+ K A L V I N I Z A M + INFO PROTESTANTSKE REFORMIRANE KRŠĆANSKE CRKVE

30.07.2006., nedjelja

ISUS-JEDINI SPASITELJ

O Bogu Sinu

Jedanaesta nedjelja

Biblijsko čitanje: Luka 4, 16-22

28. Zašto se sin Božji zove Isus to jest Spasitelj?

Zato, jer nas on spašava i oslobađa od naših grijeha , i jer se kod nikoga drugoga ne smije tražiti niti može naći ikakvo spasenje.

29. Vjeruju li i oni u jednoga spasitelja Isusa, koji
spas i dobrobit traže kod svetaca, kod sebe samih ili na kojemu drugome mjestu?

Ne, nego se oni djelima odriču jedinoga Izbavitelja i Spasitelja Isusa, iako se riječima njime hvale. Jer, ili Isus nije savršeni Spasitelj ili oni, koji toga Spasitelja s pravom prihvate, moraju u Njemu imati sve što im je za spasenje potrebno.

Danas započinjemo razmatranje drugoga dijela Apostolskoga vjeroispovijedanja koji se odnosi na Sina, to jest na našega Gospodina Isusa Krista. Učenje o Kristu jest temelj kršćanstva. Osoba Isusa Krista i njegovo djelo za čovjeka čini temeljnu razliku između kršćanstva i svih ostalih religija. Za muslimane Muhamed je prorok, no i čovjek kao svi ostali ljudi. Živio je i umro kao Božji rob (Božji sluga). Muslimani su dužni iskazivati počast Muhamedu na način da mole za milost Božju nad njim. Dakle i Muhamedu je, po islamskom učenju potrebno spasenje. Osnivači drugih religija, poput Bude koji se smatra začetnikom budizma te drugi osnivači različitih istočnih i sličnih religija težili su po meditaciji, dobrim djelima i sl. pronaći vlastiti put do spasenja.
No, Krist nije potrebovao spasenje. On je pravedan i svet. On je Spasitelj, jedini Spasitelj svijeta.. Ovo je jedno od temeljnih i najvažnijih učenja kršćanstva. Kršćani se mogu razlikovati u načinu bogoslužja, učenju o sakramentima, i sl. no ukoliko netko ne prihvaća da je Isus Krist Spasitelj, on ne može biti kršćanin. Od čega nas Krist spašava odnosno zašto nam je potrebno spasenje, govorili smo prošlih nedjelja dok smo proučavali određena pitanja i odgovore iz Heidelberškog katekizma (pitanja i odgovori: 1, 12-15, 20). U današnjem razmatranju želi nam se naglasiti da je Krist jedini Spasitelj te da od nikoga drugoga ne možemo tražiti spas.
Starozavjetni tekstovi na jasan i nedvosmislen način govore o Jahvi kao jedinome spasitelju. Bog govori po proroku Izaiji: «Reći ćeš u dan onaj: Hvalim te, Jahve, razgnjevi se ti na mene, ali se odvratio gnjev tvoj i ti mene utješi! Evo, Bog je spasenje moje, uzdam se, ne bojim se više, jer je Jahve snaga moja i pjesma, on je moje spasenje. I s radošću ćete crpsti vodu iz izvora spasenja.» (Iz 12, 1-3). Koliko god bila značajna uloga Mojsija, Abrahama, Ilije, Elizeja, Danijela i sl. oni nisu imali moć nekoga spasiti odnosno osloboditi ga grijeha. Oni su i sami potrebovali vlastito spasenje. Kralj David vapi Bogu: «…spasi slugu svoga koji se uzda u te!» (Ps 86, 2b). Bog će po proroku Izaiji jasno sebe predstaviti kao jedinoga Spasitelja: «Jer ja sam Jahve, Bog tvoj, Svetac Izraelov, tvoj spasitelj…. Jer vi ste mi svjedoci, riječ je Jahvina, i moje sluge koje sam izabrao, da bi ste znali i vjerovali i uvidjeli da to sam ja. Prije mene nijedan bog nije bio načinjen i neće poslije mene biti. Ja, ja sam Jahve, osim mene nema spasitelja.» (Iz 43, 3. 10-11). Izraelski je narod često zaboravljao ovu istinu te se utjecao drugim «bogovima» tražeći od njih spasenje i izbavljenje. Iako su bili svjedoci Božjega silnoga izbavljenja iz Egipta, ipak su sebi napravili zlatno tele tvrdeći da ih je ono izbavilo iz Egipta (Izl 32, 1-8). Bog im je već bio objavio prvu i drugu zapovijed, naglašavajući da je On taj koji ih je spasio od Egipatskog ropstva (Izl 20, 1-6) no oni su se ipak oglušili o njih.
Kada je došlo od Boga određeno vrijeme, Bog je poslao svoga Sina Isusa Krista kako bi spasio sve one koji u Njega vjeruju (Iv 3, 16). Isus nije došao biti nekakav drugi spasitelj. Njegovo ime Isus (Jehošua) znači: Jahve je spasitelj. On je ispunjenje svih starozavjetnih izjava o Bogu spasitelju. On sam je Bog, punina božanstva (Kol 2, 9). On je jedini Spasitelj. Svoju spasiteljsku ulogu Isus je sam navijestio čitanjem svitka proroka Izaije u nazaretskoj sinagogi: «Na meni je Duh Gospodnji, jer me pomazao. Poslao me da donesem Radosnu vijest siromasima, da navijestim oslobođenje zarobljenicima i vraćanje vida slijepcima, da oslobodim potlačene, da proglasim godinu milosti Gospodnje» (Lk, 4, 18-19; Iz 61, 1-12) Apostol Petar u svojem govoru (propovijedi) pred Velikim vijećem u Jeruzalemu govori o Isusu Kristu kao ugaonom kamenu koga su Židovi odbacili (Ps 118, 22; Dj 4, 11) te nastavlja: «Spasenja nema ni po jednom drugom, jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti» (Dj 4, 12). Prvi su kršćani jasno razumjeli ovu istinu te su za jedan od prvih znakova kršćanstva uzeli ribu. Riba se na grčkom jeziku naziva ihtus a ihtus je također skraćenica, na grčkom, jednog od prvih vjeroispovijedanja kršćanstva: Isus Krist sin Božji Spasitelj. No, kako je kršćanstvo jačalo, a posebice nakon vjerskih sloboda u 4. stoljeću odnosno priznanja kršćanstva od strane cara Konstantina (313 i 318 godine nakon Krista), kršćanstvo počinje štovati svece. To štovanje prelazi granice poštovanja jer se svecima moli, utječe i od njih traži pomoć (izbavljenje i oslobođenje pa i spasenje). Počinju se pohoditi grobovi svetaca, štovati njihove moći (dijelovi tijela, njihove odjeće i sl.). U crkvi se sve više štuju slike i kipovi koji su predstavljali Krista, Mariju i svece. Apsurdno je da se danas ljudi mole i kleče pred kipovima kao na primjer Svetoga Pavla, kada je upravo ovaj veliki čovjek Božji za života rekao mnoštvu kojega je počelo štovati: «Ljudi, što to činite?! I mi smo smrtnici kao i vi!» (Dj 14, 15). I u drugim situacijama koje nalazimo u Djelima apostolskim vidimo da su apostoli uvijek upućivali na Krista i da nikada nisu dozvolili da ih se u bilo kojem obliku štuje. Mi ne nalazimo u Bibliji nigdje uputa o tomu da se treba štovati one koji su živjeli svetim životima a posebice ne da bi se njima trebala odavati molitveno poštovanje. (poštovati ih treba u smislu nasljedovanja njihova primjera u slijeđenju Krista). Posebice se vremenom počinje štovati Marija, majka Isusova. Kako bi se opravdala njena uloga suspasiteljice, kako ju pojedini rimokatolički teolozi nazivaju i kako se ona općenito smatra u rimokatoličkoj teologiji, od Marije se vremenom načinilo Isusovog dvojnika. Marija je poput Krista, rođena bezgrešnim začećem, i živjela potpuno bezgrešnim životom. Poput Krista i ona je uznesena na nebo. Pozdrav koji se u našim krajevima koristi – Hvaljen Isus i Marija – jasno odražava vjerovanje u jednakost Isusa i Marije. Rimokatolički katekizam Mariju naziva novom Evom (Biblija Krista naziva novim Adamom) koja je «…sudjelovala… u ljudskom spasenju» (Katekizam katoličke crkve, 511).
O Mariji se malo govori o Bibliji. Jasno je da je ona velika službenica i ugodnica Božja. Ona, kao majka Isusovao, zaslužuje naše poštovanje, no ne i štovanje jer štovanje pripada jedino Bogu. U Bibliji nema govora o tomu da bi Marija bila bezgrešna. Što više, ona zahvaljuje Bogu, svome Spasitelju (Lk 1, 47) što evidentno govori o tomu da je ona sigurna u svoju grešnost. Ona ne upućuje na sebe već na Krista (Iv 2, 5).
Oni koji zagovaraju da se trebamo moliti svecima i Mariji, reći će nam da su sveci a posebice Marija bliski Bogu i da oni mogu isprositi milost od Boga za nas. Budući je Bog Svet a mi grešni, sveci nam pomažu da premostimo tu razliku time što će oni umjesto nas posredovati pred Bogom. Time se njima daje i čast posrednika. No, Biblija veoma jasno tvrdi da je Isus jedini posrednik između Boga i ljudi (1 Tim 2, 5). (O Kristu kao jedinome posredniku više smo govorili proučavajući pitanja i odgovore šeste nedjelje katekizma). Isus je došao među nas kako bi nam se približio. On je Emanuel – Bog s nama. Stalo mu je do zajedništva s ljudima i želi im biti blizak. On se molio Ocu i učio nas da činimo isto (Mt 6, 9-13). Njegova je žrtva savršena i dostatna za nas. Krist je učinio sve što nam je potrebno za naše spasenje i niti jedna molitva svecima, nekakav zavjet prema njima niti pokora ne mogu učiniti ništa za naše spasenje. Put u nebo je otvoren Kristovom krvlju i mi možemo izravno doći k njemu (Heb 10, 19-20). Mi ne trebamo nikakve «posrednike» niti «preporuke» da bi smo se približili Bogu. Bog nam želi biti blizak, On želi osobno i direktno zajedništvo s nama. Ako je Bog naš dobri Otac, On nam hoće i želi pružiti svu svoju ljubav. Mi ne trebamo zagovornike da nas zastupaju pred našim roditeljima. Bila mi to uvreda za naše roditelje (ili druge nam bližnje osobe) kada bi smo molili nekoga da umjesto nas razgovara s njima. Mojsije je razgovarao s Bogom kao što čovjek govori s prijateljem (Izl 33, 11). Bog takav odnos želi s nama danas.
Učeći nas moliti Isus je također rekao: «Zaista, zaista, kažem vam, ako što zamolite Oca u moje ime, dat će vam….» (Iv 16, 23-24). Prva je crkva dobro razumjela Kristove riječi te su se ranokršćanske molitve upućivale samo Bogu odnosno Kristu jer je prva Crkva u Kristu prepoznala Boga. Tako čitamo npr. u Djelima apostolskim 1, 24-25 kako se apostoli mole Gospodinu (očigledno Isusu) da im pokaže koga je od dvojice kandidata izabrao umjesto Jude. Mi ne nalazimo niti jednu uputu, niti jedan primjer u Novome zavjetu o molitvi nekome drugome osim Bogu. Da su to smatrali potrebnim, Isus i apostoli bi zasigurno to naglasili u Pismu. Kada Marija navodno toliko poruka danas upućuje, pozivajući na pobožnost prema njoj, sigurno ne bi šutjela u Evanđeljima već bi pozvala sve kršćane da je štuju i da joj se mole. Međutim, kako smo već naglasili, ona je upućivala samo na svoga sina.
Kada govorimo o spasenju treba naglasiti kako riječ spasenje u Svetome pismu predstavlja više od izbavljenja i oslobođenja od grijeha. Riječ spasenje označava i duševno i tjelesno iscjeljenje, oslobođenje od opsjednutosti, i sl. Sve su to znaci budućega kraljevstva Božjega u kojem neće biti bolesti, smrti, tuge… (Otk 21, 4). I u tome smislu samo Bog može spasiti čovjeka. Samo Bog može iscjeliti, samo nas Bog može osloboditi od svih vrsta opsjednutosti. Na žalost mnogi u različitim svojim nevoljama traže spas na pogrešnim izvorima. Bog, po proroku Jeremiji, negoduje nad ovakvim ponašanjem svoga naroda: «A narod moj Slavu svoju zamijeni za one što ne pomažu! Zapanjite se nad tim, nebesa, zgranite se i zaprepastite, riječ je Jahvina. Jer dva zla narod moj učini: ostavi mene, Izvor vode žive, te iskopa sebi kladence, kladence ispucane što vode držati ne mogu» (Jer 2, 12-13).
Nerijetko se danas ljudi utječu za spas od svojih nevolja, bolesti i sl. svecima ili pak određenim živim osobama. No, samo je Bog Spasitelj u svakom smislu. Bog može dati svojim živim slugama određene darove, pa i darove iscjeljenja, no po tim darovima uvijek Bog djeluje. On jedini spašava od svih nevolja, bolesti i sl. On jedini oprašta grijehe i daje nam svoju milost. Sva slava pripada samo jedinome Bogu.
Krist je savršen i pružio nam je sve što je potrebno za naše spasenje. Stoga je svako traženje milosti, pomoći ili spasenja od svetaca i Marije čin kojim obezvrjeđujemo Krista. Jean Calvin je u svojim Institucijama kršćanske religije jasno naglasio da je upućivanje molitve nekomu drugomu očigledno svetogrđe. Drugo Helvetsko vjeroispovijedanje kaže: «Sada nam svima preostaje jedino da Isusu Kristu damo svu slavu, vjerujemo u njega, samo u njemu nađemo odmora prezirući i odbacijući svu drugu pomoć. Koji god traže spasenje izvan Krista, ispali su iz milosti Božje, učinili su sebi Krista ništavnim i uzaludnim (Gal 5, 4)». O ovoj temi ćemo još progovoriti dok budemo proučavali 94 pitanje i odgovor katekizma.

Jasmin Milić
Tordinci, 30. srpnja 2006.

- 07:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.07.2006., nedjelja

BOŽJA PROVIDNOST

Deseta nedjelja

Biblijsko čitanje: Ps 139, 9-18

26. Što podrazumijevaš pod providnošću Božjom?

Svemoćnu i sveprisutnu moć Božju, kojom On kao svojom rukom još održava nebo i zemlju zajedno sa svim stvorenjima i njima tako upravlja, da na lišće i trava, kiša i suša, plodne i neplodne godine, hrana i piće, zdravlje i bolest, obilje i siromaštvo i sve drugo ne dolaze nam slučajno, nego iz Njegove očinske ruke.

27. Kakvo dobro imamo u spoznavanju Božjega stvaranja i providnosti?

Da u nevolji budemo strpljivi, u blagostanju zahvalni, i za budućnost puni pouzdanja u našega vjernoga Boga i Oca da nas niti jedno stvorenje neće razdvojiti od Njegove ljubavi, budući da su sva stvorenja u Njegovoj ruci, te se bez Njegove volje ne mogu niti pokrenuti niti kretati.
Heidelberški katekizam

Prošli smo puta govorili o Bogu Svemogućem, koji je stvorio nebo i zemlju iz ničega, koji brine za svoja stvorenja, upravlja njima i održava ih svojim vječnim savjetom i providnošću. Danas naše misli posebno usmjeravamo na providnost Božju.
Providnost Božja u biblijskom kontekstu, pa tako i u kontekstu katekizma, podrazumijeva Božju kontrolu nad svim stvorenim kao i nad svim stvarima koje se dešavaju oko nas i s nama. Psalmist nam svjedoči: «Uzvišen je Gospodin nad sve narode, slava njegova nebesa nadvisuje. Tko je kao Gospodin, Bog naš, koji u visinama stoluje i gleda odozgo nebo i zemlju?» (Ps 113, 4-6). Providnost Božja nam govori o Božjem sveznanju odnosno predznanju. Ništa što se ima dogoditi, našem Bogu nije nepoznato. U Psalmu 139, 3-4, Psalmist govori Gospodinu: «Hodam li ili ležim, sve ti vidiš, znani su ti svi moji putovi. Riječ mi još nije na jezik došla, a ti Jahve, sve već znadeš». Providnost Božja također nam svjedoči moć i suverenost Božju.
U 27 pitanju i odgovoru katekizma naglašava nam se kako sve što je oko nas, i dobro i zlo, dolazi iz Božje Očinske ruke. Odmah nam se nameću pitanja: Da li Bog iz svoje očinske ruke dopušta i zlo u našim životima? Ako je Bog svemoguć i ako kontrolira sve stvari, zašto nas Bog ne poštedi zla? Zašto, kao svemogući Bog dopušta patnju i zlo u svijetu? Zašto svemogući Bog dopušta patnju i zlo nad Njegovom djecom? Ovo su veoma teška pitanja na koja često puta ne možemo dati, ni sebi ni drugima zadovoljavajući odgovor. Mnogi se ne mogu pomiriti s činjenicom da Bog dopušta zlo i na svoju djecu pa jednostavno smatraju da iz Božje ruke možemo primiti samo dobro. No, ukoliko ozbiljno pristupimo ovoj tematici u svjetlu Božje riječi, tada moramo zaključiti da Bog u svojoj suverenosti dopušta na nas i dobro i zlo. Vjerojatno će se odmah netko suprotstaviti ovakvim tvrdnjama, tvrdeći da je Sotona onaj koji na nas donosi zlo. No moramo znati da ni Sotona ne može učiniti ništa ako mu to Bog ne dopusti. Najbolji primjer toga nam je djelovanje Sotone u Jobovu životu. Sotona je mogao djelovati samo onoliko koliko mu je to Bog dopustio (Job 1, 12). Da bi smo razumjeli istinu o dobru i zlu koje dolazi iz Božje Očinske ruke, moramo razumjeti Božju suverenost i njegovu kontrolu nad svime i nad svima.
Cjelokupno stvorenje je pod njegovom kontrolom. On je stvoritelj i upravitelj svemira i suvereno upravlja njime. Gospodin je Gospodar povijesti. Ništa se u povijesti nije dogodilo bez njegove kontrole i dopuštenja. Naš život je pod Njegovom kontrolom. Sve što nam se događa nije bez Božjega nadzora i Njegova dopuštenja.
Apostol Pavao u svojoj propovijedi na Atenskom trgu naviješta istinitoga Boga: «Bog, Stvoritelj svijeta i svega što je u njemu, on koji je Gospodar neba i zemlje, ne prebiva u hramovima sagrađenim rukom niti ga poslužuju ljudske ruke, kao da bi trebao nešto on koji svima daje životni dah i sve ostalo.» (Dj 17, 24-25) Bog je suveren i ne možemo ga staviti u nekakve svoje okvire. Bog nije pod našom kontrolom niti možemo s njim manipulirati. Oni koji misle da se Bog nalazi među crkvenim zidinama i da nema ništa s našim životom van tih zidina, varaju se. Mnogi izbjegavaju posjećivati crkvu misleći da na taj način izbjegavaju Boga i Njegovo zadiranje u njihove živote. No, nitko ne može pobjeći od Boga. Kralj David, iz svoga vlastitoga iskustva svjedoči pred Bogom: «Kamo da idem od duha tvojega, i kamo da od tvog lica pobjegnem? Ako se na nebo popnem, ondje si, ako u Podzemlje legnem, i ondje si. Uzmem li krila zorina pa se naselim moru na kraj, i ondje bi me ruka tvoja vodila, desnica bi me tvoja držala.» (Ps 139, 7-10). Bog nije stvorio ovaj svijet i prepustio ga slučaju. Bog je Gospodar povijesti i upravlja vremenom. «On je izveo sav ljudski rod od jednoga čovjeka i nastanio ga po svoj površini zemaljskoj, pošto je ljudima odredio ustaljena godišnja doba i međe postojbine njihove, s nakanom da traže Boga, ne bi li ga možda napipali i našli, jer zbilja nije daleko ni od jednoga od nas. Po njemu, naime, živimo, mičemo se i jesmo, 'jer – kako su to rekli i neki vaši pjesnici – od njega potječemo». (Dj 17, 26-28). Njegovo je djelovanje u ovome svijetu, u našim osobnim životima toliko snažno da ga se «može napipati». Ne, Bog nije daleko niti jednoga od nas. Bez njega život ne bi bio moguć. On je davatelj života, On u svojoj suverenosti odlučuje hoće li osvanuti sutrašnji dan, i hoće li u nama biti daha. Jobu, čovjeku koji je shvaćao da je sve što se događa u njegovu životu pod Božjom kontrolom, poručuje njegov prijatelj Elihu: «Kad bi on dah svoj u se povukao, kad bi čitav svoj duh k sebi vratio, sva bi bića odjednom izdahnula, i u prah bi se pretvorio čovjek». (Job 34, 14-15). Život je fenomen koji snažno potvrđuje Božje postojanje. No, nije samo nastanak života uzrokovan Bogom. Da je Bog samo stvorio čovjeka pa se povukao, život ne bi bio moguć. Svakodnevni je naš život moguć samo zato jer nam ga Bog u svojoj suverenosti održava. Za svaki naš dah dugujemo zahvalnost Bogu.
Bog aktivno upravlja poviješću i aktivno sudjeluje u povijesti. Povijest Staroga zavjeta jest povijest Božjega govora čovjeku. Taj «govor» očitovao se na različite načine. Bog čovjeku govori i kroz okolnosti. Sjetimo se nevolja koje su zadesile Faraona. Bog je kroz te nevolje govorio, no Faraon nije poslušao Božji glas (Izlazak od 7 do 11 poglavlja). No, nije nevoljama Bog govorio samo neznabošcima (nekako nam je lakše vjerovati da Bog nevoljama kažnjava grešnike). Bog je i na svoj narod dopuštao nevolje koje su imale svoju svrhu i svoju poruku. Kada je došlo vrijeme, koje je od vječnosti u Božjoj providnosti bilo određeno, Bog je progovorio po svome Sinu: «Bog koji je nekoć u mnogo navrata i na mnogo načina govorio ocima po prorocima, na kraju, to jest u ovo vrijeme, govorio nam je po Sinu, koga je postavio baštinikom svega i po kome je stvorio svijet. Sin, koji je odsjev njegova sjaja i otisak njegove biti, koji svemir uzdržava svojom silnom riječi, sjede, pošto je ostvario očišćenje grijeha, s desne strane Veličanstva u nebu…» (Heb 1, 1-3). Svojim dolaskom među nama, u konkretnom povijesnom razdoblju, Krist se objavljuje kao Gospodar povijesti. Svojim javnim djelovanjem objavljuje nam se kao Gospodar ljudskih života, Gospodar vremenskih prilika, budućnosti… On postaje dio naših života i određuje našu budućnost, kako ovu zemaljsku tako i vječnu. Ovo je veoma bitno pitanje obzirom na prihvaćanje činjenice da nam sve dolazi iz Božje ruke.
Dakle, od Boga i na njegovu djecu dolazi i dobro i zlo. Jobova žena, gledaju nevolje kroz koje Job prolazi, savjetovala mužu da prokune Boga i umre. No, Job joj odgovara: «…Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo?» (Job 2, 10). Zašto Bog dopušta nevolje na svoju djecu? Da bi se proslavio u njihovim životima kao silan i moćan pobjednik. Sjetimo se slijepoga od rođenja iz evanđelja po Ivanu koga je Krist iscijelio. Čudesnim iscjeljenjem Bog se proslavio u njegovu životu. Isus kaže: «Nije sagriješio ni on ni roditelji njegovi – odgovori Isus – već (je rođen slijep) da bi se na njemu očitovala Božja djela.» Iv 9, 3. Smrt Isusova prijatelja Lazara proslavila je Boga kao pobjednika i Gospodara života i smrti (Iv 11, 1-43). Sve što se u našem životu događa, dobro ili zlo, događa se s određenom svrhom.
Saznanje da je Bog suvereni Gospodar i kontrolor naših života ojačat će nas u našim nevoljama. «Ali ne samo to nego se ponosimo i nevoljama, svjesni da nevolja rađa strpljivost, strpljivost prokušanost, a prokušanost nadu.» Rim 5, 3-4. Izraelski narod je trpio nevolje u Egipatskom ropstvu. Bog ga čudesno izbavlja i vodi ga ka obećanoj zemlji. Na tome putu Izraelski narod prolazi i kroz nevolje. No, nevolje će ih voditi više Bogu i Bog će se po njima proslavljati i potvrđivati svoju suverenost. Na kraju ipak dolazi dobro i blagoslov kojega je Gospodin u svome naumu pripremio za Izraelski narod: «Do sita ćeš jesti i blagoslivljati Jahvu, Boga svoga, zbog dobre zemlje koju ti je dao.» Pnz 8, 10. Na kršćanskom putu kršćani nisu izuzeti od nevolja. No oni koji ga ljube i iz nevolja će izvući najbolje. Bog je naumio po nevoljama blagosloviti one koji ga ljube: «Znamo da Bog čini da sve pridonosi dobru onih koji ga ljube; onih koji su odlukom Božjom pozvani, jer koje je predvidio, one je i predodredio da budu jednaki slici njegova Sina, da ovaj bude prvorođenac među mnogom braćom. A koje je predodredio, one je i pozvao: koje j pozvao, one je i opravdao, one je i proslavio. Što ćemo ovomu nadodati? Ako je Bog za nas, tko će biti protiv nas? On koji čak nije poštedio svoga vlastitog Sina, već ga predao za sve nas, kako nam neće dati sve ostalo s njime? Tko će podići tužbu protiv izabranika Božjih? Bog koji ih opravdava? Tko će ih osuditi? Isus Krist koji je umro – još bolje: koji je uskrsnuo – koji je s desne strane Bogu i koji posreduje za nas? Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? 'Zbog tebe – stoji pisano – ubijaju nas cijeli dan; drže kao ovce određene za klanje. Ali u svemu ovome sjajno pobjeđujemo po onome koji nas je ljubio. Siguran sam da nas neće ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sile, ni visina, ni dubina, ni bilo koje drugo stvorenje moći rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.» (Rim 8, 28-39). Ako Boga ljubimo, nevolja u našim životima neće imati posljednju riječ. Bog će nam dati snage da iz svake nevolje izađemo kao pobjednici. Ukoliko je naš odnos s Bogom čvrst i ukoliko s pouzdanjem u Boga, iz Njegove ruke primamo i loše stvari koje nam se događaju, tada nas nevolja neće odvojiti od Njega. Sotona likuje kada prolazimo kroz nevolje jer se nada da će nas one odvojiti od Boga. On je u teškom času, dok se Isus u molitvi u postu pripremao za svoju predstojeću službu, došao čak i našem Spasitelju, pokušavajući ga navesti da posumnja u Boga. Dok je Krist trpio na križu, čuo je poruge: «Ako si Sin Božji, siđi s križa» (Mt 27, 40b). Koliko puta i mi u našim nevoljama čujemo poruge «Zašto ti se to događa ako vjeruješ u Boga?». No, djecu Božju ništa ne može odvojiti od ljubavi Kristove. Djeca Božja znaju da i zle stvari koje im se događaju rade za njihovo dobro. Imamo mnoge primjere iz Božje riječi koji nam potvrđuju da se iz nevolja izrodio veliki blagoslov za pojedince. Josip je prošao kroz različite nevolje. Braća su ga prodala, završio je u tamnici, no na kraju Bog ga je uzvisio i postavio na takvo mjesto da je samo Faraon bio iznad njega.. Svojoj braći, koja su posramljena pala pred njegove noge Josip poručuje: «…Ne bojte se! Ta zar sam ja namjesto Boga! Osim toga, iako ste vi namjeravali da meni naudite, Bog je bio oko okrenuo na dobro: da učini što se danas zbiva – da spasi život velikom narodu.» (Post 50, 19-22). Jobov život je, gledajući ljudskim očima bio prava tragedija. Rijetki su oni koji su prošli tolike nevolje u svome životu. No, Job je i u nevoljama hvalio ime Gospodnje (Job 1, 21). Na kraju, Bog je dao Jobu dvostruko od svega što je izgubio.
Jedan je Božji čovjek napisao: «Niti pas ne može lanuti na nas, niti jedan čovjek ne može govoriti ili raditi protiv nas, nikakve zle sile ne mogu raditi protiv nas, a da sve to ne radi za naše dobro. Nema fenomena u prirodi: vatre, poplave, oluje, zemljotresi, koje nam mogu učiniti konačno zlo».

Jasmin Milić
Tordinci, 23. srpnja 2006.

- 07:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.07.2006., petak

NOVA KNJIGA O KALVINIZMU U HRVATSKOJ - KALVINSKI KANONI IZ KNEŽEVIH VINOGRADA

u izdanju Protestantske kršćanske crkve u RH i Reformatske crkvene općine Kneževi Vinogradi, iz tiska je izašla knjiga dr. sc. Jasmina Milića Kalvinski kanoni iz Kneževih Vinograda, Kalvinski dokument iz 1576. godine.

U ovoj se knjizi najprije donosi kratki povijesni pregled protestantizma, odnosno kalvinizma na današnjem Hrvatskom prostoru. Predstavlja se povijest kalvinske odnosno reformatske župe u Kneževim Vinogradima te slijedi prijevod teksta Kanona iz Kneževih Vinograda s latinskog jezika u prijevodu dr. sc. Stjepana Sršana. Uz prijevod originalnog teksta Kanona, u bilješkama donosimo i komentare koji pokušavaju pojasniti određene članke te ih usporediti s drugim reformiranim i protestantskim vjeroispovijedanjima kao i s učenjem samoga Jeana Calvina.

Članci suglasnosti kršćanskih crkava ili Kanoni iz Kneževih Vinograda značajan su dokument iz vremena reformacije. Nastao je 16. i 17. kolovoza 1576. godine, na prvoj kalvinističkoj Sinodi održanoj na prostoru današnje Hrvatske. Na toj je sinodi sudjelovalo oko 40 kalvinističkih pastora gornje i donje Baranje. Ovaj je značajan reformacijski dokument pisan latinskim jezikom te nam otkriva vjerovanje, praksu i organizaciju Reformirane (kalvinske) crkve 16. stoljeća u ovim krajevima. Kao takav, najstariji je sačuvani pisani dokument Reformiranih crkava ovih prostora. Članci suglasnosti kršćanskih crkava nastali su po uzoru na druge protestantske konfesije (poput Heidelberškog katekizma ili Drugog helvetskog vjeroispovijedanja) kojim se pokušalo postići sporazum s ostalim protestantskim konfesijama (u ovome slučaju je pokušaj da reformirani odnosno kalvini načine sporazum s luteranima i unutarijancima). Kanoni su postali opći moralno-religijski kodeks kojim se uređuje vjerski i društveni život svih slojeva vjernika, praktična pravila glede bogoslužja, podjele sakramenata i sl.

- 21:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.07.2006., subota

BOG OTAC -STVORITELJ I OBSKRBITELJ SVOJIH STVORENJA

Deveta nedjelja
Biblijsko čitanje: Ps 121

26. Što vjeruješ kada kažeš: «Vjerujem u Boga,
Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje»?

Da je vječni Otac našega Gospodina Isusa Krista, koji je iz ničega stvorio nebo i zemlju i sve na njima, koji ih još održava i upravlja njima sa svojim vječnim savjetom i providnošću, poradi Krista Sina Njegova, moj Bog i Otac. Pouzdajem se u potpunosti i nemam nikakve sumnje da će mi dati sve što mi je potrebno duši i tijelu. Što više, bez obzira na zla koja bude poslao na mene u ovoj suznoj dolini, On će ih okrenuti na moje dobro. On to može učiniti jer je svemogući Bog, On to i hoće učiniti jer je vjeran Otac.
Heidelberški katekizam

Danas započinjemo razmatranje Apostolskog vjerovanja. Prva je točka posvećena Bogu Ocu, Njegovoj stvaralačkoj moći kao i brizi za nas.
Prvi stih Biblije glasi: «U početku stvori Bog nebo i zemlju» (Post 1, 1). Biblija dakle polazi od činjenice Božjega postojanja. Ona se ne bavi pitanjem dokazivanja Božjega postojanja na nekakav teološki ili filozofski način. Ona govori o Božjim čudesnim djelima te poziva čitatelja da u tim djelima prepozna Božju stvaralačku i čudesnu moć. Biblijska vjera u Boga jest vjera u jednoga, jedinoga Boga koji je konkretan i stvaran. On stvara svijet, komunicira s čovjekom, oslobađa ga od fizičkog i duhovnog ropstva, čini čuda... Bog dakle nije nekakva ideja, nekakva bezlična sila, energija ili sl. kako se to danas u različitim filozofskim i pojedinim religijskim konceptima pokušava podastrijeti čovjeku. Bog je stvarna osoba i stvoritelj neba i zemlje. Ako se želimo uvjeriti u Božje postojanje, dovoljno je promatrati Njegovo stvaranje. Sklad svemira, zvijezda i planeta, izvor može imati samo u savršenom umu koji je stvorio cijeli svemir i koji ga održava. Kada promatramo poljski cvijet shvaćamo da takva ljepota mora imati svoga tvorca. Šišmiš koji se kreće pomoću «radara» sigurno nije produkt slučajnosti. Ptica koja leti po nekoliko tisuća kilometara i nepogrješivo slijeće na mjesto gdje su joj roditelji svili gnijezdo, sigurno je djelo savršenoga uma. Čovjek, kruna Božjega stvaranja ne može biti nikako produkt slučajnosti. Moderna znanost sve više otkriva složenost čovjekova bića. Um koji je čovjeka stvorio mora biti savršen i može pripadati jedino Bogu. Božja stvaralačka moć nije potrebovala milijune godina da bi stvorila oblike života koje danas poznajemo. Teorija evolucije, koliko je god pojedinci pokušali staviti i u kontekst Božjega stvaranja, nije skladna s biblijskim učenjem. Psalmist u 33 psalmu kaže: «Jahvinom su riječju nebesa sazdana i dahom usta njegovih sva vojska njihova… Zemlja sva neka pred Jahvom strepi, neka ga se boje svi stanovnici svijeta! Jer on reče – i sve postade, naredi – i sve se stvori» (Ps 33, 6, 8). Bog Biblije, Bog u kojega vjerujemo jest Svemogući stvoritelj. Naša vjera u Njegovu svemoćnost nije produkt slijepoga prihvaćanja određenog vjerskog koncepta, već je temeljena na vidljivim i opipljivim dokazima zadivljujuće Božje stvaralačke moći. Pisac poslanice Hebrejima kaže. «Vjerom doznajemo da je svijet stvoren Božjom riječju, tako da je vidljivo proizvedeno od nevidljivoga» (Heb 11, 3). Ljudskom je umu teško shvatiti kako to Bog stvara svijet iz ničega, no još je apsurdnije vjerovati da je sve nastalo iz ničega pukom slučajnošću, bez uloge savršenog uma. Stvoreni svijet u kojem živimo uvjerava nas da ima svoga stvoritelja. Temeljem Božje riječi mi vjerom prihvaćamo da je to Bog. Apostol Pavao u Rim 1, 20 kaže: «Uistinu, njegova se nevidljiva svojstva, njegova vječna moć i božanstvo, promatrana po njihovim djelima, opažaju od postanka svijeta». Znanost koja sve više i više napreduje, još uvijek ne može stvoriti život. Stoga vjera u Božansko stvaranje nije nelogična i zastarjela. Napredovanje znanosti sve nas više uvjerava u postojanje Božje.
Bog nas nije stvorio kako bi nas prepustio samima sebi. Stvaranje čovjeka je čin ljubavi Božje prema nama. Stvorio nas je kako bi pripadali njemu. Psalmist poziva Božji narod na slavljenje: «Znajte da je Jahve Bog; on nas stvori, i mi smo njegovi, njegov smo narod i ovce paše njegove» (Ps 100, 3). Kao što Bog održava nebo i zemlju u skladu i upravlja njima ne prepustivši ih same sebi (zamislimo samo da se zvijezde i planete oko zvijezda kreću bez ikakvoga reda, kakav bi kaos nastupio), isto tako Bog brine i za čovjeka. Čovjek nije prepušten sam sebi. Stvoritelj se objavljuje i kao Otac nebeski. Kakva je to velika privilegija: Bog, stvoritelj neba i zemlje, jest moj Bog i moj Otac. Još u Starom zavjetu Bog se objavljuje kao Otac svoga naroda – Izraela (Jeremija 31, 9). Bog se na poseban način očitovao svojom očinskom brigom prema svome narodu dok ih je vodio kroz pustinju: «A vidio si, uostalom i u pustinji, gdje te Jahve, Bog tvoj, cijeloga puta što ste ga prevalili dok ste stigli do ovoga mjesta, nosio kao što čovjek nosi svoga sinčića» (Pnz 1, 31). Na žalost, Božji narod je često zaboravljao na dobro koje je od Boga primao. Iako im je Bog pokazivao svoju očinsku brigu, oni se u situacijama koje su slijedile nisu uvijek pouzdali u njega (Pnz 1, 32). Mojsije, ljutit na Božji narod poručuje u svoj pjesmi: «Tako li uzvraćaš Jahvi, narode glupi i bezumni! Nije li on Otac tvoj i Stvoritelj, koji te sazdao, po kom postojiš?» (Pnz 32, 6). No, Očinska je ljubav velika i stoga Bog stalno poziva svoj narod da mu se vrati: «Jer Jahve ljubi narod svoj, spasenjem ovjenčava ponizne!» (Ps 149, 4).
Nedavno smo govorili o tome tko su, u kontekstu Novoga zavjeta djeca Božja. Djeca su Božja svi oni koji su primili Isusa Krista kao svoga Gospodina i Spasitelja. Djeca Božja imaju pravo nazvati Boga «Oče». Ona ga mole «Oče naš» (Mt 6, 9). Saznanje da je Bog naš Otac nebeski, ulijeva nam potpunu sigurnost i pouzdanje u Njegovu brigu za nas. Calvin će u Institucijama kršćanske religije, tumačeći prvi članak Apostolskog vjerovanja reći kako vjerovati u Boga (u kršćanskom smislu dakako) znači prepoznati ga i spoznati za svoga Boga i prionuti uz Njegovu riječ. Onaj tko je spoznao Boga, Njegovu stvaralačku moć i očinsku brigu, taj zna da Gospodin ima i volju i moć pobrinuti se za sve naše potrebe i duha i tijela. Jedno od Božjih imena u Starome zavjetu El Šadaj (Na hebrejskom: «Bog svesilni i svedostatan» ili «više nego dovoljan») govori nam o tome tko je Bog i što može učiniti za svoju djecu. Kada smo potpuno pouzdani u Njegovu svesilnost i svedostatnost tama nema mjesta brizi za našu dušu i za naše tijelo. Apostol Pavao nam kaže: «Znamo da Bog čini da sve pridonosi dobru onih koji ga ljube; onih koji su odlukom Božjom pozvani» (Rim 8, 28). Bog je obećao našem praocu Abrahamu: «Ne boj se, Abrahame, ja sam ti zaštita; a nagrada tvoja bit će vrlo velika!» (Post 15, 1). Tko može biti bolja zaštita od dobrog Oca svojoj djeci? U ovoj suznoj dolini Bog nekada dopusti da prođemo i rkoz različite nevolje kako bi nas naučio da svoje pouzdanje potpuno stavimo u Njega i da nam samo on može biti pomoćnik u nevolji. Psalmist će nas u 121 psalmu da se u nevolji možemo obratiti Stvoritelju neba i zemlje. Onaj koji ima moć stvoriti nebo i zemlju iz ničega, ima moć i ukloniti svaku nevolju iz naših života: «K brdima oči svoje uzdižem: odakle će mi doći pomoć? Pomoć je moja od Jahve koji stvara nebo i zemlju. Tvojoj nozi on posrnuti ne da i neće zadrijemati on, čuvar tvoj. Ne, ne drijema i ne spava on, čuvar Izraelov. Jahve je čuvar tvoj, Jahve je zasjen tvoj s desne tvoje! Neće ti sunce nauditi danju ni mjesec noću» (Ps 121, 1-6) Psalmist će također i u 33 psalmu uskliknuti: «Oko je Jahvino nad onima koji ga se boje, nad onima koji se uzdaju u milost njegovu: da im od smrti život spasi, da ih hrani u danima gladi. Naša se duša Jahvi nada, on je pomoć i zaštita naša. Srce nam se u njemu raduje, u njegovo sveto ime mi se uzdamo. Neka dobrota tvoja, o Jahve, bude nad nama, kao što se mi uzdasmo u tebe» (Ps 33, 18-22). Još jedno starozavjetno ime Božje otkriva nam kako je Bog onaj koji se brine za svoj narod. To je ime Jahve Jire (Na hebrejskom: Jahve proviđa). Ovo Božje ime prvi puta nalazimo Postanku 22, 13-14. Nakon što je Abraham položio test kušnje koji je pred njega postavio Bog, tražeći da mu žrtvuje svoga vlastitoga sina, i nakon što je Bog intervenirao «Podiže Abraham oči i pogleda, i gle – za njim ovan, rogovima se zapleo u grmu. Tako Abraham ode, uzme ovna i prinese ga za žrtvu paljenicu mjesto svoga sina. Onomu mjestu Abraham dade ime 'Jahve proviđa'. Zato se danas veli: Na brdu Jahvina proviđanja'» Abraham, Otac vjere, vjerom je spoznao što znači osloniti se na Boga čak i onda kada se prolazi kroz veliku nevolju. Što može biti teže od činjenice da Bog traži da svojim vlastitim rukama žrtvuješ svoga sina? Abraham je u poslušnosti Bogu bio spreman učiniti ono što je Bog tražio od njega, no u isto vrijeme je bio potpuno spreman osloniti se na Boga. Apostol Pavao u Filipljanima 4, 19 kaže: «A moj će Bog ispuniti u Kristu Isusu svaku vašu potrebu raskošno prema svom bogatstvu». Da, Bog će ispuniti svaku našu potrebu! I potrebe duše i potrebe tijela. On nam oprašta grijehe i osigurava nam po Duhu Svetom da se suprotstavimo svemu onome što nas može odvojiti od Boga. No, Bog je onaj koji brine i za naše materijalne potrebe, sukladno našim stvarnim potrebama a u skladu s Njegovom voljom. Mnogi nisu iskusili ovu istinu u svome životu jer se nisu pouzdali u Stvoritelja neba i zemlje. Mnogi prolaze kroz ovu suznu dolinu, dolinu smrti, sa strahom u sutrašnjicu, bez ikakve nade za bolje sutra. Mnogi su danas depresivni, pesimistični i beznadni. Slušamo u posljednje vrijeme sve više izvješća o ljudima koji si oduzimaju vlastiti život. Oni ne nalaze svrhu života. Prolaze sami kroz «dolinu smrti». No, psalmist poručuje u 23 psalmu: «Jahve je pastir moj: ni u čemu ja ne oskudijevam;…Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti samnom» (Ps 23, 1, 4a). Ne moramo sami prolaziti kroz ovu suznu dolinu. Gospodin nam pruža svoju ruku, svoju pomoć u svakoj situaciji. Gospodin je Pastir Dobri (Iv 10, 11) koji brine za svoje stado i za svakoga pojedinca u svome stadu. Ti i ja, ukoliko se pouzdajemo iskusit ćemo da će Bog svaku našu nevolju izvesti na dobro, jer On to može učiniti jer je svemogući Bog, On to i hoće učiniti jer je vjeran Otac.

Jasmin Milić
Tordinci, 16. 07. 2006.

- 21:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.07.2006., nedjelja

VJERA U TROJEDINOGA BOGA

Biblijsko čitanje: Iv 16, 12-15

24. Kako se dijele ovi članci?

U tri djela; prvi o Bogu Ocu i našem stvaranju, drugi o Bogu Sinu i našem spasenju, treći o Bogu Duhu Svetome i našem posvećenju.

25. Kako ima samo jedno jedino božansko biće, zato spominješ tri: Oca, Sina i Duha Svetoga?

Zato, jer se Bog u svojoj riječi tako objavio , da su ova tri različita lica jedini, pravi vječni Bog.
Heidelberški katekizam

Prošli smo puta govorili o tome kako neće svi ljudi biti spašeni, već samo oni koji su ucijepljeni u Kristu i koji vjerom prihvate Kristovu Riječ i Njegovo spasonosno djelo za nas. Govorili smo o tomu što je biblijsko razumijevanje vjere. Vjera nije samo puko prihvaćanje određenih dogmi, niti pak nominalno pripadanje određenoj kršćanskoj zajednici. Vjera je povjerenje, pouzdanje u Boga i svaku Njegovu riječ.
No, kršćani moraju poznavati i određene činjenice o Bogu. Stoga su se od ranoga razdoblja kršćanstva javljali obrasci vjere (vjeroispovijedanja ili konfesije) koji su imali za cilj sažeti kršćansko vjerovanje. Prvo je vjeroispovijedanje bilo veoma jednostavno: «Isus Krist je Gospodin». Kasnije, uslijed različitih krivovjerja o Kristu, nije bilo dovoljno reći samo «Isus Krist je Gospodin» već je trebalo jasno definirati što se misli kada se kaže da je Krist Gospodin. Tako je u II. stoljeću nastalo tzv. apostolsko vjerovanje (rekli smo ranije da mu apostoli nisu autori) a u IV. Stoljeću Nicejsko - carigradsko. Apostolsko je vjeroispovijedanje nešto kraće i stoga se koristi u većini katekizama kako bi se pojasnile osnovne istine kršćanskoga vjerovanja o Bogu.
Apostolsko vjerovanje se dijeli na 12 manjih članaka i na tri veća djela; O Bogu Ocu, Bogu Sinu i Bogu Duhu Svetomu. Ta tri djela govore nam o onome što Bog, po različitim licima čini za čovjeka. Kada se govori o Bogu Ocu, tada nam se ističe Njegova stvaralačka uloga. Kada se govori o Bogu Sinu, tada razmišljamo o Kristovom spasenju. Bog je spasio svijet po Isusu Kristu, odnosno po Njegovoj spasonosnoj žrtvi. Krist je došao uspostaviti novi odnos čovjeka i Boga i donijeti trajnu prisutnost Božju među ljude. To Bog čini Duhom Svetim. Duh Svetim. Duh Sveti se nastanjuje u svakome tko je u Kristu ucijepljen i tko prima sva Božja obećanja iz svete Božje riječi. Duh Sveti čini u nama djelo posvećenja o čemu smo ranije govorili. Bez posvećenja nemoguće je spoznavati Boga. Prorok Hošea kaže: «Težimo da upoznamo Jahvu…» (Hoš 6, 3). Bog je spoznatljiv onoliko koliko je nama potrebno za naše spasenje i naše posvećenje. Naš Bog nije dalek i nedokučiv. On nam se objavio u Isusu Kristu i omogućio čovjeku da ga dovoljno spozna. Tako, upravo u objavi Krista mi spoznajemo da je Bog Trojedan. No, moramo također znati da Boga u potpunosti, našim razumom ne možemo pojmiti. Postoje određene činjenice i Bogu koje će nam biti potpuno i savršeno jasne tek kada budemo u vječnosti. Tako je i sa istinom o Trojstvu. Iako nam je spoznatljivo iz Božje riječi da je Bog Trojedan, ostaju nam još uvijek mnoga pitanja na koja nemamo odgovor pa stoga moramo prihvatiti definiciju iz Atanazijevog vjerovanja (V. stoljeće): «Otac je nepojmljiv, Sin je nepojmljiv i Duh Sveti je nepojmljiv». Iako se termin Trojstvo (Lat. Trinitas=Trojedinstvo) ne spominje u Bibliji, on pojašnjava istinu koja je dovoljno shvatljivo objavljena u Bibliji. Kada mi govorimo i Trojstvu, trojedinom Bogu, mi ne želimo reći kako postoje tri Boga kao tri zasebna i odvojena bića. To bi bilo mnogobožstvo. Biblijsko je vjerovanje u tri božanska lica a ne tri božanska bića. Kada kažemo biblijsko, tada želimo reći da se naše vjerovanje temelji na Bibliji. Starozavjetno učenje o Bogu jest da postoji samo jedan Bog. «Čuj Izraele, Jahve je Bog naš, Jahve je jedan!». (Pnz 6, 4). To je bilo svojevrsno vjeroispovijedanje Židova koje pobožni Židovi i danas svakodnevno izgovaraju. No, Novozavjetno se učenje nije udaljilo od Starozavjetnog principa o jednom Bogu (Bog Staroga zavjeta i Bog Novoga zavjeta nisu dva Boga). Isus u Iv 5, 44 govori samo o jednom Bogu. Apostol Pavao u Rim 3, 30 govori kako je samo jedan Bog. U 1 Tim 1, 17 apostol Pavao daje čast jedinom Bogu. Jakov govori kako dobro čine oni koji vjeruju samo u jednoga Boga (Jak 2, 19).
No, također je jasno da je Novozavjetna crkva, temeljem Kristova djelovanja i iskustva koje su imali s Njim, kao i temeljem djelovanja Duha Svetoga i iskustva djelovanja Duha Svetoga među njima, vjerovali u božanstvo Isusa i božanstvo Duha Svetoga. Ivan na početku svoga Evanđelja jasno naglašava Božanstvo Oca i božanstvo Riječi (Iv 1, 1). U Iv 1, 14 jasno je da je Riječ sam Isus. To nas vraća u Stari zavjet, na prve stranice Biblije gdje nam se govori kako je Bog stvarao svijet svojom Riječju i kako je Duh Sveti lebdio nad vodama (Post 1, 1). Dakle, Riječ i Duh se spominju kod samoga stvaranja svijeta. Duh Sveti se u Novome zavjetu također opisuje kao osoba (a ne kao puka sila kako to pokušavaju objasniti oni koji negiraju božanstvo i osobnost Duha Svetoga). On je Utješitelj koji će doći (Iv 14, 16-17.26; 15, 26; 16, 7-14). Apostol Pavao nas poziva da ne žalostimo Duha (Ef 4, 30). Duh Sveti je bio prisutan u Isusu dok je Isus fizički bio prisutan na ovoj zemlji (Lk, 3, 22; 4, 1. 14. 18). Danas, kada je Duh Sveti prisutan na zemlji, Isus je po Duhu Svetome s nama. Dakle jasno je da Biblija Govori o Ocu, Sinu i Duhu Svetomu kao tri osobe. Apostol Pavao piše Efežanima kako postoji: «…jedan Duh,…jedan Gospodin…jedan Bog i Otac sviju…» (Ef 4, 4-6). No, za Pavla nema dvojbe da je Bog jedan (1 Kor 12, 4-6). Apostol Petar, govoreći o izabranju Božjem o čemu smo prošli puta govorili kaže: «izabranim po predznanju Boga Oca za posvećenje koje ostvaruje Duh, da se pokore Isusu Kristu i budu poškropljeni njegovom krvi.» (1 Pt 1, 2). Ovdje se jasno objašnjava uloga Trojstva u našem izabranju odnosno našem spasenju. Dakle, jasno je da se nauka o trojstvu razvijala temeljem iskustva koje su apostoli i prvi kršćani imali s Bogom. No, svoja su uvjerenja temeljili na Biblijskoj objavi i Kristovoj riječi.
Nauka o Trojstvu ne spada u sferu razuma već u sferu vjere. Mi do kraja ne možemo shvatiti sve teološke definicije Trojstva. No, važnije od teoloških objašnjenja jest iskustvo s Bogom; Ocem, Sinom i Duhom Svetim. To se iskustvo najbolje manifestira u našem spasenju; Mi prihvaćamo ljubav našega nebeskoga Oca, prihvaćamo da je on Stvoritelj i onaj koji šalje svoga Sina za naše spasenje. Prihvaćamo da je Isus Krist naš jedini Spasitelj i Posrednik i naša «Jedina utjeha u životu i u smrti». U to nas uvjerava Duh Sveti po Božjoj Riječi. I tako shvaćamo da nam Bog u djelu spasenja daruje samoga sebe. Što više budemo, iz dana u dan, upoznavali Boga (težili da ga upoznamo), više će se očitovati istina o Trojedinome Bogu u našem životu.

Jasmin Milić
Tordinci, 9. 07. 2006.

- 09:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.07.2006., petak

Tko će biti spašen (Vjera) II dio

Spašeni su dakle ucijepljeni u Krista i pravom vjerom primaju sve Njegove blagodati odnosno sva Njegova dobročinstva. Vjera je most koji nas spaja s Bogom, s njegovim obećanjima, sa svim njegovim dobročinstvima. Nemoguće je shvatiti i prihvatiti Božja obećanja bez vjere. Boga vjerom spoznajemo i vjerom mu ugađamo (Heb 11, 6).
No, što je vjera? Je li vjera samo određeni koncept vjerovanja koje trebamo prihvatiti? Za mnoge je vjera određena konfesionalna zajednica («Pripadam rimokatoličkoj vjeri», «Pripadam pravoslavnoj vjeri», «Pripadam reformiranoj vjeri»…). No, prava vjera o kojoj se govori u Božjoj riječi, jest više od dogmatskog koncepta ili konfesionalne pripadnosti. Ona je prvenstveno spasonosna vjera. Isus je rekao ženi preljubnici koja mu je svojim suzama prala noge, svojom kosom otirala a skupocjenom pomašću pomazivala: «Oprošteni su ti grijesi…Tvoja te vjera spasila». (Lk 7, 48, 50). Ona je imala osobnu vjeru u Isusa Krista. Ona je s pouzdanjem došla k Isusu, ne obazirući se na druge, što će o njoj misliti ili što će joj reći. Njene su oči bile uprte u Isusa. Kada su Pavao i Sila bili u tamnici i kada su doživjeli čudesno oslobođenje, uplašeni tamničar ih je upitao: «Gospodo, što mi treba činiti da se spasim?». «Vjeruj u Gospodina Isusa - odgovoriše mu – pa ćeš se spasiti ti i dom tvoj» (Dj 16, 30-31) ». Prva je vjera osobna vjera u Isusa Krista. Prava vjera nije niti puko vjerovanje u ono što nalazimo u Božjoj riječi. Nije dovoljno samo vjerovati da Bog može oprostiti grijehe. Treba Bogu vjerovati da on može oprostiti i moje grijehe. Nije dovoljno vjerovati da Bog može iscijeliti bolesne. Treba Bogu vjerovati da može iscijeliti i moju bolest. Bog traži povjerenje odnosno potpuno pouzdanje u Njega. To povjerenje, takvo srdačno vjerovanje Bogu u nama stvara Duh Sveti. «Zato me On i po svojemu Svetome Duhu uvjerava u vječni život…» (1 pitanje i odgovor katekizma). Samo vjera (Sola Fides) jedno je od tri reformacijska načela. Pred Bogom nas ne opravdavaju doba djela, pripadnost određenoj vjerskoj (a pogotovo ne narodnosnoj) zajednici. Vjerom smo opravdani i vjerom postižemo mir s Bogom. (Rim 5, 1). Vjerom spoznajemo da smo spašeni iz čiste milosti, samo zaslugama Kristovim. To je drugo, važno načelo reformacije: Sola Gratia (Samo milost). Apostol Pavao jasno povezuje milost s vjerom u Ef 2, 8: «Milošću ste spašeni – po vjeri…».
No, da bi smo vjerovali u Božja obećanja i u Božje spasonosno djelo za nas, moramo poznavati što je to Bog za nas učinio. Temelj našega vjerovanja je Božja riječ (kada se radi o Kristu tu su dakako najmjerodavnija Evanđelja, no cjelokupna Božja riječ je na neki način Evanđelje, dobra vijest za svakoga od nas). Mi svoju vjeru crpimo iz Svetoga Pisma i samo iz njega. To je treće (po redoslijedu prvo) načelo reformacije: Sola Scriptura (Samo Pismo). Iz Svetoga Pisma crpimo Božja obećanja za nas ali također i osnovne istine koje moramo vjerovati o Trojedinom Bogu i Njegovu djelu za nas. Istina o Trojedinom Bogu definirana je u člancima tzv. Apostolskog vjerovanja. Iako nosi naziv apostolsko, apostoli mu nisu autori. No vjera koja se u njegovim člancima definira jest apostolska. Ovaj kratki obrazac vjera od 12 članaka i 3 veća djela najvjerojatnije potječe iz II. stoljeća. O člancima Apostolskog vjerovanja govoriti slijedećih nedjelja.

- 10:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.07.2006., nedjelja

TKO ĆE BITI SPAŠEN?

Biblijsko čitanje: Heb 10, 32 – 11, 11

20. Hoće li onda biti svi spašeni po Kristu, kao što su bili izgubljeni po Adamu?

Ne , već samo oni koji su ucijepljeni u Njega i pravom vjerom prihvaćaju sve Njegove blagodati.

21. Što je prava vjera?

Prava vjera nije samo stanovita spoznaja , po kojoj držim istinitim sve što nam je Bog u svojoj riječi objavio, nego i srdačno povjerenje koje Duh Sveti po Evanđelju stvara u mome srcu , da nije samo drugima već i meni također od Boga dano oproštenje grijeha, vječna pravednost i spasenje , po čistoj milosti i jedino radi zasluga Kristovih.

22. Što je kršćaninu nužno da vjeruje?

Sve što nam je obećano u Evanđelju, te sve što nas uče članci općeg nesumnjivoga kršćanskoga apostolskoga vjerovanja.

23. Kako glase ti članci?

I. Vjerujem u Boga,
Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje.

II. I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga,
Gospodina našega,

III. koji je začet po Duhu Svetom,
Rođen od Marije Djevice,

IV. Mučen pod Poncijem Pilatom,
Raspet, umro i pokopan;
sašao nad pakao;

V. treći dan uskrsnuo od mrtvih;

VI. uzašao na nebo, sjedi o desnu Boga, Oca svemogućega;

VII. odonud će doći suditi žive i mrtve.

VIII. Vjerujem u Duha Svetoga,

IX. Svetu sveopću Crkvu, općinstvo svetih,

X. otpuštenje grijeha,

XI. uskrsnuće tijela

XII. i život vječni. Amen.
Heidelberški katekizam.

Od 12 pitanja naša su razmišljanja usmjerena na temu O ljudskom spasenju. U dosadašnjem proučavanju spoznali smo kako smo pravednim sudom Božjim zavrijedili vremenitu i vječnu kaznu, te da se sami, svojom vlastitom snagom ne možemo izbaviti od pravedne Božje osude. Čovjek ne može platiti zadovoljštinu kako bi zadovoljio Božju pravednost već to može učiniti samo netko tko je pravedan čovjek i pravi Bog. Pravedan čovjek i pravi Bog naš je Gospodin Isus Krist. On je naš jedini posrednik između Boga i ljudi i jedini Spasitelj. On je «Drugi Adam» koji je došao ispraviti Adamovu pogrešku.
Ako je Krist «Novi Adam» hoće li onda po njemu biti svi spašeni kao što su po Adamu svi izgubljeni, pitanje je koje nam nameće u 20 pitanju. Je li spasenje univerzalno odnosno hoće li dakle cijelo čovječanstvo biti spašeno? U posljednje vrijeme u pojedinim liberalnim teološkim krugovima ovakva su razmišljanja sve aktualnija. No, Sveto Pismo je jasno. Neće svi ljudi biti spašeni, iako svi imaju mogućnost biti spašeni.
U Mt 1, 21, u izvješću o Kristovu rođenju čitamo: «Rodit će sina, i nadjenuti mu ime Isus, jer će on izbaviti svoj narod od grijeha njegovih». U svojoj velikosvećeničkoj molitvi, prije nego je otišao na križ, Isus je molio: «…Oče, došao je čas! Proslavi Sina svoga, da i Sin tvoj proslavi tebe, i da, kao što si mu dao vlast nad svim ljudima, dadne život vječni svima koje si mu dao.» (Iv 17, 1-2). Isus je nadalje molio: «Ja molim za njih. Ne molim za sav svijet, već za one koje si mi dao, jer su tvoji» (Iv 17, 9). Iz navedenih stihova nam je jasno da postoje oni koji su Kristov narod koji pripadaju Njemu. Dakle, oni koji se ne nalaze u ovoj grupi nisu Njegovi, ne mogu se nazvati Božjim narodom. Samo oni koji su Njegovi spašeni su. Oni koji nisu Njegovi, izgubljeni su. Termini poput «Svi smo mi Božja djeca» jednostavno, u svjetlu Svetoga Pisma nisu točni. Kada se Krist ponovno vrati u svojoj sili i slavi, «…sjest će na prijestolje svoje slave. Tada će se pred njim skupiti svi narodi, a on će ih razlučiti jedne od drugih kao što pastir luči ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi s desne strane, a jarce s lijeve. Nakon toga će kralj reći onima s desne strane: 'Dođite blagoslovljeni Oca mog, i primite u posjed kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanka svijeta!'... Tada će reći i onima s lijeve strane: 'Idite od mene prokleti u oganj vječni što je pripravljen đavlu i anđelima njegovim!» (Mt 25, 31-41). Dvije grupe koje su ovdje opisane, ne formiraju se na dan Suda Kristova već se ljudi već ovdje na zemlju grupiraju u jednu ili drugu skupinu: skupinu onih koji pripadaju Kristu odnosno skupinu onih koji s Kristom ne žele imati ništa. U kojoj se skupini ti i ja nalazimo? Ovo je pitanje veoma važno za svakoga od nas jer nas pripadnost jednoj ili drugoj skupini obilježava ili za spasenje ili za vječnu propast.
Tko pripada Kristu? Tko se može nazvati Božjim djetetom? Tko se nalazi u skupini spašenih? Odgovor na 20 pitanje nam kaže kako su to oni koji su ucijepljeni u Krista i koji pravom vjerom prihvaćaju sve Njegove blagodati odnosno dobročinstva.
Ucijepljeni u Krista odnosno sjedinjeni s Kristom jesu oni kojima se apostol Pavao obraća kao onima koji su «u Kristu» odnosno «u Kristu Isusu» (1 Kor 1, 2; Ef 1, 1; Fil 1,1; Kol 1, 1; 1 Sol 1, 1; 2 Sol 1, 1). Istovremeno je i Krist u onima koji su istinski vjernici (Rim 8, 10; Gal 2, 20; Kol 1, 27). U Kristu su oni koji su Krista primili u svoje živote. «A svima koji ga primiše dade vlast da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime.» (Iv 1, 12). Ovi nam redci ujedno svjedoče istinu da nisu svi djeca Božja već samo oni koji su Krista primili, odnosno s Kristom se sjedinili. Istina o sjedinjenu s Kristom govori nam i o savezu kojega Bog ostvaruje sa svojim narodom. Bog je u Starome zavjetu odabrao sebi narod s kojim će sklopiti savez. Savezi koje je Bog sklapao s Izraelom svjedočili su o jedinstvu Boga i Izraelskog naroda. Kako bi tu sliku učinio jasnijom, Bog uspoređuje savez između sebe i Izraela slikom bračnoga saveza. Tako čitamo u Izaiji 54, 5-8 o vjernosti Božjoj prema svojoj nevjesti (svome narodu) čak i onda kada je njemu njegov narod nevjeran. U Jeremiji 31, 32, prorok Jeremija govori o Bogu kao mužu svoga naroda. Po Kristovu rođenju, smrti i uskrsnuću Bog po Kristu uspostavlja novi savez između Boga i čovjeka. Po tome savezu mi postajemo sjedinjeni s Kristom te time dobivamo garanciju spasenja.
Ne možemo zaobići niti temu Božjega izbora (Božji odabir Njegova naroda) odnosno predodređenja (od Boga određena svrha izbora za Njegov narod Ef 1, 4-6)) onih koji pripadaju Njemu. U Efežanima 1, 3-14 apostol Pavao nam obrazlaže plan spasenja. U 4 ističe nam se kako nas je Bog u Kristu izabrao prije postanka svijeta a u 5 stihu kako nas je Bog u ljubavi predodredio sebi za sinove po Kristu Isusu. Sjedinjeni s Kristom odabrani su od Boga. Slika izabranja i predodređenja jasno je naglašena još u Starome zavjetu. Povijest Starozavjetnog naroda Božjega povijest je izabranog naroda. Bog izabire pojedince (Abraham…), obitelji (Noa i njegova obitelj) i na kraju čitav narod (Izrael) da budu primatelji i nositelji obećanja o spasenju. Zašto je Bog izabrao baš Izraelski narod? : «Nije vas Jahve odabrao i prihvatio zato što biste vi bili brojniji od svih naroda – vi ste zapravo najmanji – nego zato što vas Jahve ljubi i drži zakletvu kojom se zakleo vašim ocima. Stoga vas je Jahve izveo jakom rukom i oslobodio vas iz kuće ropstva, ispod vlasti faraona, kralja egipatskoga.» (Pnz 7, 7-8). Isusovo naučavanje u Evanđeljima također nam jasno govori o Božjem izabranju. Isus nam govori da Oca i Sina poznaju oni kojima to Sin hoće objaviti (Mt 11, 25-28). Na poseban se način istina o Božjem izboru očituje u Evanđelju po Ivanu 6, 35-40; 66. Potpuno pouzdanje u Krista nije posljedica samo našega opredjeljenja, naše želje i volje da slijedimo Krista (to ne znači da je naša uloga beznačajna). Radi se o Božjem djelovanju, o Njegovu planu spasenja. On prvi pruža svoju ruku k nama. On čini «prvi potez». Svi koji postaju Njegovom djecom, on je izabrao. Oni su Njegovi (Iv 6, 44; 13, 1) odabrani od Njega ((Iv 13, 18; 15, 16.19). Isus se za Njih moli i poklanja im vječni život (Iv 10, 28, 17, 2). Isus poručuje svojim učenicima «Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas. I postavih vas da idete i rod donosite…» (Iv 15, 16). Ove se riječi ne odnose samo na Kristove učenike već na sve kršćane. Ovdje je jasno također vidljivo da izbor podrazumijeva i odgovornost. Oni koji su u Kristu, na vidljiv i jasan način potvrđuju svoje sjedinjenje s Kristom: «Dakle, ako je tko u Kristu, on je novi stvor; staro je nestalo, novo je evo nastalo.» (2 Kor 5, 17). Besmisleno je predodređenje razumjeti u smislu neodgovornosti pojedinca prema Božjem pozivu. Jednom su prilikom Isusovi učenici upitali Isusa: «'Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?' 'Trudite se – reče im – da uđete na uska vrata, jer će mnogi, kažem vam – tražiti da uđu, ali neće moći.» (Lk 13, 23-24). Nije na nama dakle da mudrujemo o tome jesmo li predodređeni ili ne, već da se trudimo ući u kraljevstvo Božje.
Sjedinjeni s Kristom su dakle oni koji su izabrani, koji su primili Krista u svoje živote te time postali djeca Božja. Sjedini s Kristom su oni s kojima je Bog sklopio savez i koje je pripojio k sebi. Sjedinjeni s Kristom preobražavaju se u sliku Kristovu. Taj preobražaj mora biti vidljiv na onima koji su «u Kristu». To je djelo Duha Svetoga po kojem bivamo sjedinjeni s Kristom. On nas iz dana u dan čini što sličnijima slici Kristovoj, ukoliko svakodnevno živimo životom posvećenja Bogu. Svakodnevni molitveni život, čitanje Božje riječi i život u svetosti (posvećenju), jasan je pokazatelj naše ucijepljenosti odnosno sjedinjenja s Kristom. Mi moramo poprimiti karakteristike Krista koji je u nama. To ne znači da ćemo u svemu postati savršeni i bezgrešni, no Krist koji je u nama preobražavat će nas iz dana u dan tako da ćemo mu postajati što sličniji. Istina o sjedinjenju s Kristom udaljava nas od grijeha. Kada shvatimo da smo «u Kristu» i on «u nama» tad nam je jasno da u svaki grijeh uvlačimo i Krista. Ne možemo bez Njega nikud, niti od Njega pobjeći. Trebamo imati stalno na umu što smo milošću Božjom postali i od čega nas je Gospodin oslobodio.

(Prvi dio)

Jasmin Milić
Tordinci 2. 07. 2006.

- 08:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>