ISUSOVO MESIJANSTVO-NAŠE KRŠĆANSTVO - I DIO
|
Dvanaesta nedjelja Biblijsko čitanje: 1 Iv 2, 29 31. Zašto se On (Isus) zove Krist to jest pomazani? Zato, jer je On određen od Boga Oca i pomazan Duhom Svetim za našega vrhovnoga proroka i učitelja, koji nam potpuno objavljuje tajni savjet i volju Božju o našem otkupljenju; nadalje da bi bio naš Vrhovni Svećenik koji nas je jedinom žrtvom svoga tijela otkupio i neprekidno nas zastupa pred Ocem; i također da bi bio naš vječni Kralj koji svojom Riječju i Duhom svojim s nama upravlja te nas štiti i održava po spasenju koje je stekao za nas. 32. A zašto tebe nazivaju kršćaninom? Zato što sam ud Kristov po vjeri, i dionik Njegova pomazanja, tako da mogu priznati Njegovo ime, prinositi Njemu samoga sebe kao živu žrtvu zahvalnicu i također da se sa slobodnom i dobrom savješću borim protiv grijeha i Sotone u ovome životu te da nakon svega vladam s Njim vječno nad svim stvorenjem. Heidelberški katekizam Prošli puta smo govorili o Isusu kao jedinome Spasitelju. Rekli smo kako je značenje Njegova imena Isus Jahve je Spasitelj. No, mi još jedan naziv često vezujemo uz ime Isus a to je Krist (Isus ima i druge nazive u Bibliji poput Prorok, Čovjek bola, Sluga Gospodnji, Prvosvećenik, Mesija, Sin čovječji, Gospodar, Spasitelj, Riječ, Sin Božji). Krist nije Isusovo prezime. Naziv Krist nam govori o veoma bitnom aspektu Isusova identiteta. Za Isusa je važno da ga Njegovi sljedbenici prepoznaju kao Krista. Jednom je Isus upitao svoje učenike: «…za koga me držite?» (Mt 16, 15). Šimun Petar mu je odgovorio: «Ti si Krist, Sin Boga živoga!» (Mt 16, 16). Za Isusa je ova Petrova spoznaja veoma bitna. Ona dolazi od Oca nebeskoga. Krist dolazi od grčke riječi Hristos što znači Mesija odnosno Pomazanik. Čitamo u Starome zavjetu kako su izraelski kraljevi i svećenici bili pomazivani uljem (1 Sam 16, 13; Lev 8, 12). Ulje je simbol Duha Svetoga a pomazanje uljem je bio znak da su pomazani odvojeni za posebnu službu. Uljem se pomazivao Šator sastanka kao i predmeti koji su bili odvojeni za bogoštovnu upotrebu (Lev 8, 10). To je simboliziralo prisutnost Božju u Šatoru. No, Izrael je iščekivao u nadi Mesiju odnosno Pomazanika koji će biti naročiti vođa i obnovitelj zlatnoga doba u Izraelu. On će donijeti Izraelu samostalnost, i po njemu će proročka obećanja o napretku Izraelske nacije biti ispunjena. Mesija će započeti Božje kraljevstvo. No, problem Izraela je bio u tome što su oni u očekivanom Mesiji vidjeli političkoga osloboditelja pa su u početku i Isusa tako doživljavali. Atmosfera iščekivanja Mesije koja je vladala u Isusovo vrijeme pogodovala je Isusovoj službi. On je bio svjestan svoga mesijanstva pa je riječi proroka Izaije o dolazećem Pomazaniku, Kristu odnosno Mesiji primijenio na sebe (Luka 4, 16, 22; Iz 61, 1-3). To je ohrabrilo mnoge da u Isusu vide svoga osloboditelja i revolucionara koji će ih osloboditi tiranije. No, oduševljenje onih koji nisu razumjeli svrhu i narav Isusovog mesijanstva nije dugo trajala. Kad su njihova iščekivanja bila iznevjerena, tražili su Isusovu smrt. Čak ni Isusovu učenici nisu odmah razumjeli pravu narav Njegova mesijanstva. Prava spoznaja kod učenika dolazi tek nakon izlića Svetoga Duha na dan Pedesetnice. U 31 pitanju i odgovoru katekizma nam se pojašnjava prava narav Isusove Mesijanske službe. Naglašava nam se trostruka Isusova uloga: proročka, svećenička i kraljevska (uz proročku dodaje se i učiteljska). Isus je prorok. Isus je ispunjenje svih starozavjetnih proroka. U Ponovljenom zakonu 18, 15 čitamo Mojsijeve riječi nadahnute Svetim Duhom: «Proroka kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će ti Jahve, Bog tvoj: njega slušajte». Apostol Petar primjenjuje ovo proroštvo na Isusa (Dj 3, 22). Za razliku od starozavjetnih proroka koji su govorili «Ovako govori Gospodin» Isus je govorio neposrednim autoritetom «Ja Vam kažem» jer On sam je bio Bog. Isus je svoju proročku službu potvrđivao svojim čudesnim djelima; liječio je bolesne, uskrsavao mrtve i sl. Takva su djela u starozavjetnoj povijesti Božjega naroda označavala početak jednoga novoga doba. Isus nastavlja svoju proročku službu po apostolima a i danas po darovima koje daje svojoj Crkvi. Isus je učitelj. Važan aspekt Isusove službe bilo je naučavanje. Kristovo učiteljstvo je povezano s Njegovom proročkom službom. Glavni predmet Njegova poučavanja, kako Njegovih učenika tako i mnoštva koje se okupljalo oko Njega bilo je Kraljevstvo Božje. On je «…učio kao onaj koji ima vlast…» i govorio je: «…učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca». (Mt 7, 29). Isusa prepoznaju kao učitelja Njegovi sljedbenici (Lk 5, 5) ali i oni koji ne pripadaju krugu Isusovih sljedbenika, poput Nikodema (Iv 3, 2). U Isusovo je vrijeme bilo puno rabina (učitelja). Njih su pojedinci birali za svoje učitelje i na taj način postali njihovi učenici. Isus je djelovao drugačije. On je sebi tražio učenike i pozivao ih da ga slijede. Time ih On nije pozivao samo k svome nauku već prvenstveno k sebi. Njegova učiteljska služba se nastavlja i danas po naviještanju Njegove Riječi. Isusovi sljedbenici su i danas pozvani biti Kristovi učenici. Mi nikada ne smijemo zaboraviti da je Krist učitelj a mi učenici i da smo pozvani na trajno učeništvo u Njegovoj školi. Isus je svećenik. Krist je postao naš Veliki svećenik svojim dragovoljnim žrtvovanjem za nas na križu Golgotskom. On je dragovoljno odlučio otići u Jeruzalem (Lk 9, 51) kako bi tamo položio svoj život u korist našega otkupljenja. On je dozvolio biti raspet i time žrtvovao sebe sama kao žrtvu (Heb 9, 14). Njegova svećenička služba se nastavlja i danas time što posreduje za nas pred Nebeskim Ocem (1 Tim 2, 5; Heb 7, 25; 8, 6; 9, 15; 12, 14) i što nam omogućava pristup Bogu (Heb 4, 15.16; 10, 19). No, Krist je sebe kao žrtvu prinio jednom za uvijek (Heb 10, 10) i Njegova se žrtva više ne nastavlja niti obnavlja, kako to pogrešno uče crkve koje vjeruju u Misu odnosno Euharistiju kao žrtvi koja se ponovno ostvaruje. On je kao Vrhovni svećenik jedina glava Crkve (Ef. 22, 23) Ne može nitko uzurpirati mjesto vrhovnoga svećenika kako se to danas naglašava u npr. rimokatoličkoj crkvi, nazivajući papu vrhovnim svećenikom. Isus je Kralj. Starozavjetna proročanstva o Mesiji upućivala su na to da će mesija biti kralj. Čitamo u knjizi Postanka 49, 10: «Od Jude žezlo se kraljevsko, ni palica vladalačka od nogu njegovih udaljiti neće dok ne dođe ona kome pripada – kome će se narodi pokoriti». Kralju Davidu Bog po proroku Natanu poručuje: «I kad se ispune tvoji dani i ti počineš kod svojih otaca, podići ću tvoga potomka nakon tebe, koji će se roditi od tvoga tijela, i utvrdit ću njegovo kraljevstvo. On će sagraditi dom imenu mojem, a ja ću utvrditi njegovo prijestolje zauvijek» (2 Sam 7, 12-13). Isus je, kako smo već rekli naučavao i objavljivao Kraljevstvo Božje a njegovo je djelovanje potvrđivalo da je to Kraljevstvo na određeni način već nastupilo (Mt 12, 28). On je na križu pobijedio vladavinu zla odnosno Sotonu i time je omogućio svojim podanicima da i oni budu pobjednici nad zlom. No, to se kraljevstvo danas ostvaruje samo u Kristovim sljedbenicima. Krist kao Glava svoga Tijela vlada danas svojom Crkvom. No, Sotona se i dalje suprotstavlja Božjem Kraljevstvu i ima svoje sljedbenike. Ali ne zadugo, jer će se uskoro dogoditi konačno ostvarenje Božjega Kraljevstva kada će Sotona i njegovi sljedbenici biti konačno poraženi i kada će se Isusu pokloniti svako koljeno i priznati ga za Gospodara (Fil 2, 10-11; Otk 12, 10; 22, 3). Ukoliko prihvaćamo Krista kao Proroka i Učitelja, Svećenika i Kralja na način kako smo to gore razmotrili, tada uistinu razumijemo Njegovo Mesijanstvo i možemo ga s pravom nazivati Kristom. Jasmin Milić Tordinci, 6. kolovoza 2006. |
