Deveta nedjelja
Biblijsko čitanje: Ps 121
26. Što vjeruješ kada kažeš: «Vjerujem u Boga,
Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje»?
Da je vječni Otac našega Gospodina Isusa Krista, koji je iz ničega stvorio nebo i zemlju i sve na njima, koji ih još održava i upravlja njima sa svojim vječnim savjetom i providnošću, poradi Krista Sina Njegova, moj Bog i Otac. Pouzdajem se u potpunosti i nemam nikakve sumnje da će mi dati sve što mi je potrebno duši i tijelu. Što više, bez obzira na zla koja bude poslao na mene u ovoj suznoj dolini, On će ih okrenuti na moje dobro. On to može učiniti jer je svemogući Bog, On to i hoće učiniti jer je vjeran Otac.
Heidelberški katekizam
Danas započinjemo razmatranje Apostolskog vjerovanja. Prva je točka posvećena Bogu Ocu, Njegovoj stvaralačkoj moći kao i brizi za nas.
Prvi stih Biblije glasi: «U početku stvori Bog nebo i zemlju» (Post 1, 1). Biblija dakle polazi od činjenice Božjega postojanja. Ona se ne bavi pitanjem dokazivanja Božjega postojanja na nekakav teološki ili filozofski način. Ona govori o Božjim čudesnim djelima te poziva čitatelja da u tim djelima prepozna Božju stvaralačku i čudesnu moć. Biblijska vjera u Boga jest vjera u jednoga, jedinoga Boga koji je konkretan i stvaran. On stvara svijet, komunicira s čovjekom, oslobađa ga od fizičkog i duhovnog ropstva, čini čuda... Bog dakle nije nekakva ideja, nekakva bezlična sila, energija ili sl. kako se to danas u različitim filozofskim i pojedinim religijskim konceptima pokušava podastrijeti čovjeku. Bog je stvarna osoba i stvoritelj neba i zemlje. Ako se želimo uvjeriti u Božje postojanje, dovoljno je promatrati Njegovo stvaranje. Sklad svemira, zvijezda i planeta, izvor može imati samo u savršenom umu koji je stvorio cijeli svemir i koji ga održava. Kada promatramo poljski cvijet shvaćamo da takva ljepota mora imati svoga tvorca. Šišmiš koji se kreće pomoću «radara» sigurno nije produkt slučajnosti. Ptica koja leti po nekoliko tisuća kilometara i nepogrješivo slijeće na mjesto gdje su joj roditelji svili gnijezdo, sigurno je djelo savršenoga uma. Čovjek, kruna Božjega stvaranja ne može biti nikako produkt slučajnosti. Moderna znanost sve više otkriva složenost čovjekova bića. Um koji je čovjeka stvorio mora biti savršen i može pripadati jedino Bogu. Božja stvaralačka moć nije potrebovala milijune godina da bi stvorila oblike života koje danas poznajemo. Teorija evolucije, koliko je god pojedinci pokušali staviti i u kontekst Božjega stvaranja, nije skladna s biblijskim učenjem. Psalmist u 33 psalmu kaže: «Jahvinom su riječju nebesa sazdana i dahom usta njegovih sva vojska njihova… Zemlja sva neka pred Jahvom strepi, neka ga se boje svi stanovnici svijeta! Jer on reče – i sve postade, naredi – i sve se stvori» (Ps 33, 6, 8). Bog Biblije, Bog u kojega vjerujemo jest Svemogući stvoritelj. Naša vjera u Njegovu svemoćnost nije produkt slijepoga prihvaćanja određenog vjerskog koncepta, već je temeljena na vidljivim i opipljivim dokazima zadivljujuće Božje stvaralačke moći. Pisac poslanice Hebrejima kaže. «Vjerom doznajemo da je svijet stvoren Božjom riječju, tako da je vidljivo proizvedeno od nevidljivoga» (Heb 11, 3). Ljudskom je umu teško shvatiti kako to Bog stvara svijet iz ničega, no još je apsurdnije vjerovati da je sve nastalo iz ničega pukom slučajnošću, bez uloge savršenog uma. Stvoreni svijet u kojem živimo uvjerava nas da ima svoga stvoritelja. Temeljem Božje riječi mi vjerom prihvaćamo da je to Bog. Apostol Pavao u Rim 1, 20 kaže: «Uistinu, njegova se nevidljiva svojstva, njegova vječna moć i božanstvo, promatrana po njihovim djelima, opažaju od postanka svijeta». Znanost koja sve više i više napreduje, još uvijek ne može stvoriti život. Stoga vjera u Božansko stvaranje nije nelogična i zastarjela. Napredovanje znanosti sve nas više uvjerava u postojanje Božje.
Bog nas nije stvorio kako bi nas prepustio samima sebi. Stvaranje čovjeka je čin ljubavi Božje prema nama. Stvorio nas je kako bi pripadali njemu. Psalmist poziva Božji narod na slavljenje: «Znajte da je Jahve Bog; on nas stvori, i mi smo njegovi, njegov smo narod i ovce paše njegove» (Ps 100, 3). Kao što Bog održava nebo i zemlju u skladu i upravlja njima ne prepustivši ih same sebi (zamislimo samo da se zvijezde i planete oko zvijezda kreću bez ikakvoga reda, kakav bi kaos nastupio), isto tako Bog brine i za čovjeka. Čovjek nije prepušten sam sebi. Stvoritelj se objavljuje i kao Otac nebeski. Kakva je to velika privilegija: Bog, stvoritelj neba i zemlje, jest moj Bog i moj Otac. Još u Starom zavjetu Bog se objavljuje kao Otac svoga naroda – Izraela (Jeremija 31, 9). Bog se na poseban način očitovao svojom očinskom brigom prema svome narodu dok ih je vodio kroz pustinju: «A vidio si, uostalom i u pustinji, gdje te Jahve, Bog tvoj, cijeloga puta što ste ga prevalili dok ste stigli do ovoga mjesta, nosio kao što čovjek nosi svoga sinčića» (Pnz 1, 31). Na žalost, Božji narod je često zaboravljao na dobro koje je od Boga primao. Iako im je Bog pokazivao svoju očinsku brigu, oni se u situacijama koje su slijedile nisu uvijek pouzdali u njega (Pnz 1, 32). Mojsije, ljutit na Božji narod poručuje u svoj pjesmi: «Tako li uzvraćaš Jahvi, narode glupi i bezumni! Nije li on Otac tvoj i Stvoritelj, koji te sazdao, po kom postojiš?» (Pnz 32, 6). No, Očinska je ljubav velika i stoga Bog stalno poziva svoj narod da mu se vrati: «Jer Jahve ljubi narod svoj, spasenjem ovjenčava ponizne!» (Ps 149, 4).
Nedavno smo govorili o tome tko su, u kontekstu Novoga zavjeta djeca Božja. Djeca su Božja svi oni koji su primili Isusa Krista kao svoga Gospodina i Spasitelja. Djeca Božja imaju pravo nazvati Boga «Oče». Ona ga mole «Oče naš» (Mt 6, 9). Saznanje da je Bog naš Otac nebeski, ulijeva nam potpunu sigurnost i pouzdanje u Njegovu brigu za nas. Calvin će u Institucijama kršćanske religije, tumačeći prvi članak Apostolskog vjerovanja reći kako vjerovati u Boga (u kršćanskom smislu dakako) znači prepoznati ga i spoznati za svoga Boga i prionuti uz Njegovu riječ. Onaj tko je spoznao Boga, Njegovu stvaralačku moć i očinsku brigu, taj zna da Gospodin ima i volju i moć pobrinuti se za sve naše potrebe i duha i tijela. Jedno od Božjih imena u Starome zavjetu El Šadaj (Na hebrejskom: «Bog svesilni i svedostatan» ili «više nego dovoljan») govori nam o tome tko je Bog i što može učiniti za svoju djecu. Kada smo potpuno pouzdani u Njegovu svesilnost i svedostatnost tama nema mjesta brizi za našu dušu i za naše tijelo. Apostol Pavao nam kaže: «Znamo da Bog čini da sve pridonosi dobru onih koji ga ljube; onih koji su odlukom Božjom pozvani» (Rim 8, 28). Bog je obećao našem praocu Abrahamu: «Ne boj se, Abrahame, ja sam ti zaštita; a nagrada tvoja bit će vrlo velika!» (Post 15, 1). Tko može biti bolja zaštita od dobrog Oca svojoj djeci? U ovoj suznoj dolini Bog nekada dopusti da prođemo i rkoz različite nevolje kako bi nas naučio da svoje pouzdanje potpuno stavimo u Njega i da nam samo on može biti pomoćnik u nevolji. Psalmist će nas u 121 psalmu da se u nevolji možemo obratiti Stvoritelju neba i zemlje. Onaj koji ima moć stvoriti nebo i zemlju iz ničega, ima moć i ukloniti svaku nevolju iz naših života: «K brdima oči svoje uzdižem: odakle će mi doći pomoć? Pomoć je moja od Jahve koji stvara nebo i zemlju. Tvojoj nozi on posrnuti ne da i neće zadrijemati on, čuvar tvoj. Ne, ne drijema i ne spava on, čuvar Izraelov. Jahve je čuvar tvoj, Jahve je zasjen tvoj s desne tvoje! Neće ti sunce nauditi danju ni mjesec noću» (Ps 121, 1-6) Psalmist će također i u 33 psalmu uskliknuti: «Oko je Jahvino nad onima koji ga se boje, nad onima koji se uzdaju u milost njegovu: da im od smrti život spasi, da ih hrani u danima gladi. Naša se duša Jahvi nada, on je pomoć i zaštita naša. Srce nam se u njemu raduje, u njegovo sveto ime mi se uzdamo. Neka dobrota tvoja, o Jahve, bude nad nama, kao što se mi uzdasmo u tebe» (Ps 33, 18-22). Još jedno starozavjetno ime Božje otkriva nam kako je Bog onaj koji se brine za svoj narod. To je ime Jahve Jire (Na hebrejskom: Jahve proviđa). Ovo Božje ime prvi puta nalazimo Postanku 22, 13-14. Nakon što je Abraham položio test kušnje koji je pred njega postavio Bog, tražeći da mu žrtvuje svoga vlastitoga sina, i nakon što je Bog intervenirao «Podiže Abraham oči i pogleda, i gle – za njim ovan, rogovima se zapleo u grmu. Tako Abraham ode, uzme ovna i prinese ga za žrtvu paljenicu mjesto svoga sina. Onomu mjestu Abraham dade ime 'Jahve proviđa'. Zato se danas veli: Na brdu Jahvina proviđanja'» Abraham, Otac vjere, vjerom je spoznao što znači osloniti se na Boga čak i onda kada se prolazi kroz veliku nevolju. Što može biti teže od činjenice da Bog traži da svojim vlastitim rukama žrtvuješ svoga sina? Abraham je u poslušnosti Bogu bio spreman učiniti ono što je Bog tražio od njega, no u isto vrijeme je bio potpuno spreman osloniti se na Boga. Apostol Pavao u Filipljanima 4, 19 kaže: «A moj će Bog ispuniti u Kristu Isusu svaku vašu potrebu raskošno prema svom bogatstvu». Da, Bog će ispuniti svaku našu potrebu! I potrebe duše i potrebe tijela. On nam oprašta grijehe i osigurava nam po Duhu Svetom da se suprotstavimo svemu onome što nas može odvojiti od Boga. No, Bog je onaj koji brine i za naše materijalne potrebe, sukladno našim stvarnim potrebama a u skladu s Njegovom voljom. Mnogi nisu iskusili ovu istinu u svome životu jer se nisu pouzdali u Stvoritelja neba i zemlje. Mnogi prolaze kroz ovu suznu dolinu, dolinu smrti, sa strahom u sutrašnjicu, bez ikakve nade za bolje sutra. Mnogi su danas depresivni, pesimistični i beznadni. Slušamo u posljednje vrijeme sve više izvješća o ljudima koji si oduzimaju vlastiti život. Oni ne nalaze svrhu života. Prolaze sami kroz «dolinu smrti». No, psalmist poručuje u 23 psalmu: «Jahve je pastir moj: ni u čemu ja ne oskudijevam;…Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti samnom» (Ps 23, 1, 4a). Ne moramo sami prolaziti kroz ovu suznu dolinu. Gospodin nam pruža svoju ruku, svoju pomoć u svakoj situaciji. Gospodin je Pastir Dobri (Iv 10, 11) koji brine za svoje stado i za svakoga pojedinca u svome stadu. Ti i ja, ukoliko se pouzdajemo iskusit ćemo da će Bog svaku našu nevolju izvesti na dobro, jer On to može učiniti jer je svemogući Bog, On to i hoće učiniti jer je vjeran Otac.
Jasmin Milić
Tordinci, 16. 07. 2006.
Post je objavljen 15.07.2006. u 21:24 sati.