Moj did sa majčine strane je preselio na ahiret ima tome već...7-8 godina. Ne pamtim tačan datum niti sve detalje tog tužnog perioda. Tada sam prvi put učestvovao u dženazi, polaganju tabuta, sve je to bilo previše pa dugo nakon toga nisam imao hrabrosti ni da odem na neku drugu dženazu.
Ostao sam mu dužan kupiti trenerku idućeg pijačnog dana jer tog posljednjeg petka kad smo zadnji put razgovarali „pijaca je bila slaba“ a ja sam žurio na put do Sarajeva za vikend. U ponedjeljak sam umjesto na pijacu vozio rodbinu u bolnicu, ali ja nisam ulazio. Bio sam ljut. Mislio sam da je did sam kriv i da se predao sudbini i bolesti. Nisam to želio gledati. Nažalost nije potrajalo dugo a tromb koji je uzrokovao moždani udar je uzrokovao i da srce moga djeda, penzionisanog radnika Kombiteksa, poštenjačine i nikad utješenog udovca prestane zauvijek da radi. Tako je moj odlazak na kratki put bio i naše zadnje viđenje i oproštaj. Vjerovatno zbog toga i danas patim od „putne nervoze“ ako se tako može nazvati tjeskoba vezana za putovanje. Danas mi je samo žao što ga nema u prilikama kad se dobro jede, jer did je imao odličan apetit ljudina grmečkog kraja, a žao mi je i što nije ostao malo duže da dočeka „mišalac za beton“ koji sam te godine kupio za izgradnju kuće. Stari radnik bi se obradovao mješalici, jer je volio betonirati po dvorištu i okolo, ali najčešće je to radio onako ručno, lopatom.
Drugi djed sa očeve strane je hvala bogu dočekao mašala godine. Nažalost ovog đedu (njega smo pak zvali đedom) nisam imao priliku puno viđati. Od moje sedme godine kada sam odselio prošlo je godina rata a potom još koliko dok se on vratio iz izbjeglištva u ratom-srušenu, porodičnu kuću. Biće prilika da smo se tek nakon petnaest godina imali mogućnost ponovo vidjeti. Na dvorištu obnovljene kuće u kojoj sam proveo najranije djetinjstvo stajao je nešto više pogrbljen, gotovo isti onakav kakvog ga se sjećam. Sjeli smo skupa nakon toliko vremena, otišao sam kao dječak a vratio se kao odrastao čovjek. Kratko sam bio u posjeti. Bilo je tek vremena da ispriča jednu anegdotu iz mojeg djetinjstva.
Kaže, jednom me našao ispred televizora da plačem. Pošto nas je čuvao dok su roditelji bili na poslu, zabrinuo se zašto ridam toliko. Ispostavilo se da sam gledao obrazovnu emisiju o Eskimima i njihovom običaju da starce ostavljaju da umru u divljini u godinama kada postanu teret zajednici, valjda sam se pobojao da će tako i mog đedu ostaviti. Ovo me je kazivanje konačno slomilo. Suze su se zakotrljale. Sjećanja izronila. Plakao sam za malim dječakom, plakao za domom iz djetinjstva, a najviše me pogodila misao da eto nakon petnaestak godina sjedimo sat vremena zajedno. A iduće godine ako bude prilike da opet dođem i ako njega zdravlje posluži, možda posjedimo čak i dva sata.
Neke stvari uzimamo zdravo za gotovo. Čini nam se da raspolažemo bezgraničnim vremenom. Nismo svjesni da je davno zapisano koliko i do kad. Sa dobrim prijateljem na 226 kafa, sa ženom 18.263 bračne noći, sa djecom 2.685 zajedničkih doručaka ili sa djedom na 3 sata i 15 minuta. Ako čovjek nešto gubi onda je to zaista vrijeme. A mi ga tratimo na društvo neprijatnih osoba i na duge reklame mirisnih deterdženata.
Post je objavljen 30.05.2011. u 17:39 sati.