu asfaltnom malogradskom
moj grad nije uzrastao a moja zemlja travom
pjeva
moj dlan moj dlan
o kojem djeca moja pjevaju

HOĆE LI SE PAUCI U ZEMLJU SAKRITI


pauci mreže razapeli
kupio sam djeci nove
cipele
čekam drugi prvi za svoje gaće

duga visi iza mene
možda će bura osušiti
mreže
pa će se pauci u zemlju sakriti

dunju ću ubrati
žutožutu
zamirisat će večer na smokvi mojoj

na pragu brokva će mi
ispasti
iz džepa

KAKO RĐA ZEMLJA


ti možeš biti dobar čovjek
ali prostor lakiranih cipela
opovrgnut će misao tvoju
i ne ćeš imati vremena za opravdanje
sve se svodi na dokazivanje
a dotle rđa zemlja
i neplodno postaje sunce
u vodi

KAKO BI BILO SKLADNO


ova je zemlja fatalna
zemlja zmijskog ugriza
koja me liječi dok mi bljedilo siše
i ja sanjarim kako bi bilo skladno
da je više kiše
u zjenicama brda

evo me ukopanog do očiju

da je više kiše
bilo bi grozdovlje vojska neutučena
u krševima

da je više kiše
ja bih pametni bio pjesnik
u računicama kupina
ovako pametni sam luđak
što slamu striže
i kamenje muze

IZ TOPLE ZEMLJE VISOKA RASTU STABLA


kolike li ružnoće u vremenu
što ostavlja klance
umjesto oranica

a to je vrijeme nepresušno
jer su snažni zaleđivači rose
u tišini vedre noći

a znamo:
iz tople zemlje visoka rastu stabla

NOVI ANĐEO


bit će to anđeo odrastao
u drači
obuven kupinom
i nitko ga ne će prepoznati
ni vjerovati mu nitko ne će
jer bit će to anđeo bez krila
i blagosti na licu
bez grča varanja
osuđen pomagati

KAKO LI JE OŠTRA MODRINA ČEŽNJE


kako li je oštra modrina čežnje
u oku kamena
u oku klasa

do kraja života u polju snivati
uz ševino umrijeti gnijezdo

kako li je tvrdo ovo kameno podneblje
gdje litice rastu odozdo
kao kupine

sišemo kameno mlijeko
a smiju se samo jablani

pupavac u vrt svratio
kako li je životna spoznaja da nismo sami
da ne žive samo bezglavi ljudi

ŽELJA ŽEDNOG KAMENA


jablani piju vodu
iz bunara
u oblacima šapuću
krošnje

da mi je biti kiša
radost bi bila gospodarica

BEZ KAMATA RASTE NEBO MOJE


evo vedrine
u mojoj sobi zamrznut prozor
pretrčava snijeg kupusištem
kako li je usamljen onaj oblak
na gradini
o srce moje da te nije
tako bi mračan bio potok

bez kamata raste
nebo moje
raste zadovoljstvo
zore

GODINE BEZ KOČIJA


samo one godine zemljave
bez kočija
tako su bile slatke

i ove godine zemljave
bez kočija
tako su snažne

i one godine buduće zemljave
bez kočija
slutim
neslomljene u snu su
i danju

ŽULJEVI DLANA I ZVUCI SRCA (stankovačkim glazbarima)


jer pjesma je vino
mi smo opijeni
jer pjev je smisao
mi smo kovači
vedrine
žuljevi dlana i zvuci srca
koračamo korakom
modrine

jutra rosna dijelimo
kao dunju
s pticama blagim

povorka zanosna
i sunca pljesak cvjetni
kršem razliven dragim

trubo zvonka
jer ruka te tvrda
naša steže
vrijednost si glasna

U KAMENU SRCE TOPLO (stankovačkim i vrgoračkim dlanopvima tvrdim)


pod ovim podnebljem kamenim
ja jesam kamenoklesar
kamen do kamena stih do stiha
od vrgorca do stankovaca
ja kamene niti predem
na kojima svira sunce
neprolazno
neugasivo
bez erozije
uzaludni otrovi mrklina kišetina mrazeva krupa
kamenje meni je na toj pruzi
blago
što dopušta da ga ljubim
pa mu beznebni nisu snovi
ni proricanja nisu prazna

ja putujem kamenoklesarski kamenom maštom
i otkrivam čuda kamena nezapisana
ja kameni jesam orijaš
u bačvama kamenim rominja kameno vino
iz pipa kamenih
kamen se toči
niz grlo kameno orijaško moje
teče kameno svjetlo
pa kameni stihovi od kamenih niti
šume
na kamenom sušilu

ja podneblje kameno nosim
na leđima kamenim
zavičaja dvaju kamenih

kamen na kamenu
kamen do kamena
kamen u kamenu
u kamenu toplo srce
ljudsko

KUPINOM STIJENA OBRASLA


iza kuće
u kojo me mater rodila
jedna velika stijena pod kostelom
na njoj je moj šukundjed ležao u hladu kostele
ili se u njedra njezina uvlačio
kad je rominjala kiša
kaže pjesma da je tu moj pradjed moga djeda tesao
a moj djed moga ćaću klesao

a stijena je uvijek ista pod kostelom u hladu
samo je kupina obrasla
i čini se kao da je dijete u gustiš upalo
pa se ne može iskobeljati
i nije više onako uglancana

meni je čisto žao i dođe mi na oko suza krupna
što mene nije moj ćaća tu
pravio
jer o čemu ću ja pričati djeci svojoj
i kako će oni zavoljeti zvijezde
vonj kamena i zemlje
i pišake konjske

eto kako dođe neko doba
pa se zanemari sve

stoji tako stijena u nekoraku
a kupina ne misli stati
u rastu
nigdje ljepše stijene od ove
iza moje kuće pod kostelom
nju nitko nije htio dirati
mašklinom
ni razbiti lagumom

da je obići cijeli svijet
ne bi je našao zgodnije ni toplije

a koliko li je zvijezda izbrojeno s toga mjesta
i koliko li je svijeta proputovano u mislima

ta stijena je najslavnija lađa na svijetu
koja se nije s mjesta pomakla

ČOVJEK I STIJENA


čovjek i stijena oduvijek se vole
u mom zavičaju
od bure sure
čovjeka stijena štiti
a stijeni čovjek vječnost čuva
čovjek i stijena sunce mole
i čekaju kišu žedni

kad čovjek ostari
stijena se useli u njegovu dušu
i lice mu bude kameno staklo
u brazdama

KAMENU


mogu te izgristi samo do neke dubine
kao jabuku mogu te ljubiti
i ljubim te
kao uspomenu mogu te zatvoriti
kao stvarnost opsovati
i u žilama proklinjati
mogu ti sve putove zatvoriti
i vrata zabraviti
do srca

ja te volim
i ja ti se ljudski opirem
obojica ipak neznalice na suncu
i pred okukom
ti u vječnosti
ja u konačnosti
moj kamene
pokrit ćeš me
iako zemljom će te zvati

IZA BRDA BRDO


vidim iza brda
brdo
u dolini sito
krdo
napuštam
krdo
grlim
tvrdo
brdo
vidim iza brda
brdo
pozdravlja me iza brda
brdo
krćim svoje
brdo
tvrdo
pozdravlja me iza brda
brdo

SILAZIM U SVOJE SELO


skakuće pod nogama kamenje
smreke u snu sišu nisko oblačje
putna nepoznanica klecanja u koljenima
da mi je ruke napuniti skokovima
ne bi sivilo dočekivalo škrgute
hoću li zaplakati k'o lastavica u povratku
vjetar trčkara oko bunara
i jablan se saginje rasumljen
vratio se vuk zube naoštriti o kamenje pred kućom

misli stružu strah kao zagorinu
silazim još
dugosmrtnim kostelama
uguši li se prostor krikovima
sunčevo klasje ne će preskočiti suhozide
psi izrežali moje djetinjstvo
pa ne laju okućišta
nit' ržu pašnjaci
zableji li prisoj crknut će tmine u meni
evo mi zemlje zarđale među prstima blijedotankim

suzvučje želja i raspuklina
da mi je postati oranica
zvao bih se život

PEJZAŽ


dva suha jablana
pored dvadeset zelenih

dva uspravna mrtva čovjeka
u pratnji dvadesetorice

zeleni se glazba lišća

RADOSTI MOJA


radosti moja
kako mi goriš u znoju

moje je nebo
moja je zemlja
ne plačem

zemlji sebe treba dati
u zamahu nježnosti
u zaletu snage
zemlju ljubiti do dna korijenja

radosti moja
kako mi goriš u znoju

O PJESNIKU


IVAN VIDOVIĆ rođen je 5. svibnja 1943. u Vidovićima kraj Vrgorca.
Poslije osnovne škole (Vrgorac) i gimnazije (Dubrovnik) završio Pedagošku akademiju u Šibeniku i Filozofski fakultet u Zadru.
Prve pjesme objavio u "Poletu" kao gimnazijalac. Njegov talent otkrila i njegovala profesorica dubrovačke Gimnaztije Marija Zlošilo (prva skupna zbirka "Glasovi mladih").
Ivan Vidović već je dvadeset godina prosvjetni radnik. Prvi svoj prosvjetni kruh ispekao i počeo jesti u Osnovnoj školi "Vladimir Nazor" u Dragljanima kraj Vrgorca (1965.).
Od 1966. do 1982. godine živi i radi u Stankovcima (Osnovna škola "Petar Zoranić"), dosta dugo da bi mogao ostaviti neizbrisiv pečat svoga bogatoga duha. Tu začima mnoge akcije boreći se za kulturni i gospodarski napredak stankovačkog kraja.
Od 1982. godine živi i radi u Zadru (Osnovna škola"Veljko Vlahović").
Javlja se u dnevnom tisku i književnim časopisima.
Objavio je sljedeće zbirke pjesama: SKUPNE:"Glasovi mladih" (Dubrovnik), "Lirske varijacije" (Šibenik), "Osamljeni svirač" (Umag). SAMOSTALNE: "Osmijesi i suze" (Umag), "Čempresi uz cestu" (Zadar), "Kameno podneblje" (Zagreb).

"KAMENO PODNEBLJE": Tisak. NIŠRO "PROSVJETA"-BJELOVAR
Za izdavača. Dr ANTE BEŽEN

KRAJ

"ČEMPRESI UZ CESTU" DRUGA JE MOJA SAMOSTALNA ZBIRKA PJESAMA.

VLASTITA NAKLADA.

NASLOVNA STRANICA: ZORA BALENTOVIĆ

TISAK: "NARODNI LIST"-ZADAR, 1978.

STIHOVI TEKU...

PJESNICI


nesvjesni luđaci oni su uvijek
jer svrdlaju mrak metaforom svjetla
nisu nikad za isti kukurijek
ledinom neba perušaju pijetla

njišu se svjetovi staze se ruše
mirišu dlanovi kameni žuti
mračnine sve sve su krvave tmuše
miriše breza miriše i šuti

pjesnici dišu bez utjehe zlata
bude pjesnici čovjeka u hodu
i ulaze skromni na prednja vrata
preziruć' jamu i frazersku modu

uspravnost šije i očiju zanos
u džepu rupa tihi cvjetni nanos

JUTRO


jutro je
za pomirenje
zločeste misli
i bijeloga cvijeta

neka ti dan
sretan bude

PJEVAT SE MOŽE MOLEĆI


pjevat' se može
na svim jezicima
pjevat' se može
šuteći
na vrhu brda
u močvari
pjevat' se može
pjevat' se može
u fraku
pjevat' se može
prkoseći
u opancima
pjevat' se može
moleći
kišu
sunce
riječ ružičastu

ŽITIMA


bibajte se žita proljetna meka
vi rijeka ste beskrajna žuta niska
u vašoj zipci i moja su neka
klasja metamorfoza moga vriska

crvena čežnjo nježnog materinstva
ne klonite žita ponosu zemlje
jača i viša od ljudskog zločinstva
u izdaji srpa i crne žemlje

bibajte se luda nezlobna žita
u boli jutra i danjoj gordosti
o bibajte se neutješna žita
moja istino moja sva radosti

u slutnji strništa budi se strava
tuga moć i zov tek jedna su java

U MOM VRTU PUSTOŠ


obrstiše
gusjene
bajamu
moju
u vrtu
mom

ostaše
grane
bodući
nebo
sivo

JARE I SUNCE


preskočilo jare
zid
zameketalo
glasno

uz razgovor ruku
dlakavih
brušenje noža
jasno

zašutjela trava
a sunce
meketalo
glasno
glasno

RIJEČI PRIJATELJA


ozelenjele
drače
kupine
grabovi
poput riječi
kad ih prijatelj
izgovori

LAĐA BEZ ŠILJKA


prozor nebo malo brežuljak jedan
bez oka ledina u dnu smućenu
bez glasa trava zove samo žedan
kamen kišu snuje nježnost slućenu

u vrtu šipak žuti zemlja žulja
nema puž sporo o samoći piše
a sanjao sam da je povijest mulja
cesta kojom treba ići zbog kiše

s istinom u sebi zebnje sam krio
gladan sve stvarnije mrzi i voli
u okviru suše malen sam bio
k'o grumen na žezi samoće boli

zatišje jer znam: podvala se rađa
ploviti ali bez šiljka mi lađa

VRAPČIĆ I ROGOVI


sagradih kuću
na kamenu
gdje je drača jutra bosonoga bola
sagradih kuću za odmor sunca
i razgovor cvijeća

pčela će je obletjeti
i prozor naći
vrapčić zaboravit' neće krov
odakle se u život zaletio
ljudi u prolazu
pozdravit će svjetlost na vratima
smiješkom
ne prekidajući pjesmu

netko će suncu
neskriveno
pružiti
rogove
i zaustaviti
grlicu
pucnjem

BAJAMA


ti povjeruješ laskavosti sunca
pa dopustiš krvi
da se rascvjeta
u roze i bijele zastavice

a bure i kiše veljačke
plodnost i sjeme ti satiru

ne daš se
u slutnji cvatnju nastavljaš

bure prolaze
a ti ostaješ
uz vjernost kamena
neuništiva kao ljubav

LIST


list višnje
koju sam ja posadio
pao
znao sam
da se priroda šali
ali zaboljelo me

ŽERAVA


tamo gdje zvijezde mi najljepše sjaje
besmrtni u kosteli vrabac spava
vraćam se žerava ognjišna traje
zjenica neugasla vječnih trava

u osobnom usijanju ja tražim
krajolike djetinjstva prohujalog
mirisnom glazbom polja graba tažim
bol stalnu trn koraka nabujalog

ratuju u meni stvarnost i slike
a zrcala meka nečije duše
kažu u padu ima simbolike
tuge se vraćaju tuge se ruše

kamenu moj s kaduljom u brdima
kamenu moj pod vrijeskom na grudima

JEDNA MALA ŽELJA


živote
ne mogu te zamisliti
bez ptice

što bi bio
bez pčele
tko bi te volio
bez duge
mlitav bi bio
bez stepeništa želja

živote
tako bih te volio živjeti
bez poniženja

KAMEN KAMEN


kamen u polju
kamen na cesti
kamen u moru
kamen na vrhu
kamen u dolini
kamen u zidovima isklesan i sirov
kamen na stolicama namirisan surov
kamen na stolu kao glavno jelo
kamen u žilama
kamen u srcima
kamen u krevetima

ČEMPRESI


ja unosim vječnost
u život
čeznućem
ubijajući provinciju u sebi
u kojoj psi laju
na moju sjenu
ja koračam rascvalih dlanova
s okusom smrekinja
u okukama boli
osvrćem se
niknuše li
čempresi svi
uz cestu

BEZVEZNA PJESMA


jer nesreća je vjesnik tek nesreće
kod dobrih ljudi i pametnih glava
pregršti svjetla cure a krekeće
kamen kiša suzi nečija slava

gubi tko ima srca u djelima
i snuje bez računa nebom i tlom
strašno je zar ne biti na vrelima
rijeka i smisla a neokićen zlom

padaju svi koji sanjaju vedro
sreća je žulja crnocrne boje
za svoj plov istkaj širi svoje jedro
vršci se motike crvima doje

gubi tko traži izvor u nadama
sretan je tko živi u fasadama

ZABORAVIŠ LI SLATKOST ZNOJA


zaboraviš li slatkost znoja
zaboraviš li tvrdoću žulja
izgubit će ti se staza iz obzora
morat ćeš lutati gubeći snagu
morat ćeš puzati
da bi stigao druge

LUTKE


smisao opstoji
već unaprijed skrojen
budalast je osmijeh nakon otkrića
zar ne ćutiš da netko drži
konce
lutke
u tebi
ti si lutka
svi smo lutke
svatko ima svoga protivnika
iza stabla
plota
zida
protivnika koji uživa u našem dječjem padu
i smiješnom užasnosmiješnom skidanju lišća s kose
vezivanju cipela
namještanju kravate

ČOVJEK NIJE ŽELJEZO


rezanje
čuvjek nije željezo
čovjeku treba trave
da ne zarđa
šutnja ima peticu
plaća za kukavičluk
istina dođe
slučajno
kao korijen troskota
na ispit suncu

ZEMLJA-SVIJET


proklet je onaj tko se srami sebe
a rušitelj onaj tko ostavlja prah
duša mi sa zemljom plače i zebe
varave zore zveče dave mi dah

brat brata na finiji tuče način
a kamen ostaje kamen i koplja
u polju k'o makovi strše začin
pjeskulji mlakoj u ostavci snoplja

slični su ljudi juga i sjevera
imaju srca i čavle u džepu
sve je zemlja-svijet crnoga pletera
koraci ulaze u spilju slijepu

motokite moj nad vrgorcem mojim
himalajo moja nad svijetom znojnim

TUŽNA JE TRAVA U ŠKRIPOVIMA


koliko sam se puta
nevidljivo grčio
tužna je trava
u škripovima
sunce
kao rupa nebeska
iz koje šiklja plamen gnjeva
blago onom koga obdari sjena
bezbrigom

DOBRI I ZLI LJUDI


zli ljudi
troše
svoj otrov
dobri
svoju dobrotu

samo jedni
prerano padaju

VJEČNA PJESMA


gnijezda ptice viju
iznad ruku ljudskih
a zmije se kriju
izvan stopa mrskih

oduvijek je tako
otkad sunce snuje
otkad dane kuje
polako polako

MAJCI MOJOJ


djetinjstvo mi branila od poskoka
ne pokrivajuć' bešiku klimavu
rosu upila krv bez vodoskoka
u mašti si rasla a noć slinavu

tjerala molitvom vidikom grana
najdublje imaš ljubavi mirise
tiha si kiša nježnost osunčana
tvoriš dan poljem smisao širi se

preskačem k'o i ti mrava: nek živi
što zgazit je lako a mir mu treba
san se moj vatri u tvom oku divi
slutim prostore pod jatima zeba

smiješiš se: vjera je od gladi jača
s tobom mi besmrtna svjetlost korača

MOJ OTAC ŠAPUĆE MAJCI MOJOJ


razbijen nokat
kao vrh mašklina
kamen pjeva
pod smokvom
smokva ojeva
u kamenu
svjetlo i miris žerave
u šupljini misli
ne mogu zaboraviti
livade dlanova
bezbrojne cvjetove
bez suza
moj otac šapuće majci mojoj
da će ga kiša
izliječiti
da motiku ne treba
utapat u kamenici

RUŽMARIN


u vrtu moga znoja
procvjetao ružmarin
i uljepšao zid

POSLIJE MENE


beznačajna
mala travčice
pod nogama mojim
dozivat ćeš
sunce
i poslije moga čeznuća

SUNCA BEZ SEDLA


sunca uokvirena nade prže
vodosko krvi crvene i lude
uzaludno konj nebesima rže
ljudi se znojni u maštama bude

kotači se vrte vrte i vrte
netko je slab netko je snažan zao
šaku mi zemljice šaku mi škrte
daj letove sve sve sam izbrazdao

posadit ću sunca sunca i sunca
sunca bez sedla ulara i kruga
da trava trava u rastu ne bunca
sve što je malu ustane iz luga

sunca nade prže s urnebesima
ržu zaludu konji nebesima

PEJZAŽ


krpe brazde snijega na zemlji mirnoj
počivaju oblake vjetar muze
u zdjele putova na grani svirnoj
crvendać tišina daljine suze

nemirna ženo u meni proklinjem
sve zidove prirodne i sve ljudske
i zastore i maske opominjem
o nesretna ženo krvi magnumske

klešem vrela ljubičastog kamena
i sličnost tražim u očima tvojim
ti hram si tvrdi i trublja limena

jer bijelo šikljaš u živcima mojim
u zjeni buktiš u ravnici snena
pjevaš: sisama tvojim zvijezde dojim

PROVINCIJA


smije se gnjilež
zjape vrata
a vani lavež
nebo bez blata

koraknuh moja gitara jeknu
akordima kršnih plavih snova
zvona lome piramide slova
koraknuh čaša samoće zveknu

umire ljeporjekost stakla
ptica izlazi iz bršljana
a ova noć noć još je mrkla
i širi se miris tamjana

gorki su kameni koraci
caruje zakučatost grmova
ne navješćuju dolazak zraci
šuti daleka psovka gromova

smije se gnjilež
zjape vrata
a vani lavež
nebo bez blata

ZAŠTO LI SE PLAČE


koliko li šiljastih bespuća
u živcu nade
koliko li se molbi
smrzne nevidljivo
zašto neki kopaju jame
kad ponora ima
zašto li se pjeva
kad ima plača
na rasprodaju
jabuke
kupus
uslišiti molitvu sunčevu

zašto li se plače plače plače

ŠTO ĆE MI DAN BEZ OSMIJEHA


što će mi dan
bez motike
bez trave
na prsima
bez osmijeha sunca
što će mi dan
što će mi dan
bez igre krvi
u mišicama

IVAN VIDOVIĆ rođen je u Vidovićima kraj Vrgorca(5.svibnja 1943.) gdje je završio osnovnu školu. Poslije gimnazije u Dubrovniku,na PA u Šibeniku diplomirao hrvatski jezik i zemljopis. Studira hrvatski jezik i francuski jezik na Filozofskom fakultetu u Zadru.

Do sada je objavio sljedeće zbirke pjesama:
"Glasovo mladih", "Lirske varijacije", Osamljeni svirač" (zajedničke) i "Osmijesi i suze" (prvu samostalnu).
"Čempresi uz cestu" (Zadar, 1978.) druga mu je samostalna zbirka.

Živi i radi u Stankovcima.

Vidović se pjesničkim prvijencem javio vrlo rano ("Glasovi mladih", 1960.), da bi se gotovo-kao po nekom ustaljenom kronološkom redu-svake treće godine, bruseći svoj pjesnički izričaj i sazrijevajući u ozbiljna pjesnika kojemu je stih značajski osmišljen i jezično odvagnut-objavio sljedeće tri zbirke pjesama:
"Lirske varijacije", "Osamljeni svirač" i "Osmijesi i suze".
"Čempresi uz cestu" mu je peta, a moglo bi se ustvrditi i najzrelija zbirka pjesama,kojom pjesnik nije, kao što obično biva s mladim pjesnicima koji žive "po strani", usput lutao i tražio sebe, već je, utirući vlastiti put, koraknuo naprijed, i tematski i izričajno, bruseći stih izgrađivao vlastiti stil. A kad se govori o vlastitu stilu-riječ je o rasnu pjesniku.

Vidović je posvemašno odan predmetu (kamenu, pticama, suncu, oštrom i gladnom raslinju i čovjeku južnog podneblja), pa ipak nije potpao popd manu regionalizma, već iz svega progovara univerzalni čovjekov vapaj za srećom koju pjesnik zove.

Jezik mu čist kao kamen ispran kišama, okoštunjen burama, a stih misaono sažet, slikovit.
Životno vezan u tkivu zavičaja, Vidović ne opservira nostalgičnim pjevušenjem (što biva često zamkom zaljubljenika u lokalitete), već kritički sažima prostor i život.

Iako je odabrao dvije oprečne forma, sonet i pjesničke minijature, ova se zbirka doima zaokruženom cjelinom: misaonom i stilskom, te dokazuje kako je na pravom putu vlastitog pjesničkog zrijanja.
Svaki je je pjesnik pokušao kazati kako nije petrarkist, ali nikome to nije pošlo za rukom, pa ni Vidović nije iznimka. Nutarnji ritam njegovih soneta nadrašta zakonitosti rima, što im daje prozračnu svježinu i čitkost.

Ova ga zbirka uvodi u red pjesnika koji kreće sigurnim putem potvrđenja i afirmacije.


Nikola Pulić (Pogovor drugoj samostalnoj zbirci

"ČEMPRESI UZ CESTU" Ivana Vidovića)



K R A J

OSMIJESI I SUZE (Umag,1974.) prva je moja samostalna zbirka pjesama. Za njezin izlazak iz samoće ladice na svjetlo pravoga života knjige zaslužan je moj pokojni prijatelj IVO BALENTOVIĆ, izdavač i urednik časopisa "Susreti" i MALE BIBLIOTEKE "Susreti" (u Umagu).
Pokojni IVO BALENTOVIĆ i pokojni NIKOLA PULIĆ, moja dva vrla prijatelja, svijetle su zrake moga zapažanja i uvjerenja da pjesnici, pisci...mogu biti, pored toga i prije svega toga, LJUDI-BOŽJI LJUDI.
A TO JE VELIKA STVAR: HODATI OVOM ZEMLJOM, ŽIVJETI I STVARATI POD NEBOM BOŽJIM I BITI ČOVJEK-BOŽJI ČOVJEK.

MALA BIBLIOTEKA "SUSRETI"-UMAG

ZA IZDAVAČA: IVO BALENTOVIĆ

OPREMA I NASLOVNI CRTEŽ: IVO DRAGIĆ

TISAK: TIPOGRAFIJA -UMAG

SMRTI


Mračna,
gorka,
stalna
kao neprijatelj,
prozivaš me,
smrti,
u dijelovima,
na gubilištu.

Čudno:
jača si,
a ja te pobjeđujem
u potomcima.




OŽUJSKE BURE U STANKOVCIMA


Ovakve bure su rijetke
jer otvaraju vrata grobova
i bude mrtve...

Uskovitlaju bonacu u nama
i razbijaju nam smrznuto kamenje.

Lude bure,
pijane bure trijeznoga mozga,
s bezgraničnom težnjom za stvaranje novog,
bure što mrze samoću,
bure što mame sunce,
bure što čiste putove...
bure, bure...
uvlače se u našu krv,
misao...

S neba nade
tjeraju oblake sumnje,
u dolinama smrdljivih istina
izvrću lažne bisere,
iz zaljeva ideja
čupaju lažljivce
i utapaju ih na pučini.

Sve što je gnjilo
izbljujmo
kad mahnitaju bure.

OPRAVDATI SEBE U KORACIMA


Opravdati sebe u koracima,
opravdati oči
koje te prate
u mahaju ruke
i popravljanju kose...
Ne uspijevamo liu samo onda
kada nas netko
voli
i ne čeka naš
pad?
Nismo li spremni biti
ODISEJI vječni
kad znamo da Penelope
ostaju vjerne cvjetovima
žerava na kominima
mirisnim?




OSMIJESI, SUZE I KRV


Osmijesi, suze i krv
cvatu i kad umire cvijeće
u vrtovima oko kuća.
Osmijesi, suze i krv
cvatu i kad se zore janje.

Izlazimo smireni na vrata,
s rukama u džepovima,
nonšalantni prividno,
a s nemirnom nadom u dobar lov.

Vratimo li se
okrvavljenih riječi,
ne proklinjimo druge lovce,
zastanimo na vlastitom pragu,
zakoračimo,
zatvorimo vrata.
Bit ćemo manje slični
ranjenim zvijerima.

Osmijesi, suze i krv
cvatu i kad umire cvijeće
i kad se zore janje.
Osmijesi, suze i krv
nek promijene
planove instikta.




BIT ćU TRAVA


Bit ću trava
i ako budete
kosa.

Bit ću ptica
i kad budete
lovci.

Bit ću sunce.
Ne krvavite očima.




DOĐU TAKO TRENUCI OČAJA


Dođu tako trenuci očaja,
izgubljenosti...
a da ni sam ne znam
kojim putem
i zašto.
Dođu tako
tamnopute razočaranosti
i sjete
k'o lišće žute,
a da ni sam ne znam
kojim putem
i zašto.
Šute,
sjede
i žute
kao gosti koji prenoćište traže.
Šute,
sjede
i žute.




JA NISAM KRIV


Ja nisam kriv
za noć bez svanuća
jer bio sam ono
što ću biti:
cvijet i voda kipuća,
uvijek nemoćan,
uvijek sagnut
do koljena mraka,
tajan u očima oblaka,
ponižen i kažnjen
u koraku bez cilja.

Ja nisam kriv
za noć bez svanuća
jer bio sam ono
što ču biti:
cvijet i voda kipuća.

SUMRAK


Sumrak
na prste
sunce
natakne.

Tišina
pod umornom smrekom.

Pastirica
s postelje
kamen
pomakne.

Tišina
u trnu mrkom.






ZABORAVIT ĆU


Zaboravit ću sve istine
koje kazah
i sve laži koje prekrih
pa ću počet' snova
mamit meteore, cvjetne i stalne.

Zakopat ću sve isječene, krvave riječi,
i sve boli što niste ih oćutjeli:
neka niknu ruže
za vaš korak drzak
i nečije ispružene ruke.




LJUBAV SUNCA


Ljubav sunca
zri
u pšenici
i kukolju.

Mogu li vas nadvladati,
kamenu moj i travo moja,
kad nas jednako snaga
gura?

Uzaludan li sam
uzaludni li ste!
Iako je,
kažu ljudi,
upornost u ljubavi
velika vrlina!




U KROŠNJAMA PROCVALOG JASENA


U krošnjama procvalog jasena
nalazim svoj mir,
u tišini biokovskog trnja,
smirujem svoju ljutnju,
u kadulji i vrijesku
utočište svoje boli.

Kome smeta moj korak
kad se ne bune mravi?




GALEBOVI


Galebovi
moj krik
nose,
moj let
šutljivo lete.

Na čelu vala
san moj
snivaju.

Na plećima stijenja
samoću moju
samuju.




UPLAŠENA SVJETLOST


Uplašena svjetlost,
list u oku vremena.

Nemoguće je preskočiti
mrežu ovoga dana.
Moram se zaplesti,
oguliti kožu,
pljunuti krv,

Tek tada zatrčat ću se
u ralje novoga jutra
što noževe oštri
za moga konja,
za moje oči.

KAD BILO NE BI


Kad bilo ne bi
krovova,
krošanja,
oblake dozvao bih
griva nemirnih.

Kad bilo ne bi
cvijeća, pčela,
za zvijezdama trčao bih
latica trajnih.

Kad bilo ne bi
rijeka, obala,
brane srušio bih
u žilama svojim.





MOJ PRVI KLAS


Moj prvi klas sazreo
na suncu tvog osmijeha.

Moja prva jabuka zamirisala
na tvom dlanu.

Moji koraci prvi put zapjevali
u snu tvojih pahuljica.

Cvijet bijeli tvoj,
koji si mi dala,
zacrvenio se na mom licu,
rasplamsao na mom čelu.




DOZVAT ČU TE


Dozvat ću te
sumrakom riječi,
gorčinom glasa.

Dim moj
donijet će ti jabuku
prije nego mi pođeš,
paučina rosu
prije nego me prokuneš.

Dođi:
nasmijat ćeš se
ludoj mirnoći zemlje
u očima mojim.




U STANKOVCIMA BAJAMI PROCVJETAŠE


Procvjetaše bajami
nad gnojištima kraj puta.
Procvjetaše bajami
u usamljenim vrtovima.

U mreži cvjetnoj
krv se krovova
zaustavi.

Odjekuje ponos zemlje
u mirisima.
Rastu moje nade
u lutanjima.

Procvjetaše bajami
rozi i bijeli
na rupcu Stankovčanke,
procvjetaše bajami
rozi i nježni
u tvojim grudima.





MOJ POGLED


Umoran od traženja
odmara se na tebi.
Šumi ti u kosi...
kuca na prozore tvojih očiju...
miluje ti dušu nemirom
i struji tkivom tvoje mladosti...

Moj pogled
zove tvoj pogled
da se okupaju.

Samo si ga smiješkom rastopila.




PROBUĐENE ALGE


Za valove u tvojim rukama,
svjetionike u očima...

U tvoje more zaronit ću,
osmijeh dubina hoću...

Sve alge tvoje probudit ću
da se njišu,
da dozivlju
moje neisplakane oči,
moj nedosanjan život,
moja odlutala bijela jedra...

Za akorde na tvojim usnama,
akorde u tvojim rukama,
akorde u tvojim očima...

MOŽDA ZATO


Možda zato što volimo bršljane
i plave snove zanosne bunje,
možda zato što tjeramo vršljane
i srodne nam pčele iz cvjetne dunje,

zaboravljamo svoj ucrtani put
u kamenim zemaljskim okvirima,
namirisan krevet, narančast i žut,
začuđen stol s prašnjavim manirima.

Možda zato što smo čudni ložari
pod svrhom neba i vatrama sunca, ,
možda zato što tajni smo požari
u grlu vrijeska, u vodi što bunca,

sutone gasimo hladne i ružne.
I mogu nam cvjetati nade kružne.





DALMATINKE


U bokovima nose meke valove mora,
pjesmu u sisama i vječnu lozinu plodnost.
U očima velikim crvenu bunu zora.
Čenpresa visinu, na usni zov. Kao skladnost.

Galope vjetra u kosi, kamene zornice.
Uvale, doce ispečene zemlje i trudne.
Mekoću u zipci tijela, govor ponornice
šio tkati znade košulje za nemire grudne..

Češljaju vjetar u šutljivim nadama mreže,
mameći mjesec kad cvijeće razgrću njedara.
Zanosi razlistalih ruku pučini bježe.
Tiha vjernost obale. Vječna mladost jedara.

Nimfe u moru, a vile u kršu. Životu.
Veslaju, kopaju, rađaju, Zrače divotu.






PROLJETNO PRASKOZORJE


Uvijek kad te hoću gledati,
obećam sebi: ozbiljan ću biti.
A uvijek se osmjehnem.
I ti se osmjehneš.

Tako se smijemo dugo,
dugo
jer ne možemo biti ozbiljni.
U krvi raspupavamo granje.

Dvije smo razlistale krošnje,
let bezgranični,
spoznaja:
sve je u nama,
samo zatrpano,
samo u klicama.

Ako me sretneš
ugaslog osmijeha,
zaustavi se samo malo
kraj mojih koraka:
obala,
lađa
i valovi
žude
praskozorje proljetno.


PASTIROVA PJESMA


U mom selu
bila jedna žena.
Seljanka.
Lijepa poput trave.
Ne šalim se.
Trava je za mene
najljepša.
Imala je ime
i stado ovaca.
Jedna žena,
jedno nebo,
jedna rijeka,
jedan cvijet,
jedan prozor.

Al' dođe smrt.
Ne vidjeh više ženu,
lijepu poput trave,
ne oćutjeh više nebo,
ugasi se zvijezda,
presahne rijeka,
uvenu cvijet,
sagnji prozor.

Osta samo stado
i jedno ime.

Otud u zorama
inje
i
zvonca u noćima.

STANKOVČANKA


Putem grbavim posrće.

U džepu nosi
koricu kruha
i šareno klupko
nade,
mržnje blatnjave,
ljubavi zelene.

Na vreteno u ruci
pređu života
namotava.

Iz nje će oplesti
čarape
da gladi
grbe puta
do bunara.




NEMOGUĆNOST METAMORFOZE


Život nas uči:
ne nadajmo se vječnoj radosti.

Netko nam unaprijed
ugrađuje bolove u zglobove misli,
a mi se trzamo,
psujući zakašnjeli dan.
Zaboravljamo nesvjesno:
ima riječi za nerezervirane ideale,
ima letova za neplanirane ljubavi.

Kad bi osmijesi naši
mogli noć u dan pretvoriti,
zar ne bismo palili svoju krv
umjesto luči?

Ostajmo bezimeni
u dobrim djelima.




ZEMLJA I JA


I mislio sam da me zemlja neće
ni u nabreklo, sigurno proljeće.
Ali spoznah da smo isti:
sve trpimo šutnjom,
zasjamo kada dođe večer.

Samo ona tugu svoju
dubokim jekama mrvi,
a ja riječju ljudskom
na papiru il' u krvi.




OČI


Kad bismo oči
mogli odjenuti kao tijelo,
počešljati kao kosu,
lagali bismo još više.
Ali oči su beskrajno naše more,
izlazi za vlakove tuge,
strjelice sreće.
Gnijezda vlastitog mraka
i svjetla.
One su pečati života krvi:
u njima ona ostavlja
svoje stope
što se tope,
paukove stalne,
listove u slutnji.

Kad bismo oči
mogli skriti kao kamenčić u šaci,
cvijetak u njedrima...
šutjeli bismo još trajnije.
Ali oči su zvučnici naše nade,
molbe, prijetnje, ludosti, predaje,
one sau izvjestitelji vječni
naših lomova, padova, strepnja...

Oči, oči, oči...