Edvin Edi Kaloper -ov blog

ponedjeljak, 30.05.2011.

Probušeno koljeno za narodni ološ

Spletom okolnosti zadnjih dana proučavao sam historiju i način života Sjeverne Irske, zemlje ni na nebu ni na zemlji, zvanično dio Ujedinjenog kraljevstva, populacija 1,7 miliona stanovnika a koja zbog svoje burne prošlosti dijeli mnogo sličnosti sa Bosnom i Hercegovinom. Iskreno koliko god se čovjek trudio, sva ta njihova historija sukoba za mene je preopširna i besmislena jednako kao i sukob u Ruandi, Liberiji ili bilo gdje na našem globusu. Koliko god se trudio teško je pohvatati sve te činjenice i historijske datume zbog kojih republikanci i unionisti i dan danas jedni druge kolju , dave, dižu u zrak, bacaju cigle jedni na druge te mrze predano i postojano iz dubine duše još od dana iz školskih klupa.

Belfast najveći grad Sjeverne Irske sa populacijom oko 700 hiljada stanovnika pomalo nalikuje našem Sarajevu. Podijeljenost ovog društva je najbolje i okom vidljiva upravo u ovom gradu. Od 1969 pa do danas u Belfastu je od nekoliko privremenih broj zidova koji dijele katolike i protestante porastao na četrdesetak u ukupnoj dužini od 21 kilometra a neki od njih su visoki i po 8 metara. «Peacelines» koji su betonski, metalni ili cigleni dijele kvartove i ulice. Pojedine kuće se nalaze uz sami zid, ljudi žive jedni pored drugih a da se nisu nikad upoznali osim, u rijetkim trenutcima kada zid nije dovoljno visok da spriječi ciglu koja može da preleti preko «pislajna» i razbije vam krov na kući. Zbog toga ne čudi da su pojedina kućna dvorišta u kojima se igraju djeca ograđena i liče na prave žičane kaveze. Da ne bude sve tako crno, vezano za Belfast, vjerovali ili ne poznati i veličanstveni brod Titanik izgrađen je upravo u Belfastu.

Bez obzira na njihova uvjerenja, blistave mitove i velike heroje jedna pojava u Belfastu mi je ostala u pamćenju i izazvala moje poštovanje. U zemlji u kojoj vladaju paramilitarne grupe a nasilje je široko rasprostranjeno, policija baš kao i u Bosni ne radi mnogo osim što broji opljačkane i evidentira izbodene. Ipak u Belfastu nije lako biti kriminalac. «Punishment attacks» ili kazneni napadi imaju nekoliko oblika. Svakako su najpoznatiji «Knee-capping» ili namjerno ranjavanje žrtve vatrenim oružjem u koljeno sa svrhom ilegalnog kažnjavanja odnosno provođenja ulične pravde, teži oblik ovoga je takozvani «six-pack» ili ranjavanje u gležanj, koljeno i bedro a ne paket Premingera ako je neko možda pogrešno pomislio. Ipak ovo nisu najrasprostranjeniji oblici uličnog kažnjavanja, oni su tek rezervisani za najteže oblike ološa kao što su recimo ubice djece u tramvaju. Mnogo češći oblici su «punishment beating» odnosno premlaćivanja u skladu sa veličinom prijestupa od cipelarenja, bejzbolarenja do ravnanja prstiju čekićem. Poznati prijestupnici najčešće dobiju prvo upozorenje da se nalaze na «hitlist» ili listi za odstrel, ukoliko nije riječ o recidivu i počinitelju teškog djela vrlo vjerovatno da će se prijestupnik izvući samo sa javnim sramoćenjem poliven katranom i perjem ili će svojevoljno stajati na raskrsnici sa velikim transparentom «I’m scum who robbed our own people» ili “Ja sam ološ koji je krao vlastiti narod” i priznajem ovaj posljednji oblik mi se jako dopao i konačno izazvao moje divljenje prema ovom narodu.

Iako ne kažem da sam tako ekstremna osoba ili nedaj bože da ovdje zagovaram ilegalne načine borbe protiv kriminala u Bosni, priznajem da sam pomalo razočaran vlastitom zemljom i narodom koji umjesto časti često bira poniznost i divljenje prema dokazanom ološu, nezainteresiranost za druge i za okolinu, odnosno okreće glavu u stranu dok njegovom suputniku drugi džepari po torbi. Lopovluk je postao pošten zanat pa okreni glavu jer i lopov mora da od nečeg živi. Okreni glavu kad djecu bodu ili nastreljuju a ubice poštedi jer su mladi, poštedi im i roditelje jer nije lako biti majka ubice. Ako je neko nekome prodao ciglu, onda je to dobar vic koji se dugo prepričava a nije bezobzirna pljačka od strane ološa koji će sutra dan možda zapaliti staricu. Žicanje i prosjačenje, krađa mobitela da bi se pohvalio sa njim ili prodaja ukradenog da bi se zovnula tura za društvo, tamo negdje u nekom virtuelnom svijetu, gdje će ispasti čovjek a ne običan ološ. Nakon svega pitam se ima li časti i gdje je to veliko srce i obraz o kojem se tako puno govori u Bosni. Sasvim sigurno, ipak postoje velike razlike između nas i Sjeverne Irske.

Odjel igračaka

Nekada ne tako davno, za one koji se ne sjećaju u zgradi današnjeg Konzuma, i bivše Robne kuće Beograd, tamo na prednjem desnom ulazu, prije odjela obuće a desno od odjeće, nalazio se odjel igračaka.

Sjećam se. Rijetko su se tada kupovale igračke, ali često sam puta sa mamom obilazio odjel igračaka. Najviše sam volio metalne modele originalnih auta. Sanjao o autodromu sa malim autićima, ulicama, rampama i pistama a beskonačno dugo sam gledao helikoptere na baterije za koje sam znao da ih nikad neću dobiti ali ipak mogao sam se satima zabavljati zamišljajući ih kako lete prema kontrolama mojeg daljinskog upravljača. Danas je izbor igračaka mnogo veći, čitavi kompleti kamiončića i traktora mogu se kupiti i za desetak maraka. Ali to mi i nije više bitno.

U današnje vrijeme volim lutati po raznim odjelima. Od sanitarija do alata, namještaja ili konfekcije. Ipak moj najdraži odjel danas je odjel tehnike, elektronike odnosno informatičke opreme. Ponekad se uhvatim da sam sasvim bezrazložno, bez namjere da nešto kupim, došao u jednu od trgovina IT opreme i da duže vrijeme maltretiram trgovce koji u njima rade. Od tri „kante“ koje imam kod kuće, sva tri računara sam uzeo polovna. Osim mrežne kartice, usb stika i sličnih sitnica, nikad nisam kupio nešto veće. Ipak neka neobjašnjiva sila, ista ona koja Carrie tjera u prodavnice obuće, vuče me da se ponovo vraćam, razgledam i oduševljavam se novim pikselima, novim gigabajtima, nižim cijenama, boljim performansama.

Jedno vrijeme sam i sam radio u jednoj takvoj trgovini računarske opreme. Usuđujem se reći da je bila jedna od najboljih u gradu. Bilo je tu sličnih pacijenata. IT ovisnici su redovito dolazili, ovisno o svojim mogućnostima kupovali su sve nove matične ploče ili bijesne grafičke kartice i svi su se zadržavali satima u radnji. Vjerujem da je radnja svoj uspjeh upravo dugovala kvalitetnom prodajnom osoblju, koje je na neki način bilo u prijateljskom odnosu sa većim dijelom kupaca. Naravno ovome je pogodovala i zdrava radna atmosfera koju je vlasnik mudro, i menadžerski prepoznao (za razliku od većine domaćih, loših, so callled menadžera, koji autokratski tiranišu osoblje a ne shvataju da je čovjek najvažniji resurs poduzeća) ali o tome u nekoj drugoj temi.

Nažalost i informatička revolucija prolazi svoj ciklus. I možda se varam, ali osjeća se zasićenje tržišta, a male „prijateljske“ trgovine informatičke opreme sve lošije posluju. Danas računar možete kupiti u Interexu ili Konzumu. Bojim se da će dobre trgovine nestati, a dobru informatičku opremu ćemo moći razgledati još samo na ponekom odjelu bijele tehnike. Trgovac sa odjela namještaja će vas izmučeno i nestrpljivo pitati šta želite, vas će zanimati da li mp3 plejer koristi 3A baterije ili ima vlastite ugrađene, on će odgovoriti da ne zna, da se kutija ne može otpakovati, te da valjda ima svoje baterije. A vi ćete suosjećajno odustati od pitanja jer je vidite da je trgovac pri kraju dvanaestosatne smjene, da radi već 13 dana u komadu bez vikenda i da mu je plata slaba te je grehota takvom paćeniku pristajati na muku.

Kapitalizam će doći samom sebi glave

Sumnjičavao sam slušao vijesti posljednjih dana, demonstracije u Tunisu, nemiri u Siriji, revolucija u Egiptu, sukobi u Libiji. Sumnjičavo gledam na «dešavanje naroda» i sumnjam u spontane društvene promjene. Ipak Mubarak je u Egiptu nekidan otišao sa scene a «iza brda se još uvijek valja» val nezadovoljstva koji je zahvatio Libiji, Iran ili Jemen. Gotovo da sam zažalio za Mubarakom jer mi je ova «revolucija» djelovala previše organizovano, ovaj val nezadovoljstva previše sinhronizovano i sa opreznošću sam pomislio da je eto došlo vrijeme da na diktatorovo mjesto sjedne neki drugi diktator ili još gore neka fatalistička oligarhija.

Ipak u «moru» medijskih dezinformacija i senzacionalističkih špekulacija osluhnuo sam i jedno zanimljivo viđenje cijele situacije koje me potaknulo da i sam dadem mislima na volju.

Rekoše, kakva demokratija! Narodima muslimanskih zemalja nikada naročito nije bilo stalo do demokratskih sistema niti državnih tvorevina. Diktatura nikada ne bi bila problem, nisu Arapi «žedni» starogrčkih modela vladavine, nego su ponajprije nezaposleni, poniženi a ponegdje možda i gladni. I zaista, u muslimanskim zemljama rijetko osnovna egzistencija zaista i predstavlja problem ali stopa nezaposlenosti je vrišteća i varira od 30 do «nevjerovatnih- bosanskih» 45-50% a korupcija i nepravda predstavljaju dobro uhodani društveni mehanizam.

Drug Guevara sigurno zadovoljno zvecka u grobu, kada ovo čuje ali kapitalizam je zaista izgleda postao samom sebi dovoljan i počeo je da ždere vlastitu djecu. Kapitalizam se davno preselio iz nacionalno-državnih centara u globalno tržište. Stabilna država sa zadovoljnim i vrijednim radnicima koji se redovito plode i dižu granice produktivnosti odavno nisu preduvjet održive ekonomije i enormnog ekstra-profita. Za profit više nisu potrebne države i radnici. Svijet je postao globalno tržište, more globalnih kompanija koje žderu manje ribe, države i resurse, žderu sve živo što im se nađe na putu jer konstantni rast je jedini uvjet opstanka u moru u kojem plivaju sve veće i veće psine. U ovoj luđačkoj utrci čiji je moto «brže, više i veće» ljudi su postali nepotreban resurs i često nepotreban trošak. Nema čovjeka, nema problema! U ovoj luđačkoj utrci preživljavaju samo roboti koji rade 24/7, nemaju porodicu niti samilost. Rade još samo roboti i poneki ljudski paraziti a čovjek, čovjek je osuđen da bude nezaposlen.

I tako kada Kapital dosegne svoju kritičnu granicu eksploatisanja na nekom lokalnom tržištu i još uvijek nekoj suverenoj zemlji, desi se revolucija. A ko je pak taj omraženi Kapital? Neki govore da Amerika vlada svijetom i vodi ratove za opstanak svoje ekonomije i dobrobiti vlastitih građana ugrožava živote drugih i uništava treće zemlje. Ali zaboravljamo da je i Amerika sama jedna od najizdašnijih kapitalističkih sisa. Hiljade milijardi dolara državnog duga, nule i nule od kojih se zavrti u glavi ulažu se u ratove i investicije od kojih najmanje koristi imaju američki građani, koji možda predstavljaju jedne od najzaduženijih stanovnika ove planete.

Ali vratimo se na primjer naše zemlje koja nasuprot Egipta ili Amerike nema šanse za opstanak čak niti u revoluciji. Godinama se pitam od čega zapravo živi naša Bosna i Hercegovina. Šta to mi radimo, šta proizvodimo? Struju, vodu, drvo, proizvedemo nešto željeza i aluminija ili možda računare, automobile? Po svemu sudeći živimo na kredit i rasprodajemo šta nam je ostalo. Prodali smo davno banke i osiguranja te globalne kompanije odavno žderu parčence milionskog kolača od ovog tržišta u Bosni. Domaći trgovci od malih do velikih i od reda «predaju bitku» te prodaju trgovačke lance sjajnim trgovinskim centrima koji niču poput pečuraka i grizu još jedno solidno parčence. Šta nam je preostalo? Vrlo brzo prodat ćemo telekome, pa će na red doći elektrane, rudnici a potom će nam preostati voda, smeće, putevi i zemlja. Na našim baščama će nicati sjajni neboderi u kojima nikada nećemo moći priuštit kupovinu stana i živjet ćemo poput robova na tuđem i pod «krvavim» najmom. Možda je utješno da se u Bosni ne dešava ništa drugo što već nije vidjela Hrvatska i što neće zadesiti Srbiju, Sloveniju ili Italiju. Sudnji dan će svakako doći ali kada i kako to zaista niko na zemlji ne zna.

Ali vratimo se bezglavoj nemani kapitalizmu koji i dalje do tada sumanuto ždere sve pred sobom. Ko su ti ljudi? Kakva je to zavjera? Kako se boriti protiv toga? Pa po meni, istina je tužna ali i daje nadu. Na pitanje ko čini Kapital odgovorit ću jednostavno: « To si ti dragi čitaoče ovih redova»! Da, kapital smo svi mi koji hranimo i potičemo tu nezajažljivu potrošačku glad. Svi mi koji prednost dajemo većem i sjajnijem artiklu. Svi mi koji hipnotisano blenemo u novi mobitel ili Touchpad. Svi mi koji malo ili nikako radimo a svi želimo imati najnoviji laptop. Svi mi koji prezrivo gledamo Golfa dvičana a sav naš višegodišnji rad ne vrijedi iskopanog željeza od kojeg je isti napravljen. Svi mi koji na svake 2-3 KM koje dajemo za bocu koka-kole, za polovinu te cijene smo mogli popiti isto toliko prirodnog voćnog soka a polovinu upotrijebiti da barem smanjimo bezumno rasipanje dok na drugoj strani svijeta umiru od žeđi. Svi mi koji dajemo prednost proizvodima globalnih kompanija dok se domaće fabrike zatvaraju, domaći proizvodi zjape na policama i naše komšije dobijaju otkaze. Mi smo «gorivo» globalnog kapitala a naša pohlepa će jednoga dana pregaziti našu djecu. Bosna može u kratkom vremenu postati prljava baruština u kojoj se valjaju neuhranjena djeca, i nikoga neće biti briga i nikoga neće biti da nam pomogne jer drugi imaju i svojih problema dosta.

Da li ćemo preživjeti, kolektivno emigrirati ili će ovu zemlju naseliti neki pametniji ljudi. Neko je rekao da će jednoga dana zbog dominantnosti tamnoputog gena plavokosih ljudi potpuno nestati u budućnosti. Međutim gledajući mentalitet plavokosih Šveđana mislim da se plavokosim (pa možda i nama sa trećinom našeg slavenskog uvojka) smiješi svijetla budućnost. Dokle god narod bude razmišljao da vrijedi onoliko koliko mu je skupa odjeća, auto ili mobitel koji nosi a ne onoliko koliko je zaista koristan kao jedinka za društvo, nema nade za nas. Dokle god se sa divljenjem umjesto prezrivosti bude gledalo na «paune» koji se pušu i kite samo sjajnim perjem bit ćemo društvo glupaka i primitivaca koji oduševljeno rokću kada vide sjajne perlice i ogledalca. Zbog toga naš neprijatelj nije ni Amerika, niti bilo koji drugi narod, niti tajna društva, niti multinacionalne kompanije, krivi smo samo mi i sami ćemo sebi doći glave ako Milostivi ne bude želio drugačije.

Dido već dugo, ore nebeske njive

Moj did sa majčine strane je preselio na ahiret ima tome već...7-8 godina. Ne pamtim tačan datum niti sve detalje tog tužnog perioda. Tada sam prvi put učestvovao u dženazi, polaganju tabuta, sve je to bilo previše pa dugo nakon toga nisam imao hrabrosti ni da odem na neku drugu dženazu.

Ostao sam mu dužan kupiti trenerku idućeg pijačnog dana jer tog posljednjeg petka kad smo zadnji put razgovarali „pijaca je bila slaba“ a ja sam žurio na put do Sarajeva za vikend. U ponedjeljak sam umjesto na pijacu vozio rodbinu u bolnicu, ali ja nisam ulazio. Bio sam ljut. Mislio sam da je did sam kriv i da se predao sudbini i bolesti. Nisam to želio gledati. Nažalost nije potrajalo dugo a tromb koji je uzrokovao moždani udar je uzrokovao i da srce moga djeda, penzionisanog radnika Kombiteksa, poštenjačine i nikad utješenog udovca prestane zauvijek da radi. Tako je moj odlazak na kratki put bio i naše zadnje viđenje i oproštaj. Vjerovatno zbog toga i danas patim od „putne nervoze“ ako se tako može nazvati tjeskoba vezana za putovanje. Danas mi je samo žao što ga nema u prilikama kad se dobro jede, jer did je imao odličan apetit ljudina grmečkog kraja, a žao mi je i što nije ostao malo duže da dočeka „mišalac za beton“ koji sam te godine kupio za izgradnju kuće. Stari radnik bi se obradovao mješalici, jer je volio betonirati po dvorištu i okolo, ali najčešće je to radio onako ručno, lopatom.

Drugi djed sa očeve strane je hvala bogu dočekao mašala godine. Nažalost ovog đedu (njega smo pak zvali đedom) nisam imao priliku puno viđati. Od moje sedme godine kada sam odselio prošlo je godina rata a potom još koliko dok se on vratio iz izbjeglištva u ratom-srušenu, porodičnu kuću. Biće prilika da smo se tek nakon petnaest godina imali mogućnost ponovo vidjeti. Na dvorištu obnovljene kuće u kojoj sam proveo najranije djetinjstvo stajao je nešto više pogrbljen, gotovo isti onakav kakvog ga se sjećam. Sjeli smo skupa nakon toliko vremena, otišao sam kao dječak a vratio se kao odrastao čovjek. Kratko sam bio u posjeti. Bilo je tek vremena da ispriča jednu anegdotu iz mojeg djetinjstva.

Kaže, jednom me našao ispred televizora da plačem. Pošto nas je čuvao dok su roditelji bili na poslu, zabrinuo se zašto ridam toliko. Ispostavilo se da sam gledao obrazovnu emisiju o Eskimima i njihovom običaju da starce ostavljaju da umru u divljini u godinama kada postanu teret zajednici, valjda sam se pobojao da će tako i mog đedu ostaviti. Ovo me je kazivanje konačno slomilo. Suze su se zakotrljale. Sjećanja izronila. Plakao sam za malim dječakom, plakao za domom iz djetinjstva, a najviše me pogodila misao da eto nakon petnaestak godina sjedimo sat vremena zajedno. A iduće godine ako bude prilike da opet dođem i ako njega zdravlje posluži, možda posjedimo čak i dva sata.

Neke stvari uzimamo zdravo za gotovo. Čini nam se da raspolažemo bezgraničnim vremenom. Nismo svjesni da je davno zapisano koliko i do kad. Sa dobrim prijateljem na 226 kafa, sa ženom 18.263 bračne noći, sa djecom 2.685 zajedničkih doručaka ili sa djedom na 3 sata i 15 minuta. Ako čovjek nešto gubi onda je to zaista vrijeme. A mi ga tratimo na društvo neprijatnih osoba i na duge reklame mirisnih deterdženata.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

kontakt/CONTACT

mob 0387 61 767 175
e-mail romeobih@yahoo.com


VREMENSKA PROGNOZA

WeatherReports.com

  Kliknite ovdje za prognozu za naredne dane

LINKOVI

zanimljive linkove molim šaljite na gore navedeni kontakt, kako primjedbe i sugestije i eventualne probleme sa ponuđenim linkovima
Hvala!

ljubav forever
krila
krila2



KUR AN online (bosanski)

Yahoo Mail login-NAJBOLJI!
Gmail
MSN.com- najgori e-mail servis
Google.ba-najbolji
LINKED IN
http://www.facebook.com/
Best Rapidshare Search
http://rapidserbia.com
www.najnovije.net TORENT
http://www.sharedmp3.net/
http://www.movie2k.com
filmovizija.com
http://bosnatube.com/
http://www.imeem.com/
http://www.skidajmo.com/
http://www.000webhost.com
http://www.grabit.to
http://katz.cd/
http://mp3.earthreactor.com/
http://vivamusic.org/-MUZIKA DŽABA
http://mp3.blog.ba/
HOW STUFF WORKS- za radoznale
VIRTUAL TOURIST
Internacionalna trgovina
YOUTUBE
playtoy.tportal.hr

POSAO.BA
https://www.gigajob.com/bs-BA/
Zaposlite.ba
boljiposao.com
posaomarket.net
svi poslovi BIH
svi poslovi HR
POSAO Trenkwalder
http://www.market.ba/
ZAKONi BiH
adsfbih.gov.ba
http://www.ads.gov.ba/
Računovodstvo F BIH
Telefonski imenik
Centralna banka BH
FOREIGN INVESTMENT PROMOTION AGENCY IN BIH
Bosnia and Herzegovina Ministry of Foreign Affairs
Komora BiH
Berza BH
Sarajevo STOCK EXCHANGE
http://www.yellowpages-ba.com/
KO Sta RADI Katalog firmi u BiH

Elektronske knjige FREE!!!
Izreke poznatih ljudi
RIJEČNIK hrv-eng
http://www.eudict.com/
dictionary.com
http://ec.europa.eu/europeaid/work/procedures/implementation/
http://www.viamichelin.co.uk MAPE, CESTE
http://thearrivals.blogspot.com/
http://www.val.hr/
Krešo na rubu znanosti
www.2012-transformacijasvijesti.com

Avaz
Oslobođenje
Nezavisne
Večernji list
Dani
Start magazin
Slobodna Bosna
sve vijesti ba
E kapija informacije, press clipingž
RADIO sve bh stanice

Unsko sanske novine KRAJINA
Bihać.org
Bihać-Wikipedija
Radio Bihać
Novi radio Bihac
Bisćani.net
http://www.mojbihac.org/ SLIKE MAHALA I BIHAĆA
GIMNAZIJA BIHAĆ
Rotary Bihać
http://www.ggbihac.ba/ GRADSKA GALERIJA BIHAĆ
Privredna komora Unsko sanskog kantona
Turistička zajednica USK-a
http://www.biro-cool.com/-NENIN BIRO
http://www.bonaku-reisen.com.ba/
CAZIN najbolja strana
Cazin forum, ljudi imaju humor nema šta
http://www.zemljabosna.com/
Dernek.ba


Blogger.ba
Blog.ba

pomoc pri izradi bloga
KOD ZA UMETANJE SLIKA:
OVDJE
Imageshack HOSTING SLIKA

BLOGERI:
Al Dino-v blog
vrazija posla
http://sultanija.blog.hr/
Babl