KRIST, JEDINOROĐENI SIN BOŽJI
|
Trinaesta nedjelja Biblijsko čitanje: Iv 3, 16 33. Zašto se zove jedinorođeni Sin Božji, kada smo i mi djeca Božja? Zato, jer je samo Krist vječni, pravi Sin Božji, a mi smo djeca usvojena od Boga, po Njegovoj milosti, za Njega. 34. Zašto ga zoveš Gospodinom našim? Jer nas je tijelom i dušom izbavio i otkupio od grijeha i od svake moći đavlove, ne zlatom ili srebrom, nego svojom skupocjenom krvlju , i tim nas učinio svojom svojinom. Heidelberški katekizam Ivan nam u svome evanđelju donosi jedan od najljepših biblijskih stihova koji se tiče našega spasenja: «Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.» (Iv 3, 16). Biblijsko je učenje o jedinorođenom Sinu Božjemu potvrđeno i u Apostolskom vjeroispovijedanju kada izjavljujemo da vjerujemo u «Isusa Krista, Sina njegova jedinoga…». Biblija vrlo jasno naučava sinovstvo Isusa Krista. O tome smo do sada već u nekoliko navrata govorili. Sada se zadržavamo na terminu Jedinorođeni odnosno Sin njegov jedini. Što to znači da je Isus Krist Sin Božji i da li je Njegovo sinovstvo adekvatno našem statusu djece Božje? Calvin nam objašnjava ovaj dio Apostolskog vjerovanja u Institucijama kršćanske religije na slijedeći način: «Potom je nazvan Sin Božji, ne kao ostali vjernici usvojen milošću već istinit i prirodan i zato jedinorođeni da bi se razlikovao od svih ostalih. Pošto nam Bog u Svetom pismu čini čast svima koji su preporođeni u novom životu nazivajući nas Božjom djecom. Ali ipak to posebno pripisuje jednom jedinom Isusu Kristu, nazvanom istinitim i jedinorođenim Sinom…». Evanđelja govore o Kristu kao Sinu Božjem. Tim se naslovom u Starome zavjetu oslovljavalo anđele (Pnz 32, 8; Job 1, 6), Izraelski narod (Izl 4, 22; Hoš 11, 1; Jr 3, 19) kraljeve (2 Sam 7, 14; Ps 82, 6)… O dolazećem Mesiji Stari zavjet također govori kao o Sinu Božjem. Čitamo u 1 Ljetopisima 17, 13, Natanovo proroštvo Davidu o dolazeće, Mesiji-Kralju: «Ja ću njemu biti otac a on će meni biti sin: svoje naklonosti neću odvratiti od njega, kao što sam je odvratio od tvoga prethodnika». U Psalmu 2, 7 također čitamo stih koji se odnosi na Mesiju: «Obznanjujem odluku Jahvinu: Gospodin mi reče: 'Ti si sin moj, danas te rodih'». Apostol Petar prepoznajući u Kristu Sina Božjega, prepoznaje u Njemu pravoga Mesiju (Mt 16, 16). Ta spoznaja dolazi od Boga. No, Krist nije usvojeni Sin Božji poput anđela, izraelskog naroda, kraljeva, odnosno nas koji smo milošću Božjom primljeni za Božju djecu. Krist je Jedinorođeni Sin Božji. Terminom Jedinorođeni prvi su kršćani željeli naglasiti biblijsku istinu o Kristovu prapostojanju. Kristov početak nije u rođenju od Djevice Marije već u rođenju od Oca u vječnosti. U Nicejsko-carigradskom vjeroispovijedanju ispovijedamo u «…rođena ne stvorena…». Naime, u ranoj su se Crkvi pojavili takozvani Manihejci koji su naučavali da je Krist stvoren od Boga (dakle stvorenje poput drugih stvorenja) a da se tek rođenjem od Djevice Marije naziva Sinom Božjim. No, biblijsko je učenje da je Krist rođen od vječnosti od Oca, što u biti znači da nema početka, da je od vječnosti i da je po tome jedinstveni Sin Božji. Nije milošću Božjom usvojen, već mu s pravom naslov Sin Božji pripada. Bog ga u dva navrata potvrđuje za svoga ljubljenoga Sina, kod krštenja i kod preobraženja. Isus sam sebe predstavlja kao Jedinorođenoga sina Božjega (Iv 3, 16) potvrđujući time da je od vječnosti. Isus će jasno reći da će oni koji ne vjeruju u Jedinorođenog Sina Božjega biti osuđeni (Iv 3, 18). Izrazom Sin Božji i Jedinorođeni Sin Božji želi se također naglasiti Božanski suodnos unutar Svetoga Trojstva. Kao što je Otac od vječnosti tako je i Sin od vječnosti. On nema svoj početak u ovozemaljskom životu: «I riječ je tijelom postala i nastanila se među nama, i mi smo promatrali slavu njegovu, slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.» (Iv 1, 14). Sin je vidio i poznaje Oca: «Boga nitko nikada nije vidio: Jedinorođenac – Bog, koji je u krilu Očevu, on ga je objavio» (Iv 1, 17). Krist svoje božansko sinovstvo potvrđuje i svojim uskrsnućem. Apostol Pavao svjedoči: «a koji se uskrsnućem od mrtvih – po Duhu Svetom – pokazao kao Sin Božji, sa svom vlašću: Isus Krist, naš Gospodin.» (Rim 1, 4). Za razliku od Krista koji je pravi, Jedinorođeni Sin Božji, mi smo usvojena, posinjena djeca Božja. Naše je posinjenje predodređeno u vječnom Božanskom planu: Apostol Pavao nam govori: «U ljubavi nas predodredi sebi za sinove po Isusu Kristu» (Ef 1, 5). Na drugome mjestu Pavao nastavlja: «Ali kada dođe punina vremena, posla Bog svoga Sina, rođena od žene, rođena pod Zakonom, da otkupi podložnike Zakona, da primimo posinjenje». (Gal 4, 4-5). Time što nas je posinio, Krist nas je oslobodio stare vlasti, vlasti Zakona koji nije imao moć opravdati nas i privesti nas Bogu. Nismo više u ropstvu: «Svi su oni koje vodi Božji Duh sinovi Božji. Vi, naime, niste primili duha ropstva da ponovno budete u strahu, već ste primili duha posinjenja kojim vičemo: Abba – Oče!» (Rim 8, 14-15). Dakle, stara vlast pod kojom smo bili je slomljena. Time što je čovjek bio u vlasti Zakona u biti je bio u vlasti grijeha. Apostol Pavao kaže: «Žalac je smrti grijeh, a snaga je grijeha u Zakonu.» (1 Kor 15, 56). Time što čovjek nije imao opravdanje u vršenju Zakona, pred sobom je imao samo osudu grijeha koja ga je uništavala. No Krist je došao osloboditi nas od osude Zakona, ponudivši nam milostivo sebe kao sredstvo opravdanja. Po Njemu možemo steći milost. Stoga više nismo pod vlašću tame grijeha. Činom posinjenja podvrgnuti smo novoj vlasti – Krist postaje naš Gospodin a Boga smijemo nazivati Oče. Upravo zbog otkupljujućega djela koje je Krist za nas učinio i time nas oslobodio od svake moći đavlove, mi smo postali Kristova svojina. Mi dakle ne pripadamo sami sebi, već našem Spasitelju Isusu Kristu. Prisjetimo se opet prvoga i najvažnijega članka Katekizma: Moja jedina utjeha u životu i smrti jest da tijelom i dušom ne pripadam sebi, nego mojemu vjernom Spasitelju Isusu Kristu, koji je svojom skupocjenom krvlju u cijelosti platio za sve moje grijehe i oslobodio me od svake moći đavla, štiteći me tako, da ni jedna vlas s moje glave ne može pasti bez očeva znanja. Time što nas je Bog posinio odnosno usvojio za svoju djecu, pred nas je stavio i određene odgovornosti. To što smo djeca Božja jest povlastica, privilegija koju nam Bog pruža. Mi smo dio Božje obitelji, za sva vremena. Nismo više djeca đavla (1 Iv 3, 10), djeca neposluha (Ef 5, 6). Odnosno djeca gnjeva ( Ef 2, 3). Mi smo Božja djeca koja smiju prebivati u Očevu domu , koja smiju pristupiti u Njegovu prisutnost, imati prisnost s Njim (još jedan razlog zašto nam ne trebaju posrednici u odnosu s Bogom). Možemo biti uvjereni da će nas Njegova očinska ruka voditi i brinuti, jer Bog sve čini za dobrobit svoje djece. No, naša je odgovornost postajati nalik Njemu. Bog nas ljubi i mi smo dužni ljubiti jedni druge, Bog se za nas žrtvovao i mi smo dužni žrtvovati se za Njega i jedni za druge. Naša je odgovornost potpuno se povjeriti Božjem Očinskom staranju. Isus nam kaže u Mateju 6, 8: «…prije nego ga zamolite, zna Otac vaš što vam je potrebno». Tu su istinu, u svome vlastitom životu iskusili apostoli. Nakon mnogih napasti i stradanja, apostol Petar je mogao izjaviti: «Svu 'svoju brigu bacite na njega', jer se on brine za vas». (1 Pt 5, 7). Zato, donesimo sve svoje brige Ocu svome, potpuno se oslanjajući u Njegovo očinsko staranje za nas. Naše posinstvo, kako smo već rekli, čini nas djelom Božje obitelji za cijelu vječnost. Apostol Pavao kaže: «Ako smo djeca, onda smo i baštinici: baštinici Božji a subaštinici Kristovi – ako zbilja (kao što jest) trpimo s njim – da s njim budemo i proslavljeni.» (Rim 8, 17). Da bi smo jednoga dana bili dio te vječne budućnosti, svoj odnos s Bogom kao Ocem trebamo započeti na ovoj zemlji i u takvom odnosu ustrajati. Oni koji ustraju, ne samo da će i u vječnosti biti dio Božje obitelji već će s Kristom kraljevati za cijelu vječnost (2 Tim 2, 12). Jasmin Milić Tordinci, 20. kolovoza 2006. |
