O Bogu Sinu
Jedanaesta nedjelja
Biblijsko čitanje: Luka 4, 16-22
28. Zašto se sin Božji zove Isus to jest Spasitelj?
Zato, jer nas on spašava i oslobađa od naših grijeha , i jer se kod nikoga drugoga ne smije tražiti niti može naći ikakvo spasenje.
29. Vjeruju li i oni u jednoga spasitelja Isusa, koji
spas i dobrobit traže kod svetaca, kod sebe samih ili na kojemu drugome mjestu?
Ne, nego se oni djelima odriču jedinoga Izbavitelja i Spasitelja Isusa, iako se riječima njime hvale. Jer, ili Isus nije savršeni Spasitelj ili oni, koji toga Spasitelja s pravom prihvate, moraju u Njemu imati sve što im je za spasenje potrebno.
Danas započinjemo razmatranje drugoga dijela Apostolskoga vjeroispovijedanja koji se odnosi na Sina, to jest na našega Gospodina Isusa Krista. Učenje o Kristu jest temelj kršćanstva. Osoba Isusa Krista i njegovo djelo za čovjeka čini temeljnu razliku između kršćanstva i svih ostalih religija. Za muslimane Muhamed je prorok, no i čovjek kao svi ostali ljudi. Živio je i umro kao Božji rob (Božji sluga). Muslimani su dužni iskazivati počast Muhamedu na način da mole za milost Božju nad njim. Dakle i Muhamedu je, po islamskom učenju potrebno spasenje. Osnivači drugih religija, poput Bude koji se smatra začetnikom budizma te drugi osnivači različitih istočnih i sličnih religija težili su po meditaciji, dobrim djelima i sl. pronaći vlastiti put do spasenja.
No, Krist nije potrebovao spasenje. On je pravedan i svet. On je Spasitelj, jedini Spasitelj svijeta.. Ovo je jedno od temeljnih i najvažnijih učenja kršćanstva. Kršćani se mogu razlikovati u načinu bogoslužja, učenju o sakramentima, i sl. no ukoliko netko ne prihvaća da je Isus Krist Spasitelj, on ne može biti kršćanin. Od čega nas Krist spašava odnosno zašto nam je potrebno spasenje, govorili smo prošlih nedjelja dok smo proučavali određena pitanja i odgovore iz Heidelberškog katekizma (pitanja i odgovori: 1, 12-15, 20). U današnjem razmatranju želi nam se naglasiti da je Krist jedini Spasitelj te da od nikoga drugoga ne možemo tražiti spas.
Starozavjetni tekstovi na jasan i nedvosmislen način govore o Jahvi kao jedinome spasitelju. Bog govori po proroku Izaiji: «Reći ćeš u dan onaj: Hvalim te, Jahve, razgnjevi se ti na mene, ali se odvratio gnjev tvoj i ti mene utješi! Evo, Bog je spasenje moje, uzdam se, ne bojim se više, jer je Jahve snaga moja i pjesma, on je moje spasenje. I s radošću ćete crpsti vodu iz izvora spasenja.» (Iz 12, 1-3). Koliko god bila značajna uloga Mojsija, Abrahama, Ilije, Elizeja, Danijela i sl. oni nisu imali moć nekoga spasiti odnosno osloboditi ga grijeha. Oni su i sami potrebovali vlastito spasenje. Kralj David vapi Bogu: «…spasi slugu svoga koji se uzda u te!» (Ps 86, 2b). Bog će po proroku Izaiji jasno sebe predstaviti kao jedinoga Spasitelja: «Jer ja sam Jahve, Bog tvoj, Svetac Izraelov, tvoj spasitelj…. Jer vi ste mi svjedoci, riječ je Jahvina, i moje sluge koje sam izabrao, da bi ste znali i vjerovali i uvidjeli da to sam ja. Prije mene nijedan bog nije bio načinjen i neće poslije mene biti. Ja, ja sam Jahve, osim mene nema spasitelja.» (Iz 43, 3. 10-11). Izraelski je narod često zaboravljao ovu istinu te se utjecao drugim «bogovima» tražeći od njih spasenje i izbavljenje. Iako su bili svjedoci Božjega silnoga izbavljenja iz Egipta, ipak su sebi napravili zlatno tele tvrdeći da ih je ono izbavilo iz Egipta (Izl 32, 1-8). Bog im je već bio objavio prvu i drugu zapovijed, naglašavajući da je On taj koji ih je spasio od Egipatskog ropstva (Izl 20, 1-6) no oni su se ipak oglušili o njih.
Kada je došlo od Boga određeno vrijeme, Bog je poslao svoga Sina Isusa Krista kako bi spasio sve one koji u Njega vjeruju (Iv 3, 16). Isus nije došao biti nekakav drugi spasitelj. Njegovo ime Isus (Jehošua) znači: Jahve je spasitelj. On je ispunjenje svih starozavjetnih izjava o Bogu spasitelju. On sam je Bog, punina božanstva (Kol 2, 9). On je jedini Spasitelj. Svoju spasiteljsku ulogu Isus je sam navijestio čitanjem svitka proroka Izaije u nazaretskoj sinagogi: «Na meni je Duh Gospodnji, jer me pomazao. Poslao me da donesem Radosnu vijest siromasima, da navijestim oslobođenje zarobljenicima i vraćanje vida slijepcima, da oslobodim potlačene, da proglasim godinu milosti Gospodnje» (Lk, 4, 18-19; Iz 61, 1-12) Apostol Petar u svojem govoru (propovijedi) pred Velikim vijećem u Jeruzalemu govori o Isusu Kristu kao ugaonom kamenu koga su Židovi odbacili (Ps 118, 22; Dj 4, 11) te nastavlja: «Spasenja nema ni po jednom drugom, jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti» (Dj 4, 12). Prvi su kršćani jasno razumjeli ovu istinu te su za jedan od prvih znakova kršćanstva uzeli ribu. Riba se na grčkom jeziku naziva ihtus a ihtus je također skraćenica, na grčkom, jednog od prvih vjeroispovijedanja kršćanstva: Isus Krist sin Božji Spasitelj. No, kako je kršćanstvo jačalo, a posebice nakon vjerskih sloboda u 4. stoljeću odnosno priznanja kršćanstva od strane cara Konstantina (313 i 318 godine nakon Krista), kršćanstvo počinje štovati svece. To štovanje prelazi granice poštovanja jer se svecima moli, utječe i od njih traži pomoć (izbavljenje i oslobođenje pa i spasenje). Počinju se pohoditi grobovi svetaca, štovati njihove moći (dijelovi tijela, njihove odjeće i sl.). U crkvi se sve više štuju slike i kipovi koji su predstavljali Krista, Mariju i svece. Apsurdno je da se danas ljudi mole i kleče pred kipovima kao na primjer Svetoga Pavla, kada je upravo ovaj veliki čovjek Božji za života rekao mnoštvu kojega je počelo štovati: «Ljudi, što to činite?! I mi smo smrtnici kao i vi!» (Dj 14, 15). I u drugim situacijama koje nalazimo u Djelima apostolskim vidimo da su apostoli uvijek upućivali na Krista i da nikada nisu dozvolili da ih se u bilo kojem obliku štuje. Mi ne nalazimo u Bibliji nigdje uputa o tomu da se treba štovati one koji su živjeli svetim životima a posebice ne da bi se njima trebala odavati molitveno poštovanje. (poštovati ih treba u smislu nasljedovanja njihova primjera u slijeđenju Krista). Posebice se vremenom počinje štovati Marija, majka Isusova. Kako bi se opravdala njena uloga suspasiteljice, kako ju pojedini rimokatolički teolozi nazivaju i kako se ona općenito smatra u rimokatoličkoj teologiji, od Marije se vremenom načinilo Isusovog dvojnika. Marija je poput Krista, rođena bezgrešnim začećem, i živjela potpuno bezgrešnim životom. Poput Krista i ona je uznesena na nebo. Pozdrav koji se u našim krajevima koristi – Hvaljen Isus i Marija – jasno odražava vjerovanje u jednakost Isusa i Marije. Rimokatolički katekizam Mariju naziva novom Evom (Biblija Krista naziva novim Adamom) koja je «…sudjelovala… u ljudskom spasenju» (Katekizam katoličke crkve, 511).
O Mariji se malo govori o Bibliji. Jasno je da je ona velika službenica i ugodnica Božja. Ona, kao majka Isusovao, zaslužuje naše poštovanje, no ne i štovanje jer štovanje pripada jedino Bogu. U Bibliji nema govora o tomu da bi Marija bila bezgrešna. Što više, ona zahvaljuje Bogu, svome Spasitelju (Lk 1, 47) što evidentno govori o tomu da je ona sigurna u svoju grešnost. Ona ne upućuje na sebe već na Krista (Iv 2, 5).
Oni koji zagovaraju da se trebamo moliti svecima i Mariji, reći će nam da su sveci a posebice Marija bliski Bogu i da oni mogu isprositi milost od Boga za nas. Budući je Bog Svet a mi grešni, sveci nam pomažu da premostimo tu razliku time što će oni umjesto nas posredovati pred Bogom. Time se njima daje i čast posrednika. No, Biblija veoma jasno tvrdi da je Isus jedini posrednik između Boga i ljudi (1 Tim 2, 5). (O Kristu kao jedinome posredniku više smo govorili proučavajući pitanja i odgovore šeste nedjelje katekizma). Isus je došao među nas kako bi nam se približio. On je Emanuel – Bog s nama. Stalo mu je do zajedništva s ljudima i želi im biti blizak. On se molio Ocu i učio nas da činimo isto (Mt 6, 9-13). Njegova je žrtva savršena i dostatna za nas. Krist je učinio sve što nam je potrebno za naše spasenje i niti jedna molitva svecima, nekakav zavjet prema njima niti pokora ne mogu učiniti ništa za naše spasenje. Put u nebo je otvoren Kristovom krvlju i mi možemo izravno doći k njemu (Heb 10, 19-20). Mi ne trebamo nikakve «posrednike» niti «preporuke» da bi smo se približili Bogu. Bog nam želi biti blizak, On želi osobno i direktno zajedništvo s nama. Ako je Bog naš dobri Otac, On nam hoće i želi pružiti svu svoju ljubav. Mi ne trebamo zagovornike da nas zastupaju pred našim roditeljima. Bila mi to uvreda za naše roditelje (ili druge nam bližnje osobe) kada bi smo molili nekoga da umjesto nas razgovara s njima. Mojsije je razgovarao s Bogom kao što čovjek govori s prijateljem (Izl 33, 11). Bog takav odnos želi s nama danas.
Učeći nas moliti Isus je također rekao: «Zaista, zaista, kažem vam, ako što zamolite Oca u moje ime, dat će vam….» (Iv 16, 23-24). Prva je crkva dobro razumjela Kristove riječi te su se ranokršćanske molitve upućivale samo Bogu odnosno Kristu jer je prva Crkva u Kristu prepoznala Boga. Tako čitamo npr. u Djelima apostolskim 1, 24-25 kako se apostoli mole Gospodinu (očigledno Isusu) da im pokaže koga je od dvojice kandidata izabrao umjesto Jude. Mi ne nalazimo niti jednu uputu, niti jedan primjer u Novome zavjetu o molitvi nekome drugome osim Bogu. Da su to smatrali potrebnim, Isus i apostoli bi zasigurno to naglasili u Pismu. Kada Marija navodno toliko poruka danas upućuje, pozivajući na pobožnost prema njoj, sigurno ne bi šutjela u Evanđeljima već bi pozvala sve kršćane da je štuju i da joj se mole. Međutim, kako smo već naglasili, ona je upućivala samo na svoga sina.
Kada govorimo o spasenju treba naglasiti kako riječ spasenje u Svetome pismu predstavlja više od izbavljenja i oslobođenja od grijeha. Riječ spasenje označava i duševno i tjelesno iscjeljenje, oslobođenje od opsjednutosti, i sl. Sve su to znaci budućega kraljevstva Božjega u kojem neće biti bolesti, smrti, tuge… (Otk 21, 4). I u tome smislu samo Bog može spasiti čovjeka. Samo Bog može iscjeliti, samo nas Bog može osloboditi od svih vrsta opsjednutosti. Na žalost mnogi u različitim svojim nevoljama traže spas na pogrešnim izvorima. Bog, po proroku Jeremiji, negoduje nad ovakvim ponašanjem svoga naroda: «A narod moj Slavu svoju zamijeni za one što ne pomažu! Zapanjite se nad tim, nebesa, zgranite se i zaprepastite, riječ je Jahvina. Jer dva zla narod moj učini: ostavi mene, Izvor vode žive, te iskopa sebi kladence, kladence ispucane što vode držati ne mogu» (Jer 2, 12-13).
Nerijetko se danas ljudi utječu za spas od svojih nevolja, bolesti i sl. svecima ili pak određenim živim osobama. No, samo je Bog Spasitelj u svakom smislu. Bog može dati svojim živim slugama određene darove, pa i darove iscjeljenja, no po tim darovima uvijek Bog djeluje. On jedini spašava od svih nevolja, bolesti i sl. On jedini oprašta grijehe i daje nam svoju milost. Sva slava pripada samo jedinome Bogu.
Krist je savršen i pružio nam je sve što je potrebno za naše spasenje. Stoga je svako traženje milosti, pomoći ili spasenja od svetaca i Marije čin kojim obezvrjeđujemo Krista. Jean Calvin je u svojim Institucijama kršćanske religije jasno naglasio da je upućivanje molitve nekomu drugomu očigledno svetogrđe. Drugo Helvetsko vjeroispovijedanje kaže: «Sada nam svima preostaje jedino da Isusu Kristu damo svu slavu, vjerujemo u njega, samo u njemu nađemo odmora prezirući i odbacijući svu drugu pomoć. Koji god traže spasenje izvan Krista, ispali su iz milosti Božje, učinili su sebi Krista ništavnim i uzaludnim (Gal 5, 4)». O ovoj temi ćemo još progovoriti dok budemo proučavali 94 pitanje i odgovor katekizma.
Jasmin Milić
Tordinci, 30. srpnja 2006.
Post je objavljen 30.07.2006. u 07:58 sati.