IZGUBLJENI EGO U KRISTU
|
Propovijedni tekst: Fil 3,1-11 Vjerojatno ste već nekoliko puta slušali poruku o apostolu Pavlu i preokretu koji je Krist uzrokovao u njegovom životu. Kao što Pavlu nije bilo dosadno isto pisati Filipljanima ponovno iste stvari, na isti način ne bi trebalo biti nama dosadno otvoriti srca i poslušati Božji glas koji nam i danas želi progovoriti. U samom početku Pavao nas potiče da budemo radosni u Gospodinu te upozorava na opasnost od krivih učitelja, krivo obrezanih, koji na tumače evanđelje prema vodstvu Duha Svetoga, koji se još uvijek pouzdaju u svoja tijela. Vjera u Krista je temelj radosti, a ne moja djela i to tko ja jesam. Ako bacimo pogled na današnju Crkvu, možemo vidjeti gomilu vjernika i crkvenih vođa kojima je sva briga njihovo tijelo, njihova karijera, položaj, uvaženost od strane drugih, pripadnost određenoj vjerskoj skupini, naglašavanje doktrina i vjerovanja njihove crkve, obrazovanje, broj pokrenutih projekata i vjernika, ostvareni programi, vlastita religioznost i sl. Propovijeda se i svjedoči usput, čisto ceremonijalno, neku lijepu poruku o Kristu, ljubavi, miru, zbog koje će nas drugi potapšati po ramenu i reći kako dobra propovijed, odlično si to ispričao, super si sastavio, sve rečenice su gramatički i pravopisno bile točne; bogoslužje je fino izgledalo. Na neki način kao da više nije ni bitno pozivati ljude na obraćenje Kristu, posvećenost, na snagu Kristove krvi, plakanje nad grijehom, već je sve vezano za određene teološke pravce, izgled, dogme i doktrine. Ljudi više ne traže lice Božje, kršćani ne traže prisutnost Gospodnju, već je izguravaju određenim obredima, ne dopuštajući živom Duhu Svetom da puše gdje hoće i da čini čuda u nama i kroz nas. U Crkvi se želimo fino osjećati, i svakako da bi i trebali. Želimo da sve bude prema našim kriterijima, pod našom kontrolom, onako kako smo mi zacrtali da bogoslužje izgleda. Promatramo li suvremene crkve u stanju smo primijetiti kako u crkvi sve više mjesta zauzima popularna psihologija koja godi ušima slušatelja takvih poruka. Nisam protiv psihologije, ali ona nažalost sve više zamjenjuje čistu izvornu Božju riječ pokušavajući nas usmjeriti sve više na sebe i svoje probleme, a ne na Krista. Ne kažem kako ono u konkretnim situacijama neće pomoći, ali ne može zamijeniti snagu pomazane Božje riječi. Na neki način, sve je to samo stavljanje pouzdanja u vlastito tijelo, ulaganje u bolji život na zemlji. Vječne stvari gube svoju vrijednost. Previše smo kompromisni, dopuštamo sve i svašta, činimo svašta, braće i sestre u Kristovom tijelu ne razgovaraju, ne surađuju, ne pokazuju ljubav. Opće rasulo kršćana, osobito kod onih koji ispovijedaju Riječ Božju kao autoritet, Duha Svetoga kao vođu, ispravnu vjeru. Nije li sve to pouzdanje u sebe, u vlastito? Jesmo li možda odvratili svoj pogled od Krista i okrenuli se sebi? Pavao za one koji se hvale samo svojom religioznošću i sobom napominje kako su petljanci i krivoobrezani. Samo spominju ono izvanjsko, kako treba sve izgledati i ponašati se, zanemarujući ispravan duhovnu odnos s živim Bogom po vjeri. Bogoslužje, misa ili kako već se vrši u snazi tijela bez vodstva i pomazanja Duha Svetoga. Duhovni život bez vodstva i bez pomazanja je ravan nuli. Danas, kao da se na takav način Krist izbacuje iz Crkve. ''Jer (pravo) obrezani smo mi koji uz poticaj Duha Božjega vršimo bogoslužje i koji se ponosimo Kristom Isusom, a ne stavljamo svoga pouzdanja j tijelo…'' Znate, mi kršćani često puta sami sebe varamo i licemjerni smo. Naglašavamo kako se ponosimo samo Kristom Isusom te da je on središte našeg života, a već sljedećom prilikom se hvalimo svojim uspjesima, dostignućima, poslom, položajem i sl. Nemamo potrebu za mijenjanjem našeg starog života i žrtvovanje za Krista. Dopuštamo Kristu da djeluje onoliko koliko smo mu mi spremni dati, a ne da nas uzme cijeloga. Važnije su nam naše ambicije, posao, sigurnost, nego ono na što nas Krist poziva. Pavao je više nego svi imao pravo pouzdati se u sebe, svoju religioznost, položaj, znanje. Bio je uzor prave pobožnosti, ispravnog života, onoga na što svijet s osobitim oduševljenjem gleda. Uspješan, inteligentan, moralan, obrazovan, sve su te karakteristike krasile Pavlov život. Pravi Židov. Kao što bi možda mogli reći gledajući nekoga kako je pravi reformirani, kalvin. Redovito je dolazio u crkvu, pomagao je kad god je trebalo, bio je pobožan. Sve u svemu, pravi čovjek. Po svemu je pripadao društvenoj eliti, u potpunosti bi se uklopio među svoje. Čak spominje kako je po pravednosti koja dolazi od Zakona bio besprijekoran. Striktno se držao Starog zavjeta i Božjih zapovijedi. Uzdisao se svojom samopravednošću iznad ostalih. Bio je duhovni div. No susret s Kristom sve je promijenio. Kada se susretnemo sa živim Bogom dolazi sve novo pa kaže: ''Ali sve što mi je bilo vrijedno, izgubilo je u mojoj cijeni vrijednost za me zbog Krista. Štoviše, sve sada gubi u mojoj cijeni vrijednost zbog najveće prednosti, spoznaje Krista Isusa, moga Gospodina. Radi njega sam sve žrtvovao i sve smatram blatom, da Krista dobijem i da budem u njemu…'' Sve što je imao, cijenio, vrednovao, za što je bio revan, izgubilo je vrijednost u Pavlovim očima. Jedan susret s Kristom na putu u Damask ga je oduševio da se u potpunosti zaljubio u tu svjetlost koju je vidio. Ta svjetlost ga je sada potpuno obuzela, bacila ga na koljena, prodrla u tamu njegove duše. Njegove smrtne oči nisu mogle podnijeti sjaj prejake Kristove slave. Za njega je Krist postao život. U njemu je pronašao to novo blago, za koje nije znao, radi čega je spreman ostaviti sve. O tom blagu sam Krist kaže: ''S kraljevstvom nebeskom je s blagom što skriveno leži u polju. Kad ga netko pronađe, sakrije ga te pun radosti, ode da proda sve što ima i kupi ono polje.'' (Mt 13,44) Pavao svu radost, užitak nalazi u skrivenom blagu kojega je pronašao, u Isusu. Ne želi ni zamisliti život bez Krista. Sva ta religija s kojom se ranije ponosio i busao u prsa je ustvari ništa. On takvu religiju kao ekonomist svrstava u gubitak, promašaj. Usmjerena je sebi, ceremonijama, obredima, dosadnom mrtvilu, ali ne i Kristu koji daje mir, okrjepu, radost. Iskrenu radost sada pronalazi ne u spomenutim stvarima, već u Kristu koji mu je pravi dobitak. Sve to što je imao bilo blato ili izmet prema spoznaji Isusa Krista. Jedan pisac je napisao: ''Sav financijski dobitak, sav materijalni dobitak, sav tjelesni dobitak, sav intelektualni dobitak, sav moralni dobitak, sav religijski dobitak – sve to uopće nisu dobici usporede li se s velikim Dobitkom.'' Veliki Dobitak je Krist! Kako bi Krista stekao morao je okrenuti leđa onome što su ga oduvijek učili da cijeni iznad svega. Ako želi Krista kao svoj dobitak, onda treba reći ''zbogom'' i majčinskoj religiji i očinskoj baštini i svojim postignućima. Pavao je zapravo s ovim htio reći: ''Ne želim ni zlato, ni srebro, ni sve ono što svijet nudi jer vidim da se u Kristu nalazi mnogo veće bogatstvo, uzvišeniji dobitak.'' Slijediti Krista je pun pogodak. Takav život želim. Niti želi niti ima razloga hvaliti se svojim djelima i svojom pravednošću više. To ga uopće ne zanima. Ogromno oslobođenje doživio je spoznavši kako je Krist zapravo već sve učinio za njega na križu. Dao mu je besplatno spasenje, otvorio mu vrata raja, ponudio mu puninu svoga života. Sva pravednost nalazi se u Kristu. Tom pravednošću je Bog nas obukao kada smo primili Isusa Krista kao svoga Spasitelja. Iz toga razloga, Pavao sve smatra nepotrebnim za što se trudio i što je činio kako bi se svidio Bogu te upućuje Filipljane i nas da budemo uvijek radosni u Gospodinu zbog onoga što je On učinio za nas vjerujući u Njega, a ne neprestano se pouzdavati u svoju pravednost, svoja dostignuća, svoje tijelo. Ono ne znači kako ne bi trebali ulagati u svoju budućnost na zemlji, brinuti se o sebi, svom obrazovanju i sl., ali ne stavljati ono iznad Krista kao nečim što nas čini boljim ili svetijim od drugih, već shvaćati da sve i što jesmo, smo po milosti. U čemu je tvoja i moja radost? Možda se hvalimo sobom, kako smo bolji od drugih ili govorimo: ''Pogledajte njega, pa ja sam bolji i pametniji od ovoga brata ili sestre.'' Jesmo li ponosni na svoj ugled, položaj, uspjeh pa stavljamo isto iznad Krista. Možda smo postali crkva koja se hvali sa sobom, svojom vjerom, izgledom bogoslužja želeći da sve bude pod kontrolom tijela ne dopuštajući Duhu Božjem djelovati. Zadovoljavamo li se mi samo sa svojom religijom? Ustvari, jesmo li mi uopće doživjeli susret s Kristom i dopuštamo li Njegovoj svjetlosti da prodre u našu grešnu tamu? Ljubimo li Isusa ili dolazimo u crkvu jednom tjedno samo zbog obavljanja religiozne formalnosti? Nažalost, kod mnogih je ovo stvarnost pa i kod onih koji su Krista možda nekada držali središtem svoga života jer su se sada okrenuli hvalisanju sa sobom. Na ovu opasnost nitko od nas nije u nemogućnosti biti zahvaćen. Jesi li ti, jesam li ja zadovoljan s Kristom samim? Mladima i starima stvarno je već dosta sve te dosadne religioznosti, smrknutih religioznih lica, kršćana koji se tako zovu, a to ne žive. Govorimo o radosti, ljubavi, a toga nema i o potrebi spasenja drugih, a da naš život ne pokazuje ništa drugačije od drugih. Što će uopće svijet, osobito mlade privući u crkvu? Naša religioznost, naše ponašanje, naš život…, sumnjam. Dosta je već uštimanosti, bez prisutnosti Gospodnje. Ne želimo crkvene klubove, denominacije, već crkvu vođenu živim Bogom. Kako će drugi povjerovati i slijediti Gospodina, ako mi sebe stavljamo u prvi plan, a ne ono što Krist može pružiti. Svjedočimo psihologiju, a ne spasavajuće evanđelje. Poznati filozof Nietsche, veliki protivnik kršćanstva je izjavio: ''Vjerovao bih u njihovo spasenje kada bi barem malo više nalikovali ljudima koji su spašeni.'' Mnogi koji tvrde da su spašeni, ne izgledaju takvima, niti se ponašaju u skladu s onim što tvrde. Nitko ne želi pristupiti Kristu jer ne vide u nama Krista, našu vrijednost. Svijet želi vidjeti nešto drugačije, promjenu i novi život. Zapravo, većina kršćana ni ne žudi za prisutnošću Gospodnjem, svježim dodirom, vatrom Njegova Duha. Želimo se držati ustaljene tradicije na koju smo navikli. Tradicija po sebi nije loša ako dopustimo Kristu da bude iznad nje i Duhu Svetom da vlada. Ako prepoznajemo sebe u navedenome, ako se držimo svoga i stavljamo sebe ispred Krista, ne dopuštajući da nas mijenja, ostat ćemo bez radosti, a naš život će se pretvoriti u običnu religiju. Pavao je posjedovao radost, unatoč progonstvima, bolestima, bičevanju, brodolomima, opasnostima, problemima. Njegova radost nije bilo ono što ima i što on je. Obradovao ga je živi Bog. Ta radost dostupna je tebi i meni ako je tražimo u Isusu Kristu. Budimo radosni u Gospodinu! Nenad Adžić Tordinci, 13. kolovoza 2006. |
